Mithat J., moj očuh, rođen je u selu Jasenik, u Općini Konjic, u istoj kući u kojoj je, trideset tri godine poslije, pretrpio prvi moždani udar. Drugi, koji će ga i ubiti, zadesio ga je u konjičkoj bolnici. Bilo je to 15. maja 1994., svega dva mjeseca nakon što je izašao iz koncentracijskog logora Heliodrom, u Mostaru.
U knjizi „Tragom izgubljene zemlje“, Ibre Here, pronalazim podatak da Mitina loza po ocu vuče porijeklo iz nekog malog sela u Uskoplju, kojemu autor ne navodi ime. Nepoznatim ovoj priči ostaju vrijeme i okolnosti pod kojima su Mitini preci stigli u dolinu Neretvice, kao što će joj nepoznatim ostati veći dio njegovog života. Rodio se u januaru, 1961. Porodila ga je vjerovatno seoska babica, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa u planinskim selima, udaljenim satima ili pak danima hoda od najbliže ambulante ili porodilišta. Bio je najmlađe od troje djece – dva sina i kćer – Kadire i Vejsila J.
Rane razrede osnovne škole završio je u Jaseniku, da bi osmoljetku nastavio u selu Parsovići, nedaleko od najveće čaršije u dolini Neretvice, Buturović Polja. Između Jasenika i Buturović Polja zavukao se svijet Mitinog djetinjstva, čije sam idilične planinske pejsaže, krute, pobožne ljude i surovu klimu imao priliku upoznati tokom kasne jeseni, zime i ranog proljeća 1993. na 1994. godinu. Tek će kao srednješkolac, sredinom sedamdesetih, Mito prvi puta otići u Konjic i otkriti prostore s onu stranu strmih, gorovitih brda od kojih mu se odbijao pogled kada bi se kanjonom Neretvice spuštao do parsovićke škole.
U to vrijeme, moj otac se već bio doselio u južno mostarsko predgrađe, možda je već bio i oženjen, ali je, kod svojih, u Konjic, odlazio često, zbog čega će me, godinama nakon što sve u životima ljudi iz ove priče nepovratno mine, zanositi misao, sasvim literarna, da su se, možda, u nekom trenutku božanskog nadahnuća kakvi postoje samo u najvećim romanima, na ulici, trgovini ili autobuskoj stanici, njih dvojica mimoišli, pogledali i nisu se prepoznali. U tom bi trenutku, naprimjer, mogao započeti roman o mojoj majci, o njene dvije velike ljubavi i, ujedno, dvije životne nesreće – ili možda jednoj, istoj nesreći koja se ponovila – roman koji bi završio osamnaest godina poslije, u bolnici, u istom gradu gdje je i počeo.
Kada se desetak godina poslije Mito uselio u naš avenijski stan, već je bio završio bravarski zanat i odslužio vojni rok, na šta se, uglavnom, mogla svesti njegova biografija. Bio je mimo svijeta na neki svoj, promašeni način. Tražio je posao, ali nije išlo. O odlasku u inostranstvo samo je maštao, nikada spreman za tako radikalan korak. U Mostar je dolazio sezonski, tokom kasne jeseni i zime, da bi užicao koji dinar radeći razne sumnjive poslove, od šverca devizama do trgovine gorivom, ili pak prodajući jaja, kestenje i orahovu jezgru na gradskoj Tržnici. Tih bi mjeseci živio kod sestre, Hamide, mamine prijateljice, također udovice i samohrane majke, koja je stanovala dva sprata iznad nas, u Splitskoj 50.
Ne znam gdje su se Mito i mama sreli, niti bi bilo moguće da, nakon svih ovih godina šutnje, to pitam majku. Vjerovatno su se viđali na tržnici, možda je majka od njega kupovala kestenje, jaja i orahovu jezgru, od koje bi poslije pravila baklave i dijelila ih katoličkom i pravoslavnom komšiluku, a možda je, ipak, sve počelo na nekom drugom mjestu – na ulici, u haustoru, u Hamidinom ili čak našem stanu, za onih petaka i subota kada bih autobusom odlazio dedi i neni, u Crniće.
Vjenčali su se u ljeto 1986., nekoliko dana prije ili možda čak poslije razgovora koji smo mama i ja vodili dok sam je pratio do autobuskog stajališta u Crnićima. Danas ne postoji nijedna fotografija s tog vjenčanja, kao što uopće ne postoji nijedna mamina i Mitina zajednička fotografija. Ako su takve fotografije ikada i postojale, onda ih je majka brižljivo skrivala od mojih i očiju svoje porodice. Zašto bi to uradila?
Jer se, negdje duboko u sebi, stidila svoje sreće s Mitom na isti način na koji se, godinama poslije, stidila tuge zbog njegove smrti. Otkako je znam, bila je jaka i izdržljiva žena, koja je mogla da podnese sve osim stida.
Imali su težak brak, ispunjen žučnim svađama, bacanjem stvari po kući, lupanjem vrata i dugim periodima nepričanja u kojima bi se napetost između njih mogla rezati nožem. Njihovi visoki, emocijama nabijeni glasovi od kojih se komšijama dizala kosa na glavi, njihove britke, optužujuće replike čiji je jedini smisao da se nižu bez kraja i krivnju za užas u kojem žive prebace na onoga drugog, još uvijek jasno odjekuju unutar zidova moje duše.
U tuđem prisustvu, pak, pretvarali su se da su savršeno normalan par, sretan onoliko koliko su sretni i drugi parovi, ni zehru manje, ni zehru više od toga. S vremenom su postali odlični glumci, uvježbani i uvjerljivi u ulogama koje igraju, pa niko, osim valjda mene, nije primjećivao da se radilo o prevari. U toj velikoj, fantastičnoj drami bila je sadržana suština njihove bračne muke, koja mi se danas čini većom i strašnijom nego je to bila tada.
Ništa me nije obilježilo kao te njihove svađe.
Ne sjećam se kada i kako je počelo. Od svega je ostalo samo sjećanje na jedan od onih velikih unutarnjih lomova kakvi se čovjeku ne događaju puno puta u životu, a nakon kojih više ništa ne bude isto. Kao kada otkrijete da je neko vama drag i blizak teško bolestan ili kada shvatite da i vaša stroga, kao čelik snažna, nesalomiva majka može da bude ranjiva i da plače. Nisam postavljao pitanja kakva bi, sigurno, na mome mjestu, postavljala druga djeca. Kada bih ušao u dnevni boravak i na majčinom licu vidio tragove suza ili pak na prstima gazio između oštrih komadića porculana koji su ležali svuda po podu, pravio bih se da to ne vidim. U tome sam im, pretpostavljam, bio idealan sin.
U početku sam, istina, bio radoznao, prislanjao sam uho na vrata sobe, iskradao se u predsoblje ili savršeno nepomičan sjedio na wc školjki, uhom loveći svaku riječ, svaki jecaj, svaki pokret, svaki zvuk s druge strane zida, a onda je, iznenada, znatiželje nestalo, nešto se u meni promijenilo, nešto je stalo, prekinulo se, prestalo da postoji. Nisam više pokušavao da razumijem šta to sve skupa znači, zašto se svađaju, u čemu je njihov problem. Kao da se između nas odjednom otvorila neka daljina i sve što se događalo, kao da se događalo u nekom drugom životu i stanu, sedam mora i sedam gora udaljenom od mene i moje sobe na Aveniji.
Ali sve dotle, do tog trenutka u kojem će majčin i Mitin odnos trajno prestati da me zanima, po cijele dane sam opsesivno u sebi ponavljao ono što sam čuo, zamišljao njihova lica dok su se svađali, kretnje kojima su obarali predmete, lupali upaljačima o zid, udarali nogama u sobna vrata ili tresli šakama po stolu. Proživljavao sam njihovu nesreću kao da je moja vlastita, bio sam lijevak u koji su se slijevale njihove psovke i optužujuće riječi, tihi svjedok jednog dugog, bračnog propadanja, čiji će konačni kraj sudbina stalno odlagati, najprije rođenjem njihove djece, zatim izbijanjem rata i onda Mitinom preranom smrću.
Njihove svađe mogle su izbiti oko bilo čega – oko Mitinih prljavih čarapa, naprimjer, koje je skinuo i samo bacio pored trosjeda ili pak oko računa za struju, koje bi neko od njih dvoje zaboravio platiti – ali skoro uvijek završavale su na najvećoj temi njihovog braka: temi antagonizma između majčine porodice i Mite. Ako bih se u trenutku kada bi svađa izbila nalazio u istoj prostoriji s njima, slali bi me u sobu i onda počinjali da reže jedno na drugo, sa strašću i mržnjom koje nikada sebi nisam uspio objasniti.
U njihove je svađe upisan moj prvi doživljaj užasa.
Ničega nije bilo strašnijeg od pomisli da ću još godinama biti prinuđen da s njima živim i slušam kako razvaljuju sopstvene živote.
