Iz rukopisa u nastajanju, zasad podnaslovljenog Malograđanski roman
*** Postoje ljudi koja zaista nemaju talenta za život. To se, ako se prati i pozorno promatra osoba i njeno ponašanje, može uočiti još u kolicima za bebe. Nažalost, poznajem mnogo takvih ljudi. Srećem ih u shopping centrima, lokalnim trgovinama, pošti, bankama. Ako malo bolje promatrate bebe, vidjet ćete da postoje bebe kojima je sve mrsko: ne da im se jesti, ne da im se piti, ne da im se čak ni spavati. I umjesto da se razvesele kad prinesete glavu kolicima u kojima leže, te bebe jednostavno ne reagiraju. A njihove tupave majke kažu da im sin ili kćer danas nešto nisu raspoloženi. To je objašnjenje koje nam se redovito potura kao validno, međutim, to su već u toj dobi, ljudi koji neće imati talenta za život. Ne reagiraju ni na kakav vanjski podražaj, a osobito ugodan. Kad god vidim majku s djetetom, ako je poznajem, sagnem se i po glavi pomazim to dijete. Neka se djeca odmah ‘raskrive’, okrenu glavu ili naprosto bulje u mene nesvjesni što se događa. Ne znaju odreagirati na nježnost. Jedna moja prijateljica mi je prigovorila da njenom djetetu, tom dječaku, pristupa isuviše agresivno, da ga opsjedam i da se dijete, jednostavno, izgubi. Tada sam sebi rekla, ove ljude, više nećeš pozdravljati i ponašat ćeš se kao da su oboje mrtvi. Rekla sam sebi, ti si ih sahranila, i oni ne postoje. Zamislite vi tu drskost, tu bezobraštinu. Odvojim svoje dragocjene vrijeme, sagnem se i pomazim glavu tog djeteta, a on se ne nasmije nego okrene glavu ili bulji netremice u mene. Osim što je nedvojbeno netalentiran za život što je jasno, taj je dječak od nepunih godinu dana, već i neodgojen. Ako se pitate kada je prije stigao biti neodgojen, eto je stigao. Kakva majka, takav i sin. Umjesto da bude sretna, da bude počašćena, što od te silne djece koju se voza u kolicima, svoju pažnju poklanjam, upravo njenom sinu, koji da budemo pošteni, i nije neka oku ugodna beba, naprotiv, mali je ružan i sve najgore crte lica nje i njenog supruga su se spojile u tom stvorenju, ona se usuđuje prigovarati. Toliki ljudi oko nas, imam dojam da ih je sve više i više, nemaju nikakvu, ali baš nikakvu granicu pristojnosti i uljuđenosti. Da ne pričam uopće, nije sad ni mjesto ni vrijeme, kakva je ona zapravo bila majka. Taj mali nikada ljeti nije imao nikakvu jaknicu, vjetrovku, neki lagani džemperak. Djetetu je uvijek hladno. Ljeti, zamislite samo, ljeti bi ga u kolica smjestila bez čarapica. S dohranom je počela vrlo rano, i to toliko rano, da bi ju, svaki pošten ginekolog i pedijatar, da su znali što radi, prijavili policiji i dijete bi joj se oduzelo. Zna se kada počinje dohrana i što uključuje. Do tada si dužna dijete hraniti kuhanom blitvom, brokulom i mrkvom. Rižu mu je uvela, on se još nije naučio ni pokakiti kako spada. Oslanjala se, kao svaka lijena i loša majka, na pripremljene kašice kakve se kupuju u drogerijama. Hranjenje djeteta pripremljenim kašicama iz drogerija umjesto ručno i kod kuće izrađenih ako nije kazneno djelo, onda je zasigurno prekršaj najvišeg stupnja. A tek kako ga je podizala iz kolica i nosila na rukama. Vrlo neodgovorno, nesmotreno, nepažljivo. Osim što mu je mogla oštetiti središnji živčani sustav, mogao joj je iz ruku ispasti svakog časa. Jednom se žalila na nekakav postporođajnu depresiju. Spomenula mi je to onako, usput, u prolazu. Pomislih Bože, koja idiotkinja. Umjesto da skačeš od radosti, zadovoljstva, sreće, ti se žališ i pričaš po gradu da se osjećaš tjeskobno, prazno, i da se plašiš vlastito dijete uzeti u ruke. Ta njena navodna dijagnoza je obična izmišljotina. Svaki doktor, ali ne samo doktor, svi znamo da takvo što ne da ne postoji, nego ne može postojati. To je izgovor lošim majkama da se ne brinu o svojoj djeci. Izgovor jer im je, ustvari, mrsko baviti se vlastitim djetetom. I to bi se trebalo, također, tretirati kao kazneno djelo. Da ima imalo pameti u ovoj državi, kao što je nema, uvelo bi se neko Povjerenstvo za majke i točno bi se znalo što se smije, a što ne. Njen je sin uvijek kad bih ih srela u kolicima bio musav, a siperak prljav. Dijete je bilo kandidat za šugu, a majka za zatvor. I nije ni čudo da će beba odrasti, kada se sve okolnosti uzmu u obzir, u osobu koja nema talenta za život. Taj njen muž, to mrtvo puhalo, trebao je nešto poduzeti i riješiti je se. Otjerati je kad je vidio kako je loša majka. Ne može žena koja je loša majka biti dobra supruga. Ona nije sigurno nijedno ni drugo. I tko bi mi god rekao da nije tako, lagao je i štitio tu, skoro pa, bebo-ubojicu. Njen će sin do treće godine života umrijeti i to od hladnoće jer mu ona nikad nije navukla čarape na noge. I neće mi biti žao. Nisam joj jednom rekla da djeca, da bebe, uvijek moraju imati čarape na nogama.
***
U tim kolicima nikad nisam vidjela ništa crveno. A zna se, jako se dobro zna, stoljećima se zna, da se u kolicima za bebe mora držati, ili bebi na neki komad odjeće ušiti komad crvene tkanine kako bi ju se sačuvalo od žutice. Ako to nije jasan dokaz da nju nije bilo briga za budućnost, za zdravlje vlastitog djeteta, ne znam što je. I rekla sam joj: branila se nekakvim priprostim objašnjenjima da su to stare, narodne priče, da su tako radile naše bake, i da je to sve skupa jedna pučka izmišljotina i glupost. Stoljetni lijek protiv žutice, stoljetnu preventivu žutice, ona je smatrala gluposti. E, da hoće ta beba koja se već sada ponaša kao da nije ni na nebu ni na zemlju, dobiti žuticu. Samo da je hoće dobiti. Poslala bih joj dostavom na kućna vrata deset metara crvenog tila da ga u njega omota. Zna se, stoljećima se zna, ne samo za crvenu tkaninu da je lijek protiv žutice, nego i protiv uroka svih vrsta. Takoreći, crvena tkanina gađa i pogađa u razne aspekte boleščurina koje bi jednu bebu, ali i njene roditelje, mogli snaći. Ima stvarno široko djelovanje, ne samo protuupalno, antibakterijsko, nego je i bogata aminokiselinama koje nam svima trebaju. Jedina je greška što smo crvenu tkaninu zaboravili nositi i u odrasloj dobi. To stvarno štiti i pomaže i pomaže zaštiti stanica od oksidativnog stresa. Ona je zaista loša, ma ne loša, ona je grozna majka, jedna od onih majke nad kojima i sama Bogorodica plače, kad vidi kako se ponaša. Nije dugo prošlo od našeg susreta. Ubacila sam u ta kolica jedan ručno tkani crveni rubac i zaštita to dijete. Mora netko, moram ja, kad vlastita majka neće. I danas sutra kad joj naraste i bude zdrav, neće mi, ljudi su tako prokleto nezahvalni, ni hvala reći da sam joj spasila dijete. Spasila sam mu život. Njoj na dušu.
***
To koliko ljudi nemaju obzira prema drugima postoje zaista nepodnošljivo. Danas sam srela svoju poznanicu u parku. Promatrala sam nju i njenog sina, dječaka koji navodno ima nekakav izmišljeni poremećaj pažnje, ADHD, tako se sada imenuju bezobrazluk, lijenost i sebičnost kod djece. Pokušavala ga je smiriti dobrih pola sata dok je neumoljivo plakao i digao cijelo naselje na sebe. Ljudi su prolazili, njegov plač im je išao na živce, posve opravdano. A svega nekoliko minuta prije tog paničnog, opsesivnog plača, taj je dječak prilazio svakoj osobi na klupu, dijelio im kiflice i smješkao se. Ničeg tu, da budem iskrena, simpatičnog nema. Njegovoj sam majci rekla, morala sam, netko ju je morao konačno otrijezniti. Inače, o tom se malom bezobrazniku stalno govori, i svako malo i do mene stigne neka novost o njegovom kritičnom ponašanju. Prvo, nema zaista ništa simpatično da jedno dijete od pet godina hoda naokolo po parku i prilazi ljudima koji sjede na klupama i dijeli im kiflice. On ugrožava našu slobodu, našu privatnost, naše pravo na park to dijete uzurpira. Pritom nam dijeli te kiflice za koje ne znamo ni tko ih je napravio, ni od kakvog brašna, s koliko posto masnoće je taj sir, a da ne kažem, da ne znamo ni je li zasoljeno običnom kancerogenom ili zdravom himalajskom soli. Osim toga, to dijete ljudima dijeli tijesto, dijeli im proizvod od bijelog brašna i valjda tone nepotrebnih kalorija i ugljikohidrata. Što on zapravo želi? Sustavno poslati pola parka u smrt? Da ne kažem da ih dijeli umirovljenicima koji ionako imaju dijabetes i te kiflice ne bi smjeli gledati kamoli jesti. A tek naši umirovljenici, oni mu se raduju, grle ga, smješaju se nesvjesni da ih ustvari želi ubiti. To je valjda najmlađi ubojica koji slobodno hoda naokolo i uživa zaštitu svih, čak i vlastite majke. Nakon što se njen, kako ona kaže, hiperaktivni dječak rasplakao, otišla sam i rekla joj da, pod broj jedan, dijete ne smije plakati u javnosti jer uznemiruje druge ljude. Mene tuđi plač duboko pogađa i kvari mi dan. Ne znam zašto ne postoje sankcije i za nju i za dijete. Ne možete samo tako hodati i plakati i ne misliti o drugima u tom trenutku. Druga stvar, rekla sam, ako će već plakati, a ne bi smio, osim što je dječak i što je ovo park, neka plače u vaša četiri zida. Odvedite ga doma pa neka plače do mile volje, naravno, i tamo trebate paziti na decibile jer imate susjede. Ona se pravdala da ne može predvidjeti kada će se rasplakati. Gledala sam je u nevjerici. Pa tim strašnije, gospođo draga, tim strašnije. Već pet godina imate dijete i niste u stanju predvidjeti kada će ono plakati i što bi ga to moglo navesti na plač. Ponovo se, kao i svaka loša, neprisutna majka, opravdala da on ima taj famozni ADHD i da su djeca uglavnom nepredvidljiva. Rekla sam joj da on nema nikakav ADHD, da je to dijagnoza osmišljena kako bi loši roditelji, ljudi koji ne znaju upravljati dječjim resursima, imali izgovor za loše roditeljstvo, manjak skrbi, ljubavi, nježnosti, ali najviše od svega discipline. Neminovno sam, premda to nije moj običaj, povisila ton kako bi me gospođa shvatila ozbiljnije i kako bi, jednom za svagda, uvažila to što govorim i poslušala me jer želim dobro i nama i njoj i djetetu, dječak počeo još više plakati i govoriti “prestanite, prestanite”. Ona ga je pokušavala smiriti, a ja sam se još više derala. Zamolila me da prestanem, ali sam joj rekla, ne. Ovdje je, gospođo, problem. E upravo smo došli do problema: vi pred njim popuštate, vi njegove zahtjeve poštujete, ispunjavate njegovu želju i tražite od mene da prestanem. On je jedno bezobrazno, bahato, razmaženo derište, rekla sam, i opalila mu jedan manji, blaži šamar. Ja inače, da se razumijemo, nisam nasilna osoba, naprotiv: apsolutno sam protiv svake i bilo kakve vrste nasilje, ali neke se granice trebaju znati i poštovati. Ne pada mi na pamet da ušutim jer me jedno cendravo i razmaženo derište moli da to učinim, jer, eto pobogu njemu smeta. Uostalom, jednog će mi dana biti zahvalni i on i njegova majka. Bit će to lekcija koju će pamtiti cijelog života i poslije koje više ništa neće biti isto. Ne volim se, moram priznati, dovoditi u situacije kad moram tako intervenirati u tuđe živote. To mi je, prije svega, neukusno, ali je situacija iziskivala intervenciju i to hitnu. Nije mi žao što sam to učinila, naprotiv. Mora se neki red znati. Njegova se majka, nezahvalna i bezobrazna, kakav je i on valjda, silno uvrijedila i prijetila da će pozvati policiju jer sam udarila njeno dijete. Rekla sam joj neka ih slobodno pozove pa ću ja reći što taj dječak inače radi, a imam provjerene informacije i tome kakav je u vrtiću jer moja sestra tamo radi kao teta i sve mi, ali zaista sve, kaže. I davno mi je rekla da to dijete nema radne navike. Da on ne zna vratiti stvari za sobom, da je smotan, da stalno pada, podapne sam sebi pa se strovali na pod. Da mu sve ispada iz ruku. Da zamislite, i dan danas se uspije, isflekati. Pa ako je takav s pet godina, što možemo očekivati s deset? I moja je sestra govorila toj majci, kao pedagog ju je upozoravala, da se s djetetom mora nešto učiniti, da ga mora dovesti u red, milom i silom, združenim snagama, da ga dobro, ali stvarno, dobro dobro istuku i stave u kaznu na nekih pola godine. To, kaže moja sestra, pedagoginja, ne da bi dalo rezultate i pomoglo mu, nego bi to dijete iz temelja promijenilo. Postao bi druga osoba. Ali ne, majka je to odbila grčevito tvrdeći da nasilje ne rješava stvari. Vidim, evo, njen smireni ton rješava. Dijete plače po parkovima, uznemirava prolaznike, i kad ga opomeneš, još se više dernja. Gospođa je od policije, naravno, odustala, jer zna tko sam ja, a zna i tko je moja sestra. Rekla sam joj, na uho, da nitko ne čuje, čovjek se u u ovim groznim vremenima mora boriti za sebe, da sačuva vlastiti život, da ako se samo usudi zvati policiju, može smatrati da ću ja naokolo pričati da ona dijete s takvom dijagnozom šamara u parku. Ušutjela je i pokupila se. Nadam se da će naučiti lekciju. Toliko njih je nažalost nikad ne nauči. Nasilje nije moj oblik komunikacije, nije zaista, ali stvarno nisam mogla više slušati taj odiozan plač, te jecaje, te duboke udisaje i to od jednog petogodišnjaka. Pa ako se i plače, pa ako i djeca plaču, mora se znati neka granica.
