Prošetao sam danas, po običaju, po Ajfelovom mostu i susreo Miljenka Jergovića: mudruje o ratu, potaknut sjećanjem na jedan (pred)ratni šlager koji mu je, jednako kao i meni, onomad mnogo značio. Najprvo sam pročitao tekst onako kako treba, skoro pa naivno, ne znajući, niti previše razmišljajući kamo autor smjera, prepuštajući mu se u minimaliziranom horizontu očekivanja. A zatim, nakon što me je privukao i osvojio, pročitao sam tekst još jednom, onako kako je najbolje: kao da sam ga sām pisao, „hladnije glave“, „kritički“ koliko je to moguće, tražeći i nalazeći prednosti i mane, sa svim suzdržanim oduševljenjima i razočaranjima. Poslije tog drugog čitanja, zumirao sam ono što mi je vjerojatno i u prvom čitanju bilo zapelo za oko, a u drugom je bilo zapamćeno kao tema za daljnje razmišljanje; naime, prvu Jergovićevu rečenicu:
„Osjećam zavist prema onima koji imaju osjećaj da su u ovom ratu nešto dobili.“
Zumirano sam sačuvao, jer me je nešto, još uvijek ne posve osviješteno, u tome iritiralo. A onda sam, baš kao da snimam film kamerom ili proučavam amebu mikroskopom, zumirao u izdvojenoj rečenici izraz „ovom ratu“ jer me je on, ubrzo sam shvatio, posebno iritirao. Zašto? – zapitao sam se i potom malo razmišljao o tome. Evo, dakle, zašto.
Jedan sud (ili bilo koji sud) o ratu – koji se, da ne cjepidlačimo, odvijao između 1990. do 2001. godine – autor Miljenko Jergović (ili bilo koji autor) 2020. godine izriče kao da je taj rat bio jučer ili čak kao da je danas još uvijek u toku.
„U ovom ratu“. Kojem „ovom ratu“, sumislitelju Jergoviću, kad mene, sučitaoca Jurića (a vjerujem, i tebe), više boli današnji sirijski ili libijski rat nego onaj balkanski od prije četvrt vijeka?
Ne kažem da mi je ovaj rat, današnji, jednako važan, bitan i presudan kao onaj, negdašnji, samo ne mogu (ili pak ne želim, ili pak smatram da ne trebam i ne smijem) onaj rat smatrati „ovim ratom“. „Ovaj rat“, to jest onaj od prije dvadeset-trideset godina, okrutna je zamka u koju se, iz raznih razloga, dademo uhvatiti (usprkos tome što je na vrijeme uočavamo) umjesto da je oprezno izbjegavamo ili razmontiramo.
Prije nekoliko godina razmišljao sam o tome – i zato sam možda sad tako spremno „nasjeo“ na Jergovićev tekst „Mir je najlepša devojka, koju ne može imati svako“ – te sam svoje misli uobličio u tekst „Bosanski pentaptih“, pa ću se autocitirati jer ne mogu biti pametniji nego što sam tada bio, a i knjiga u kojoj se nalazi taj članak objavljena je daleko od glavnih tokova čitalačke pažnje (= Kriza, umjetnost, akcija, ur. Irfan Hošić i Amir Husak, Bihać, 2016.). Tada sam zapisao:
„Življenje (u) povijesti kao modus življenja nakon kraja povijesti prvenstveno znači – živjeti nakon. Na primjer, ima u Bosni danas navada da se kaže ‘A ovo, nakon rata…’, kao da je rat završio jučer, a ne prije dvadeset godina. (Dovoljno je povući paralelu sa Drugim svjetskim ratom i ondašnjim poratnim razdobljem, te se zapitati: gdje su dvadeset godina nakon tog rata bili Njemačka, Japan, pa i Jugoslavija, zemlje koje su tokom rata bile do temelja uništene u svakom smislu?) Jasno je da se rat pri tome koristi kao alibi za poslijeratne neuspjehe i za izostanak angažmana oko rješavanja problema na mnogim (ili