Marokanske pjesme

 

pješčani čas

“Velike su pustinje, i sve je pustinja“
Álvaro de Campos

 

I

ma kako ma kada
ma kuda i koliko išao
na tom pijesku
uvijek trag:
skočimišev ovalni skarabejev točkasti
i ovaj tvoj nezgrapni
i trag tvoje sjene
i umjesto papaka tragovi guma
et nos mutamur in illis

sutra ćeš kročiti istim putem
ili ćeš misliti da kročiš istim putem
i kružit ćeš ne kaneći kružiti
i tragova neće biti
ili će biti sasma drugi
i neka će se lubanja zarazno bjelasati

II

sišavši sa zvjezdališta
u zoru idem na istok
iako istočnjak udara

idem preko grebena
iako istočnjak na njemu
udara još i više

i lijepo je to što u selu
nasred kojega je zvjezdalište
i u koje ću se vratiti
ako se vratim
nitko neće pitati zašto

 

III

na javi sam vidio:
dvije deve
dolaze svaka iz svojeg smjera
spore kao pogođena misao
združuju se i kreću k obzoru
pod bijelim suncem nakon oluje
od koje sve je u nastambi žuto
i sve škripi i krcka i grebe
i podsjeća na završnu sliku
kao što devino mumljanje –
ili je to prdac? –
podsjeća na završni zvuk

IV

ili posaditi novu vjeru
ili sasjeći sve vjere
koje su bile jesu i bit će:
čini se da nema trećeg
ili ipak ili ipak
kada staneš na taj greben od bazalta
otpiješ gutljaj iz čuture
naokolo tristo šezdeset stupnjeva ničega ili svega
i uto ti još na stijenu sleti
sasma sitna ptica bijelog repa
ta dnevna zvijezda
tad i vjera i nevjera osvanu
kao sasma smiješne daleke stvari
ali ipak ali ipak
više nikome se nećeš smijati

V

kao kada ti se u snu
na dlanovima stvori nešto dragocjeno
pa ih sklopiš probudiš se
na javi ih otvoriš pun nade i strepnje
i na dlanovima ne bude ničeg:
tako je s povratkom sa šetnje po pustinji –
u šakama ništa
ali kakvo ništa

VI

znoj se prebrzo suši za ukus žednih muha
a ostale životinje čekaju noć
pustinja upija kapi svih tvojih tekućina
i izjednačuje ih:
tko te još tako podučavao?
molim da se stupanje pustinjom u suton i svitanje
uvrsti u osnovno obrazovanje
molim da se vatra
savjesno usađuje u duše
da se postupci sušenja
zapišu na mladoj koži
ako nije kasno za te reforme

VII

nedaleko odavde
nekoć cvao je grad Sidžilmasa:
tu si mogao kupiti
bademe i grožđice iz Málage
pistacije i masline iz Tunisa
svilu i brokate iz Jemena
broncu i svjetiljke iz Egipta
cimet i klinčiće iz Zanzibara
bisere i koralje iz Ceute –
sve te trice i kučine
koje prekrio je pijesak
trajniji od zlatnog praha
darove žrtvovane mrtvoj zvijezdi

VIII

čiope letom rekoše:
neka bude kiša
i bi kiša
tamne točke na pijesku
rasprskavanje mirisa
i nada za polumrtvo bilje
a uvečer mi među dlanovima
čiopa ispala iz gnijezda
za čiji let neprekinut hodom
još mora biti nade
inače dovraga sa svim uzletima stiha
i procvatima svih budućih carstava

IX

i anđeo pustinje je strašan
i prostire ti pred noge ljepotu
prije nego što će te progutati
zajedno s dvije ili tri datulje:
anđeo ko anđeo;
kažem mu: mir s tobom
znam ti smicalice
ja sam tu u prolazu
i ne skrnavim ti carstvo
popit ćemo čaj od metvice pa idem
(ako treba mogu biti kocka šećera i otopiti se u tom čaju
ili ti budi ta kocka
a mogu biti i pas od slame
ili ti budi pas od slame)

X

ne znaš što je varka dok nisi došao ovamo
i dok ti se Erg Chebbi nije našao na četvrt sata hoda
koji su zapravo četiri dana jahanja
ili je obratno? ili nije? ili jest?
ne znaš ni što su tišina jutra panorama svevid sebevid
sastav stakla ništavnost čovjekova ponor podno riječi
i još par sitnica
je li tako tusti gušteru boje pijeska što plaziš
po plavom plafonu moje povlaštene kolibe?