***
Nije mi drago što ću ovo reći, ali jako sam umorna. Uz svoj posao, obitelj, moram brinuti i o zajednici i ljudima u njoj. Svako se malo dovodim u neku situaciju gdje moram intervenirati, gdje moram pomoći. Nije da se žalim, ne, nemojte me pogrešno shvatiti, samo sam malo umorna i osjećam da mi je potrebna stanka. Ali, ako ja uzmem stanku, bojim se da će sve negativnosti u našem društvu, a toliko ih ima, samo kapilarno proširiti i da će tek onda biti gore. Bilo mi jako drago kad bih imala neku, uvjetno rečeno, grupu podrške koja bi mogla tako, čim uoči problem reagirati. No od tog, znam, nema ništa: ljudi su toliko lijeni, sebični, ogrezli svatko u svoje probleme, da uopće, ne da nemaju interes za drugog čovjeka i njegove probleme, nego ne vide druge ljude. Koliko naših sugrađana, mi, ustvari, ne vidimo, ne primjećujemo njihove tegobe, patnje? Za razliku od drugih koji se bave posljedicama, poput našeg župnika, ja se bavim uzrokom. Tako je bilo i u slučaju ovog dječaka nedavno, i u tolikim drugim slučajevima. Sam Bog mi govori što da radim. Ne samo sam Bog, nego me doslovno, osjećam kako me Duh Sveti uzima za ruku, i kaže mi, Ankice, kreni ovamo, e ovamo, ovamo je neka situacija gdje ćeš ti svjedočiti svoju vjeru, svoj dar vjere, gdje ćeš samog Gospodina svjedočiti. Neka mi Svevišnji oprosti, ali rado bih se malo odmorila, malo ne brinula toliko o drugima. Svi pričaju o empatiji, nitko empatiju istinski ne pokazuje. O empatiji se govori, ali se empatija ne živi. I to je problem, to stalno ističem, gdje god da mogu. Pored same sebe, i Gospodina, naravno, ne znam nikog drugog na ovom svijetu, a zna svatko da ako netko zna ogroman broj ljudi, da sam to onda ja, da drugima pomaže, suosjeća s njima, da uopće, ljudima prilazi tako čista i otvorena srca. I dobro je meni govorila časna sestra Vinka, Ankice, moja Ankice, nije dobro za tebe da toliko stvari na svoja leđa stavljaš, ali što ću. Ja sam takva osoba. Nisam kriva što sam jednostavno dobro, što sam baš plemenita. Neki je dan župnik pričao o blagosti Blažene Djevice Marije. Rekla sam mu, Bože, kao da ste o meni govorili.
***
Općenito govoreći, mi vjernici, mi katolici, mi bismo svojim primjerom trebali pokazivati i svjedočiti sve ono što Kristov nauk i Evanđelje kažu. I to, nisam jednom rekla našem župnik, ogroman problem naše žive Crkve. Vjernici nisu pravi vjernici, sve oko nas su sami lažnjaci i licemjeri. I najgore od svega, kukavice koje neće reagirati kada se reagirati mora i treba. To Isus traži od nas. Da traje jedna kriza vjere koju je čak i Vatikan zapostavio i zanemario, što me, da budem iskrena, i ne čudi. I tamo je svašta došlo, svašta se obrelo o rimske zidine, ali tog se korova treba riješiti. I to što prije i na tome svi trebamo raditi. Ja radim već. Ali ne mogu sama. Mislim, mogu ja sama, ja sebi rasporedim, poslovne obveze, obiteljske obveze, i onda obveze zajednice. Prezirem, ali zaista, duboko prezirem ljude koji ne misle na dobrobit svoje zajednice i koji o njoj samoj ne vode nikakvu brigu. Ne možeš sam živjeti. Svakom kažem, vodite se Isusom. On je bio hrabar, borben, neustrašiv, tako i vi: reagirajte, pomozite ljudima. Mnogi ljudi oko nas, nažalost, ne vide sebe ni druge. To je najgore. Nedostatak autorefleksije. I nema im pomoći. Zato postojimo mi, nije to Bog uzalud tako osmislio, mi koji sve vidimo i imamo oko za detalje i razne anomalije, pa možemo intervenirati, upozoriti, možemo i moramo konkretno djelovati. Nedavno se jedna moja prijateljica žalila kako joj mladi ljudi više ne ustaju u javnom prijevozu. Rekla sam joj da ih je trebala legitimirati i tražiti imena roditelja i njihove kontakte, te im poslati jedan mail u kojem će napisati kakva su njihova djeca zapravo. Roditelji misle da su odgojili poštene, vrijedne mlade ljude, a ovamo, kad su bez nadzora, nisi u stanju nekome ustati u javnom prijevozu. To je ta kriza, to je ta moralna dekadencija koja je nas okupirala. I zato tražiš kontakte roditelja, objasniš im što im djeca čine odnosno ne čine. Pa ako se oni ne ustaju starijima u tramvaju, sigurno se i drogiraju. Neustajanje u tramvaju je alarm. Zaista alarm. I na stotinu tih alarma je upaljeno, ali samo rijetki su u stanju to prepoznati i reagirati.
***
Danas sam srela jednu svoju prijateljicu iz osnovne škole. Dugo je nisam vidjela, promijenila se do neprepoznatljivosti. Da se ona meni sama i prva nije javila, ne bih uopće registrirala to tijelo. O da, to ogromno tijelo. Inače kad srećem pretile, debele ljude, trudim se ne gledati u njih. Ne želim si kvariti raspoloženje, ne želim si kvariti dan. Ako ih baš moram pogledati, ako mi oči baš trče u njihove, onda se samo malo trznem, da ne ostanem predugo u tom jadu koji pogled na debljinu izaziva. Ispričala mi je, u nekoliko minuta, na kutu ulice, sve što se zbivalo otkako je nisam vidjela: otišla je u Njemačku, imala tri spontana pobačaja, u međuvremenu oboljela od usporenog rada štitne žlijezde, da bi se, eto, tako debela i bolesna, vratila sa suprugom ponovo doma. U osnovnoj je školi bila jedna vitka i fit djevojka, sportašica, bez grama viška. Sada se, dakle, dovela u jednu potpuno suludu situaciju: ima gotovo stotinu i pedeset kilograma. Njene se masne naslage samo slijevaju od obraza do stopala i kad stoji, razmišljam, baš puno volumena u prostoru zauzima. Žao je meni što je izgubila djecu, daleko od toga, ali znala sam ja kako će taj famozni odlazak u Njemačku završiti. Nitko od njih tko ode ni o čemu dobro ne promisli i razmisli, nego se zapute, tipično po naški, k’o guske u maglu, i onda, kada vide da ne mogu pratiti taj ritam i način života, evo ih opet nazad, kao da nikad nisu ni otišli. Zvala me na kavu i kolač, pomislila sam, baš si mi ti za kolač, a i kavu, sigurno već ima i visok tlak, a znamo svi da osobe s visokim tlakom, trebaju izbjegavati kavu zbog kofeina, a ako je već moraju i piti, najbolja opcija je kava od gljiva, cikorije ili ječma. A o kolačima s tolikim kilograma da i ne govorim. Za nju, zaista, kolači, čak ni oni bez šećera nisu bili. Rekla sam joj, da ako želi, da idemo na kave, i družimo se kao nekad, da se pozabavi sobom i riješi se tih kilograma. Neka prvo smršavi, dovede se u red, i sebe i te svoje hormone, i što je već muči, pa onda neka me zove. Mene je sram u njeno ime. Što bi ljudi rekli da me vide s jednom takvom osobom? Njoj se treba, ali i može, pomoći. Rekla sam joj da čim završimo razgovor ode i kupi si tenisice i svaki dan prepješači deset tisuća kilometara, pije vodu s limunom, izbaci sve ugljikohidrate osim smeđe riže, ali ne više od 40 grama sirove dnevno, i koncentrira se na prehranu bogatu vlaknima, proteinima i zdravim masnoća u propisanim količinama, poput avokada, organskog djevičanskog maslinovog ulja i blanširanih badema (ne više od šake u jednom danu). Iznijela sam joj, u kratkim crtama jer nisam imala više vremena, smjernice za prehranu, ali i suplementaciju (vitamin D, magnezij, selen, krom i jod) i neka mi se javi za tri mjeseca s fotografijama sebe prije i poslije. Ona mi je govorila da je već pokušavala nešto slično, ali da nije uspjela, da još uvijek pije antidepresive, da se oporavlja i ne zna, ima li snage pokušati još jednom začeće il ili neku vantjelesnu oplodnju. Moj ti je savjet, rekla sam, da sada bebu ostaviš po strani, sve misli o bebi ostavi po strani i koncentriraj se na mršavljenje, kad smršaviš, onda će doći i beba. Uporno mi se žalila kako je depresivna, nema volje ni za što te da je izgubila smisao života. Rekla sam joj, morala sam joj reći, tebi smisao života sada treba biti mršavljenje: ustani i liježi s idejom kako mršaviš, radi na topljenju svojih masnih naslaga i ne misli o depresiji. Fizička aktivnost, hodanje, treninzi, to su ono što čovjeku pomaže, i naravno, zdrava hrana. Počela mi je govoriti da mjesecima samo plače, loše spava, i da čak ni zube nema volju oprati. Rekla sam joj, sad je stvarno dosta, mogu razumjeti da imaš suicidalne misli, ali da ne pereš zube, to nema nikakvog smisla. Trzni se, rekla sam, i kad ti je teško, samo se sjeti, što bi o tebi drugi pomislili da znaju da zaista ne pereš zube. Govorila je da nema snage ustati iz kreveta i da ih ne opere sve do popodneva. Nisam imala drugog izbora nego izvaditi iz svoje torbice bocu svete vode i malo je zaliti. Usput sam je i blagoslovila da joj bude lakše, da joj se u glavi malo ‘razabere’. I rekla, zapamti, ne razmišljaj o suicidu, koncentriraj se na salo. Salo je tvoj drive, kako se salo bude otapalo, tako će i misli o suicidu nestati, i doći će beba. Rekla mi je da nisam pokazala razumijevanje, te da sam gruba, ali što pristojna žena poput mene može reći kad čuje da netko ne pere zube? Zubi se moraju prati i točka. Ma taman i da si se taj dan odlučila ubiti, neka su ti zubi oprani, donje rublje čisto. Pa još najbolje kad mrtvozornik i liječnik dođe da je zatekne smrdljivih usta i prljavih gaćica. Treba i o drugima misliti, a ne tako sebično, sebe neprestano stavljati u prvi plan. U zadnje dvije tri godine sve više do mene stižu vijesti o različitim tjeskobama, depresijama, anksioznostima. S kim god se upustim u razgovor, u nekom trenutku mi se povjeri o tomu. I svima, zapravo, kažem isto: vi ste, prvo, bezobrazni, nezahvalni i nezadovoljni sobom i kvalitetom svog života. Nemate dovoljno ni posla ni briga, zato se po cijele dane, možete baviti tim svojim mislima, analizirati ih tjednima, druga