svim) planovima, kao što je jasno da je aktuelno oniričko ‘historiziranje’ samo jedna psiho-socijalna reakcija na nezadovoljavajuću sadašnjost, reakcija koju ekonomsko-politički moćnici, naravno, podržavaju i potiču kako bi se mogao provoditi ‘business as usual’, tim više što su takva pasatistička poniranja pasivistička – ne podrazumijevaju akciju. Ono što nas treba posebno zabrinjavati je činjenica da je taj kronični ‘nakonizam’ nasljedna bolest. Za to kao primjer može poslužiti famozna ‘jugonostalgija’, odnosno življenje ‘nakon Jugoslavije’, gdje vidimo da ‘živjeti nakon’ nije samo stvar nostalgije onih koji su lično iskusili blagodati gotovo pedesetogodišnjeg bezratnog perioda, sa bratstvom-jedinstvom, socijalističkim samoupravljanjem i nesvrstanošću, nego taj osjećaj ‘nakon’ transgeneracijski obuzima i one koji su se rodili ‘nakon’, pa žive danas kao svojevrsna zombijevska novorođenčad. A kao što se ‘nakonizam’ prenosi s generacije na generaciju, tako se prenosi i opće stanje (ne)svijesti. Ono što u boljem slučaju možemo nazvati apatijom, a u gorem slučaju očajem, ne uspijeva promijeniti ni utješna mitologija ‘tranzicije’, u kojoj evroatlantska eshatologija i obećani džennet Evropske unije igraju ključnu ulogu.“
Navodim to jer mi je to palo napamet dok sam čitao rečeni Jergovićev tekst, a ne bih volio da on „misli nakon“ ili, nedajbože, „živi nakon“. Ali nije mi namjera držati Jergoviću predavanje. Sve on zna; proživio je, a ne samo teorijski upoznao, rat; izbliza i izdaleka, iznutra i izvana, nenadano i beznadno. Čitali smo o tome u njegovim novinskim člancima i u njegovim pjesmama, pripovijetkama i romanima. Ipak, učinilo mi se da u onom, jednom, izdvojenom kadru Jergović ne nadilazi nerefleksivnu masu, dnevnomedijski prosjek, postratnu i postjugoslavensku konfekciju, kao što čine i trebaju da čine najbolji naši pisci i mislioci, uključujući Jergovića samoga.
Hoću reći ovo: dok je rat „ovaj“ – svi smo gubitnici. Pobijediti možemo samo ako pobijedimo sadašnjost rata i smjestimo ga u prošlost – svoju osobnu prošlost i prošlost svijeta –, što ne znači da ćemo ga se osloboditi, kao što bi se naš svijet urušio da u temelju nema grčke, rimske i ine ruševine, a da se samo njih drži, bio bi ruševina, to jest ne bi ga ni bilo. Rata se nećemo, ne možemo, a ni ne trebamo osloboditi. Mi koji smo rat preživjeli i proživjeli zauvijek ćemo ostati zavisni od rata i htjeti biti nezavisni od njega. Ali upravo to htijenje čini razliku. Na njemu nastaje naš moral, naša politika, naša filozofija i naša umjetnost – jergovićevska „umjetnost poraženih“, koja poražava „narodne pobjednike“ i čini njihove pobjede bijednima.
Možda sam stekao krivi utisak čitajući Jergovićev tekst i zumirajući prvu njegovu rečenicu. No u tome me utisku o(bes)hrabrilo i ono što stoji na samom kraju Jergovićevog teksta:
„Poraz svemu daje smisao. Poraženima pripada umjetnost, pobjednicima ostaju narodi.“
Pobjeda i pobjednici? Poraz i poraženi? Možda još, u tom ključu: dobro i zlo ili, pak, lijepo i ružno, ako smo, osim u polju politike i etike, i u polju estetike jer je riječ (i) o umjetnosti? Odbijam citiranu Jergovićevu tvrdnju jer – iako sam umnogome srodan njemu – odbijam poraz i priznanje poraza.
