“Velike su pustinje, i sve je pustinja“ Álvaro de Campos
I
ma kako ma kada ma kuda i koliko išao na tom pijesku uvijek trag: skočimišev ovalni skarabejev točkasti i ovaj tvoj nezgrapni i trag tvoje sjene i umjesto papaka tragovi guma et nos mutamur in illis
sutra ćeš kročiti istim putem ili ćeš misliti da kročiš istim putem i kružit ćeš ne kaneći kružiti i tragova neće biti ili će biti sasma drugi i neka će se lubanja zarazno bjelasati
II
sišavši sa zvjezdališta u zoru idem na istok iako istočnjak udara
idem preko grebena iako istočnjak na njemu udara još i više
i lijepo je to što u selu nasred kojega je zvjezdalište i u koje ću se vratiti ako se vratim nitko neće pitati zašto
III
na javi sam vidio: dvije deve dolaze svaka iz svojeg smjera spore kao pogođena misao združuju se i kreću k obzoru pod bijelim suncem nakon oluje od koje sve je u nastambi žuto i sve škripi i krcka i grebe i podsjeća na završnu sliku kao što devino mumljanje – ili je to prdac? – podsjeća na završni zvuk
IV
ili posaditi novu vjeru ili sasjeći sve vjere koje su bile jesu i bit će: čini se da nema trećeg ili ipak ili ipak kada staneš na taj greben od bazalta otpiješ gutljaj iz čuture naokolo tristo šezdeset stupnjeva ničega ili svega i uto ti još na stijenu sleti sasma sitna ptica bijelog repa ta dnevna zvijezda tad i vjera i nevjera osvanu kao sasma smiješne daleke stvari ali ipak ali ipak više nikome se nećeš smijati
V
kao kada ti se u snu na dlanovima stvori nešto dragocjeno pa ih sklopiš probudiš se na javi ih otvoriš pun nade i strepnje i na dlanovima ne bude ničeg: tako je s povratkom sa šetnje po pustinji – u šakama ništa ali kakvo ništa
VI
znoj se prebrzo suši za ukus žednih muha a ostale životinje čekaju noć pustinja upija kapi svih tvojih tekućina i izjednačuje ih: tko te još tako podučavao? molim da se stupanje pustinjom u suton i svitanje uvrsti u osnovno obrazovanje molim da se vatra savjesno usađuje u duše da se postupci sušenja zapišu na mladoj koži ako nije kasno za te reforme
VII
nedaleko odavde nekoć cvao je grad Sidžilmasa: tu si mogao kupiti bademe i grožđice iz Málage pistacije i masline iz Tunisa svilu i brokate iz Jemena broncu i svjetiljke iz Egipta cimet i klinčiće iz Zanzibara bisere i koralje iz Ceute – sve te trice i kučine koje prekrio je pijesak trajniji od zlatnog praha darove žrtvovane mrtvoj zvijezdi
VIII
čiope letom rekoše: neka bude kiša i bi kiša tamne točke na pijesku rasprskavanje mirisa i nada za polumrtvo bilje a uvečer mi među dlanovima čiopa ispala iz gnijezda za čiji let neprekinut hodom još mora biti nade inače dovraga sa svim uzletima stiha i procvatima svih budućih carstava
IX
i anđeo pustinje je strašan i prostire ti pred noge ljepotu prije nego što će te progutati zajedno s dvije ili tri datulje: anđeo ko anđeo; kažem mu: mir s tobom znam ti smicalice ja sam tu u prolazu i ne skrnavim ti carstvo popit ćemo čaj od metvice pa idem (ako treba mogu biti kocka šećera i otopiti se u tom čaju ili ti budi ta kocka a mogu biti i pas od slame ili ti budi pas od slame)
X
ne znaš što je varka dok nisi došao ovamo i dok ti se Erg Chebbi nije našao na četvrt sata hoda koji su zapravo četiri dana jahanja ili je obratno? ili nije? ili jest? ne znaš ni što su tišina jutra panorama svevid sebevid sastav stakla ništavnost čovjekova ponor podno riječi i još par sitnica je li tako tusti gušteru boje pijeska što plaziš po plavom plafonu moje povlaštene kolibe?
