Ljevica jača od igre i od života

Đavo je sjećanje. Čovjek ne pamti ono što hoće, ni ono što je njemu važno, nego pamti ono što najtačnije u sebi sažima jedno zaboravljeno vrijeme. Ne pamti stvarne slike i događaje, nego pamti metafore. A kako je fudbal sam po sebi jedna metafora – u našem slučaju: metafora rata među narodima – tako je ono što biva upamćeno od nogometne igre u stvari metafora metafore. Ili metaforine metafore metafora. U svakom slučaju, nešto što je veoma udaljeno od onoga što je stvarno bilo.

Među vrlo snažnim i živim upamćenjima ovoga fudbalskog kibicera na to vrijeme s početka, sredine i kraja devedesetih slobodni su udarci što ih je ljevicom izvodilo Siniša Mihajlović.

Najprije u Zvezdi, pa u reprezentaciji koja više nije bila naša, premda je još uvijek nastupala uz onu istu himnu, pa u Romi, Sampdoriji, Laziju i Interu, uvijek iz nekih dalekih daljina iz kojih se u pravilu ne udara po golu. I obično bi u živom zidu stajala samo dvojica, najviše trojica protivničkih igrača, jer nije običaj, bez obzira na sva prethodna iskustva, da se pred loptu koja je na trideset, trideset i pet metara od gola, postavlja širi i brojniji živi zid.

Nekako je to i sramota, kao da si neki plašljivac, a osim toga ne čine živi zid neki slučajni prolaznici, nego ljudi iz obrambene formacije, koju prethodno treba prerasporediti, razbiti je i usitniti, a on, umjesto da iz tih dalekih daljina puca po golu, jednostavno može nekom dodati loptu – njihovih je više, jer su naši u živom zidu – i eto ti lakog i sramotnog gola. Gola koji je pao zato što se golman uplašio slobodnog udarca s trideset i više metara.

Osim toga, nije u prirodi igre da se čuda stalno događaju. A čudo je, ili grdna golmanova slabost, gol koji se primi iz tih i takvih daljina.

Sjećanje na svaki od tih Mihajlovićevih golova nosi mirise, boje, okuse i dominantne osjećaje jednoga vremena. Na osnovi svakog tog gola mogao bih, čini mi se, rekonstruirati i tu našu zajedničku epohu raspada, i vlastito, intimno vrijeme proživljeno u tom raspadu.

Čovjek ponekad pamti ono što je drukčije, što je netipično i odstupa od pravila. Golovi Siniše Mihajlovića odstupali su od pravila igre. Bili su nemogući. U prirodi je čovjekovoj da žudi za onim što je nemoguće, tome se nada i u to vjeruje.

Rodio se u Vukovaru, što te 1969. nije bio podatak od šireg značenja. Nije to bila metafora, samo mjesto rođenja. Koje će dvadeset i dvije godine kasnije postati metafora, koja je veća od naših života i koja će nas po svoj prilici nadživjeti.

Otac vozač kamiona, mati radnica u tvornici Borovo, obućarskom socijalističkom gigantu, nastalom na nacionaliziranoj baštini čehoslovačke Bate. Da su vremena bila sretnija, ili da su životi potekli običnijim, a samim tim i poželjnijim tokom, za Sinišu Mihajlovića nikad se, vjerojatno, ne bi ni čulo. Njegova sportska karijera, u stvari njegov život, kao i životi i karijere svih markantnijih izuzetaka u njegovoj generaciji, rođenih između Slovenije i Makedonije, nastali su u atmosferi raspada i velike kolektivne nevolje, usred koje su, kao u nekom velikom situ, prosijavani naši životi i sudbine.

Da nije bilo tako kako je bilo, možda bi i on bio nekakav pogonski inženjer u Borovu, koji se u slobodno vrijeme bavio fudbalom i sada, na pragu pedesetih, trenira vukovarske pionire, prvake Jugoslavije, koja se, naravno, nije raspala, nego i dalje traje onako nesavršena i nakrivo nasađena, kao što je, uostalom, i sve drugo što traje nesavršeno i nakrivo nasađeno.

Da nije bilo one zlokobne atmosfere u kojoj su se, srednim osamdesetih, stvarale pretpostavke za raspad ne samo zemlje i društva, nego i svakoga njezinog stanovnika pojedinačno, bi li Siniša Mihajlović bio fudbaler? Ili bi, u skladu s logikom mirne i prosperitetne zajednice, oca vozača kamiona nasljedovao kao – eto, recimo – pogonski inženjer u Borovu? Ako je fudbal metafora rata, ili nečega drugog što ratu prethodi, onda bi bilo tako. Bio bi Mihajlović drugi čovjek, i svi bismo mi bili drugi ljudi. Ovako smo djeca velike nevolje.