Kao prvo, vjerujem da nije potrebno podsjećati one koji su (što slučajem, što odlukom) bili u Sarajevu ili Bihaću ili kojem drugom ratom zahvaćenom gradu, niti one koji su svoje gradove (što slučajem, što odlukom) napustili, na sve užase i ljepote tih dana. Ljepote? Pa naravno! Samo netko tko je bio „on the face of the place“ neće smatrati skarednom tvrdnju, kakvu se često čuje među „preživljenicima“, „doživljenicima“ i „proživljenicima“, da su ratni dani bili ujedno i najružniji i najljepši dani njihovih života. Već to nam onemogućuje crno-bijeli sud o svemu što se (primjerice, u Bosni od 1992. do 1995.) događalo. Mnogo smo toga (i to je ono što se može učiniti skarednim) dobili zahvaljujući ratu. Proživjeli smo, a ne samo teorijski upoznali, rat; i same sebe. Spoznali smo, nenadano i beznadno, što je rat; i što smo i tko smo mi kao pojedinci, spoznavši također što je i tko je čovjek. Danas nam nije ljepše, ali nam jest bolje nego što bi nam bilo da nismo imali iskustvo rata. (Govoreći „ljepše“ i bolje“ imam u vidu pojmove „lijepog“ i „dobrog“ iz filozofskih ideologija, idearija, imaginarija i imagologija.) Stoga nas za naša vlastita djela i nedjela, dopuštenja i propuštenja nitko ne može više i teže optuživati od nas samih. A to nije mala stvar i nije zanemariv dobitak: saznati što je i tko je čovjek u svojoj veličini i malenkosti, snazi i slabosti, pobjedi i bijedi; i spoznati sama sebe na isti način. To, kažem, nije mala stvar i zato ne trebamo osjećati „zavist prema onima koji imaju osjećaj da su u ovom ratu nešto dobili“, jer oni nisu dobili ništa što bi bilo vrijedno zavisti. A mi jesmo, jer smo sebi otvorili mogućnost da nešto postanemo ili da nešto ostanemo, ne pristajući na zadanosti, pošto smo nenadano i beznadno shvatili da ništa nije zadano.
Naravno, ne treba Jergovića poučavati o tome. Sve on zna; proživio je, a ne samo teorijski upoznao, arentovsku banalnost zla, jaspersovsku krivnju, levijevski sram, adornovski govor i šutnju, lanzmanovsku istinu. Baš zato repliciram mu, da bih mu kazao da je u krivu kad se svrstava na stranu gubitnika onog rata. Pobijedio je već kad je priznao da postoji mogućnost poraza i mogućnost priznanja poraza, kao što su priznali i mnogi drugi. Kao mnogi drugi od nas koji su ne samo doživjeli i preživjeli nego i proživjeli (i to mnogoput) rat, a koje je teško strpati u neko „mi“, premda se prilično dobro prepoznajemo, iako nas ne veže ni satnija ni partija, nego nešto mnogo temeljnije, mnogo jednostavnije i mnogo kompliciranije.
Doduše, u prilog Jergovićevom osjećaju gubitništva i poraza govorio je, na njemu svojstven mudroslovni način, stari Andrić, kad je bio nešto mlađi od današnjeg Jergovića i nešto stariji od današnjeg mene: „Pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih čeka“. Ako ćemo tako, andrićevsko-jergovićevski, onda smo zaista pobijeđeni, gubitnici, jer znamo na čemu smo i što trebamo raditi, a na temelju svojih iskustava također slutimo što nas čeka, ergo, nismo pobjednici. Ali ja, recimo, ne pristajem na tu logiku i vjerujem da možemo drugačije nego Andrić: da možemo drugačije koristiti ličnu zamjenicu „mi“, mimo eshatološkog fatalizma i odgovarajućeg mu političkog oportunizma – u etičkom ključu koji sažima i razrješava metafizičke i političke zagonetke. Ono andrićevsko pobjedničko „mi“ (kao i njegov negativ, ono gubitničko „mi“) utapa, upravo guši svaku etički inspiriranu inicijativu da se i pojedinci i kolektivi koji se uvijek sastoje od pojedinaca razračunaju s prošlim, kako bi se usmjerili na budućnost, uključujući i sadašnjost. A to razračunavanje – odnosno svijest i motivacija koje mu leže u podlozi – ono je što čini razliku, te prividni poraz preobražava u pobjedu, a one koji su naizgled pobjednici u prave gubitnike.
Bez namjere da pretjerano uzveličavam Miljenka Jergovića, sebe samoga i sve one koje, u ovom pogledu, smatram nama srodnim, dakle, bez namjere da određenom „ja“ i određenom „mi“ pripisujem ili dajem u zadatak da „oduzima grijehe svijeta“, ipak konstatiram da neki pojedinci i neki kolektivi (koji su nastali po duhu, a ne po moći i po sili) onemogućuju apsolutni poraz, prvenstveno zato što znaju da apsolutna pobjeda nije moguća.
Nema, dakle, smisla osjećati „zavist prema onima koji imaju osjećaj da su u ovom ratu nešto dobili“ jer oni nisu dobili ništa što bi bilo vrijedno zavisti, a mi, koje ponekad hvata osjećaj gubitka, dobili smo mnogo, ili čak sve, jer smo uvidjeli što sve imamo, što se sve može izgubiti i što je zapravo važno, bitno i presudno.