XI
pijesak onesvješćuje osljepljuje i ušutkava kosa otpada kao listići s arganova stabla mišići se pretvaraju u staru užad koža se suši kao kozja lešina podno dine želudac postaje stvrdnuta datulja udovi se promeću u granje za potpalu a nešto daleko unutra postaje prozirno kao ništa drugo postaje ogledalo bez pozadine i počinje tražiti svoje ime: ne daj mu ime inače neće poletjeti nisi došao tako daleko da se to još jednom dogodi
XII
ma kako ma kada ma kuda i koliko išao ovamo ćeš se vratiti ovamo ću se vratiti: i nakon Itake i nakon rajeva i zaljeva i nakon pobjeda nakon vješanja predugo rabljenih predmeta o točno za njih predviđene kuke i vješanja zvijezda o kruništa nakon presvlačenja svih koža kojih si se slijepo dokopao doći ćeš ovamo da budeš puki pas od slame ili staklo što ga vjetar napuhava
Tissardmine, Maroko, travanj-svibanj 2024.
što sam pronašao u pustinji
žuta zrnca u nalaske ne ubrajam iako nije sigurno zašto bit će zato što se nalazi sitno u velikom malo u mnogom – ne isto u istom
pa tako u nalaske ubrajam kamenčiće crne smeđe crvene oker bijele oble kockaste šiljate plosnate koji se svakog jutra umivaju pijeskom
našao sam mnogo rasparenih cipela i zamišljao ljude koji se kući vraćaju skakućući na jednoj nozi
našao sam još više ribljih konzervi koje se nisu pazile i kremom mazale pa su na suncu sasvim pocrnjele
našao sam zviježđe Gavrana među zvijezdama zbog kakvih vrijedi pogasiti sva druga svjetla
našao sam samotno stablo pod njim olupinu televizora i u olupini svježu koru banane
okrijepljenog čovjeka nije bilo u blizini ali je zato blizu bio ružičasti konopac koji je vijugao kroz pijesak
volio bih da sami spojite jedača banane olupinu televizora stablo i konopac i da sklopite priču po svom ukusu
to što sam rekao možda je također jedan od nalazaka u pustinji ako se takvo što također broji
nalazio sam svašta drugo i mnogo toliko dugo da su dotle stigli ubiti oko trideset tisuća ljudi a da ja to nisam sprečavao ničime osim nečinjenjem
a ono najveće što sam našao da kažem još samo to toliko je maleno da ne stane u ovu pjesmu
nagovor
bijaše dovoljno i previše nagledah se dovoljno neba i zemlje i carskih i činovničkih opačina među njima djeca su velika učenici upućeni i sad mogu u zapadnu pustinju mislio sam
i onda me na kapiji skoli stražar: „ta vi ste…“ „nisam, čini vam se“ i sve tako do molbe od koje strepjah molbe koju čuh dovoljno i previše puta i do moga uvježbanog odbijanja
ali tad se zagledah stražaru u oči i pomislih: to su posljednje oči koje vidim – i popustih: „toplu sobu, svitak dobrog papira, kist i mastilo trebam“ i u toj sobi na rubu svijeta počeh: „Dao koji zovu dao nije dao…“
kuća od pijeska
ne kula od pijeska niti tvrđa od vjetra ili kula od karata ili kakvo tome slično zdanje iz metafore već baš kuća od pijeska pijeska vode i slame kuća koju jaka kiša sa zemljom bi sastavila ali takva tu ne pada i kuća stoji stoji i sadržava ljude koji prizivaju kišu
ljubavna pjesma, iznenada
ako ikad onda sad ako igdje onda tu ako išta onda ovo ako ikako onda ovako ako itko onda ti
Marokanske pjesme
pješčani čas
“Velike su pustinje, i sve je pustinja“
Álvaro de Campos
I
ma kako ma kada
ma kuda i koliko išao
na tom pijesku
uvijek trag:
skočimišev ovalni skarabejev točkasti