Čak i poslije, kada sam, u jesen 1991., kao momčić koji je krenuo u srednju školu, shvatio da takva situacija u kući, u kojoj Mito i majka ne vode računa ni o čemu drugom osim o tome kako da jedno drugom zagorčaju svakodnevnicu, može imati i određene prednosti – bez puno muke, krao sam im pare i cigarete, i dane provodio vani, družeći se s budućim delikventima, propalicama i kriminalcima – užasavao sam se pomisli da ću morati živjeti s njima još jedno izvjesno vrijeme. Htio sam ih ostaviti što je bilo moguće prije, i to, trajno, potpuno, zauvijek, tako da ih više nikada ne vidim i ne sretnem, kao što sam ih ostavio u aprilu 1994., u selu Jasenik, nakon što se Mito vratio iz logora, s mišlju da je s našim zajedničkim životom gotovo i da sam najzad slobodan.
Ponekad mi se činilo, ili sam, možda, samo htio da mi se tako čini, da su Mitine i majčine svađe bile način na koji su jedno drugom potvrđivali svoju ljubav. Kao da su se u svađama osjećali više živima i bližima jedno drugom, pa ih je u njih vuklo ono što se meni činilo toliko strašnim. Kada se stvari tako posmatraju, ispada da je antagonizam između majčine porodice i Mite zamisliv i kao okvir u kojem je njihova ljubav jedino i bila moguća. Kao pozadina jednog neobičnog, ali uspješnog braka.
Pretpostavljam da ni Mitini roditelji nisu bili blagonakloni prema ideji da oženi moju majku – bila je pet godina starija od njega i imala je dijete, što se, u ono vrijeme, ženama teško praštalo – ali o toj neblagonaklonosti ja nisam znao ništa, kao što nisam znao ništa ni o njegovom ranijem životu, izuzev da je volio nogomet i šah. Te je dvije svoje velike dokolice donio u naše avenijske živote, nespreman da na račun njih pravi bilo kakve kompromise.
Nogomet je njemu liječio dušu kao što nekima dušu liječi lijepa pjesma ili slika.
Ako ne osjetiš ništa kad se lopta zabije u mrežu, onda kao da i nisi živ. Ništa ne može čovjeka uvjeriti u njegovo postojanje kao tačan pas preko pola terena ili volej koji završava iza leđa protivničkog golmana.
– Kad ne bi bilo fudbala, ja bi odma umro!
Tako je govorio mužu mamine rodice, Nijazu Skeji, našem avenijskom komšiji, dok bi sjedili na centralnoj tribini stadiona Pod Bijelim Brijegom i iz kromirane Nijazove ploske cijedili lozovaču s Dubravske visoravni. Nije ni slutio da tim riječima izaziva sudbinu, a kako bi i mogao kada su tu, pred njegovim i očima desetaka hiljada ljudi, Tuce i društvo rasturali nekakav Osijek, Vardar ili Olimpiju, pa je razloga da se čovjek osjeća živim bilo napretek.
U to vrijeme, dok s centralne tribine gradskog stadiona gledaju Velež i piju lozovaču s Dubravske visoravni, Nijaz Skejo je još uvijek onaj stari Nijaz Skejo, šaljivdžija bez presedana, po zanimanju Veležov navijač, a u slobodno vrijeme automehaničar u Sokolu, zakleti komunist, Jugosloven i ateist, i nije još ni sjenka onoga Nijaza Skeje u kojeg će se pretvoriti poslije tragične smrti svoga sina u rano proljeće, 1993. Taj drugi Nijaz Skejo, čije će se roditeljske tuge i bola Mito plašiti kao što se dijete plaši mraka, uminut će poput nezalijevanog cvijeta, jednog ljetnog dana, o ikindiji, u kući kćerke i zeta, u naselju Šehovina, gdje će se sa suprugom doseliti početkom milenija i u sobici na spratu, smjerno i tiho, kako već jednom Božjem robu i priliči, sve do smrti se pet puta dnevno moliti Bogu.
U šahu, Mito je bio ishitren, nervozan i dekoncentrisan igrač, zbog čega je uglavnom bio lak plijen svima s kojima je igrao, a vrlo često i meni. Ne bi tu možda bilo ništa čudno da je znao podnijeti poraz i da u ljutnji često ne bi poobarao sve figure sa stola. Nije mi to smetalo, naprotiv, bio bih drčan i sretan kada bih kod njega uspio izazvati takvu reakciju.
– Hoće te danas, mali!
Procijedio bi te riječi i izašao na balkon zapaliti cigaretu. Poslije bih ga čuo kako govori samome sebi:
– Bjeri, jebo šah.
Na tu jednu njegovu kretnju kojom po stanu rastjeruje drvene šahovske figurice, na tu emociju, taj rječnik, na njegovo lice, koje kao da je u sebe bilo upilo svu tegobu poočimstva, mogao bi se svesti čitav naš odnos, svih sedam avenijskih godina, sve do onog 29. maja 1993., kada će sve u tom odnosu iznenada postati onako kako nikada nije bilo.
Mito i majka nisu se razveli, iako su, pretpostavljam, o tome razmišljali.
Za majku bi to bio težak udarac, jer bi roditeljima konačno morala priznati da su bili u pravu, da je udaja za Mitu bila njezin životni promašaj, a to bi joj, vjerujem, palo teže od razvoda. Ne znam da li je taj brak ikada prihvatila kao gotovu i zaokruženu činjenicu, ali je na kraju, ipak, odlučila da se za njega bori, unatoč tome što je postojala sasvim realna vjerovatnoća da će je ta borba iscrpiti, i mentalno i fizički. A možda se, opet, tu nije imalo šta odlučiti, možda se samo pomirila s onim što je bilo neizbježno nakon što je shvatila da joj je lakše živjeti u nesretnom braku, nego u nesretnijoj ženskoj samoći.
Htjela je da ga promijeni, da ga učini čovjekom po svojoj mjeri i tako ga omili svojim roditeljima i braći dok je istovremeno, u njemu onakvom kakav je bio, bilo nečega što ju je snažno privlačilo i čemu nije mogla odoljeti. Njegovim lažima, između ostalog. Na njih je bila slaba, jer je u dubini duše čeznula za onim što su joj obećavale. Ta strast za laganjem nešto je što nijedan od Mitinih sinova nije naslijedio. Jedne prilike, dok smo se u stojadinu njegovog druga Fahre vozili prema očevoj pločari u predgrađu, Mito je prstom pokazao na automobil parkiran ispred neke garaže i rekao majci:
– Vaku ću makinu kupit tvom bratu kad se jednom vratim iz Švice.
Izgovorio je tu rečenicu s onom vrstom sigurnosti koja čovjeka naprosto tjera da upamti trenutak i mjesto na kojem ju je čuo, jer će se u nekom budućem vremenu povijest određivati prema njenoj istini. I majka mu je vjerovala, iako je vrlo dobro znala da u Mitinom odlasku u Švajcarsku nikada nije bilo ni trunke ozbiljne namjere. Nije joj bilo važno što se svijet u kojem bi njen muž kupio auto njenom bratu ne razlikuje bitno od svijeta u kojem je moguće da kočije postanu bundeve ili da duhovi izlaze iz čarobnih svjetiljki. Ali jest joj bilo važno da je Mito laže i da ona tim njegovim lažima vjeruje, jer je, na kraju, još jedino u tome bilo nekakvog smisla i nade da će sve biti drukčije nego što je bilo.
Gledala ga je zadivljeno, očima vlažnim od ljubavi i s licem koje je u tom času upilo svaku kap ovozemljaske nježnosti. Onako kako mene nikada ne bi pogledala da sam, kojim slučajem, lupio sličnu budalaštinu. Uvijek je sumnjala u ono što sam joj govorio. U obećanja koja sam joj davao. U laži, kojima sam svoju intimu štito od njene površne znatiželje. U istine, koje joj se iz bilo kojeg razloga nisu sviđale.
Sa strpljenjem kojim je mogla satima sjediti i odvajati truhla od zdravih zrna kafe prije nego bi ih ispržila u šišu, oduvijek je u svakoj mojoj sumnjivoj riječi nastojala razlučiti stvarnost od fikcije, istinu od laži, racionalno od iracionalnog, moguće od nemogućeg. I onda bi mi o tome govorila šutnjom, optužujućim pogledom, namrštenim čelom, ljutitom kretnjom, udaljavanjem…
Majka je rođena 25. oktobra 1956., u porodici koja je bila obilježena sudbinom dedinog najstarijeg brata, Ibre Tabakovića. Kao Pavelićev legionar, Ibro je, tokom zime 1941. na 1942., učestvovao u borbama na Istočnom frontu, nakon čega mu se izgubio svaki pouzdan trag. Kada se u februaru 1962. rodio mamin drugi brat, posljednji od troje djece Bećira i Saje Tabaković, dedina je majka, Zejna, o čijoj sam nevjerovatnoj sudbini pripovijedao u Boji zemlje, zaklela sina i nevjestu da mu daju ime po Ibri. Moj daidža je, tako, u imenu ponio inteligenciju, znanje i fizičku ljepotu svoga amidže, o kojima se, tokom tridesetih godina prošloga vijeka, u Dubravama s divljenjem govorilo.