stvar, pretjerujete; svi se manje-više ponekad osjećamo loše i to čovjek sam od sebe prevaziđe i nadvlada: ne trebaju mu nikakvi lijekovi, terapija, liječnici, psihoterapija, autogeni treninzi, obiteljske i ine konstelacije. Meni isto često bude loše, ali kažem samoj sebi, Ankice, ti si jaka, ti si hrabra, i ništa te neće savladati, nikakve sile tame i zla, bori se. I borim se. Da je lako, nije, naravno da nije, kome je danas lako? Ali ne žalim se. Treća stvar koju im obvezno kažem je da provjere razinu vitamina D u krvi. Kronični nedostatak i manjak vitamina D štetno djeluje na mnoge stvari u tijelu, a osobito na depresivnost. I ne manje važno, pitam ih, jeste li svoje brige predali Gospodinu? Predajte svoje brige Gospodinu i ne mučite se dalje s time. On će i misliti o tome i brinuti. Vi, kad kažete, Gospodine, preuzmi sada ti, osjetite kako teret s vaših ramena pada. U to čudo treba vjerovati. Ali najvažnije od svega, pitam ih, imaju li kakvih problema u obitelji, nekih zlih rođaka, borbe oko nasljedstva, nekih neprijatelja? Nerijetko se dogodi da tim ljudima koji su navodno depresivni netko želi ozbiljno nauditi i to tako da im sašije voodo lutkicu, baci tzv. nabacke, ili, kao jednoj mojoj poznanici, u maloj najlonskoj vrećici ubaci grumen ženskih dlaka, na balkon. I onda te opasne, masonske prakse kakvih ima, dovode do problema sa zdravljem, partnerom, djecom. Ljudi o tome ne vode računa. Svakako ih, u nekom trenutku, uputim na jednog dobrog hodžu u gradu blizu našeg, da s njih, bez obzira što su katolici ako su katolici, ‘slije stravu’. To ‘slijevanje strava’ je jedna dobra metoda, jedan reset i detox u isto vrijeme, koje čovjeka oslobađa tamne i mračne energije koju mu neprijatelji šalju u život. Mnogi su me poslušali i zahvaljivali mi i dan i noć. ‘Slijevanje strava’ čovjek odgovoran prema sebi, ali i drugima, bi trebao raditi jednom godišnje, kao recimo, kompletan tehnički pregled auta. U slučaju ove moje prijateljice iz osnovne škole, nažalost, bila sam sto posto sigurna da su svi ti problemi, i spontani pobačaji, usporen rad štitne žlijezde, i selidbe, rezultat nekog ‘nabacka’. Netko joj je nešto nabacio, a mislim da znam i tko i zašto. Nisam joj htjela reći da je ne uvrijedim, ali njena najbolja prijateljica godinama je bila ljubomorna na njene uspjehe, brak, supruga, dobar posao. Sigurna sam da je ona, kad je čula, da Anita ide u Njemačku, odlučila uništiti je iz čiste pakosti. Zvat ću je na kavu ovih dana, čak i prije nego što izgubi koji kilogram, da joj to kažem. Neka dobro provjeri kuteve ormara, podrum, neke ladice u hodniku, saksije s cvijećem, tu sigurno ima nekih tuđih dlaka koje donose nesreću. Njen raspad je počeo malo po malo i to je sigurno neki opaki urok, neka crna magija i to samo naš hodža može riješiti. Naručila sam je, i prije nego sam joj ovo rekla, da što prije energija dobra krene djelovati. Neka je hodža ima u mislima. Vidjet će, vrlo brzo, nevjerojatne promjene.
***
Ne razumijem zašto je ljudima tako teško biti u ravnoteži i ponašati, izgledati normalno, u skladu s nekim općim normama. Danas sam slučajno srela Spomenku na tržnici i, iskreno da kažem, bolje da nisam. Ljudi su ili debeli ili mršavi. Ne mogu nikako pronaći sredinu. A naše je tijelo je ono što smo mi, to kako izgledamo, govori o nama nekad mnogo više nego kako se ponaša. Naš izgled svjedoči tome kako mi mislimo. Spomenka i dalje izgleda kao utvara, kao duh. Njeno prisustvo, s tim upalim obrazima, tamnim podočnjacima, tim kostima koje stružu jedna o drugu, i koncentrirana osoba s istančanim sluhom, doslovce kad ide iza nje, može čuti kako joj kosti stružu, u ljudima ubija svaku volju za životom. I dalje izgleda kao suha brezina grana, kao stalak za infuziju. Što god da stavi na sebe, na njoj, naprosto, visi. Jedna žena ne bi smjela biti bez oblina u granicama normale: ona nema ni grudi, ni stražnjicu. Vjerujem da joj je, da oprostite, i gospođa mršava i suha. Nije ni čudo da ju je muž ostavio. U njoj nema energije, nema života, nema ničega. Samo te koščurine od kojih se čovjeku život zgadi. Da je kokoš, s tako starim kostima, ne bi bila korisna ni za juhu. Evo ni za juhu. Srele smo se na štandu kod gospođe Finke i rekla sam joj, i to namjerno pred Finkom, da i ona čuje, draga Spomenka, na što sličiš, što si to uradila od sebe, jedeš li ti išta, kako si dopustila da tako grozno izgledaš, plašiš narod, šta ti je Spomenka, panično sam je i ništa manje zabrinuto pitala. Ona je samo govorila da je dobro, da joj nije ništa, da joj se, eto, nikako ne da nabaciti koji kilogram da bi ‘popravila’. Rekla sam joj, morala sam, netko joj je morao reći, Spomenka, ti si propala, ti si toliko propala, da ne pamtim kad je netko u našem gradu, tako propao. To Spomenka, rekla sam, kako si ti propala, to je za primjer kako se propada. Ti si, rekla sam, nisam se mogla suzdržati, propala vrhunski, u svakom aspektu svog bića, dođe mi da ti čestitam. Ona se grohotom smijala misleći da zbijam neku šalu, a ja sam morala, nastaviti žešće i jače, ne bi li me shvatila. Spomenka, ti si živ leš, daj se više najedi nečega, najedi se, ženo Božja, konačno. Gospođa Finka nas je u bunilu gledala, a Spomenka se samo smijala, i govorila, šta ću, takva sam, znaš da sam cijeli život mršava. Ja sam rekla, Spomenka, jesi ti mršava, ali si ti propala, nije mršavost izgovor. Trzni se, Spomenka, rekla sam joj, trzni se, dok još nije kasno. Finka mi je kasnije rekla, dobro ste joj gospođo Ankice, rekli, baš dobro. Užasno loše izgleda, komentirala je i Finka svjesna utvare kojoj je netom prije prodala kilogram mrkve i špinata i ponovo meni rekla, svaka vama čast gospođo Ankice, vi ste joj prava prijateljica. Svi joj, rekla je Finka, govore da sjajno izgleda, da ima odličnu liniju, ali to je bolest. Bolest, rekla sam Finki, upravo bolest, ali bolest u glavi. Ne treba biti debeo, treba se kontrolirati, ali jedna žena da sebi dopusti da onako izgleda, tako ubogo, jadno, siroto, pa i ako si se razvela, što sada, život ide dalje. Ali budimo realne, gospođo Finka, da ste vi njen suprug, biste li vi mogli s tom brezinom granom leći u krevet? Ne bih, rekla je Finka, ne bih ni ja, dodala sam. Pa ko i nisi htjela jesti zbog sebe, ako ti se i nije dalo, dopustila si da te suprug napusti, da te ostavi, jer si premršava, jer si se, moram tako reći, pretvorila u nakazu. Spomenka je stvarno postala nakaza. I neka je otišao, neka se spasio. Njoj spasa nema. I kad bolje razmislim, ne treba ni biti. Onakvog čovjeka, onakvog gospodina, kavalira, taj je na misu uvijek dolazio u svečanom odijelu, nikad nije sako odjenuo da nije manžetu stavio, od nje je, moram tako reći, napravio ženu u svakom smislu. Da se nije udala za njega, pitala bih je ja. Ostala bi i dalje ona priprosta seljančica, ne sa sela, nego iz one svoje vukojebine u kojoj djeca odrastaju igrajući se medvjedima i vukovima. On je njoj dao život, identitet, sve što je imala. I kako mu se zahvalila? Postala je nakaza. I to takva nakaza da je čovjek morao otići od nje. Divan je gospodin njen Josip. Tko zna što je taj trpio, rekla sam Finki, sigurno ga je zlostavljala. Nije mu htjela kuhati, nije mu nikakvu domaću hranu spremala, jer ona ne voli jesti, njoj se nije jelo, pa nije, valjda, morao ni Josip. Kakva nakaza. Kakva odvratna žena. Mučila je vlastitog supruga nekuhanjem. Da nije bilo onog restorana u njihovoj zgradi, taj bi valjda umro od gladi. Da je pametan, kao što nije, trebao bi ju tužiti za zlostavljanje i obiteljsko nasilje. Svaki Božić je sarmu jeo u tuđoj kući, svaki Uskrs bi pincu kupila u nekoj trgovini. Bilo joj je mrsko napraviti. Uskršnja jaja nikad nije obojala nego kupovala obojana. Sve što je znala je poslati ga u restoran, u trgovinu. U tom restoranu u njihovoj zgradi je imao godišnju pretplatu na ručak. Gledala sam ga, jedne prilike, kako uživa u telećim medaljonima s gljivama u umaku od vrhnja. Ona to, i da je htjela, ne bi znala napraviti. I to je žena, i to je brak? Grozno. Sada je slobodan, pa može, nadam se, konačno, biti i sit. Ova nakaza i ne jede ništa osim te mrkve. A i nju, sigurna sam, jede sirovu. Finka i ja smo se baš lijepo ispričale: volim s njom razgovarati. U svakom trenutku zna gdje joj je mjesto na ovom svijetu i ne pokušava preskočiti razrede. Spomenka je razred preskočila, ma šta razred, cijelu školu. Finka mi je rekla nešto jako mudro, i što više mislim o tome, sigurna sam da ima pravo. Vi ste, rekla je, jedna toliko mudra, toliko lijepa, toliko zgodna žena, prava dama. Šteta je što gospodin Josip, znam da ste generacija, nije oženio vas, umjesto nje. Nije šteta, rekla sam, nije: i Josip je morao, kao i mnogi koji idu grlom u jagode, naučiti lekciju težim putem jer nije, rekla sam Finki, nije znao gledati, nije znao procijeniti. I sada mu se vratilo kao bumerang, i neka je. O meni se, rekla sam Finku, u ovom gradu, nikad ništa ružno nije ni govorilo ni mislilo jer sam uvijek bila na visini zadatka, vrlo sam rano postala svjesna i sebe i svoje okoline i uostalom, nije se imalo što pričati kad nisam imala nikakve prekršaje, nikakve loše stvari nisam ni radila, ni govorila, ni mislila, naprotiv. Pristojnost, umjerenost. Ravnoteža, rekla sam Finki, oduvijek sam u ravnoteži. U ravnoteži u svemu, u hrani, govoru, ponašanju, odijevanju, mislima. Samo ravnoteža, rekla sam, Finka, samo ravnoteža. To je recept za ugodan, lagodan, kvalitetan i ispunjen život kakav ja imam.