 

XI

pijesak onesvješćuje osljepljuje i ušutkava
kosa otpada kao listići s arganova stabla
mišići se pretvaraju u staru užad
koža se suši kao kozja lešina podno dine
želudac postaje stvrdnuta datulja
udovi se promeću u granje za potpalu
a nešto daleko unutra
postaje prozirno
kao ništa drugo
postaje ogledalo bez pozadine
i počinje tražiti svoje ime:
ne daj mu ime
inače neće poletjeti
nisi došao tako daleko
da se to još jednom dogodi

 

XII

ma kako ma kada
ma kuda i koliko išao
ovamo ćeš se vratiti
ovamo ću se vratiti:
i nakon Itake i nakon rajeva i zaljeva i nakon pobjeda
nakon vješanja predugo rabljenih predmeta
o točno za njih predviđene kuke
i vješanja zvijezda o kruništa
nakon presvlačenja svih koža kojih si se slijepo dokopao
doći ćeš ovamo
da budeš puki pas od slame
ili staklo
što ga vjetar napuhava

Tissardmine, Maroko,
travanj-svibanj 2024.

 

što sam pronašao u pustinji

žuta zrnca u nalaske ne ubrajam
iako nije sigurno zašto
bit će zato što se nalazi sitno u velikom
malo u mnogom – ne isto u istom

pa tako u nalaske ubrajam kamenčiće
crne smeđe crvene oker bijele
oble kockaste šiljate plosnate
koji se svakog jutra umivaju pijeskom

našao sam mnogo rasparenih cipela
i zamišljao ljude koji se kući vraćaju
skakućući na jednoj nozi

našao sam još više ribljih konzervi
koje se nisu pazile i kremom mazale
pa su na suncu sasvim pocrnjele

našao sam zviježđe Gavrana
među zvijezdama zbog kakvih vrijedi
pogasiti sva druga svjetla

našao sam samotno stablo
pod njim olupinu televizora
i u olupini svježu koru banane

okrijepljenog čovjeka nije bilo u blizini
ali je zato blizu bio ružičasti konopac
koji je vijugao kroz pijesak

volio bih da sami spojite jedača banane
olupinu televizora stablo i konopac
i da sklopite priču po svom ukusu

to što sam rekao možda je također
jedan od nalazaka u pustinji
ako se takvo što također broji

nalazio sam svašta drugo i mnogo
toliko dugo da su dotle
stigli ubiti oko trideset tisuća ljudi
a da ja to nisam sprečavao ničime osim nečinjenjem

a ono najveće što sam našao
da kažem još samo to
toliko je maleno
da ne stane u ovu pjesmu

 

nagovor

bijaše dovoljno i previše
nagledah se dovoljno neba i zemlje
i carskih i činovničkih opačina među njima
djeca su velika učenici upućeni
i sad mogu u zapadnu pustinju
mislio sam

i onda me na kapiji skoli stražar:
„ta vi ste…“
„nisam, čini vam se“
i sve tako do molbe od koje strepjah
molbe koju čuh dovoljno i previše puta
i do moga uvježbanog odbijanja

ali tad se zagledah stražaru u oči
i pomislih: to su posljednje oči
koje vidim – i popustih:
„toplu sobu, svitak dobrog papira, kist i mastilo trebam“
i u toj sobi na rubu svijeta počeh:
„Dao koji zovu dao nije dao…“

 

kuća od pijeska

ne kula od pijeska
niti tvrđa od vjetra
ili kula od karata
ili kakvo tome slično
zdanje iz metafore
već baš kuća od pijeska
pijeska vode i slame
kuća koju jaka kiša
sa zemljom bi sastavila
ali takva tu ne pada
i kuća stoji stoji
i sadržava ljude
koji prizivaju kišu

 

ljubavna pjesma, iznenada

ako ikad
onda sad
ako igdje
onda tu
ako išta
onda ovo
ako ikako
onda ovako
ako itko
onda ti

Dinko Telećan 28. 06. 2024.