Dedin drugi, od ukupno trojice braće, Dervo Tabaković, otišao je u proljeće 1944., kao šesnaestogodišnjak, u partizane, ali se vrlo brzo nakon oslobođenja Dubravske visoravni od ustaša odrekao svega što je imalo veze s partizanima i komunističkom partijom. Zadržao je samo kapu i boračku penziju, koju je, sve do pred sami početak rata, trošio u kafani Alijice Pejaka, na Kasarni, malom mjestu u blizini Crnića, s kafanom, prodavnicom, poštanskim uredom i autobuskim stajalištem, do kojeg sam onog sudbonosnog dana, kada mi je rekla da će se udati, u ljeto 1986., pratio majku.
Kada su ga u julu 1993., kao šezdesetpetogodišnjaka, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske strpali u pic gauera s još nekoliko mještana koje će potom odvesti u Dretelj, Dervo je odbijao izaći iz kuće bez kape s petkorakom.
– Morete me ubit, ali ja bez petokrake ne idem!
Tako je govorio onima koji su došli da ga vode u logor. I odveli su ga, tako, s kapom.
Izašao je dva mjeseca poslije, spletom sretnih okolnosti, s malom grupom ljudi njegovih godina, koje je uprava logora otpustila jer su bili bolesni, a samim tim i nesposobni za bilo kakvu vojnu službu. Dervo je, kao i deda Bećir, patio od dijabetesa.
Partizanska kapa, u kojoj je 1945. oslobađao Dubrave od Pavelićevih i Ibrinih ustaša, ostala je u Dretelju i ne pamti se da li je i na koji način preživjela logorovanje. Imao je dva sina, od kojih je u trenutku dok ovo pišem, samo jedan među živima, Mustafa. Dervo je umro 2002., pet godina prije moga dede, nakon što je dočekao da se vrati kući, u Crniće, poslije pet godina provedenih najprije u jablaničkom, a potom i u mostarskom izbjeglištvu.
Dedin treći brat, Alija, također bivši partizan, borac 13. hercegovačke narodnooslobodilačke udarne brigade kao i Dervo, bio je iznimno jak i tvrdoglav seljak, čije se huje plašila čitava mahala. Iza sebe je ostavio četvoro djece iz dva braka, a umro je 1991., ne dočekavši zulum koji su dočekala njegova dva mlađa brata. Majka je imala i dvije tetke s očeve strane, ali one su, sretno udate, živjele u susjednom selu, daleko izvan naših života, a samim tim i izvan ove priče, kojoj će biti dovoljno da konstatuje činjenicu njihovog postojanja.
Skromnno obrazovana, sa završenih osam razreda osnovne škole, svoju je sudbinu ženskog djeteta majka proživjela u skladu s tadašnjim seoskim običajima, radeći po kući i oko kuće ono što nena ne bi stigla, a muško ne bi znalo ili ga je bilo sramota. S devetnaest se udala za moga oca i ta će joj okolnost promijeniti život, ali ne na način na koji to bude zamišljala. S dvadeset je rodila mene, u mostarskoj Staroj bolnici, udaljenoj jedva petstotinjak metara od malog trga ispred tadašnjeg Đačkog doma, koji će 29. maja 1993., postati ključno mjesto naše porodične povijesti.
Porodio ju je doktor Zdravko Soče, čovjek koji će ostati upamćen po tome što je sredinom sedamdesetih na mostarski odjel ginekologije uveo dijagnostičku laparoskopiju.
– Izašo si iz mene s nekom lakoćom, ko da si jedva čeko da počneš život.
Tako je, jedne prilike, opisala moj dolazak na ovaj svijet.
Pola sata nakon ulaska u rađaonu, nas smo dvoje već bili upućeni na porodiljni odjel, gdje smo proveli narednih osam dana. Otac joj je, za to vrijeme, dva puta dolazio pod prozor, jer su stroga bolnička pravila nalagala da porodilja ne smije primati posjete.
Jednom joj je, kaže, iz dvorišta doviknuo:
– Dobro čuvaj to što si rodila. Nemoj da ti ga ko zamijeni.
Ostalo je manje-više poznato: otac će poginuti sedam mjeseci poslije, mi ćemo se iz predgrađa vratiti u Crniće, a na proljeće, 1984., majka će od Autoprevoza, špediterske firme u kojoj je otac radio kao vozač kamiona, dobiti stan na Aveniji, gdje ćemo živjeti sve do 1993. Ono što će uslijediti poslije, njen će život još jednom temeljito promijeniti i samo će biološka potreba za majčinstvom na okupu zadržati dijelove njenog napuklog svijeta, u onim momentima kada se svakome od nas bude činilo da će se on u potpunosti raspasti.
Nakon što se majka uda za Mitu i ja, s vremenom, u njihovim svađama otkrijem i drugu stranu njene ličnosti, onu koja je prilično nezgodna, razuzdana, nagla, napadna, i skoro fanatično tvrdoglava, shvatit ću da je te osobine u najvećoj mjeri povukla s dedine strane, od surih crnićkih seljaka, koji su generacijama unatrag svoju ćud oštrili u borbi s prirodom. Od majke povukla je jednu drugu osobinu, koja je, posljednjih godina, postala dominantna u njenom karakteru. To je osjetljivost za ono tradicijisko u njenom identitetu, za narodne običaje i vjerske prakse, za život satvoren među kućne zidove, lišen želje da se još nešto izvan njih spozna, dosegne ili ostvari.
Ništa, možda, ne opisuje tačnije majčinu naivnu prirodu, njenu nemoć pred sudbinom koja ju je pregazila i mladu potrošila, kao izreka koju je nekada skoro molitvenski ponavljala, predosjećajući zlo i nesreću:
– Neće grom u koprive.
Čitav jedan roman stane u te riječi, kada ih majka izgovori.
A često ju je izgovarala, pogotovo u ratu, tokom granatiranja najprije Perišićevih, a potom i Praljkovih tobdžija, ili tokom onog našeg trodnevnog ratnog puta od Mostara preko Prenja, do Jablanice, Ostrošca i Buturović Polja, i onda dalje, kartom Mitinog ranog djetinjstva, uz kanjon Neretvice, sve do Parsovića i Jasenika.
Krajem ljeta 1992., nakon što su mostarski oslobodioci popalili srpska sela i zaseoke u okolici grada, minirali srpsku Sabornu crkvu svete Trojice na Bjelušinama i obezglavili Šantićevu brončanu bistu na Luci, koju su poslije bacili u Neretvu, Miti je stigao poziv za mobilizaciju. Iz vojnog odsjeka Hrvatskog vijeća obrane izvijestili su ga da se, u najkraćem mogućem roku, ima javiti u njihove prostorije u Centru dva, odakle će biti upućen dalje.
Gdje je bilo to dalje, niko od nas nije mogao znati, ali je u toj riječi bio sadržan sav užas rata koji smo tada mogli zamisliti.
– Hoće l išta proć bez mene u pičku materinu!
Tako nam se jadao te večeri, dok su stabla lovorika u stražnjem dvorištu zgrade Vatrogasne brigade ispušatala suh i opor miris, a odnekud iz Centra dva orila se, u to vrijeme, vrlo popularna ustaška oda Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu. Pjevali su je skupa Hrvati i Muslimani, vežući ratne zastave pod kojima će se, kako to već ovdašnjim narodima i dolikuje, prvom prilikom bratski poklati.
Majka je prema njemu ljubazna, osjeti njegov strah, čuje nemirni kas njegovog srca, govori mu da će sve biti dobro, neće grom u koprive, tješi ga, a on je gleda pogođen značenjem tih riječi od kojih ga samo još više podilazi jeza. Premalen je njen život za dvije velike nesreće, jednom je gubila muža i Bogu je to sasvim dovoljno, to ona hoće da mu kaže dok sjedi na štokrli s njegovim četverogodišnjim sinom u krilu, ali on u tim riječima ne nalazi nikakvu istinu, nikakvu mudrost, niti utjehu, pa joj odgovara, tonom punim bijesa, da onaj ko je to rekao nit je znao šta o gromovima, nit o koprivama, a ponajmanje o Bogu i ljudskoj nesreći.
– Neće grom u koprive.
Tom se rečenicom majka branila od svih strahova.
Vjerovala je u njenu istinitost kao što je godinama vjerovala da joj talozi telve na unutarnjoj strani fildžana mogu proreći budućnost. Često je to radila: popila bi kafu i onda fildžan izvrnula naopako, pa bi satima poslije, s osjećanjem i pažnjom kojom kustos procjenjuje vrijednost neke umjetnine, pokušavala u njemu prepoznati vlastitu sudbinu.
Neće grom u koprive, ponavljala je, zahvalna narodnom mudracu koji joj je, prije ko zna koliko godina i vijekova, eto, obećao da će je, nakon smrti moga oca, svaka druga nesreća zaobići. Je li tu rečenicu naglas izgovarala, je li njome tješila Mitu i sebe dok je stajala uz njega onaj jedan jedini put, tokom dvadeset njegovih bolesničkih dana u konjičkoj bolnici, u aprilu i maju 1994., a on sve misleći da je ozdravio, umirao u sobi čiji je prozor gledao na grad, u kojem su se, na početku jednog velikog nenapisanog romana, on i moj otac mimoišli?
