Za sljedeću će priču u opsađenom gradu reći da je izmišljena. Da se radi o mutnoj legendi koja je nastala od zla vremena.
Jednom godišnje se, na izmaku zime, u svim većim mjestima naše zemlje, zapravo u svim mjestima koja su imala trg, održavala procesija u čast Bogomajke bez Djeteta.
Iz kuća bi izlazili parovi s djecom: otac, mati, a djece onoliko koliko su po volji Božjoj narodili, pa bi se zaputili prema trgu. Svud naokolo bubnjari su udarali u velike i male bubnjeve, zvečale su činele, zvonili su zvončići. Iz mračnih bi haustora izronile sjajne zlaćane trube, za njima su išli trubači nabreklih obraza, iz čijih se pluća prolamao sav očaj ovoga svijeta, pred kojim su se djeca otimala iz ruku roditelja, da zatisnu uši pred vriskom truba, da izbjegnu paklenom topotu i maršu bubnjeva, od kojeg su zastajala njihova malena srca.
I kako bi se otela, tako bi ih, jedno, pa drugo, i treće, netko odvodio.
Za svake procesije na Dan Bogomajke bez Djeteta u gradu su nestajala djeca. Pred rodniju godinu dvoje-troje, ali znalo je biti gladnih i tmurnih godina, kad čovjek više ne bi gledao čovjeka, da nestane i po dvadesetero djece. Jedne godine, čak trideset dvoje!
Znalo je biti da majci i ocu u istome danu nestane svo troje njihove djece.
Otimali se da ne čuju trube.
Procesija na Bogomajku bez Djeteta slavljena je da bi se svijetu vratio Bog.
A ljudima uzela nada bez Boga.
Onda se zaratilo, neprijatelj je ponovo opsadio grad, procesija se nije više održavala, ljudi su rekli da toga nikad nije ni bilo.
Stigla ih je muka pa se nisu sjećali svoje nestale djece.
Ljudi
Za sljedeću će priču u opsađenom gradu reći da je izmišljena. Da se radi o mutnoj legendi koja je nastala od zla vremena.
Jednom godišnje se, na izmaku zime, u svim većim mjestima naše zemlje, zapravo u svim mjestima koja su imala trg, održavala procesija u čast Bogomajke bez Djeteta.
Iz kuća bi izlazili parovi s djecom: otac, mati, a djece onoliko koliko su po volji Božjoj narodili, pa bi se zaputili prema trgu. Svud naokolo bubnjari su udarali u velike i male bubnjeve, zvečale su činele, zvonili su zvončići. Iz mračnih bi haustora izronile sjajne zlaćane trube, za njima su išli trubači nabreklih obraza, iz čijih se pluća prolamao sav očaj ovoga svijeta, pred kojim su se djeca otimala iz ruku roditelja, da zatisnu uši pred vriskom truba, da izbjegnu paklenom topotu i maršu bubnjeva, od kojeg su zastajala njihova malena srca.
I kako bi se otela, tako bi ih, jedno, pa drugo, i treće, netko odvodio.
Za svake procesije na Dan Bogomajke bez Djeteta u gradu su nestajala djeca. Pred rodniju godinu dvoje-troje, ali znalo je biti gladnih i tmurnih godina, kad čovjek više ne bi gledao čovjeka, da nestane i po dvadesetero djece. Jedne godine, čak trideset dvoje!
Znalo je biti da majci i ocu u istome danu nestane svo troje njihove djece.
Otimali se da ne čuju trube.
Procesija na Bogomajku bez Djeteta slavljena je da bi se svijetu vratio Bog.
A ljudima uzela nada bez Boga.
Onda se zaratilo, neprijatelj je ponovo opsadio grad, procesija se nije više održavala, ljudi su rekli da toga nikad nije ni bilo.
Stigla ih je muka pa se nisu sjećali svoje nestale djece.