i ovaj tvoj nezgrapni
i trag tvoje sjene
i umjesto papaka tragovi guma
et nos mutamur in illis
sutra ćeš kročiti istim putem
ili ćeš misliti da kročiš istim putem
i kružit ćeš ne kaneći kružiti
i tragova neće biti
ili će biti sasma drugi
i neka će se lubanja zarazno bjelasati
II
sišavši sa zvjezdališta
u zoru idem na istok
iako istočnjak udara
idem preko grebena
iako istočnjak na njemu
udara još i više
i lijepo je to što u selu
nasred kojega je zvjezdalište
i u koje ću se vratiti
ako se vratim
nitko neće pitati zašto
III
na javi sam vidio:
dvije deve
dolaze svaka iz svojeg smjera
spore kao pogođena misao
združuju se i kreću k obzoru
pod bijelim suncem nakon oluje
od koje sve je u nastambi žuto
i sve škripi i krcka i grebe
i podsjeća na završnu sliku
kao što devino mumljanje –
ili je to prdac? –
podsjeća na završni zvuk
IV
ili posaditi novu vjeru
ili sasjeći sve vjere
koje su bile jesu i bit će:
čini se da nema trećeg
ili ipak ili ipak
kada staneš na taj greben od bazalta
otpiješ gutljaj iz čuture
naokolo tristo šezdeset stupnjeva ničega ili svega
i uto ti još na stijenu sleti
sasma sitna ptica bijelog repa
ta dnevna zvijezda
tad i vjera i nevjera osvanu
kao sasma smiješne daleke stvari
ali ipak ali ipak
više nikome se nećeš smijati
V
kao kada ti se u snu
na dlanovima stvori nešto dragocjeno
pa ih sklopiš probudiš se
na javi ih otvoriš pun nade i strepnje
i na dlanovima ne bude ničeg:
tako je s povratkom sa šetnje po pustinji –
u šakama ništa
ali kakvo ništa
VI
znoj se prebrzo suši za ukus žednih muha
a ostale životinje čekaju noć
pustinja upija kapi svih tvojih tekućina
i izjednačuje ih:
tko te još tako podučavao?
molim da se stupanje pustinjom u suton i svitanje
uvrsti u osnovno obrazovanje
molim da se vatra
savjesno usađuje u duše
da se postupci sušenja
zapišu na mladoj koži
ako nije kasno za te reforme
VII
nedaleko odavde
nekoć cvao je grad Sidžilmasa:
tu si mogao kupiti
bademe i grožđice iz Málage
pistacije i masline iz Tunisa
svilu i brokate iz Jemena
broncu i svjetiljke iz Egipta
cimet i klinčiće iz Zanzibara
bisere i koralje iz Ceute –
sve te trice i kučine
koje prekrio je pijesak
trajniji od zlatnog praha
darove žrtvovane mrtvoj zvijezdi
VIII
čiope letom rekoše:
neka bude kiša
i bi kiša
tamne točke na pijesku
rasprskavanje mirisa
i nada za polumrtvo bilje
a uvečer mi među dlanovima
čiopa ispala iz gnijezda
za čiji let neprekinut hodom
još mora biti nade
inače dovraga sa svim uzletima stiha
i procvatima svih budućih carstava
IX
i anđeo pustinje je strašan
i prostire ti pred noge ljepotu
prije nego što će te progutati
zajedno s dvije ili tri datulje:
anđeo ko anđeo;
kažem mu: mir s tobom
znam ti smicalice
ja sam tu u prolazu
i ne skrnavim ti carstvo
popit ćemo čaj od metvice pa idem
(ako treba mogu biti kocka šećera i otopiti se u tom čaju
ili ti budi ta kocka
a mogu biti i pas od slame
ili ti budi pas od slame)
X
ne znaš što je varka dok nisi došao ovamo
i dok ti se Erg Chebbi nije našao na četvrt sata hoda
koji su zapravo četiri dana jahanja
ili je obratno? ili nije? ili jest?
ne znaš ni što su tišina jutra panorama svevid sebevid
sastav stakla ništavnost čovjekova ponor podno riječi
i još par sitnica
je li tako tusti gušteru boje pijeska što plaziš
po plavom plafonu moje povlaštene kolibe?