Nismo gubitnici i poraženi
Prošetao sam danas, po običaju, po Ajfelovom mostu i susreo Miljenka Jergovića: mudruje o ratu, potaknut sjećanjem na jedan (pred)ratni šlager koji mu je, jednako kao i meni, onomad mnogo značio. Najprvo sam pročitao tekst onako kako treba, skoro pa naivno, ne znajući, niti previše razmišljajući kamo autor smjera, prepuštajući mu se u minimaliziranom horizontu očekivanja. A zatim, nakon što me je privukao i osvojio, pročitao sam tekst još jednom, onako kako je najbolje: kao da sam ga sām pisao, „hladnije glave“, „kritički“ koliko je to moguće, tražeći i nalazeći prednosti i mane, sa svim suzdržanim oduševljenjima i razočaranjima. Poslije tog drugog čitanja, zumirao sam ono što mi je vjerojatno i u prvom čitanju bilo zapelo za oko, a u drugom je bilo zapamćeno kao tema za daljnje razmišljanje; naime, prvu Jergovićevu rečenicu:
„Osjećam zavist prema onima koji imaju osjećaj da su u ovom ratu nešto dobili.“
Zumirano sam sačuvao, jer me je nešto, još uvijek ne posve osviješteno, u tome iritiralo. A onda sam, baš kao da snimam film kamerom ili proučavam amebu mikroskopom, zumirao u izdvojenoj rečenici izraz „ovom ratu“ jer me je on, ubrzo sam shvatio, posebno iritirao. Zašto? – zapitao sam se i potom malo razmišljao o tome. Evo, dakle, zašto.
Jedan sud (ili bilo koji sud) o ratu – koji se, da ne cjepidlačimo, odvijao između 1990. do 2001. godine – autor Miljenko Jergović (ili bilo koji autor) 2020. godine izriče kao da je taj rat bio jučer ili čak kao da je danas još uvijek u toku.
„U ovom ratu“. Kojem „ovom ratu“, sumislitelju Jergoviću, kad mene, sučitaoca Jurića (a vjerujem, i tebe), više boli današnji sirijski ili libijski rat nego onaj balkanski od prije četvrt vijeka?
Ne kažem da mi je ovaj rat, današnji, jednako važan, bitan i presudan kao onaj, negdašnji, samo ne mogu (ili pak ne želim, ili pak smatram da ne trebam i ne smijem) onaj rat smatrati „ovim ratom“. „Ovaj rat“, to jest onaj od prije dvadeset-trideset godina, okrutna je zamka u koju se, iz raznih razloga, dademo uhvatiti (usprkos tome što je na vrijeme uočavamo) umjesto da je oprezno izbjegavamo ili razmontiramo.
Prije nekoliko godina razmišljao sam o tome – i zato sam možda sad tako spremno „nasjeo“ na Jergovićev tekst „Mir je najlepša devojka, koju ne može imati svako“ – te sam svoje misli uobličio u tekst „Bosanski pentaptih“, pa ću se autocitirati jer ne mogu biti pametniji nego što sam tada bio, a i knjiga u kojoj se nalazi taj članak objavljena je daleko od glavnih tokova čitalačke pažnje (= Kriza, umjetnost, akcija, ur. Irfan Hošić i Amir Husak, Bihać, 2016.). Tada sam zapisao:
„Življenje (u) povijesti kao modus življenja nakon kraja povijesti prvenstveno znači – živjeti nakon. Na primjer, ima u Bosni danas navada da se kaže ‘A ovo, nakon rata…’, kao da je rat završio jučer, a ne prije dvadeset godina. (Dovoljno je povući paralelu sa Drugim svjetskim ratom i ondašnjim poratnim razdobljem, te se zapitati: gdje su dvadeset godina nakon tog rata bili Njemačka, Japan, pa i Jugoslavija, zemlje koje su tokom rata bile do temelja uništene u svakom smislu?) Jasno je da se rat pri tome koristi kao alibi za poslijeratne neuspjehe i za izostanak angažmana oko rješavanja problema na