***
Nedjelja je dan za obitelj, dan u kojem ne bi trebalo biti ljudi iz naših drugih života. Šteta je što toliki ljudi to zaborave, zaborave na svetost Dana Gospodnjeg. Uz obiteljsko druženje i prethodno prisustvo na misnom slavlju, nedjelja nema smisao – postaje tek dan kao i svaki drugi, postaje jedna obična, dosadna, isprazna srijeda. Nedjeljom nakon svetog misnog slavlja, popijem, u obližnjem kafiću, kavu sa svojom najboljom prijateljicom Ksenijom, a nakon toga pođem u kuću mojih roditelja gdje se okupljamo za svečanim stolom kako bismo skupa ručali. Svake nedjelje točno u trinaest sati. Ta tradicija traje desetljećima, otkako postojimo, i ništa je ne treba, i ne samo da ne treba, nego ne smije ukinuti i poremetiti. Tako je bilo i ove nedjelje. Nema nedjeljnog ručka bez dobre, kvalitetne, iskuhane juhe od kombinacije junećih i telećih kostiju. Nema nedjeljnog ručka bez kvalitetnog komada janjećeg buta, mladog krumpira (ako mu je sezona, uvijek se trebaju jesti sezonske namirnice), salate (najbolje mješavina rikule, matovilca, radiča, crvenog kupusa), te kvalitetne torte ili nekog kolača (trebao bi biti neki voćni, laganije kreme jer je obrok prije bio jako obilan, zasitan, i nutritivno i kalorijski, premda je velika greška, koju se može oprostiti, ta kombinacija mesa i krumpira, ipak je to nedjelja. Na stol uvijek ide stolnjak, raskošan, svečan, a opet decentan, te set posuđa Villeroy&Boch. Trebam li reći da se hrana treba, u svakoj poštenoj kući, u kući koja drži do sebe, pripremati isključivo u gusanom loncu ili visokokvalitetnim loncima od nehrđajućeg čelika? Mislim da ne treba. Pa nećemo valjda, kao sav taj priprosti svijet, kao ta moralna bijeda kojom smo okruženi, a koja ama baš ništa ne zna o kuhanju, a tako ni o životu, ponašanju, navikama, stavovima, peći šnicle u tavama s teflonskim premazom? Ako zamijetite da netko šnicle pripreme u tavi s teflonskim premazom, neka vam to bude, kako sada mladi kažu, red flag. U glavi vam odmah treba svirati upozorenje, upozorenje, upozorenje. Ta osoba živi, a ne zna ni sama za što. Osim toga, ako vidite da vam je jelo servirano u nekakvim tanjurima od arkopala, znajte da imate posla s bijedom. Arkopal je bijeda koja za sebe misli da je plemstvo. Takve ljude, kao i tanjure od arkopala, treba izbjegavati u širokom luku. Ne želite se osramotiti pred drugima, ne želite se dovesti u situaciju da se o vama, s pravom govori, kao lošoj osobi, zato, ako i nemate novaca za Villeroy&Boch (premda postoje akcije, plaćanja na rate), kupite neko drugo posuđe, bitno da je keramičko. Keramički tanjuru hranu dulje drže toplom i zagrijavaju je ravnomjerno. Zato se najbolji rižot u svakom restoranu servira u keramici. Za svečanim obiteljskim stolom sastaju se svi: moj brat, njegova odvratna, a opet tako divna supruga, moja sestra i njen suprug, te sva njihova djeca, naši roditelji i ja. To je dan za našu obitelj i uvijek sam govorila našoj nevjesti, kao i zetu. Neka znaju, neka to osvijeste. Ne možemo mi obiteljsku tradiciju koja traje koliko i brak naših roditelja, a tome će skoro i pedeset godina, tek tako, zbog njihovih obiteljskih obveza, planova, raskopavati. Samo je smrt ili bolnica opravdan razlog izostanka. Sve drugo smatra se rovarenjem protiv obitelji, protiv naših vrijednosti, protiv reda uopće. Zna se što je nedjelja, kako se, s kim i gdje nedjelja provodi. Nema nedjeljom druženja s prijateljima, hodanja po tržnim centrima, obavljanja zaostalih zadataka na poslu, nenapisanih zadaća. Do nedjelje u 13 sati sve to, uključujući i odlazak na svetu misu, treba biti obavljeno kako bi se nedjelja konzumirala onako kako se treba konzumirati. Naša je nevjesta jedne nedjelje rekla kako ona, zamislite samo, nedjeljom upali perilicu rublja, potom sušilicu, te nedjeljom ujutro, prije svete mise i perilicu posuđa. Rekla sam joj, Ivana, Ivana, sada se malo zaustavi i ponovi joj još jednom što ti činiš. Nije joj bilo jasno. Nedjelja je Dan Gospodnji, dan u kojem stojevi ne rade. Ako i rade, može raditi samo pećnica, kako bi se pripremila hrana. Nikakvi se bubnjevi ne smiju okretati, nikakvi deterdženti, nikakve fleke, time se nedjeljom ne da ne smijemo baviti, nego je to ogroman, neoprostiv grijeh. Rekla sam joj, Ivana, zamisli situaciju, svećenik diže Presveti Oltarski Sakrament, a u tvojoj se kući, bijela odjeća otkuhava na 90 stupnjeva i Arielove turbo max kapsule prodiru u dječje fleke od hrane, kakice, prljavštinu s kuhinjskih krpa? To je prljanje nedjelje. Ti sakatiš Nedjelju, sakatiš Dan Gospodnji. Spremna si, rekla sam pred svima, i ubiti čovjeka danas sutra, ako to činiš. Zapitaj se, ispovijedi se. Potraži pomoć, rekla sam, otiđi župniku i pitaj njega koliko je to što ti radiš bogohulno. Nijedna perilica, nijedan kućanski aparat, o radu na zemlji i nekom drugom radu, da ne i ne govorimo, ne smiju kvariti harmoniju, blaženstvo i svetost Dana Gospodnjeg. Ti si, rekla sam joj, dok je halapljivo i još srkala juhu od kostiju, kao Juda. Izdala si, rekla sam, Isusa. Potom sam se okrenula njenoj djeci, i rekla, vaša mama nije dobra osoba, ona je izdajica Isusa i od sada je tako i zovite. Ankice, Ankice, malo pretjeruješ, kazala je moja majka, uvijek spremna braniti svog sina jedinca pa i sve što ide s njim, a s njim je išla i ta bijednica koju da se mene pitalo, nikad ne bi oženio i doveo nam tu odvratnu razbojnicu, delikventicu, evo neće više, rekla je majka, i počela o nekoj drugoj temi govoriti. Rekla sam, stanite, stanite obje, u glas su, posve neparlamentarno govorile, i morala sam reagirati ako ona sada nedjeljom već godinama uključuje i perilicu za posuđe i perilicu za rublje i sušilicu, vjerojatno onda i usisava, pa i palačinke uvečer muti mikserom, a ne ručno, onda pali i kuhalo, puni laptop, puni mobitele, kako ona može odgojiti tu djecu da i oni danas sutra to ne čine, da reagiraju kao odrasle osobe na te društvene anomalije koje se šire kapilarno, kako mogu nekog upozoriti, ako će i sami takve greške činiti? Majko, rekla sam, biraj između mene, ovakve kakvu me znaš, sa svim mojim manama kojih, znamo svi, nemam Bog zna koliko, i nju, koja nije tvoja krv, koja je dovedena, maltene u okrilju noći kao kakva prostitutka koju je trebalo spasiti od zlog makroa i koja na Dan Gospodnji pali perilice? Biraj, rekla sam, i tresnula svojim tanjurom punim zelene salate (inače, nikad ne jedem meso i krumpir skupa i godinama se borim protiv te loše i naopake kombinacije na obiteljskim stolovima, bez uspješno). Na stolnjak se razlio aceto balsamico i maslinovo ulje, ostale su to tom krepu mrlje koje je trebalo hitno odstraniti, podignula sam ga, i tako ogolila, konačnu istinu o mojoj obitelji, razbila svaku zabludu u koju se vjerovalo. Neka, evo vam, sada jedite bez stolnjaka, sada idem, toplom vodom, sodom bikarbonom i limunskim prahom maknuti ove mrlje, za svega tri minute truda, pod mlazom vode, sve to, Ivana, draga moja Ivana, i draga moja majko, ručno, kako se i radi. A ne uz pomoć strojeva. Ručak se nastavio u najnormalnijem tonu, kao da se Ivana nije outala, kao da nam nije rekla jednu tako opasnu i groznu stvar istodobno. Meni, moram priznati, nije bilo ugodno čuti to, morala sam reagirati, netko je pobogu, morao reći toj divljakuši, kad već moj brat, taj turbo-pametni inženjer nije. Uzalud mu, rekla sam u sebi, diploma s Fakulteta elektrotehničkih znanosti. Nije vlastitu ženu, da ne kažem da je trebala to znati, da je trebala biti naučena, a ne čekati da joj muž ili njegova sestra kažu, da se nedjeljom perilice ne pale. Izdala je Isusa, izdala je Gospodnji dan, a i pokazala se kao loša majka: majka koja se ne zna organizirati kako bi joj sve do nedjelje bilo spremno, očišćeno, sređeno, ispeglano, majko koja ne zna raspolagati svojim vremenom i resursima, majka koja sigurno ne zna ni djecu odgajati. Nisam htjela da se naš obiteljski ručak pretvori u neku svađu zato sam joj se biranim i duboko promišljenim riječima i obraćala sve kako se ne bi kvarila ta obiteljska, empatična, podržavajuća, tolerantna i inkluzivna atmosfera, ali sam je, morala sam, jednostavno sam morala, dodati na svoj popis sumnjivaca koji planiram uskoro predati župniku kako bi znao s kakvim ljudima imamo posla u župi, ali evo i ja, nesretnica, kao da me netko prokleo, u vlastitoj obitelj. Da ne kažem, kakva je i ta njena majka, kakve su joj bake, tetke, sve te žene iz njene obitelji, da joj to nitko nije rekao, da ona to ne smatra grijehom koji se skupo plaća? Pa šta ona misli: nije moj nećak,a njen sin, tek tako alergičan na pelud i ambroziju, kao da Bog ne vidi što ona radi, zato joj i vraća. Pokušava joj reći, upozoriti je, ali uzalud je. Ona zaista ne zna čitati Božje znakove i upozorenja. I osim toga neće. A pratim je, pratila sam je godinama, još otkako su bili dečko i djevojka, pa evo i sad, dok je dogurala do trećeg djeteta. Namjerno, ali stvarno, namjerno rađa samo sinove kako bismo svi mogli reći, jao to je divno, imat će tko nastaviti lozu. Ona rađa mušku djecu samo da se dodvori nama, mom bratu, ocu, meni. I misli da je to način da nas kupi. Mene tako kupiti neće. Ona mene svojom pojavom toliko iritira da imam poriv napustiti taj ručak i donijeti djedovu sačmaricu s tavana i propucati je. Evo, do čega poštenu i dobru ženu, ali stvarno poštenu i dobru ženu, nije to nikakav narcizam, nego realna slika o sebi, ja razmišljam o sebi, bavim se autorefleksijom, drugi ljudi dovedu. Drugi ljudi.