Pamtim ga s brojem 11 i brojem 8 na dresu. Možda su i tu sjećanja varljiva. Ali nije igrao s brojevima koji bi mu, s obzirom na to što je bio, vjerojatno više odgovarali. Nije bio ni 5, ni 4, ni 6, a ni 3.

Bio je od oca Srbina i majke Hrvatice. I bio je gnjevan na Hrvate, a Hrvati su bili gnjevni na njega. Bilo je to vrijeme krvavo, kada se događalo sve ono što do danas neće biti zaboravljeno. Nego će još biti i nadograđeno i uzdignuto u legendu.

Ljudi ne žele zaboraviti zlo i nepravdu, nego ih još konzerviraju, pretvaraju ih u turšiju, koja će im trajati do kraja života. Naravno, pamti se samo zlo i nepravda koje si sam pretrpio i koje su pretrpili tvoji sunarodnici. Tako se pamti i tako se radi, premda je već očito da bi svijet bio spašen, duše bi bile spašene, kada bi se našlo onih koji bi pamtili zlo i nepravdu učinjene drugima.

Zanimljivo je bilo devedesetih gledati Mihajlovićeve golove na hrvatskim televizijama. U tišini, bez riječi pohvale, a bez razloga za pokudu, lopta se na putu prema golu opirala sili zemljine teže i letjela ravno u mrežu, daleko od domašaja užasnutog golmana.

Šta li su mislili ljudi koji su te golove gledali na svojim ekranima? Šta je njima bio Siniša Mihajlović? I šta smo mi tad bili jedni drugima?

Vijesti o njegovoj bolesti dvadesetak godina kasnije u hrvatskim će medijima biti objavljene bez previše riječi. Kao da se razbolio bilo koji drugi talijanski trener. Ali ipak su objavljene, što možda i ne bi bile da je riječ o nekom drugom talijanskom treneru.

Dobro je što je tako. Dobro je kad god se ne dogodi neko zlo. Siniša Mihajlović sretno je oženjen čovjek, s mnogo djece, ženom Talijankom i građanskim životom koji je vrlo daleko ne samo od Vukovara i zemalja iz kojih je potekao, nego i od sudbinskog okvira u kojem živi najveći dio njegove jugoslavenske generacije. Njegov srpski patriotizam, na kojem vrlo insistira, pomalo je nalik odnosu prema mitskoj zemlji i prazavičaju među pripadnicima druge ili treće generacije južnoslavenskih emigranata. Kao da je u jednom životu odživio već nekoliko života i preko glave preturio još mnogo više istorijskih i društvenih epoha.

Dok priča srpski, Siniši Mihajloviću danas se čuje da je stranac. Negdje u intonaciji, u naglasku, u melodiji, u tome što mu ponekad zafali riječi. Lice skriva nekim velikim kačketima, jarkih boja. Zapravo, skriva bolest. Ili je samo predizajnira, jer je i ne bi morao skrivati.

Trenira klub koji je stalno u problemima. Ne trenira prvake ni šampione. I to je zanimljivo, dobro, karakteristično. U tim šutevima ljevicom iz dalekih daljina postoji nešto autsajdersko, gotovo očajničko. Nemoć da se primakneš golu. I onda raspališ. I pogađaš ono što nikad, ali baš nikad, ne bi pogodili oni koji nisu autsajderi.

Da Jugoslavija nije krenula tamo gdje je ubrzo završila, da smo i mi danas drugi ljudi, a da je Siniša Mihajlović pogonski inženjer u Borovu i da trenira vukovarske pionire, prvake Jugoslavije u svom uzrastu, i da povremeno s veteranima igra revijalne utakmice, sve bi drukčije, a možda i sretnije bilo.

Samo bi jedno ostalo isto: pričale bi se legende o tome da je inženjer Mihajlović imao gromovitiju ljevicu od onog malenog Brazilca Roberta Carlosa, svjetskog fudbalera.

Postoji i nešto što nije podložno povijesnim mijenama i hirovima sudbine. Ljevica jača od igre i od života.

(Budikarakter.rs)

(Prenošenje ovoga teksta na drugim portalima bez odobrenja autora zabranjeno je. Svako kršenje ovog pravila smatram zlonamjernim, a počinitelje ću tužiti.)

Miljenko Jergović 05. 02. 2020.