mnogim (ili svim) planovima, kao što je jasno da je aktuelno oniričko ‘historiziranje’ samo jedna psiho-socijalna reakcija na nezadovoljavajuću sadašnjost, reakcija koju ekonomsko-politički moćnici, naravno, podržavaju i potiču kako bi se mogao provoditi ‘business as usual’, tim više što su takva pasatistička poniranja pasivistička – ne podrazumijevaju akciju. Ono što nas treba posebno zabrinjavati je činjenica da je taj kronični ‘nakonizam’ nasljedna bolest. Za to kao primjer može poslužiti famozna ‘jugonostalgija’, odnosno življenje ‘nakon Jugoslavije’, gdje vidimo da ‘živjeti nakon’ nije samo stvar nostalgije onih koji su lično iskusili blagodati gotovo pedesetogodišnjeg bezratnog perioda, sa bratstvom-jedinstvom, socijalističkim samoupravljanjem i nesvrstanošću, nego taj osjećaj ‘nakon’ transgeneracijski obuzima i one koji su se rodili ‘nakon’, pa žive danas kao svojevrsna zombijevska novorođenčad. A kao što se ‘nakonizam’ prenosi s generacije na generaciju, tako se prenosi i opće stanje (ne)svijesti. Ono što u boljem slučaju možemo nazvati apatijom, a u gorem slučaju očajem, ne uspijeva promijeniti ni utješna mitologija ‘tranzicije’, u kojoj evroatlantska eshatologija i obećani džennet Evropske unije igraju ključnu ulogu.“
Navodim to jer mi je to palo napamet dok sam čitao rečeni Jergovićev tekst, a ne bih volio da on „misli nakon“ ili, nedajbože, „živi nakon“. Ali nije mi namjera držati Jergoviću predavanje. Sve on zna; proživio je, a ne samo teorijski upoznao, rat; izbliza i izdaleka, iznutra i izvana, nenadano i beznadno. Čitali smo o tome u njegovim novinskim člancima i u njegovim pjesmama, pripovijetkama i romanima. Ipak, učinilo mi se da u onom, jednom, izdvojenom kadru Jergović ne nadilazi nerefleksivnu masu, dnevnomedijski prosjek, postratnu i postjugoslavensku konfekciju, kao što čine i trebaju da čine najbolji naši pisci i mislioci, uključujući Jergovića samoga.
Hoću reći ovo: dok je rat „ovaj“ – svi smo gubitnici. Pobijediti možemo samo ako pobijedimo sadašnjost rata i smjestimo ga u prošlost – svoju osobnu prošlost i prošlost svijeta –, što ne znači da ćemo ga se osloboditi, kao što bi se naš svijet urušio da u temelju nema grčke, rimske i ine ruševine, a da se samo njih drži, bio bi ruševina, to jest ne bi ga ni bilo. Rata se nećemo, ne možemo, a ni ne trebamo osloboditi. Mi koji smo rat preživjeli i proživjeli zauvijek ćemo ostati zavisni od rata i htjeti biti nezavisni od njega. Ali upravo to htijenje čini razliku. Na njemu nastaje naš moral, naša politika, naša filozofija i naša umjetnost – jergovićevska „umjetnost poraženih“, koja poražava „narodne pobjednike“ i čini njihove pobjede bijednima.
Možda sam stekao krivi utisak čitajući Jergovićev tekst i zumirajući prvu njegovu rečenicu. No u tome me utisku o(bes)hrabrilo i ono što stoji na samom kraju Jergovićevog teksta:
„Poraz svemu daje smisao. Poraženima pripada umjetnost, pobjednicima ostaju narodi.“
Pobjeda i pobjednici? Poraz i poraženi? Možda još, u tom ključu: dobro i zlo ili, pak, lijepo i ružno, ako smo, osim u polju politike i etike, i u polju estetike jer je riječ (i) o umjetnosti? Odbijam citiranu Jergovićevu tvrdnju jer – iako sam umnogome srodan njemu – odbijam poraz i priznanje poraza.