Ljudi
Iz rukopisa u nastajanju, zasad podnaslovljenog Malograđanski roman
***
Postoje ljudi koja zaista nemaju talenta za život. To se, ako se prati i pozorno promatra osoba i njeno ponašanje, može uočiti još u kolicima za bebe. Nažalost, poznajem mnogo takvih ljudi. Srećem ih u shopping centrima, lokalnim trgovinama, pošti, bankama. Ako malo bolje promatrate bebe, vidjet ćete da postoje bebe kojima je sve mrsko: ne da im se jesti, ne da im se piti, ne da im se čak ni spavati. I umjesto da se razvesele kad prinesete glavu kolicima u kojima leže, te bebe jednostavno ne reagiraju. A njihove tupave majke kažu da im sin ili kćer danas nešto nisu raspoloženi. To je objašnjenje koje nam se redovito potura kao validno, međutim, to su već u toj dobi, ljudi koji neće imati talenta za život. Ne reagiraju ni na kakav vanjski podražaj, a osobito ugodan. Kad god vidim majku s djetetom, ako je poznajem, sagnem se i po glavi pomazim to dijete. Neka se djeca odmah ‘raskrive’, okrenu glavu ili naprosto bulje u mene nesvjesni što se događa. Ne znaju odreagirati na nježnost. Jedna moja prijateljica mi je prigovorila da njenom djetetu, tom dječaku, pristupa isuviše agresivno, da ga opsjedam i da se dijete, jednostavno, izgubi. Tada sam sebi rekla, ove ljude, više nećeš pozdravljati i ponašat ćeš se kao da su oboje mrtvi. Rekla sam sebi, ti si ih sahranila, i oni ne postoje. Zamislite vi tu drskost, tu bezobraštinu. Odvojim svoje dragocjene vrijeme, sagnem se i pomazim glavu tog djeteta, a on se ne nasmije nego okrene glavu ili bulji netremice u mene. Osim što je nedvojbeno netalentiran za život što je jasno, taj je dječak od nepunih godinu dana, već i neodgojen. Ako se pitate kada je prije stigao biti neodgojen, eto je stigao. Kakva majka, takav i sin. Umjesto da bude sretna, da bude počašćena, što od te silne djece koju se voza u kolicima, svoju pažnju poklanjam, upravo njenom sinu, koji da budemo pošteni, i nije neka oku ugodna beba, naprotiv, mali je ružan i sve najgore crte lica nje i njenog supruga su se spojile u tom stvorenju, ona se usuđuje prigovarati. Toliki ljudi oko nas, imam dojam da ih je sve više i više, nemaju nikakvu, ali baš nikakvu granicu pristojnosti i uljuđenosti. Da ne pričam uopće, nije sad ni mjesto ni vrijeme, kakva je ona zapravo bila majka. Taj mali nikada ljeti nije imao nikakvu jaknicu, vjetrovku, neki lagani džemperak. Djetetu je uvijek hladno. Ljeti, zamislite samo, ljeti bi ga u kolica smjestila bez čarapica. S dohranom je počela vrlo rano, i to toliko rano, da bi ju, svaki pošten ginekolog i pedijatar, da su znali što radi, prijavili policiji i dijete bi joj se oduzelo. Zna se kada počinje dohrana i što uključuje. Do tada si dužna dijete hraniti kuhanom blitvom, brokulom i mrkvom. Rižu mu je uvela, on se još nije naučio ni pokakiti kako spada. Oslanjala se, kao svaka lijena i loša majka, na pripremljene kašice kakve se kupuju u drogerijama. Hranjenje djeteta pripremljenim kašicama iz drogerija umjesto ručno i kod kuće izrađenih ako nije kazneno djelo, onda je zasigurno prekršaj najvišeg stupnja. A tek kako ga je podizala iz kolica i nosila na rukama. Vrlo neodgovorno, nesmotreno, nepažljivo. Osim što mu je mogla oštetiti središnji živčani sustav, mogao joj je iz ruku ispasti svakog časa. Jednom se žalila na nekakav postporođajnu depresiju. Spomenula mi je to onako, usput, u prolazu. Pomislih Bože, koja idiotkinja. Umjesto da skačeš od radosti, zadovoljstva, sreće, ti se žališ i pričaš po gradu da se osjećaš tjeskobno, prazno, i da se plašiš vlastito dijete uzeti u ruke. Ta njena navodna dijagnoza je obična izmišljotina. Svaki doktor, ali ne samo doktor, svi znamo da takvo što ne da ne postoji, nego ne može postojati. To je izgovor lošim majkama da se ne brinu o svojoj djeci. Izgovor jer im je, ustvari, mrsko baviti se vlastitim djetetom. I to bi se trebalo, također, tretirati kao kazneno djelo. Da ima imalo pameti u ovoj državi, kao što je nema, uvelo bi se neko Povjerenstvo za majke i točno bi se znalo što se smije, a što ne. Njen je sin uvijek kad bih ih srela u kolicima bio musav, a siperak prljav. Dijete je bilo kandidat za šugu, a majka za zatvor. I nije ni čudo da će beba odrasti, kada se sve okolnosti uzmu u obzir, u osobu koja nema talenta za život. Taj njen muž, to mrtvo puhalo, trebao je nešto poduzeti i riješiti je se. Otjerati je kad je vidio kako je loša majka. Ne može žena koja je loša majka biti dobra supruga. Ona nije sigurno nijedno ni drugo. I tko bi mi god rekao da nije tako, lagao je i štitio tu, skoro pa, bebo-ubojicu. Njen će sin do treće godine života umrijeti i to od hladnoće jer mu ona nikad nije navukla čarape na noge. I neće mi biti žao. Nisam joj jednom rekla da djeca, da bebe, uvijek moraju imati čarape na nogama.
***
U tim kolicima nikad nisam vidjela ništa crveno. A zna se, jako se dobro zna, stoljećima se zna, da se u kolicima za bebe mora držati, ili bebi na neki komad odjeće ušiti komad crvene tkanine kako bi ju se sačuvalo od žutice. Ako to nije jasan dokaz da nju nije bilo briga za budućnost, za zdravlje vlastitog djeteta, ne znam što je. I rekla sam joj: branila se nekakvim priprostim objašnjenjima da su to stare, narodne priče, da su tako radile naše bake, i da je to sve skupa jedna pučka izmišljotina i glupost. Stoljetni lijek protiv žutice, stoljetnu preventivu žutice, ona je smatrala gluposti. E, da hoće ta beba koja se već sada ponaša kao da nije ni na nebu ni na zemlju, dobiti žuticu. Samo da je hoće dobiti. Poslala bih joj dostavom na kućna vrata deset metara crvenog tila da ga u njega omota. Zna se, stoljećima se zna, ne samo za crvenu tkaninu da je lijek protiv žutice, nego i protiv uroka svih vrsta. Takoreći, crvena tkanina gađa i pogađa u razne aspekte boleščurina koje bi jednu bebu, ali i njene roditelje, mogli snaći. Ima stvarno široko djelovanje, ne samo protuupalno, antibakterijsko, nego je i bogata aminokiselinama koje nam svima trebaju. Jedina je greška što smo crvenu tkaninu zaboravili nositi i u odrasloj dobi. To stvarno štiti i pomaže i pomaže zaštiti stanica od oksidativnog stresa. Ona je zaista loša, ma ne loša, ona je grozna majka, jedna od onih majke nad kojima i sama Bogorodica plače, kad vidi kako se ponaša. Nije dugo prošlo od našeg susreta. Ubacila sam u ta kolica jedan ručno tkani crveni rubac i zaštita to dijete. Mora netko, moram ja, kad vlastita majka neće. I danas sutra kad joj naraste i bude zdrav, neće mi, ljudi su tako prokleto nezahvalni, ni hvala reći da sam joj spasila dijete. Spasila sam mu život. Njoj na dušu.
***
To koliko ljudi nemaju obzira prema drugima postoje zaista nepodnošljivo. Danas sam srela svoju poznanicu u parku. Promatrala sam nju i njenog sina, dječaka koji navodno ima nekakav izmišljeni poremećaj pažnje, ADHD, tako se sada imenuju bezobrazluk, lijenost i sebičnost kod djece. Pokušavala ga je smiriti dobrih pola sata dok je neumoljivo plakao i digao cijelo naselje na sebe. Ljudi su prolazili, njegov plač im je išao na živce, posve opravdano. A svega nekoliko minuta prije tog paničnog, opsesivnog plača, taj je dječak prilazio svakoj osobi na klupu, dijelio im kiflice i smješkao se. Ničeg tu, da budem iskrena, simpatičnog nema. Njegovoj sam majci rekla, morala sam, netko ju je morao konačno otrijezniti. Inače, o tom se malom bezobrazniku stalno govori, i svako malo i do mene stigne neka novost o njegovom kritičnom ponašanju. Prvo, nema zaista ništa simpatično da jedno dijete od pet godina hoda naokolo po parku i prilazi ljudima koji sjede na klupama i dijeli im kiflice. On ugrožava našu slobodu, našu privatnost, naše pravo na park to dijete uzurpira. Pritom nam dijeli te kiflice za koje ne znamo ni tko ih je napravio, ni od kakvog brašna, s koliko posto masnoće je taj sir, a da ne kažem, da ne znamo ni je li zasoljeno običnom kancerogenom ili zdravom himalajskom soli. Osim toga, to dijete ljudima dijeli tijesto, dijeli im proizvod od bijelog brašna i valjda tone nepotrebnih kalorija i ugljikohidrata. Što on zapravo želi? Sustavno poslati pola parka u smrt? Da ne kažem da ih dijeli umirovljenicima koji ionako imaju dijabetes i te kiflice ne bi smjeli gledati kamoli jesti. A tek naši umirovljenici, oni mu se raduju, grle ga, smješaju se nesvjesni da ih ustvari želi ubiti. To je valjda najmlađi ubojica koji slobodno hoda naokolo i uživa zaštitu svih, čak i vlastite majke. Nakon što se njen, kako ona kaže, hiperaktivni dječak rasplakao, otišla sam i rekla joj da, pod broj jedan, dijete ne smije plakati u javnosti jer uznemiruje druge ljude. Mene tuđi plač duboko pogađa i kvari mi dan. Ne znam zašto ne postoje sankcije i za nju i za dijete. Ne možete samo tako hodati i plakati i ne misliti o drugima u tom trenutku. Druga stvar, rekla sam, ako će već plakati, a ne bi smio, osim što je dječak i što je ovo park, neka plače u vaša četiri zida. Odvedite ga doma pa neka plače do mile volje, naravno, i tamo trebate paziti na decibile jer imate susjede. Ona se pravdala da ne može predvidjeti kada će se rasplakati. Gledala sam je u nevjerici. Pa tim strašnije, gospođo draga, tim strašnije. Već pet godina imate dijete i niste u stanju predvidjeti kada će ono plakati i što bi ga to moglo navesti na plač. Ponovo se, kao i svaka loša, neprisutna majka, opravdala da on ima taj famozni ADHD i da su djeca uglavnom nepredvidljiva. Rekla sam joj da on nema nikakav ADHD, da je to dijagnoza osmišljena kako bi loši roditelji, ljudi koji ne znaju upravljati dječjim resursima, imali izgovor za loše roditeljstvo, manjak skrbi, ljubavi, nježnosti, ali najviše od svega discipline. Neminovno sam, premda to nije moj običaj, povisila ton kako bi me gospođa shvatila ozbiljnije i kako bi, jednom za svagda, uvažila to što govorim i poslušala me jer želim dobro i nama i njoj i djetetu, dječak počeo još više plakati i govoriti “prestanite, prestanite”. Ona ga je pokušavala smiriti, a ja sam se još više derala. Zamolila me da prestanem, ali sam joj rekla, ne. Ovdje je, gospođo, problem. E upravo smo došli do problema: vi pred njim popuštate, vi njegove zahtjeve poštujete, ispunjavate njegovu želju i tražite od mene da prestanem. On je jedno bezobrazno, bahato, razmaženo derište, rekla sam, i opalila mu jedan manji, blaži šamar. Ja inače, da se razumijemo, nisam nasilna osoba, naprotiv: apsolutno sam protiv svake i bilo kakve vrste nasilje, ali neke se granice trebaju znati i poštovati. Ne pada mi na pamet da ušutim jer me jedno cendravo i razmaženo derište moli da to učinim, jer, eto pobogu njemu smeta. Uostalom, jednog će mi dana biti zahvalni i on i njegova majka. Bit će to lekcija koju će pamtiti cijelog života i poslije koje više ništa neće biti isto. Ne volim se, moram priznati, dovoditi u situacije kad moram tako intervenirati u tuđe živote. To mi je, prije svega, neukusno, ali je situacija iziskivala intervenciju i to hitnu. Nije mi žao što sam to učinila, naprotiv. Mora se neki red znati. Njegova se majka, nezahvalna i bezobrazna, kakav je i on valjda, silno uvrijedila i prijetila da će pozvati policiju jer sam udarila njeno dijete. Rekla sam joj neka ih slobodno pozove pa ću ja reći što taj dječak inače radi, a imam provjerene informacije i tome kakav je u vrtiću jer moja sestra tamo radi kao teta i sve mi, ali zaista sve, kaže. I davno mi je rekla da to dijete nema radne navike. Da on ne zna vratiti stvari za sobom, da je smotan, da stalno pada, podapne sam sebi pa se strovali na pod. Da mu sve ispada iz ruku. Da zamislite, i dan danas se uspije, isflekati. Pa ako je takav s pet godina, što možemo očekivati s deset? I moja je sestra govorila toj majci, kao pedagog ju je upozoravala, da se s djetetom mora nešto učiniti, da ga mora dovesti u red, milom i silom, združenim snagama, da ga dobro, ali stvarno, dobro dobro istuku i stave u kaznu na nekih pola godine. To, kaže moja sestra, pedagoginja, ne da bi dalo rezultate i pomoglo mu, nego bi to dijete iz temelja promijenilo. Postao bi druga osoba. Ali ne, majka je to odbila grčevito tvrdeći da nasilje ne rješava stvari. Vidim, evo, njen smireni ton rješava. Dijete plače po parkovima, uznemirava prolaznike, i kad ga opomeneš, još se više dernja. Gospođa je od policije, naravno, odustala, jer zna tko sam ja, a zna i tko je moja sestra. Rekla sam joj, na uho, da nitko ne čuje, čovjek se u u ovim groznim vremenima mora boriti za sebe, da sačuva vlastiti život, da ako se samo usudi zvati policiju, može smatrati da ću ja naokolo pričati da ona dijete s takvom dijagnozom šamara u parku. Ušutjela je i pokupila se. Nadam se da će naučiti lekciju. Toliko njih je nažalost nikad ne nauči. Nasilje nije moj oblik komunikacije, nije zaista, ali stvarno nisam mogla više slušati taj odiozan plač, te jecaje, te duboke udisaje i to od jednog petogodišnjaka. Pa ako se i plače, pa ako i djeca plaču, mora se znati neka granica.