Ili su na prozorima bile vreće s pijeskom, betonski elementi i raspilani balvani, pa je u glavi i po sjećanju određivao položaj svome krevetu u odnosu na usku, brdima stješnjenu čaršiju i onda zamišljao šta bi se sve moglo vidjeti odatle da nije rata i da u tom ratu nije srpskih topova na Borcima, Snježnici i Bukovim glavama, od čijih će granata jednog ljetnog dana 1995. šesnaestogodišnji sin moga amidže Ah.-a, ostati bez noge?
Je li zaista Mito bio toliko promašen i izvan svijeta da je sudbina njegovoj duši uskratila i taj posljednji, oproštajni pogled iz bolesničke sobe, o kojemu je nekoć tako tanahno pjevao Zaim Imamović?
U svakom medicinskom članku o uzrocima moždanog udara do kojeg sam u proteklih dvadeset pet godina uspio doći, pronalazio sam isti razlog za njegovu smrt. Bio je mlad, imao je trideset tri godine i da nije otišao u logor, da nije u njemu doživio ono što je doživio, nikada se ne bi formirali ugrušci koji su blokirali protok krvi i kisika do njegovog mozga.
Tako sam uvijek osjećao.
Osjetio sam to istog onog časa kada je, s petnaest dana zakašnjenja, do naše kuće u predgrađu Mostara, stigla vijest o njegovoj smrti. Tom ga mišlju, tim vrlo intenzivnim osjećanjem krivice koje odjekuje ovim tekstom kao što već stoljećima odjekuje mojim životom, svakodnevno iskupljujem pred svima nama kojih se njegova smrt tiče ili nas se ticala: pred dedom i nenom, pred daidžama, pred majkom, pred njegovim sinovima, pred samim sobom, pred ovom i svakom svojom narednom knjigom.
Na odnosu prema tom iskupljenju utemeljena je savjest naših poslijeratnih života.
Po tome još jedino znam koliko je, nakon svega, u meni ostalo onog mladića kojeg je krajem maja, 1993., Mito odlučio spasiti, tako što je žrtvovao sebe.
Ni Mito, ni majka nikada nisu bili članovi Saveza komunista, ali su Jugoslaviju, onakvu kakva je već bila, prihvatali kao povijesnu datost koju nikada nisu dovodili u pitanje. U vrijeme prvih parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini, 1990. godine, Mito je gotivio Antu Markovića i reformiste. Majka je, kao i u svim važnijim pitanjima – a tada od izbora nije bilo važnijeg – bila pod snažnim uticajem svojih roditelja i braće, koji su u politici Alije Izetbegovića vidjeli priliku za afirmacijom svoga nacionalnog identiteta, kakva se, s povijesne tačke gledišta, nije smjela propustiti.
Za Mitu je, opet, Muslimanstvo počinjalo i završavalo u njegovom imenu i prezimenu, a za ono o čemu je Alija govorio bilo ga je briga koliko i za lanjski snijeg. Bio je Musliman na isti način na koji je bio muškarac, voljom nečega ili nekoga većeg, ko je, eto, tako htio, a njemu je sasvim svejedno, kao što bi mu bilo svejedno i da je, kojim slučajem, taj neko htio da bude žena, katolik ili Hindus.
Njegovo ga je Muslimanstvo prvi puta zamalo koštalo glave u aprilu 1992., kada je pod izgovorom da mora čuvati naš stan od nekog zamišljenog ratnog kriminalca, odlučio da se vrati u Mostar, nakon što smo o Bajramu, uoči početka rata, posjetili maminu porodicu u Crnićima i tu procijenili da bi povratak na Aveniju, u okolnostima kakve su vladale u gradu i okolici, bio odveć rizičan. Ne sjećam se da li ga je iko odgovarao od tog nauma, vjerovatno jeste, jer je svako od nas bio svjestan da kilometri koji su bili pred njim mogu biti posljednji koje će preći.
No, on je, ipak, otišao.
Punktovi tada već takozvane Jugoslavenske narodne armije nalazili su se skoro u svakom mjestu od Stoca do Čapljine, a vojnici koji su ih držali, mahom srpski rezervisti i dobrovoljci iz Istočne Hercegovine, Srbije i Crne Gore, izgledali su svakako samo ne prijateljski i miroljubivo. O čemu je mislio, šta je uopće mogao da osjeća dok je, sveden na svoje ime, pokazivao lične dokumente srpskim vojnicima? Je li se tog dana u njega uvukla ona krivnja, koja ga neće u potpunosti napustiti ni dvije godine poslije, kada izađe iz logora Heliodrom, a njegovo se Muslimanstvo pretvori u posljednje životno utočište?
Krivnja što nije rođen u nekom drugom imenu i vjeri, jer bi mu rat tada bio lakši?
Krivnja, što je prošao to što je prošao, jer se zvao tako kako se zvao?
O Mitinim i majčinim svađama šutio sam trideset godina.
Naljutila bi se da je bilo drukčije, i na mene, i na onoga kome bih povjerio našu tajnu. Takva je oduvijek bila, nepovjerljiva, diskretna, zatvorena. Vjerovala je da sve dotle, dok njene i Mitine svađe ostaju izvan tuđeg saznanja, ona može živjeti u iluziji da je sretna. I da, zapravo, svađa među njima nikada nije ni bilo. Kada bih je danas upitao zašto se toliko svađala s Mitom tokom naših avenijskih godina, rekla bi mi da to nije tačno i da sam sve izmislio.
Ako postoji nešto što mi rođena majka nikada neće moći oprostiti, onda je to što sam bio svjedokom većeg dijela njenog života.
To, što sam vidio ono što bi ona voljela da nisam.
Što znam ono što bi ona voljela da ne znam.
Što se sjećam onoga što bi ona voljela da sam zaboravio.
Duša mi je teška dok ovo pišem, buni se, svađa i opire tekstu, a trebao bih, čini mi se, osjetiti nekakav mir, neku sveprožimajuću lakoću, jer sam taj prastari osjećaj samoće i zebnje, najzad uspio pretočiti u jezik:
– Ako postoji nešto što mi rođena majka nikada neće moći oprostiti, onda je to što sam bio svjedokom većeg dijela njenog života.
Je li to samo obzir ili već pomalo i strah od onoga šta će reći Ona dok ovo bude čitala?
Da li će drukčije sa mnom šutjeti, nakon svega što o njoj ovdje govorim?
Kada je pročitala Boju zemlje, između nas se otvorio ponor u čije dno i danas gledamo, svako sa svoje strane nepremostivosti. Ni danas ne znam, a vjerovatno nikada neću ni saznati, da li joj je smetalo to što sam pisao o onome o čemu ona misli da nisam smio ili to što se njenoga života ne sjećam na neki drugi način.
Dok sam pisao Boju zemlje, nisam razmišljao ni o čemu, pa ni o tome da li će joj se knjiga dopasti, bilo mi je važno samo da pišem, da ničim ne ometam tekst koji je iz mene isticao, jer sam osjetio da je stvaran i istinit, na način na koji su stvarne i istinite knjige koje volim i u koje vjerujem. Ali sada je drukčije, sada postoje obzir i strah, jer paralelno s tekstom koji se ispisuje, postoji i misao o životu izvan književnosti. Ta me misao, evo, lovi i uznemirava, kao neka unutarnja muha, ometajući priču da poteče i bude ispričana onako kako je jedino i moguće.
Da li je Mito bio pravi čovjek za nju?
Ne znam, niti je o tome uputno suditi.
Ali da nije ušao u naše živote, mene ne bi imao ko spasiti onoga 29. maja 1993.
Sa stanovišta književnosti, taj je jedan trenutak, ta je jedna jedina Mitina gesta dovoljno velika i važna da opravda sve njihove svađe i njihovom braku odredi svrhu i smisao.
Da li je, 29. maja, ostajući ispred Đačkog doma – prepuštajući, dakle, meni svoje mjesto u autobusu, koji ga je mogao odvesti u zagrljaj supruzi i sinovima, jednome petogodišnjaku i jednome koji će se roditi četiri dana poslije – Mito bježao od propasti vlastitog braka?
Ili je samo htio učiniti nešto što će zadiviti mamine roditelje i braću, nešto što će ga u njihovim očima učiniti dostojnim njihove kćerke i sestre, kao što je to htio i godinu dana ranije, kada je, protivno zdravoj pameti, odlučio da u osvit rata iz Crnića putuje za Mostar?
Ako je po srijedi ovo drugo, a ne mogu se oteti dojmu da mu je, u tom epskom času našega rastanka onako nezrelom, naivnom i promašenom i to prošlo kroz glavu, onda smo svi, u izvjesnoj mjeri, sudionici u krivnji za njegovu tragediju.
Onda je istina da nas nema nevinih u Mitinoj smrti.