Kao prvo, vjerujem da nije potrebno podsjećati one koji su (što slučajem, što odlukom) bili u Sarajevu ili Bihaću ili kojem drugom ratom zahvaćenom gradu, niti one koji su svoje gradove (što slučajem, što odlukom) napustili, na sve užase i ljepote tih dana. Ljepote? Pa naravno! Samo netko tko je bio „on the face of the place“ neće smatrati skarednom tvrdnju, kakvu se često čuje među „preživljenicima“, „doživljenicima“ i „proživljenicima“, da su ratni dani bili ujedno i najružniji i najljepši dani njihovih života. Već to nam onemogućuje crno-bijeli sud o svemu što se (primjerice, u Bosni od 1992. do 1995.) događalo. Mnogo smo toga (i to je ono što se može učiniti skarednim) dobili zahvaljujući ratu. Proživjeli smo, a ne samo teorijski upoznali, rat; i same sebe. Spoznali smo, nenadano i beznadno, što je rat; i što smo i tko smo mi kao pojedinci, spoznavši također što je i tko je čovjek. Danas nam nije ljepše, ali nam jest bolje nego što bi nam bilo da nismo imali iskustvo rata. (Govoreći „ljepše“ i bolje“ imam u vidu pojmove „lijepog“ i „dobrog“ iz filozofskih ideologija, idearija, imaginarija i imagologija.) Stoga nas za naša vlastita djela i nedjela, dopuštenja i propuštenja nitko ne može više i teže optuživati od nas samih. A to nije mala stvar i nije zanemariv dobitak: saznati što je i tko je čovjek u svojoj veličini i malenkosti, snazi i slabosti, pobjedi i bijedi; i spoznati sama sebe na isti način. To, kažem, nije mala stvar i zato ne trebamo osjećati „zavist prema onima koji imaju osjećaj da su u ovom ratu nešto dobili“, jer oni nisu dobili ništa što bi bilo vrijedno zavisti. A mi jesmo, jer smo sebi otvorili mogućnost da nešto postanemo ili da nešto ostanemo, ne pristajući na zadanosti, pošto smo nenadano i beznadno shvatili da ništa nije zadano.
Naravno, ne treba Jergovića poučavati o tome. Sve on zna; proživio je, a ne samo teorijski upoznao, arentovsku banalnost zla, jaspersovsku krivnju, levijevski sram, adornovski govor i šutnju, lanzmanovsku istinu. Baš zato repliciram mu, da bih mu kazao da je u krivu kad se svrstava na stranu gubitnika onog rata. Pobijedio je već kad je priznao da postoji mogućnost poraza i mogućnost priznanja poraza, kao što su priznali i mnogi drugi. Kao mnogi drugi od nas koji su ne samo doživjeli i preživjeli nego i proživjeli (i to mnogoput) rat, a koje je teško strpati u neko „mi“, premda se prilično dobro prepoznajemo, iako nas ne veže ni satnija ni partija, nego nešto mnogo temeljnije, mnogo jednostavnije i mnogo kompliciranije.
Doduše, u prilog Jergovićevom osjećaju gubitništva i poraza govorio je, na njemu svojstven mudroslovni način, stari Andrić, kad je bio nešto mlađi od današnjeg Jergovića i nešto stariji od današnjeg mene: „Pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih čeka“. Ako ćemo tako, andrićevsko-jergovićevski, onda smo zaista pobijeđeni, gubitnici, jer znamo na čemu smo i što trebamo raditi, a na temelju svojih iskustava također slutimo što nas čeka, ergo, nismo pobjednici. Ali ja, recimo, ne pristajem na tu logiku i vjerujem da možemo drugačije nego Andrić: da možemo drugačije koristiti ličnu zamjenicu „mi“, mimo eshatološkog fatalizma i odgovarajućeg mu političkog oportunizma – u etičkom ključu koji sažima i razrješava metafizičke i političke zagonetke. Ono andrićevsko pobjedničko „mi“ (kao i njegov negativ, ono gubitničko „mi“) utapa, upravo guši svaku etički inspiriranu inicijativu da se i pojedinci i kolektivi koji se uvijek sastoje od pojedinaca razračunaju s prošlim, kako bi se usmjerili na budućnost, uključujući i sadašnjost. A to razračunavanje – odnosno svijest i motivacija koje mu leže u podlozi – ono je što čini razliku, te prividni poraz preobražava u pobjedu, a one koji su naizgled pobjednici u prave gubitnike.
Bez namjere da pretjerano uzveličavam Miljenka Jergovića, sebe samoga i sve one koje, u ovom pogledu, smatram nama srodnim, dakle, bez namjere da određenom „ja“ i određenom „mi“ pripisujem ili dajem u zadatak da „oduzima grijehe svijeta“, ipak konstatiram da neki pojedinci i neki kolektivi (koji su nastali po duhu, a ne po moći i po sili) onemogućuju apsolutni poraz, prvenstveno zato što znaju da apsolutna pobjeda nije moguća.
Nema, dakle, smisla osjećati „zavist prema onima koji imaju osjećaj da su u ovom ratu nešto dobili“ jer oni nisu dobili ništa što bi bilo vrijedno zavisti, a mi, koje ponekad hvata osjećaj gubitka, dobili smo mnogo, ili čak sve, jer smo uvidjeli što sve imamo, što se sve može izgubiti i što je zapravo važno, bitno i presudno.