***
Nije mi drago što ću ovo reći, ali jako sam umorna. Uz svoj posao, obitelj, moram brinuti i o zajednici i ljudima u njoj. Svako se malo dovodim u neku situaciju gdje moram intervenirati, gdje moram pomoći. Nije da se žalim, ne, nemojte me pogrešno shvatiti, samo sam malo umorna i osjećam da mi je potrebna stanka. Ali, ako ja uzmem stanku, bojim se da će sve negativnosti u našem društvu, a toliko ih ima, samo kapilarno proširiti i da će tek onda biti gore. Bilo mi jako drago kad bih imala neku, uvjetno rečeno, grupu podrške koja bi mogla tako, čim uoči problem reagirati. No od tog, znam, nema ništa: ljudi su toliko lijeni, sebični, ogrezli svatko u svoje probleme, da uopće, ne da nemaju interes za drugog čovjeka i njegove probleme, nego ne vide druge ljude. Koliko naših sugrađana, mi, ustvari, ne vidimo, ne primjećujemo njihove tegobe, patnje? Za razliku od drugih koji se bave posljedicama, poput našeg župnika, ja se bavim uzrokom. Tako je bilo i u slučaju ovog dječaka nedavno, i u tolikim drugim slučajevima. Sam Bog mi govori što da radim. Ne samo sam Bog, nego me doslovno, osjećam kako me Duh Sveti uzima za ruku, i kaže mi, Ankice, kreni ovamo, e ovamo, ovamo je neka situacija gdje ćeš ti svjedočiti svoju vjeru, svoj dar vjere, gdje ćeš samog Gospodina svjedočiti. Neka mi Svevišnji oprosti, ali rado bih se malo odmorila, malo ne brinula toliko o drugima. Svi pričaju o empatiji, nitko empatiju istinski ne pokazuje. O empatiji se govori, ali se empatija ne živi. I to je problem, to stalno ističem, gdje god da mogu. Pored same sebe, i Gospodina, naravno, ne znam nikog drugog na ovom svijetu, a zna svatko da ako netko zna ogroman broj ljudi, da sam to onda ja, da drugima pomaže, suosjeća s njima, da uopće, ljudima prilazi tako čista i otvorena srca. I dobro je meni govorila časna sestra Vinka, Ankice, moja Ankice, nije dobro za tebe da toliko stvari na svoja leđa stavljaš, ali što ću. Ja sam takva osoba. Nisam kriva što sam jednostavno dobro, što sam baš plemenita. Neki je dan župnik pričao o blagosti Blažene Djevice Marije. Rekla sam mu, Bože, kao da ste o meni govorili.
***
Općenito govoreći, mi vjernici, mi katolici, mi bismo svojim primjerom trebali pokazivati i svjedočiti sve ono što Kristov nauk i Evanđelje kažu. I to, nisam jednom rekla našem župnik, ogroman problem naše žive Crkve. Vjernici nisu pravi vjernici, sve oko nas su sami lažnjaci i licemjeri. I najgore od svega, kukavice koje neće reagirati kada se reagirati mora i treba. To Isus traži od nas. Da traje jedna kriza vjere koju je čak i Vatikan zapostavio i zanemario, što me, da budem iskrena, i ne čudi. I tamo je svašta došlo, svašta se obrelo o rimske zidine, ali tog se korova treba riješiti. I to što prije i na tome svi trebamo raditi. Ja radim već. Ali ne mogu sama. Mislim, mogu ja sama, ja sebi rasporedim, poslovne obveze, obiteljske obveze, i onda obveze zajednice. Prezirem, ali zaista, duboko prezirem ljude koji ne misle na dobrobit svoje zajednice i koji o njoj samoj ne vode nikakvu brigu. Ne možeš sam živjeti. Svakom kažem, vodite se Isusom. On je bio hrabar, borben, neustrašiv, tako i vi: reagirajte, pomozite ljudima. Mnogi ljudi oko nas, nažalost, ne vide sebe ni druge. To je najgore. Nedostatak autorefleksije. I nema im pomoći. Zato postojimo mi, nije to Bog uzalud tako osmislio, mi koji sve vidimo i imamo oko za detalje i razne anomalije, pa možemo intervenirati, upozoriti, možemo i moramo konkretno djelovati. Nedavno se jedna moja prijateljica žalila kako joj mladi ljudi više ne ustaju u javnom prijevozu. Rekla sam joj da ih je trebala legitimirati i tražiti imena roditelja i njihove kontakte, te im poslati jedan mail u kojem će napisati kakva su njihova djeca zapravo. Roditelji misle da su odgojili poštene, vrijedne mlade ljude, a ovamo, kad su bez nadzora, nisi u stanju nekome ustati u javnom prijevozu. To je ta kriza, to je ta moralna dekadencija koja je nas okupirala. I zato tražiš kontakte roditelja, objasniš im što im djeca čine odnosno ne čine. Pa ako se oni ne ustaju starijima u tramvaju, sigurno se i drogiraju. Neustajanje u tramvaju je alarm. Zaista alarm. I na stotinu tih alarma je upaljeno, ali samo rijetki su u stanju to prepoznati i reagirati.
***
Danas sam srela jednu svoju prijateljicu iz osnovne škole. Dugo je nisam vidjela, promijenila se do neprepoznatljivosti. Da se ona meni sama i prva nije javila, ne bih uopće registrirala to tijelo. O da, to ogromno tijelo. Inače kad srećem pretile, debele ljude, trudim se ne gledati u njih. Ne želim si kvariti raspoloženje, ne želim si kvariti dan. Ako ih baš moram pogledati, ako mi oči baš trče u njihove, onda se samo malo trznem, da ne ostanem predugo u tom jadu koji pogled na debljinu izaziva. Ispričala mi je, u nekoliko minuta, na kutu ulice, sve što se zbivalo otkako je nisam vidjela: otišla je u Njemačku, imala tri spontana pobačaja, u međuvremenu oboljela od usporenog rada štitne žlijezde, da bi se, eto, tako debela i bolesna, vratila sa suprugom ponovo doma. U osnovnoj je školi bila jedna vitka i fit djevojka, sportašica, bez grama viška. Sada se, dakle, dovela u jednu potpuno suludu situaciju: ima gotovo stotinu i pedeset kilograma. Njene se masne naslage samo slijevaju od obraza do stopala i kad stoji, razmišljam, baš puno volumena u prostoru zauzima. Žao je meni što je izgubila djecu, daleko od toga, ali znala sam ja kako će taj famozni odlazak u Njemačku završiti. Nitko od njih tko ode ni o čemu dobro ne promisli i razmisli, nego se zapute, tipično po naški, k’o guske u maglu, i onda, kada vide da ne mogu pratiti taj ritam i način života, evo ih opet nazad, kao da nikad nisu ni otišli. Zvala me na kavu i kolač, pomislila sam, baš si mi ti za kolač, a i kavu, sigurno već ima i visok tlak, a znamo svi da osobe s visokim tlakom, trebaju izbjegavati kavu zbog kofeina, a ako je već moraju i piti, najbolja opcija je kava od gljiva, cikorije ili ječma. A o kolačima s tolikim kilograma da i ne govorim. Za nju, zaista, kolači, čak ni oni bez šećera nisu bili. Rekla sam joj, da ako želi, da idemo na kave, i družimo se kao nekad, da se pozabavi sobom i riješi se tih kilograma. Neka prvo smršavi, dovede se u red, i sebe i te svoje hormone, i što je već muči, pa onda neka me zove. Mene je sram u njeno ime. Što bi ljudi rekli da me vide s jednom takvom osobom? Njoj se treba, ali i može, pomoći. Rekla sam joj da čim završimo razgovor ode i kupi si tenisice i svaki dan prepješači deset tisuća kilometara, pije vodu s limunom, izbaci sve ugljikohidrate osim smeđe riže, ali ne više od 40 grama sirove dnevno, i koncentrira se na prehranu bogatu vlaknima, proteinima i zdravim masnoća u propisanim količinama, poput avokada, organskog djevičanskog maslinovog ulja i blanširanih badema (ne više od šake u jednom danu). Iznijela sam joj, u kratkim crtama jer nisam imala više vremena, smjernice za prehranu, ali i suplementaciju (vitamin D, magnezij, selen, krom i jod) i neka mi se javi za tri mjeseca s fotografijama sebe prije i poslije. Ona mi je govorila da je već pokušavala nešto slično, ali da nije uspjela, da još uvijek pije antidepresive, da se oporavlja i ne zna, ima li snage pokušati još jednom začeće il ili neku vantjelesnu oplodnju. Moj ti je savjet, rekla sam, da sada bebu ostaviš po strani, sve misli o bebi ostavi po strani i koncentriraj se na mršavljenje, kad smršaviš, onda će doći i beba. Uporno mi se žalila kako je depresivna, nema volje ni za što te da je izgubila smisao života. Rekla sam joj, morala sam joj reći, tebi smisao života sada treba biti mršavljenje: ustani i liježi s idejom kako mršaviš, radi na topljenju svojih masnih naslaga i ne misli o depresiji. Fizička aktivnost, hodanje, treninzi, to su ono što čovjeku pomaže, i naravno, zdrava hrana. Počela mi je govoriti da mjesecima samo plače, loše spava, i da čak ni zube nema volju oprati. Rekla sam joj, sad je stvarno dosta, mogu razumjeti da imaš suicidalne misli, ali da ne pereš zube, to nema nikakvog smisla. Trzni se, rekla sam, i kad ti je teško, samo se sjeti, što bi o tebi drugi pomislili da znaju da zaista ne pereš zube. Govorila je da nema snage ustati iz kreveta i da ih ne opere sve do popodneva. Nisam imala drugog izbora nego izvaditi iz svoje torbice bocu svete vode i malo je zaliti. Usput sam je i blagoslovila da joj bude lakše, da joj se u glavi malo ‘razabere’. I rekla, zapamti, ne razmišljaj o suicidu, koncentriraj se na salo. Salo je tvoj drive, kako se salo bude otapalo, tako će i misli o suicidu nestati, i doći će beba. Rekla mi je da nisam pokazala razumijevanje, te da sam gruba, ali što pristojna žena poput mene može reći kad čuje da netko ne pere zube? Zubi se moraju prati i točka. Ma taman i da si se taj dan odlučila ubiti, neka su ti zubi oprani, donje rublje čisto. Pa još najbolje kad mrtvozornik i liječnik dođe da je zatekne smrdljivih usta i prljavih gaćica. Treba i o drugima misliti, a ne tako sebično, sebe neprestano stavljati u prvi plan.