Sluz i žuč/3
Boja zemlje: novo poglavlje
Neće grom u koprive
Mithat J., moj očuh, rođen je u selu Jasenik, u Općini Konjic, u istoj kući u kojoj je, trideset tri godine poslije, pretrpio prvi moždani udar. Drugi, koji će ga i ubiti, zadesio ga je u konjičkoj bolnici. Bilo je to 15. maja 1994., svega dva mjeseca nakon što je izašao iz koncentracijskog logora Heliodrom, u Mostaru.
U knjizi „Tragom izgubljene zemlje“, Ibre Here, pronalazim podatak da Mitina loza po ocu vuče porijeklo iz nekog malog sela u Uskoplju, kojemu autor ne navodi ime. Nepoznatim ovoj priči ostaju vrijeme i okolnosti pod kojima su Mitini preci stigli u dolinu Neretvice, kao što će joj nepoznatim ostati veći dio njegovog života. Rodio se u januaru, 1961. Porodila ga je vjerovatno seoska babica, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa u planinskim selima, udaljenim satima ili pak danima hoda od najbliže ambulante ili porodilišta. Bio je najmlađe od troje djece – dva sina i kćer – Kadire i Vejsila J.
Rane razrede osnovne škole završio je u Jaseniku, da bi osmoljetku nastavio u selu Parsovići, nedaleko od najveće čaršije u dolini Neretvice, Buturović Polja. Između Jasenika i Buturović Polja zavukao se svijet Mitinog djetinjstva, čije sam idilične planinske pejsaže, krute, pobožne ljude i surovu klimu imao priliku upoznati tokom kasne jeseni, zime i ranog proljeća 1993. na 1994. godinu. Tek će kao srednješkolac, sredinom sedamdesetih, Mito prvi puta otići u Konjic i otkriti prostore s onu stranu strmih, gorovitih brda od kojih mu se odbijao pogled kada bi se kanjonom Neretvice spuštao do parsovićke škole.
U to vrijeme, moj otac se već bio doselio u južno mostarsko predgrađe, možda je već bio i oženjen, ali je, kod svojih, u Konjic, odlazio često, zbog čega će me, godinama nakon što sve u životima ljudi iz ove priče nepovratno mine, zanositi misao, sasvim literarna, da su se, možda, u nekom trenutku božanskog nadahnuća kakvi postoje samo u najvećim romanima, na ulici, trgovini ili autobuskoj stanici, njih dvojica mimoišli, pogledali i nisu se prepoznali. U tom bi trenutku, naprimjer, mogao započeti roman o mojoj majci, o njene dvije velike ljubavi i, ujedno, dvije životne nesreće – ili možda jednoj, istoj nesreći koja se ponovila – roman koji bi završio osamnaest godina poslije, u bolnici, u istom gradu gdje je i počeo.
Kada se desetak godina poslije Mito uselio u naš avenijski stan, već je bio završio bravarski zanat i odslužio vojni rok, na šta se, uglavnom, mogla svesti njegova biografija. Bio je mimo svijeta na neki svoj, promašeni način. Tražio je posao, ali nije išlo. O odlasku u inostranstvo samo je maštao, nikada spreman za tako radikalan korak. U Mostar je dolazio sezonski, tokom kasne jeseni i zime, da bi užicao koji dinar radeći razne sumnjive poslove, od šverca devizama do trgovine gorivom, ili pak prodajući jaja, kestenje i orahovu jezgru na gradskoj Tržnici. Tih bi mjeseci živio kod sestre, Hamide, mamine prijateljice, također udovice i samohrane majke, koja je stanovala dva sprata iznad nas, u Splitskoj 50.
Ne znam gdje su se Mito i mama sreli, niti bi bilo moguće da, nakon svih ovih godina šutnje, to pitam majku. Vjerovatno su se viđali na tržnici, možda je majka od njega kupovala kestenje, jaja i orahovu jezgru, od koje bi poslije pravila baklave i dijelila ih katoličkom i pravoslavnom komšiluku, a možda je, ipak, sve počelo na nekom drugom mjestu – na ulici, u haustoru, u Hamidinom ili čak našem stanu, za onih petaka i subota kada bih autobusom odlazio dedi i neni, u Crniće.
Vjenčali su se u ljeto 1986., nekoliko dana prije ili možda čak poslije razgovora koji smo mama i ja vodili dok sam je pratio do autobuskog stajališta u Crnićima. Danas ne postoji nijedna fotografija s tog vjenčanja, kao što uopće ne postoji nijedna mamina i Mitina zajednička fotografija. Ako su takve fotografije ikada i postojale, onda ih je majka brižljivo skrivala od mojih i očiju svoje porodice. Zašto bi to uradila?
Jer se, negdje duboko u sebi, stidila svoje sreće s Mitom na isti način na koji se, godinama poslije, stidila tuge zbog njegove smrti. Otkako je znam, bila je jaka i izdržljiva žena, koja je mogla da podnese sve osim stida.
Imali su težak brak, ispunjen žučnim svađama, bacanjem stvari po kući, lupanjem vrata i dugim periodima nepričanja u kojima bi se napetost između njih mogla rezati nožem. Njihovi visoki, emocijama nabijeni glasovi od kojih se komšijama dizala kosa na glavi, njihove britke, optužujuće replike čiji je jedini smisao da se nižu bez kraja i krivnju za užas u kojem žive prebace na onoga drugog, još uvijek jasno odjekuju unutar zidova moje duše.
U tuđem prisustvu, pak, pretvarali su se da su savršeno normalan par, sretan onoliko koliko su sretni i drugi parovi, ni zehru manje, ni zehru više od toga. S vremenom su postali odlični glumci, uvježbani i uvjerljivi u ulogama koje igraju, pa niko, osim valjda mene, nije primjećivao da se radilo o prevari. U toj velikoj, fantastičnoj drami bila je sadržana suština njihove bračne muke, koja mi se danas čini većom i strašnijom nego je to bila tada.
Ništa me nije obilježilo kao te njihove svađe.
Ne sjećam se kada i kako je počelo. Od svega je ostalo samo sjećanje na jedan od onih velikih unutarnjih lomova kakvi se čovjeku ne događaju puno puta u životu, a nakon kojih više ništa ne bude isto. Kao kada otkrijete da je neko vama drag i blizak teško bolestan ili kada shvatite da i vaša stroga, kao čelik snažna, nesalomiva majka može da bude ranjiva i da plače. Nisam postavljao pitanja kakva bi, sigurno, na mome mjestu, postavljala druga djeca. Kada bih ušao u dnevni boravak i na majčinom licu vidio tragove suza ili pak na prstima gazio između oštrih komadića porculana koji su ležali svuda po podu, pravio bih se da to ne vidim. U tome sam im, pretpostavljam, bio idealan sin.
U početku sam, istina, bio radoznao, prislanjao sam uho na vrata sobe, iskradao se u predsoblje ili savršeno nepomičan sjedio na wc školjki, uhom loveći svaku riječ, svaki jecaj, svaki pokret, svaki zvuk s druge strane zida, a onda je, iznenada, znatiželje nestalo, nešto se u meni promijenilo, nešto je stalo, prekinulo se, prestalo da postoji. Nisam više pokušavao da razumijem šta to sve skupa znači, zašto se svađaju, u čemu je njihov problem. Kao da se između nas odjednom otvorila neka daljina i sve što se događalo, kao da se događalo u nekom drugom životu i stanu, sedam mora i sedam gora udaljenom od mene i moje sobe na Aveniji.
Ali sve dotle, do tog trenutka u kojem će majčin i Mitin odnos trajno prestati da me zanima, po cijele dane sam opsesivno u sebi ponavljao ono što sam čuo, zamišljao njihova lica dok su se svađali, kretnje kojima su obarali predmete, lupali upaljačima o zid, udarali nogama u sobna vrata ili tresli šakama po stolu. Proživljavao sam njihovu nesreću kao da je moja vlastita, bio sam lijevak u koji su se slijevale njihove psovke i optužujuće riječi, tihi svjedok jednog dugog, bračnog propadanja, čiji će konačni kraj sudbina stalno odlagati, najprije rođenjem njihove djece, zatim izbijanjem rata i onda Mitinom preranom smrću.
Njihove svađe mogle su izbiti oko bilo čega – oko Mitinih prljavih čarapa, naprimjer, koje je skinuo i samo bacio pored trosjeda ili pak oko računa za struju, koje bi neko od njih dvoje zaboravio platiti – ali skoro uvijek završavale su na najvećoj temi njihovog braka: temi antagonizma između majčine porodice i Mite. Ako bih se u trenutku kada bi svađa izbila nalazio u istoj prostoriji s njima, slali bi me u sobu i onda počinjali da reže jedno na drugo, sa strašću i mržnjom koje nikada sebi nisam uspio objasniti.
U njihove je svađe upisan moj prvi doživljaj užasa.
Ničega nije bilo strašnijeg od pomisli da ću još godinama biti prinuđen da s njima živim i slušam kako razvaljuju sopstvene živote.