XI
pijesak onesvješćuje osljepljuje i ušutkava
kosa otpada kao listići s arganova stabla
mišići se pretvaraju u staru užad
koža se suši kao kozja lešina podno dine
želudac postaje stvrdnuta datulja
udovi se promeću u granje za potpalu
a nešto daleko unutra
postaje prozirno
kao ništa drugo
postaje ogledalo bez pozadine
i počinje tražiti svoje ime:
ne daj mu ime
inače neće poletjeti
nisi došao tako daleko
da se to još jednom dogodi
XII
ma kako ma kada
ma kuda i koliko išao
ovamo ćeš se vratiti
ovamo ću se vratiti:
i nakon Itake i nakon rajeva i zaljeva i nakon pobjeda
nakon vješanja predugo rabljenih predmeta
o točno za njih predviđene kuke
i vješanja zvijezda o kruništa
nakon presvlačenja svih koža kojih si se slijepo dokopao
doći ćeš ovamo
da budeš puki pas od slame
ili staklo
što ga vjetar napuhava
Tissardmine, Maroko,
travanj-svibanj 2024.
što sam pronašao u pustinji
žuta zrnca u nalaske ne ubrajam
iako nije sigurno zašto
bit će zato što se nalazi sitno u velikom
malo u mnogom – ne isto u istom
pa tako u nalaske ubrajam kamenčiće
crne smeđe crvene oker bijele
oble kockaste šiljate plosnate
koji se svakog jutra umivaju pijeskom
našao sam mnogo rasparenih cipela
i zamišljao ljude koji se kući vraćaju
skakućući na jednoj nozi
našao sam još više ribljih konzervi
koje se nisu pazile i kremom mazale
pa su na suncu sasvim pocrnjele
našao sam zviježđe Gavrana
među zvijezdama zbog kakvih vrijedi
pogasiti sva druga svjetla
našao sam samotno stablo
pod njim olupinu televizora
i u olupini svježu koru banane
okrijepljenog čovjeka nije bilo u blizini
ali je zato blizu bio ružičasti konopac
koji je vijugao kroz pijesak
volio bih da sami spojite jedača banane
olupinu televizora stablo i konopac
i da sklopite priču po svom ukusu
to što sam rekao možda je također
jedan od nalazaka u pustinji
ako se takvo što također broji
nalazio sam svašta drugo i mnogo
toliko dugo da su dotle
stigli ubiti oko trideset tisuća ljudi
a da ja to nisam sprečavao ničime osim nečinjenjem
a ono najveće što sam našao
da kažem još samo to
toliko je maleno
da ne stane u ovu pjesmu
nagovor
bijaše dovoljno i previše
nagledah se dovoljno neba i zemlje
i carskih i činovničkih opačina među njima
djeca su velika učenici upućeni
i sad mogu u zapadnu pustinju
mislio sam
i onda me na kapiji skoli stražar:
„ta vi ste…“
„nisam, čini vam se“
i sve tako do molbe od koje strepjah
molbe koju čuh dovoljno i previše puta
i do moga uvježbanog odbijanja
ali tad se zagledah stražaru u oči
i pomislih: to su posljednje oči
koje vidim – i popustih:
„toplu sobu, svitak dobrog papira, kist i mastilo trebam“
i u toj sobi na rubu svijeta počeh:
„Dao koji zovu dao nije dao…“
kuća od pijeska
ne kula od pijeska
niti tvrđa od vjetra
ili kula od karata
ili kakvo tome slično
zdanje iz metafore
već baš kuća od pijeska
pijeska vode i slame
kuća koju jaka kiša
sa zemljom bi sastavila
ali takva tu ne pada
i kuća stoji stoji
i sadržava ljude
koji prizivaju kišu
ljubavna pjesma, iznenada
ako ikad
onda sad
ako igdje
onda tu
ako išta
onda ovo
ako ikako
onda ovako
ako itko
onda ti