U zadnje dvije tri godine sve više do mene stižu vijesti o različitim tjeskobama, depresijama, anksioznostima. S kim god se upustim u razgovor, u nekom trenutku mi se povjeri o tomu. I svima, zapravo, kažem isto: vi ste, prvo, bezobrazni, nezahvalni i nezadovoljni sobom i kvalitetom svog života. Nemate dovoljno ni posla ni briga, zato se po cijele dane, možete baviti tim svojim mislima, analizirati ih tjednima, druga stvar, pretjerujete; svi se manje-više ponekad osjećamo loše i to čovjek sam od sebe prevaziđe i nadvlada: ne trebaju mu nikakvi lijekovi, terapija, liječnici, psihoterapija, autogeni treninzi, obiteljske i ine konstelacije. Meni isto često bude loše, ali kažem samoj sebi, Ankice, ti si jaka, ti si hrabra, i ništa te neće savladati, nikakve sile tame i zla, bori se. I borim se. Da je lako, nije, naravno da nije, kome je danas lako? Ali ne žalim se. Treća stvar koju im obvezno kažem je da provjere razinu vitamina D u krvi. Kronični nedostatak i manjak vitamina D štetno djeluje na mnoge stvari u tijelu, a osobito na depresivnost. I ne manje važno, pitam ih, jeste li svoje brige predali Gospodinu? Predajte svoje brige Gospodinu i ne mučite se dalje s time. On će i misliti o tome i brinuti. Vi, kad kažete, Gospodine, preuzmi sada ti, osjetite kako teret s vaših ramena pada. U to čudo treba vjerovati. Ali najvažnije od svega, pitam ih, imaju li kakvih problema u obitelji, nekih zlih rođaka, borbe oko nasljedstva, nekih neprijatelja? Nerijetko se dogodi da tim ljudima koji su navodno depresivni netko želi ozbiljno nauditi i to tako da im sašije voodo lutkicu, baci tzv. nabacke, ili, kao jednoj mojoj poznanici, u maloj najlonskoj vrećici ubaci grumen ženskih dlaka, na balkon. I onda te opasne, masonske prakse kakvih ima, dovode do problema sa zdravljem, partnerom, djecom. Ljudi o tome ne vode računa. Svakako ih, u nekom trenutku, uputim na jednog dobrog hodžu u gradu blizu našeg, da s njih, bez obzira što su katolici ako su katolici, ‘slije stravu’. To ‘slijevanje strava’ je jedna dobra metoda, jedan reset i detox u isto vrijeme, koje čovjeka oslobađa tamne i mračne energije koju mu neprijatelji šalju u život. Mnogi su me poslušali i zahvaljivali mi i dan i noć. ‘Slijevanje strava’ čovjek odgovoran prema sebi, ali i drugima, bi trebao raditi jednom godišnje, kao recimo, kompletan tehnički pregled auta. U slučaju ove moje prijateljice iz osnovne škole, nažalost, bila sam sto posto sigurna da su svi ti problemi, i spontani pobačaji, usporen rad štitne žlijezde, i selidbe, rezultat nekog ‘nabacka’. Netko joj je nešto nabacio, a mislim da znam i tko i zašto. Nisam joj htjela reći da je ne uvrijedim, ali njena najbolja prijateljica godinama je bila ljubomorna na njene uspjehe, brak, supruga, dobar posao. Sigurna sam da je ona, kad je čula, da Anita ide u Njemačku, odlučila uništiti je iz čiste pakosti. Zvat ću je na kavu ovih dana, čak i prije nego što izgubi koji kilogram, da joj to kažem. Neka dobro provjeri kuteve ormara, podrum, neke ladice u hodniku, saksije s cvijećem, tu sigurno ima nekih tuđih dlaka koje donose nesreću. Njen raspad je počeo malo po malo i to je sigurno neki opaki urok, neka crna magija i to samo naš hodža može riješiti. Naručila sam je, i prije nego sam joj ovo rekla, da što prije energija dobra krene djelovati. Neka je hodža ima u mislima. Vidjet će, vrlo brzo, nevjerojatne promjene.
***
Ne razumijem zašto je ljudima tako teško biti u ravnoteži i ponašati, izgledati normalno, u skladu s nekim općim normama. Danas sam slučajno srela Spomenku na tržnici i, iskreno da kažem, bolje da nisam. Ljudi su ili debeli ili mršavi. Ne mogu nikako pronaći sredinu. A naše je tijelo je ono što smo mi, to kako izgledamo, govori o nama nekad mnogo više nego kako se ponaša. Naš izgled svjedoči tome kako mi mislimo. Spomenka i dalje izgleda kao utvara, kao duh. Njeno prisustvo, s tim upalim obrazima, tamnim podočnjacima, tim kostima koje stružu jedna o drugu, i koncentrirana osoba s istančanim sluhom, doslovce kad ide iza nje, može čuti kako joj kosti stružu, u ljudima ubija svaku volju za životom. I dalje izgleda kao suha brezina grana, kao stalak za infuziju. Što god da stavi na sebe, na njoj, naprosto, visi. Jedna žena ne bi smjela biti bez oblina u granicama normale: ona nema ni grudi, ni stražnjicu. Vjerujem da joj je, da oprostite, i gospođa mršava i suha. Nije ni čudo da ju je muž ostavio. U njoj nema energije, nema života, nema ničega. Samo te koščurine od kojih se čovjeku život zgadi. Da je kokoš, s tako starim kostima, ne bi bila korisna ni za juhu. Evo ni za juhu. Srele smo se na štandu kod gospođe Finke i rekla sam joj, i to namjerno pred Finkom, da i ona čuje, draga Spomenka, na što sličiš, što si to uradila od sebe, jedeš li ti išta, kako si dopustila da tako grozno izgledaš, plašiš narod, šta ti je Spomenka, panično sam je i ništa manje zabrinuto pitala. Ona je samo govorila da je dobro, da joj nije ništa, da joj se, eto, nikako ne da nabaciti koji kilogram da bi ‘popravila’. Rekla sam joj, morala sam, netko joj je morao reći, Spomenka, ti si propala, ti si toliko propala, da ne pamtim kad je netko u našem gradu, tako propao. To Spomenka, rekla sam, kako si ti propala, to je za primjer kako se propada. Ti si, rekla sam, nisam se mogla suzdržati, propala vrhunski, u svakom aspektu svog bića, dođe mi da ti čestitam. Ona se grohotom smijala misleći da zbijam neku šalu, a ja sam morala, nastaviti žešće i jače, ne bi li me shvatila. Spomenka, ti si živ leš, daj se više najedi nečega, najedi se, ženo Božja, konačno. Gospođa Finka nas je u bunilu gledala, a Spomenka se samo smijala, i govorila, šta ću, takva sam, znaš da sam cijeli život mršava. Ja sam rekla, Spomenka, jesi ti mršava, ali si ti propala, nije mršavost izgovor. Trzni se, Spomenka, rekla sam joj, trzni se, dok još nije kasno. Finka mi je kasnije rekla, dobro ste joj gospođo Ankice, rekli, baš dobro. Užasno loše izgleda, komentirala je i Finka svjesna utvare kojoj je netom prije prodala kilogram mrkve i špinata i ponovo meni rekla, svaka vama čast gospođo Ankice, vi ste joj prava prijateljica. Svi joj, rekla je Finka, govore da sjajno izgleda, da ima odličnu liniju, ali to je bolest. Bolest, rekla sam Finki, upravo bolest, ali bolest u glavi. Ne treba biti debeo, treba se kontrolirati, ali jedna žena da sebi dopusti da onako izgleda, tako ubogo, jadno, siroto, pa i ako si se razvela, što sada, život ide dalje. Ali budimo realne, gospođo Finka, da ste vi njen suprug, biste li vi mogli s tom brezinom granom leći u krevet? Ne bih, rekla je Finka, ne bih ni ja, dodala sam. Pa ko i nisi htjela jesti zbog sebe, ako ti se i nije dalo, dopustila si da te suprug napusti, da te ostavi, jer si premršava, jer si se, moram tako reći, pretvorila u nakazu. Spomenka je stvarno postala nakaza. I neka je otišao, neka se spasio. Njoj spasa nema. I kad bolje razmislim, ne treba ni biti. Onakvog čovjeka, onakvog gospodina, kavalira, taj je na misu uvijek dolazio u svečanom odijelu, nikad nije sako odjenuo da nije manžetu stavio, od nje je, moram tako reći, napravio ženu u svakom smislu. Da se nije udala za njega, pitala bih je ja. Ostala bi i dalje ona priprosta seljančica, ne sa sela, nego iz one svoje vukojebine u kojoj djeca odrastaju igrajući se medvjedima i vukovima. On je njoj dao život, identitet, sve što je imala. I kako mu se zahvalila? Postala je nakaza. I to takva nakaza da je čovjek morao otići od nje. Divan je gospodin njen Josip. Tko zna što je taj trpio, rekla sam Finki, sigurno ga je zlostavljala. Nije mu htjela kuhati, nije mu nikakvu domaću hranu spremala, jer ona ne voli jesti, njoj se nije jelo, pa nije, valjda, morao ni Josip. Kakva nakaza. Kakva odvratna žena. Mučila je vlastitog supruga nekuhanjem. Da nije bilo onog restorana u njihovoj zgradi, taj bi valjda umro od gladi. Da je pametan, kao što nije, trebao bi ju tužiti za zlostavljanje i obiteljsko nasilje. Svaki Božić je sarmu jeo u tuđoj kući, svaki Uskrs bi pincu kupila u nekoj trgovini. Bilo joj je mrsko napraviti. Uskršnja jaja nikad nije obojala nego kupovala obojana. Sve što je znala je poslati ga u restoran, u trgovinu. U tom restoranu u njihovoj zgradi je imao godišnju pretplatu na ručak. Gledala sam ga, jedne prilike, kako uživa u telećim medaljonima s gljivama u umaku od vrhnja. Ona to, i da je htjela, ne bi znala napraviti. I to je žena, i to je brak? Grozno. Sada je slobodan, pa može, nadam se, konačno, biti i sit. Ova nakaza i ne jede ništa osim te mrkve. A i nju, sigurna sam, jede sirovu. Finka i ja smo se baš lijepo ispričale: volim s njom razgovarati. U svakom trenutku zna gdje joj je mjesto na ovom svijetu i ne pokušava preskočiti razrede. Spomenka je razred preskočila, ma šta razred, cijelu školu. Finka mi je rekla nešto jako mudro, i što više mislim o tome, sigurna sam da ima pravo. Vi ste, rekla je, jedna toliko mudra, toliko lijepa, toliko zgodna žena, prava dama. Šteta je što gospodin Josip, znam da ste generacija, nije oženio vas, umjesto nje. Nije šteta, rekla sam, nije: i Josip je morao, kao i mnogi koji idu grlom u jagode, naučiti lekciju težim putem jer nije, rekla sam Finki, nije znao gledati, nije znao procijeniti. I sada mu se vratilo kao bumerang, i neka je. O meni se, rekla sam Finku, u ovom gradu, nikad ništa ružno nije ni govorilo ni mislilo jer sam uvijek bila na visini zadatka, vrlo sam rano postala svjesna i sebe i svoje okoline i uostalom, nije se imalo što pričati kad nisam imala nikakve prekršaje, nikakve loše stvari nisam ni radila, ni govorila, ni mislila, naprotiv. Pristojnost, umjerenost. Ravnoteža, rekla sam Finki, oduvijek sam u ravnoteži. U ravnoteži u svemu, u hrani, govoru, ponašanju, odijevanju, mislima. Samo ravnoteža, rekla sam, Finka, samo ravnoteža. To je recept za ugodan, lagodan, kvalitetan i ispunjen život kakav ja imam.