Čak i poslije, kada sam, u jesen 1991., kao momčić koji je krenuo u srednju školu, shvatio da takva situacija u kući, u kojoj Mito i majka ne vode računa ni o čemu drugom osim o tome kako da jedno drugom zagorčaju svakodnevnicu, može imati i određene prednosti – bez puno muke, krao sam im pare i cigarete, i dane provodio vani, družeći se s budućim delikventima, propalicama i kriminalcima – užasavao sam se pomisli da ću morati živjeti s njima još jedno izvjesno vrijeme. Htio sam ih ostaviti što je bilo moguće prije, i to, trajno, potpuno, zauvijek, tako da ih više nikada ne vidim i ne sretnem, kao što sam ih ostavio u aprilu 1994., u selu Jasenik, nakon što se Mito vratio iz logora, s mišlju da je s našim zajedničkim životom gotovo i da sam najzad slobodan.
Ponekad mi se činilo, ili sam, možda, samo htio da mi se tako čini, da su Mitine i majčine svađe bile način na koji su jedno drugom potvrđivali svoju ljubav. Kao da su se u svađama osjećali više živima i bližima jedno drugom, pa ih je u njih vuklo ono što se meni činilo toliko strašnim. Kada se stvari tako posmatraju, ispada da je antagonizam između majčine porodice i Mite zamisliv i kao okvir u kojem je njihova ljubav jedino i bila moguća. Kao pozadina jednog neobičnog, ali uspješnog braka.
Pretpostavljam da ni Mitini roditelji nisu bili blagonakloni prema ideji da oženi moju majku – bila je pet godina starija od njega i imala je dijete, što se, u ono vrijeme, ženama teško praštalo – ali o toj neblagonaklonosti ja nisam znao ništa, kao što nisam znao ništa ni o njegovom ranijem životu, izuzev da je volio nogomet i šah. Te je dvije svoje velike dokolice donio u naše avenijske živote, nespreman da na račun njih pravi bilo kakve kompromise.
Nogomet je njemu liječio dušu kao što nekima dušu liječi lijepa pjesma ili slika.
Ako ne osjetiš ništa kad se lopta zabije u mrežu, onda kao da i nisi živ. Ništa ne može čovjeka uvjeriti u njegovo postojanje kao tačan pas preko pola terena ili volej koji završava iza leđa protivničkog golmana.
– Kad ne bi bilo fudbala, ja bi odma umro!
Tako je govorio mužu mamine rodice, Nijazu Skeji, našem avenijskom komšiji, dok bi sjedili na centralnoj tribini stadiona Pod Bijelim Brijegom i iz kromirane Nijazove ploske cijedili lozovaču s Dubravske visoravni. Nije ni slutio da tim riječima izaziva sudbinu, a kako bi i mogao kada su tu, pred njegovim i očima desetaka hiljada ljudi, Tuce i društvo rasturali nekakav Osijek, Vardar ili Olimpiju, pa je razloga da se čovjek osjeća živim bilo napretek.
U to vrijeme, dok s centralne tribine gradskog stadiona gledaju Velež i piju lozovaču s Dubravske visoravni, Nijaz Skejo je još uvijek onaj stari Nijaz Skejo, šaljivdžija bez presedana, po zanimanju Veležov navijač, a u slobodno vrijeme automehaničar u Sokolu, zakleti komunist, Jugosloven i ateist, i nije još ni sjenka onoga Nijaza Skeje u kojeg će se pretvoriti poslije tragične smrti svoga sina u rano proljeće, 1993. Taj drugi Nijaz Skejo, čije će se roditeljske tuge i bola Mito plašiti kao što se dijete plaši mraka, uminut će poput nezalijevanog cvijeta, jednog ljetnog dana, o ikindiji, u kući kćerke i zeta, u naselju Šehovina, gdje će se sa suprugom doseliti početkom milenija i u sobici na spratu, smjerno i tiho, kako već jednom Božjem robu i priliči, sve do smrti se pet puta dnevno moliti Bogu.
U šahu, Mito je bio ishitren, nervozan i dekoncentrisan igrač, zbog čega je uglavnom bio lak plijen svima s kojima je igrao, a vrlo često i meni. Ne bi tu možda bilo ništa čudno da je znao podnijeti poraz i da u ljutnji često ne bi poobarao sve figure sa stola. Nije mi to smetalo, naprotiv, bio bih drčan i sretan kada bih kod njega uspio izazvati takvu reakciju.
– Hoće te danas, mali!
Procijedio bi te riječi i izašao na balkon zapaliti cigaretu. Poslije bih ga čuo kako govori samome sebi:
– Bjeri, jebo šah.
Na tu jednu njegovu kretnju kojom po stanu rastjeruje drvene šahovske figurice, na tu emociju, taj rječnik, na njegovo lice, koje kao da je u sebe bilo upilo svu tegobu poočimstva, mogao bi se svesti čitav naš odnos, svih sedam avenijskih godina, sve do onog 29. maja 1993., kada će sve u tom odnosu iznenada postati onako kako nikada nije bilo.
Mito i majka nisu se razveli, iako su, pretpostavljam, o tome razmišljali.
Za majku bi to bio težak udarac, jer bi roditeljima konačno morala priznati da su bili u pravu, da je udaja za Mitu bila njezin životni promašaj, a to bi joj, vjerujem, palo teže od razvoda. Ne znam da li je taj brak ikada prihvatila kao gotovu i zaokruženu činjenicu, ali je na kraju, ipak, odlučila da se za njega bori, unatoč tome što je postojala sasvim realna vjerovatnoća da će je ta borba iscrpiti, i mentalno i fizički. A možda se, opet, tu nije imalo šta odlučiti, možda se samo pomirila s onim što je bilo neizbježno nakon što je shvatila da joj je lakše živjeti u nesretnom braku, nego u nesretnijoj ženskoj samoći.
Htjela je da ga promijeni, da ga učini čovjekom po svojoj mjeri i tako ga omili svojim roditeljima i braći dok je istovremeno, u njemu onakvom kakav je bio, bilo nečega što ju je snažno privlačilo i čemu nije mogla odoljeti. Njegovim lažima, između ostalog. Na njih je bila slaba, jer je u dubini duše čeznula za onim što su joj obećavale. Ta strast za laganjem nešto je što nijedan od Mitinih sinova nije naslijedio. Jedne prilike, dok smo se u stojadinu njegovog druga Fahre vozili prema očevoj pločari u predgrađu, Mito je prstom pokazao na automobil parkiran ispred neke garaže i rekao majci:
– Vaku ću makinu kupit tvom bratu kad se jednom vratim iz Švice.
Izgovorio je tu rečenicu s onom vrstom sigurnosti koja čovjeka naprosto tjera da upamti trenutak i mjesto na kojem ju je čuo, jer će se u nekom budućem vremenu povijest određivati prema njenoj istini. I majka mu je vjerovala, iako je vrlo dobro znala da u Mitinom odlasku u Švajcarsku nikada nije bilo ni trunke ozbiljne namjere. Nije joj bilo važno što se svijet u kojem bi njen muž kupio auto njenom bratu ne razlikuje bitno od svijeta u kojem je moguće da kočije postanu bundeve ili da duhovi izlaze iz čarobnih svjetiljki. Ali jest joj bilo važno da je Mito laže i da ona tim njegovim lažima vjeruje, jer je, na kraju, još jedino u tome bilo nekakvog smisla i nade da će sve biti drukčije nego što je bilo.
Gledala ga je zadivljeno, očima vlažnim od ljubavi i s licem koje je u tom času upilo svaku kap ovozemljaske nježnosti. Onako kako mene nikada ne bi pogledala da sam, kojim slučajem, lupio sličnu budalaštinu. Uvijek je sumnjala u ono što sam joj govorio. U obećanja koja sam joj davao. U laži, kojima sam svoju intimu štito od njene površne znatiželje. U istine, koje joj se iz bilo kojeg razloga nisu sviđale.
Sa strpljenjem kojim je mogla satima sjediti i odvajati truhla od zdravih zrna kafe prije nego bi ih ispržila u šišu, oduvijek je u svakoj mojoj sumnjivoj riječi nastojala razlučiti stvarnost od fikcije, istinu od laži, racionalno od iracionalnog, moguće od nemogućeg. I onda bi mi o tome govorila šutnjom, optužujućim pogledom, namrštenim čelom, ljutitom kretnjom, udaljavanjem…
Majka je rođena 25. oktobra 1956., u porodici koja je bila obilježena sudbinom dedinog najstarijeg brata, Ibre Tabakovića. Kao Pavelićev legionar, Ibro je, tokom zime 1941. na 1942., učestvovao u borbama na Istočnom frontu, nakon čega mu se izgubio svaki pouzdan trag. Kada se u februaru 1962. rodio mamin drugi brat, posljednji od troje djece Bećira i Saje Tabaković, dedina je majka, Zejna, o čijoj sam nevjerovatnoj sudbini pripovijedao u Boji zemlje, zaklela sina i nevjestu da mu daju ime po Ibri. Moj daidža je, tako, u imenu ponio inteligenciju, znanje i fizičku ljepotu svoga amidže, o kojima se, tokom tridesetih godina prošloga vijeka, u Dubravama s divljenjem govorilo.
