Dječak je mogao imati četiri, najviše pet godina. Stajao je pod borom, tek su mu ruke, ramena i glava virili iz snijega. Glavu mu je pokrivala, skrivajući i uši, debela vunena kapa boje dozrele septembarske bundeve u kukuruzištu. Nije se morao saginjati: rukama zaštićenim vunenim rukavicama boje krvi i sukrvice na ustima ranjene lisice o kojoj je pjevao Sergej Jesenjin (Na ustima – kao mrkva gnjila… u prepjevu Dragutina Malovića) grabio je snijeg, pravio grudve i slagao ih kraj svog lijevog ramena, da bi ih odatle mogao lakše dohvatati desnicom.
Otkud to čedno stvorenjce u divljini noći? I, zar čovjek koji je umro, ili još umire, može vidjeti šta se oko njega događa?
Pitanje se gasilo na mrzlim resicama mojih igličastih misli.
Meni više ništa nije bilo jasno. Bio sam u dotrajalom automobilu na planinskom drumu, smrznut, zatrpan snijegom. Vrata se nisu dala otvoriti, a ja sam izlazio, hodao okolinom, bio u nekim selima i gradovima u kojima ću tek biti, susretao ljude i neobična bića koja ću tek susretati. Događalo mi se da, lak kao otkinut komadićak mjesečine, skoknem u prošlost, da vidim da li je u mom životu i dalje sve onako kako je bilo prije nego što sam krenuo da upoznam sva predvorja opšte ljudske ludnice, pa da se odmah, ukrućen, sleđen, nađem na prednjem lijevom sjedištu svoje zastave. Eto, sada i taj dječačić!
Počeo je da baca one na gomilu složene grudve snijega na moj automobil; tupo je odzvanjao truli lim. Nije ih bacao rukama, hitao ih je rumenim osmijehom lica.
I onda, kažu da se u pričama ne događaju čuda. Događaju se, i te kako! Tamo pod borom stajao sam ja. Onaj davni ja. Prepoznao sam se po zrncima djetinjstva koja su mi se, kao male boginje, recimo, osula po licu. Ne dohvatam ih rukavicama, ne brišem ih. U nekom pregratku podsvijesti, samo ne znam da li dječakove ili moje, osjećam da te čestice moram čuvati, jedino me one mogu izvući iz ove noći, jedino one mogu obnoviti moje smrvljeno tijelo, vratiti me iz smrti koja me surovo uzima i davi.
Zrnca djetinjstva, sačuvana negdje duboko u sebi, to su te matične ćelije o kojima već godinama bruji poklekli naučni svijet, burgija led u mozgu nešto slično mojoj misli. One su jedini spas za oboljelo čovječanstvo.
Jesam li počeo da ludim? Zar može mrtav čovjek da ludi?
Kada je Svevišnji stvarao sve vidljivo i nevidljivo, sve bezgranično u prostoru i misli, sve dostupno i nedostupno ljudskome umu i bezumu, mora da je stvorio i na sigurno mjesto ostavio i jednu matičnu ćeliju, jedno zrnce Univerzumovog djetinjstva, da, kada sve ovo što danas jest, ode u materinu, da se iz te matične ćelije, iz tog zrnca Univerzumovog, iz zrnca djetinjstva onog dječačića što ispod bora baca grudve snijega na mene u smrznutoj metalnoj ljušturi, stvori cijeli kosmos nanovo, pravedniji, s ljudskijim licem.
Stvarno, jesam li počeo da ludim?
Možda. Jer – sada sam siguran – i mrtvi mogu da polude.
Matična ćelija Univerzuma
(odlomak iz romana u nastajanju)
Dječak je mogao imati četiri, najviše pet godina. Stajao je pod borom, tek su mu ruke, ramena i glava virili iz snijega. Glavu mu je pokrivala, skrivajući i uši, debela vunena kapa boje dozrele septembarske bundeve u kukuruzištu. Nije se morao saginjati: rukama zaštićenim vunenim rukavicama boje krvi i sukrvice na ustima ranjene lisice o kojoj je pjevao Sergej Jesenjin (Na ustima – kao mrkva gnjila… u prepjevu Dragutina Malovića) grabio je snijeg, pravio grudve i slagao ih kraj svog lijevog ramena, da bi ih odatle mogao lakše dohvatati desnicom.
Otkud to čedno stvorenjce u divljini noći? I, zar čovjek koji je umro, ili još umire, može vidjeti šta se oko njega događa?
Pitanje se gasilo na mrzlim resicama mojih igličastih misli.
Meni više ništa nije bilo jasno. Bio sam u dotrajalom automobilu na planinskom drumu, smrznut, zatrpan snijegom. Vrata se nisu dala otvoriti, a ja sam izlazio, hodao okolinom, bio u nekim selima i gradovima u kojima ću tek biti, susretao ljude i neobična bića koja ću tek susretati. Događalo mi se da, lak kao otkinut komadićak mjesečine, skoknem u prošlost, da vidim da li je u mom životu i dalje sve onako kako je bilo prije nego što sam krenuo da upoznam sva predvorja opšte ljudske ludnice, pa da se odmah, ukrućen, sleđen, nađem na prednjem lijevom sjedištu svoje zastave. Eto, sada i taj dječačić!
Počeo je da baca one na gomilu složene grudve snijega na moj automobil; tupo je odzvanjao truli lim. Nije ih bacao rukama, hitao ih je rumenim osmijehom lica.
I onda, kažu da se u pričama ne događaju čuda. Događaju se, i te kako! Tamo pod borom stajao sam ja. Onaj davni ja. Prepoznao sam se po zrncima djetinjstva koja su mi se, kao male boginje, recimo, osula po licu. Ne dohvatam ih rukavicama, ne brišem ih. U nekom pregratku podsvijesti, samo ne znam da li dječakove ili moje, osjećam da te čestice moram čuvati, jedino me one mogu izvući iz ove noći, jedino one mogu obnoviti moje smrvljeno tijelo, vratiti me iz smrti koja me surovo uzima i davi.
Zrnca djetinjstva, sačuvana negdje duboko u sebi, to su te matične ćelije o kojima već godinama bruji poklekli naučni svijet, burgija led u mozgu nešto slično mojoj misli. One su jedini spas za oboljelo čovječanstvo.
Jesam li počeo da ludim? Zar može mrtav čovjek da ludi?
Kada je Svevišnji stvarao sve vidljivo i nevidljivo, sve bezgranično u prostoru i misli, sve dostupno i nedostupno ljudskome umu i bezumu, mora da je stvorio i na sigurno mjesto ostavio i jednu matičnu ćeliju, jedno zrnce Univerzumovog djetinjstva, da, kada sve ovo što danas jest, ode u materinu, da se iz te matične ćelije, iz tog zrnca Univerzumovog, iz zrnca djetinjstva onog dječačića što ispod bora baca grudve snijega na mene u smrznutoj metalnoj ljušturi, stvori cijeli kosmos nanovo, pravedniji, s ljudskijim licem.
Stvarno, jesam li počeo da ludim?
Možda. Jer – sada sam siguran – i mrtvi mogu da polude.