***
Nedjelja je dan za obitelj, dan u kojem ne bi trebalo biti ljudi iz naših drugih života. Šteta je što toliki ljudi to zaborave, zaborave na svetost Dana Gospodnjeg. Uz obiteljsko druženje i prethodno prisustvo na misnom slavlju, nedjelja nema smisao – postaje tek dan kao i svaki drugi, postaje jedna obična, dosadna, isprazna srijeda. Nedjeljom nakon svetog misnog slavlja, popijem, u obližnjem kafiću, kavu sa svojom najboljom prijateljicom Ksenijom, a nakon toga pođem u kuću mojih roditelja gdje se okupljamo za svečanim stolom kako bismo skupa ručali. Svake nedjelje točno u trinaest sati. Ta tradicija traje desetljećima, otkako postojimo, i ništa je ne treba, i ne samo da ne treba, nego ne smije ukinuti i poremetiti. Tako je bilo i ove nedjelje. Nema nedjeljnog ručka bez dobre, kvalitetne, iskuhane juhe od kombinacije junećih i telećih kostiju. Nema nedjeljnog ručka bez kvalitetnog komada janjećeg buta, mladog krumpira (ako mu je sezona, uvijek se trebaju jesti sezonske namirnice), salate (najbolje mješavina rikule, matovilca, radiča, crvenog kupusa), te kvalitetne torte ili nekog kolača (trebao bi biti neki voćni, laganije kreme jer je obrok prije bio jako obilan, zasitan, i nutritivno i kalorijski, premda je velika greška, koju se može oprostiti, ta kombinacija mesa i krumpira, ipak je to nedjelja. Na stol uvijek ide stolnjak, raskošan, svečan, a opet decentan, te set posuđa Villeroy&Boch. Trebam li reći da se hrana treba, u svakoj poštenoj kući, u kući koja drži do sebe, pripremati isključivo u gusanom loncu ili visokokvalitetnim loncima od nehrđajućeg čelika? Mislim da ne treba. Pa nećemo valjda, kao sav taj priprosti svijet, kao ta moralna bijeda kojom smo okruženi, a koja ama baš ništa ne zna o kuhanju, a tako ni o životu, ponašanju, navikama, stavovima, peći šnicle u tavama s teflonskim premazom? Ako zamijetite da netko šnicle pripreme u tavi s teflonskim premazom, neka vam to bude, kako sada mladi kažu, red flag. U glavi vam odmah treba svirati upozorenje, upozorenje, upozorenje. Ta osoba živi, a ne zna ni sama za što. Osim toga, ako vidite da vam je jelo servirano u nekakvim tanjurima od arkopala, znajte da imate posla s bijedom. Arkopal je bijeda koja za sebe misli da je plemstvo. Takve ljude, kao i tanjure od arkopala, treba izbjegavati u širokom luku. Ne želite se osramotiti pred drugima, ne želite se dovesti u situaciju da se o vama, s pravom govori, kao lošoj osobi, zato, ako i nemate novaca za Villeroy&Boch (premda postoje akcije, plaćanja na rate), kupite neko drugo posuđe, bitno da je keramičko. Keramički tanjuru hranu dulje drže toplom i zagrijavaju je ravnomjerno. Zato se najbolji rižot u svakom restoranu servira u keramici. Za svečanim obiteljskim stolom sastaju se svi: moj brat, njegova odvratna, a opet tako divna supruga, moja sestra i njen suprug, te sva njihova djeca, naši roditelji i ja. To je dan za našu obitelj i uvijek sam govorila našoj nevjesti, kao i zetu. Neka znaju, neka to osvijeste. Ne možemo mi obiteljsku tradiciju koja traje koliko i brak naših roditelja, a tome će skoro i pedeset godina, tek tako, zbog njihovih obiteljskih obveza, planova, raskopavati. Samo je smrt ili bolnica opravdan razlog izostanka. Sve drugo smatra se rovarenjem protiv obitelji, protiv naših vrijednosti, protiv reda uopće. Zna se što je nedjelja, kako se, s kim i gdje nedjelja provodi. Nema nedjeljom druženja s prijateljima, hodanja po tržnim centrima, obavljanja zaostalih zadataka na poslu, nenapisanih zadaća. Do nedjelje u 13 sati sve to, uključujući i odlazak na svetu misu, treba biti obavljeno kako bi se nedjelja konzumirala onako kako se treba konzumirati. Naša je nevjesta jedne nedjelje rekla kako ona, zamislite samo, nedjeljom upali perilicu rublja, potom sušilicu, te nedjeljom ujutro, prije svete mise i perilicu posuđa. Rekla sam joj, Ivana, Ivana, sada se malo zaustavi i ponovi joj još jednom što ti činiš. Nije joj bilo jasno. Nedjelja je Dan Gospodnji, dan u kojem stojevi ne rade. Ako i rade, može raditi samo pećnica, kako bi se pripremila hrana. Nikakvi se bubnjevi ne smiju okretati, nikakvi deterdženti, nikakve fleke, time se nedjeljom ne da ne smijemo baviti, nego je to ogroman, neoprostiv grijeh. Rekla sam joj, Ivana, zamisli situaciju, svećenik diže Presveti Oltarski Sakrament, a u tvojoj se kući, bijela odjeća otkuhava na 90 stupnjeva i Arielove turbo max kapsule prodiru u dječje fleke od hrane, kakice, prljavštinu s kuhinjskih krpa? To je prljanje nedjelje. Ti sakatiš Nedjelju, sakatiš Dan Gospodnji. Spremna si, rekla sam pred svima, i ubiti čovjeka danas sutra, ako to činiš. Zapitaj se, ispovijedi se. Potraži pomoć, rekla sam, otiđi župniku i pitaj njega koliko je to što ti radiš bogohulno. Nijedna perilica, nijedan kućanski aparat, o radu na zemlji i nekom drugom radu, da ne i ne govorimo, ne smiju kvariti harmoniju, blaženstvo i svetost Dana Gospodnjeg. Ti si, rekla sam joj, dok je halapljivo i još srkala juhu od kostiju, kao Juda. Izdala si, rekla sam, Isusa. Potom sam se okrenula njenoj djeci, i rekla, vaša mama nije dobra osoba, ona je izdajica Isusa i od sada je tako i zovite. Ankice, Ankice, malo pretjeruješ, kazala je moja majka, uvijek spremna braniti svog sina jedinca pa i sve što ide s njim, a s njim je išla i ta bijednica koju da se mene pitalo, nikad ne bi oženio i doveo nam tu odvratnu razbojnicu, delikventicu, evo neće više, rekla je majka, i počela o nekoj drugoj temi govoriti. Rekla sam, stanite, stanite obje, u glas su, posve neparlamentarno govorile, i morala sam reagirati ako ona sada nedjeljom već godinama uključuje i perilicu za posuđe i perilicu za rublje i sušilicu, vjerojatno onda i usisava, pa i palačinke uvečer muti mikserom, a ne ručno, onda pali i kuhalo, puni laptop, puni mobitele, kako ona može odgojiti tu djecu da i oni danas sutra to ne čine, da reagiraju kao odrasle osobe na te društvene anomalije koje se šire kapilarno, kako mogu nekog upozoriti, ako će i sami takve greške činiti? Majko, rekla sam, biraj između mene, ovakve kakvu me znaš, sa svim mojim manama kojih, znamo svi, nemam Bog zna koliko, i nju, koja nije tvoja krv, koja je dovedena, maltene u okrilju noći kao kakva prostitutka koju je trebalo spasiti od zlog makroa i koja na Dan Gospodnji pali perilice? Biraj, rekla sam, i tresnula svojim tanjurom punim zelene salate (inače, nikad ne jedem meso i krumpir skupa i godinama se borim protiv te loše i naopake kombinacije na obiteljskim stolovima, bez uspješno). Na stolnjak se razlio aceto balsamico i maslinovo ulje, ostale su to tom krepu mrlje koje je trebalo hitno odstraniti, podignula sam ga, i tako ogolila, konačnu istinu o mojoj obitelji, razbila svaku zabludu u koju se vjerovalo. Neka, evo vam, sada jedite bez stolnjaka, sada idem, toplom vodom, sodom bikarbonom i limunskim prahom maknuti ove mrlje, za svega tri minute truda, pod mlazom vode, sve to, Ivana, draga moja Ivana, i draga moja majko, ručno, kako se i radi. A ne uz pomoć strojeva. Ručak se nastavio u najnormalnijem tonu, kao da se Ivana nije outala, kao da nam nije rekla jednu tako opasnu i groznu stvar istodobno. Meni, moram priznati, nije bilo ugodno čuti to, morala sam reagirati, netko je pobogu, morao reći toj divljakuši, kad već moj brat, taj turbo-pametni inženjer nije. Uzalud mu, rekla sam u sebi, diploma s Fakulteta elektrotehničkih znanosti. Nije vlastitu ženu, da ne kažem da je trebala to znati, da je trebala biti naučena, a ne čekati da joj muž ili njegova sestra kažu, da se nedjeljom perilice ne pale. Izdala je Isusa, izdala je Gospodnji dan, a i pokazala se kao loša majka: majka koja se ne zna organizirati kako bi joj sve do nedjelje bilo spremno, očišćeno, sređeno, ispeglano, majko koja ne zna raspolagati svojim vremenom i resursima, majka koja sigurno ne zna ni djecu odgajati. Nisam htjela da se naš obiteljski ručak pretvori u neku svađu zato sam joj se biranim i duboko promišljenim riječima i obraćala sve kako se ne bi kvarila ta obiteljska, empatična, podržavajuća, tolerantna i inkluzivna atmosfera, ali sam je, morala sam, jednostavno sam morala, dodati na svoj popis sumnjivaca koji planiram uskoro predati župniku kako bi znao s kakvim ljudima imamo posla u župi, ali evo i ja, nesretnica, kao da me netko prokleo, u vlastitoj obitelj. Da ne kažem, kakva je i ta njena majka, kakve su joj bake, tetke, sve te žene iz njene obitelji, da joj to nitko nije rekao, da ona to ne smatra grijehom koji se skupo plaća? Pa šta ona misli: nije moj nećak,a njen sin, tek tako alergičan na pelud i ambroziju, kao da Bog ne vidi što ona radi, zato joj i vraća. Pokušava joj reći, upozoriti je, ali uzalud je. Ona zaista ne zna čitati Božje znakove i upozorenja. I osim toga neće. A pratim je, pratila sam je godinama, još otkako su bili dečko i djevojka, pa evo i sad, dok je dogurala do trećeg djeteta. Namjerno, ali stvarno, namjerno rađa samo sinove kako bismo svi mogli reći, jao to je divno, imat će tko nastaviti lozu. Ona rađa mušku djecu samo da se dodvori nama, mom bratu, ocu, meni. I misli da je to način da nas kupi. Mene tako kupiti neće. Ona mene svojom pojavom toliko iritira da imam poriv napustiti taj ručak i donijeti djedovu sačmaricu s tavana i propucati je. Evo, do čega poštenu i dobru ženu, ali stvarno poštenu i dobru ženu, nije to nikakav narcizam, nego realna slika o sebi, ja razmišljam o sebi, bavim se autorefleksijom, drugi ljudi dovedu. Drugi ljudi.