Dedin drugi, od ukupno trojice braće, Dervo Tabaković, otišao je u proljeće 1944., kao šesnaestogodišnjak, u partizane, ali se vrlo brzo nakon oslobođenja Dubravske visoravni od ustaša odrekao svega što je imalo veze s partizanima i komunističkom partijom. Zadržao je samo kapu i boračku penziju, koju je, sve do pred sami početak rata, trošio u kafani Alijice Pejaka, na Kasarni, malom mjestu u blizini Crnića, s kafanom, prodavnicom, poštanskim uredom i autobuskim stajalištem, do kojeg sam onog sudbonosnog dana, kada mi je rekla da će se udati, u ljeto 1986., pratio majku.
Kada su ga u julu 1993., kao šezdesetpetogodišnjaka, pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske strpali u pic gauera s još nekoliko mještana koje će potom odvesti u Dretelj, Dervo je odbijao izaći iz kuće bez kape s petkorakom.
– Morete me ubit, ali ja bez petokrake ne idem!
Tako je govorio onima koji su došli da ga vode u logor. I odveli su ga, tako, s kapom.
Izašao je dva mjeseca poslije, spletom sretnih okolnosti, s malom grupom ljudi njegovih godina, koje je uprava logora otpustila jer su bili bolesni, a samim tim i nesposobni za bilo kakvu vojnu službu. Dervo je, kao i deda Bećir, patio od dijabetesa.
Partizanska kapa, u kojoj je 1945. oslobađao Dubrave od Pavelićevih i Ibrinih ustaša, ostala je u Dretelju i ne pamti se da li je i na koji način preživjela logorovanje. Imao je dva sina, od kojih je u trenutku dok ovo pišem, samo jedan među živima, Mustafa. Dervo je umro 2002., pet godina prije moga dede, nakon što je dočekao da se vrati kući, u Crniće, poslije pet godina provedenih najprije u jablaničkom, a potom i u mostarskom izbjeglištvu.
Dedin treći brat, Alija, također bivši partizan, borac 13. hercegovačke narodnooslobodilačke udarne brigade kao i Dervo, bio je iznimno jak i tvrdoglav seljak, čije se huje plašila čitava mahala. Iza sebe je ostavio četvoro djece iz dva braka, a umro je 1991., ne dočekavši zulum koji su dočekala njegova dva mlađa brata. Majka je imala i dvije tetke s očeve strane, ali one su, sretno udate, živjele u susjednom selu, daleko izvan naših života, a samim tim i izvan ove priče, kojoj će biti dovoljno da konstatuje činjenicu njihovog postojanja.
Skromnno obrazovana, sa završenih osam razreda osnovne škole, svoju je sudbinu ženskog djeteta majka proživjela u skladu s tadašnjim seoskim običajima, radeći po kući i oko kuće ono što nena ne bi stigla, a muško ne bi znalo ili ga je bilo sramota. S devetnaest se udala za moga oca i ta će joj okolnost promijeniti život, ali ne na način na koji to bude zamišljala. S dvadeset je rodila mene, u mostarskoj Staroj bolnici, udaljenoj jedva petstotinjak metara od malog trga ispred tadašnjeg Đačkog doma, koji će 29. maja 1993., postati ključno mjesto naše porodične povijesti.
Porodio ju je doktor Zdravko Soče, čovjek koji će ostati upamćen po tome što je sredinom sedamdesetih na mostarski odjel ginekologije uveo dijagnostičku laparoskopiju.
– Izašo si iz mene s nekom lakoćom, ko da si jedva čeko da počneš život.
Tako je, jedne prilike, opisala moj dolazak na ovaj svijet.
Pola sata nakon ulaska u rađaonu, nas smo dvoje već bili upućeni na porodiljni odjel, gdje smo proveli narednih osam dana. Otac joj je, za to vrijeme, dva puta dolazio pod prozor, jer su stroga bolnička pravila nalagala da porodilja ne smije primati posjete.
Jednom joj je, kaže, iz dvorišta doviknuo:
– Dobro čuvaj to što si rodila. Nemoj da ti ga ko zamijeni.
Ostalo je manje-više poznato: otac će poginuti sedam mjeseci poslije, mi ćemo se iz predgrađa vratiti u Crniće, a na proljeće, 1984., majka će od Autoprevoza, špediterske firme u kojoj je otac radio kao vozač kamiona, dobiti stan na Aveniji, gdje ćemo živjeti sve do 1993. Ono što će uslijediti poslije, njen će život još jednom temeljito promijeniti i samo će biološka potreba za majčinstvom na okupu zadržati dijelove njenog napuklog svijeta, u onim momentima kada se svakome od nas bude činilo da će se on u potpunosti raspasti.
Nakon što se majka uda za Mitu i ja, s vremenom, u njihovim svađama otkrijem i drugu stranu njene ličnosti, onu koja je prilično nezgodna, razuzdana, nagla, napadna, i skoro fanatično tvrdoglava, shvatit ću da je te osobine u najvećoj mjeri povukla s dedine strane, od surih crnićkih seljaka, koji su generacijama unatrag svoju ćud oštrili u borbi s prirodom. Od majke povukla je jednu drugu osobinu, koja je, posljednjih godina, postala dominantna u njenom karakteru. To je osjetljivost za ono tradicijisko u njenom identitetu, za narodne običaje i vjerske prakse, za život satvoren među kućne zidove, lišen želje da se još nešto izvan njih spozna, dosegne ili ostvari.
Ništa, možda, ne opisuje tačnije majčinu naivnu prirodu, njenu nemoć pred sudbinom koja ju je pregazila i mladu potrošila, kao izreka koju je nekada skoro molitvenski ponavljala, predosjećajući zlo i nesreću:
– Neće grom u koprive.
Čitav jedan roman stane u te riječi, kada ih majka izgovori.
A često ju je izgovarala, pogotovo u ratu, tokom granatiranja najprije Perišićevih, a potom i Praljkovih tobdžija, ili tokom onog našeg trodnevnog ratnog puta od Mostara preko Prenja, do Jablanice, Ostrošca i Buturović Polja, i onda dalje, kartom Mitinog ranog djetinjstva, uz kanjon Neretvice, sve do Parsovića i Jasenika.
Krajem ljeta 1992., nakon što su mostarski oslobodioci popalili srpska sela i zaseoke u okolici grada, minirali srpsku Sabornu crkvu svete Trojice na Bjelušinama i obezglavili Šantićevu brončanu bistu na Luci, koju su poslije bacili u Neretvu, Miti je stigao poziv za mobilizaciju. Iz vojnog odsjeka Hrvatskog vijeća obrane izvijestili su ga da se, u najkraćem mogućem roku, ima javiti u njihove prostorije u Centru dva, odakle će biti upućen dalje.
Gdje je bilo to dalje, niko od nas nije mogao znati, ali je u toj riječi bio sadržan sav užas rata koji smo tada mogli zamisliti.
– Hoće l išta proć bez mene u pičku materinu!
Tako nam se jadao te večeri, dok su stabla lovorika u stražnjem dvorištu zgrade Vatrogasne brigade ispušatala suh i opor miris, a odnekud iz Centra dva orila se, u to vrijeme, vrlo popularna ustaška oda Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu. Pjevali su je skupa Hrvati i Muslimani, vežući ratne zastave pod kojima će se, kako to već ovdašnjim narodima i dolikuje, prvom prilikom bratski poklati.
Majka je prema njemu ljubazna, osjeti njegov strah, čuje nemirni kas njegovog srca, govori mu da će sve biti dobro, neće grom u koprive, tješi ga, a on je gleda pogođen značenjem tih riječi od kojih ga samo još više podilazi jeza. Premalen je njen život za dvije velike nesreće, jednom je gubila muža i Bogu je to sasvim dovoljno, to ona hoće da mu kaže dok sjedi na štokrli s njegovim četverogodišnjim sinom u krilu, ali on u tim riječima ne nalazi nikakvu istinu, nikakvu mudrost, niti utjehu, pa joj odgovara, tonom punim bijesa, da onaj ko je to rekao nit je znao šta o gromovima, nit o koprivama, a ponajmanje o Bogu i ljudskoj nesreći.
– Neće grom u koprive.
Tom se rečenicom majka branila od svih strahova.
Vjerovala je u njenu istinitost kao što je godinama vjerovala da joj talozi telve na unutarnjoj strani fildžana mogu proreći budućnost. Često je to radila: popila bi kafu i onda fildžan izvrnula naopako, pa bi satima poslije, s osjećanjem i pažnjom kojom kustos procjenjuje vrijednost neke umjetnine, pokušavala u njemu prepoznati vlastitu sudbinu.
Neće grom u koprive, ponavljala je, zahvalna narodnom mudracu koji joj je, prije ko zna koliko godina i vijekova, eto, obećao da će je, nakon smrti moga oca, svaka druga nesreća zaobići. Je li tu rečenicu naglas izgovarala, je li njome tješila Mitu i sebe dok je stajala uz njega onaj jedan jedini put, tokom dvadeset njegovih bolesničkih dana u konjičkoj bolnici, u aprilu i maju 1994., a on sve misleći da je ozdravio, umirao u sobi čiji je prozor gledao na grad, u kojem su se, na početku jednog velikog nenapisanog romana, on i moj otac mimoišli?
Ili su na prozorima bile vreće s pijeskom, betonski elementi i raspilani balvani, pa je u glavi i po sjećanju određivao položaj svome krevetu u odnosu na usku, brdima stješnjenu čaršiju i onda zamišljao šta bi se sve moglo vidjeti odatle da nije rata i da u tom ratu nije srpskih topova na Borcima, Snježnici i Bukovim glavama, od čijih će granata jednog ljetnog dana 1995. šesnaestogodišnji sin moga amidže Ah.-a, ostati bez noge?
Je li zaista Mito bio toliko promašen i izvan svijeta da je sudbina njegovoj duši uskratila i taj posljednji, oproštajni pogled iz bolesničke sobe, o kojemu je nekoć tako tanahno pjevao Zaim Imamović?
U svakom medicinskom članku o uzrocima moždanog udara do kojeg sam u proteklih dvadeset pet godina uspio doći, pronalazio sam isti razlog za njegovu smrt. Bio je mlad, imao je trideset tri godine i da nije otišao u logor, da nije u njemu doživio ono što je doživio, nikada se ne bi formirali ugrušci koji su blokirali protok krvi i kisika do njegovog mozga.
Tako sam uvijek osjećao.
Osjetio sam to istog onog časa kada je, s petnaest dana zakašnjenja, do naše kuće u predgrađu Mostara, stigla vijest o njegovoj smrti. Tom ga mišlju, tim vrlo intenzivnim osjećanjem krivice koje odjekuje ovim tekstom kao što već stoljećima odjekuje mojim životom, svakodnevno iskupljujem pred svima nama kojih se njegova smrt tiče ili nas se ticala: pred dedom i nenom, pred daidžama, pred majkom, pred njegovim sinovima, pred samim sobom, pred ovom i svakom svojom narednom knjigom.
Na odnosu prema tom iskupljenju utemeljena je savjest naših poslijeratnih života.
Po tome još jedino znam koliko je, nakon svega, u meni ostalo onog mladića kojeg je krajem maja, 1993., Mito odlučio spasiti, tako što je žrtvovao sebe.
Ni Mito, ni majka nikada nisu bili članovi Saveza komunista, ali su Jugoslaviju, onakvu kakva je već bila, prihvatali kao povijesnu datost koju nikada nisu dovodili u pitanje. U vrijeme prvih parlamentarnih izbora u Bosni i Hercegovini, 1990. godine, Mito je gotivio Antu Markovića i reformiste. Majka je, kao i u svim važnijim pitanjima – a tada od izbora nije bilo važnijeg – bila pod snažnim uticajem svojih roditelja i braće, koji su u politici Alije Izetbegovića vidjeli priliku za afirmacijom svoga nacionalnog identiteta, kakva se, s povijesne tačke gledišta, nije smjela propustiti.
Za Mitu je, opet, Muslimanstvo počinjalo i završavalo u njegovom imenu i prezimenu, a za ono o čemu je Alija govorio bilo ga je briga koliko i za lanjski snijeg. Bio je Musliman na isti način na koji je bio muškarac, voljom nečega ili nekoga većeg, ko je, eto, tako htio, a njemu je sasvim svejedno, kao što bi mu bilo svejedno i da je, kojim slučajem, taj neko htio da bude žena, katolik ili Hindus.
Njegovo ga je Muslimanstvo prvi puta zamalo koštalo glave u aprilu 1992., kada je pod izgovorom da mora čuvati naš stan od nekog zamišljenog ratnog kriminalca, odlučio da se vrati u Mostar, nakon što smo o Bajramu, uoči početka rata, posjetili maminu porodicu u Crnićima i tu procijenili da bi povratak na Aveniju, u okolnostima kakve su vladale u gradu i okolici, bio odveć rizičan. Ne sjećam se da li ga je iko odgovarao od tog nauma, vjerovatno jeste, jer je svako od nas bio svjestan da kilometri koji su bili pred njim mogu biti posljednji koje će preći.
No, on je, ipak, otišao.
Punktovi tada već takozvane Jugoslavenske narodne armije nalazili su se skoro u svakom mjestu od Stoca do Čapljine, a vojnici koji su ih držali, mahom srpski rezervisti i dobrovoljci iz Istočne Hercegovine, Srbije i Crne Gore, izgledali su svakako samo ne prijateljski i miroljubivo. O čemu je mislio, šta je uopće mogao da osjeća dok je, sveden na svoje ime, pokazivao lične dokumente srpskim vojnicima? Je li se tog dana u njega uvukla ona krivnja, koja ga neće u potpunosti napustiti ni dvije godine poslije, kada izađe iz logora Heliodrom, a njegovo se Muslimanstvo pretvori u posljednje životno utočište?
Krivnja što nije rođen u nekom drugom imenu i vjeri, jer bi mu rat tada bio lakši?
Krivnja, što je prošao to što je prošao, jer se zvao tako kako se zvao?
O Mitinim i majčinim svađama šutio sam trideset godina.
Naljutila bi se da je bilo drukčije, i na mene, i na onoga kome bih povjerio našu tajnu. Takva je oduvijek bila, nepovjerljiva, diskretna, zatvorena. Vjerovala je da sve dotle, dok njene i Mitine svađe ostaju izvan tuđeg saznanja, ona može živjeti u iluziji da je sretna. I da, zapravo, svađa među njima nikada nije ni bilo. Kada bih je danas upitao zašto se toliko svađala s Mitom tokom naših avenijskih godina, rekla bi mi da to nije tačno i da sam sve izmislio.
Ako postoji nešto što mi rođena majka nikada neće moći oprostiti, onda je to što sam bio svjedokom većeg dijela njenog života.
To, što sam vidio ono što bi ona voljela da nisam.
Što znam ono što bi ona voljela da ne znam.
Što se sjećam onoga što bi ona voljela da sam zaboravio.
Duša mi je teška dok ovo pišem, buni se, svađa i opire tekstu, a trebao bih, čini mi se, osjetiti nekakav mir, neku sveprožimajuću lakoću, jer sam taj prastari osjećaj samoće i zebnje, najzad uspio pretočiti u jezik:
– Ako postoji nešto što mi rođena majka nikada neće moći oprostiti, onda je to što sam bio svjedokom većeg dijela njenog života.
Je li to samo obzir ili već pomalo i strah od onoga šta će reći Ona dok ovo bude čitala?
Da li će drukčije sa mnom šutjeti, nakon svega što o njoj ovdje govorim?
Kada je pročitala Boju zemlje, između nas se otvorio ponor u čije dno i danas gledamo, svako sa svoje strane nepremostivosti. Ni danas ne znam, a vjerovatno nikada neću ni saznati, da li joj je smetalo to što sam pisao o onome o čemu ona misli da nisam smio ili to što se njenoga života ne sjećam na neki drugi način.
Dok sam pisao Boju zemlje, nisam razmišljao ni o čemu, pa ni o tome da li će joj se knjiga dopasti, bilo mi je važno samo da pišem, da ničim ne ometam tekst koji je iz mene isticao, jer sam osjetio da je stvaran i istinit, na način na koji su stvarne i istinite knjige koje volim i u koje vjerujem. Ali sada je drukčije, sada postoje obzir i strah, jer paralelno s tekstom koji se ispisuje, postoji i misao o životu izvan književnosti. Ta me misao, evo, lovi i uznemirava, kao neka unutarnja muha, ometajući priču da poteče i bude ispričana onako kako je jedino i moguće.
Da li je Mito bio pravi čovjek za nju?
Ne znam, niti je o tome uputno suditi.
Ali da nije ušao u naše živote, mene ne bi imao ko spasiti onoga 29. maja 1993.
Sa stanovišta književnosti, taj je jedan trenutak, ta je jedna jedina Mitina gesta dovoljno velika i važna da opravda sve njihove svađe i njihovom braku odredi svrhu i smisao.
Da li je, 29. maja, ostajući ispred Đačkog doma – prepuštajući, dakle, meni svoje mjesto u autobusu, koji ga je mogao odvesti u zagrljaj supruzi i sinovima, jednome petogodišnjaku i jednome koji će se roditi četiri dana poslije – Mito bježao od propasti vlastitog braka?
Ili je samo htio učiniti nešto što će zadiviti mamine roditelje i braću, nešto što će ga u njihovim očima učiniti dostojnim njihove kćerke i sestre, kao što je to htio i godinu dana ranije, kada je, protivno zdravoj pameti, odlučio da u osvit rata iz Crnića putuje za Mostar?
Ako je po srijedi ovo drugo, a ne mogu se oteti dojmu da mu je, u tom epskom času našega rastanka onako nezrelom, naivnom i promašenom i to prošlo kroz glavu, onda smo svi, u izvjesnoj mjeri, sudionici u krivnji za njegovu tragediju.
Onda je istina da nas nema nevinih u Mitinoj smrti.