Može se to zamisliti i kao slika, pa i kao dinamičan prizor: taj je gradić zatrpan i još uvijek se, čak i sve intenzivnije, zatrpava neizbrojivim listinama što u zraku lelujaju i poput velikih se pahulja meko i polagano spuštaju po gustim krovovima i tijesnim sokacima, tako da se ispod papirnih naslaga više i ne nazire današnja stvarnost niti istinitost tisućljetnog trajanja ovoga besputnog djelića Bosne. Ispisane su nepregledne gomile hartije svakojakim, manje ili više maštovitim, pa i posve beslovesnim izmišljotinama, od naivnovedrih do najopskurnijih, ali i tobože akribično ustrojenim improvizacijama koje pretendiraju na to da se nametnu kao neupitne, jer su, eto, izraz, sofisticiranih znanstvenih metodologija, te stoga donose neporecive, trajno vrijedeće spoznaje. A jedino što se i dalje može izravno vidjeti, onakvo kakvo danas jest, to je Zvečaj. Začudo, taj dio ovoga gradića skribomanima nikada ne bijaše zanimljiv, pa je i sasma neoskvrnjen njihovim patvorinama i lažima. Ali, budući da je civilizacija ultimativno svikla na postulat, koji je sama i uspostavila, da se sve što postoji poima posredovano pismom, pa drukčije kao ni Bog da ga nije dao, krajnji je momenat da se i zvečajska golotinja prekrije listom papira, tekstićem kakvimgod, koji će kultivirati taj jedini preostali ovdašnji primitivizam, uvodeći ga u status dostojan stadija čovjekove suvremenosti.
A taj Zvečaj, to je, u stvari, nešto kao jedna ulica. Mada, nije to baš ni ulica u uobičajenom značenju riječi, nego je u vrijeme Austrije uz kanjon rječice probijen put kojim je jedna strana gradića s drugom, oko prostrane srednjovjekovne utvrde, u kružnicu spojena. Iznutra gledano, lijevo je pomalo i uznemirujući prizor strmoga obronka kamene gromade, sa koje se zidine i kule u nebo propinju, a desno je nekoliko kuća, ne više od deset, koje su sazdane koncem devetnaestoga ili početkom narednog stoljeća, što je jasno već i po njinim fasadama.
Tim putem – koji se ulijevo širi: zabijaju se nad koritom konzole i štemaju se stijene – sada jure automobili; jedni usporavaju: oni koji ulaze, drugi ubrzavaju: oni što iz grada izlaze. Sve je baš onako kako se i moglo očekivati da će biti danas, u ludom dobu, kada se isključivo izvan sebe obitava. Tako je i u cijelome ovom drevnom bosanskom gradiću, što tavori preobražen u razglednicu, u reklamu o sebi negdanjem, kojeg više nema i kakvoga ne može biti drukčije do na plakatu, na crno-bijeloj fotografiji, u mrtvom artefaktu pod staklom muzejske vitrine…
Nije ih, dakle, mnogo, a moglo je barem još toliko kuća u Zvečaju da se smjesti. Ali njihov se broj ne mijenja već stotinjak godina, i žive u njima iste familije, u kojima se rađaju posve neobična djeca, krajnostima naglašeno sklona. U jadnom, zaboravljenom, od povijesti prezrenom i odbačenom mjestu ne bješe većih protuha i pijanaca od onih što ih je izrodio Zvečaj. No, to vrijedi samo za one koji su ostali ovdje, dok su se drugi razmiljeli po svijetu čim su navršili osamnaest: utekli su glavom bez obzira iz te memljive mahale u koju ni sunce ne zalazi nego se izdašno rasprostire po Tabacima i Vinima, begovskim naseobinama s onu stranu tvrđave. I utapali su se u nj bez ijednoga glasa što bi amo dopirao, ili su dosezali čudesne pozicije: jedan je, na primjer, kao elegantni iako 215 cm visoki centar San Antonio Spursa osvojio šampionsku titulu u NBA, a drugoga, kažimo i to, eno kao doktora arheologije na univerzitetu u Cambridgeu…
I preglasna i općenito neukusna medijska promidžba prizivala je posjetioce u taj gradić što, kao ni zemlja u kojoj se nalazi, ništa suvislo ne zna ni o svojoj prošlosti ni o svojoj sadašnjosti, pa na tom neznanju temelji iracionalne vizije i odvažne planove o vlastitoj budućnosti. Stoga je i izmišljenā prošlost napadno reklamirana kao ono što bi trebalo nodoljivo dojmiti i privući gosta, bio on Bosanac iz druge slične zabiti ili stranac koji bi, čak i iz Japana da je, u svoj itinerer morao uvrstiti i ovu otužnu destinaciju.
– Da – oslovio me jedanput jedan, kroz čije me crne oči pogledalo nebo. – Ali ni u takvim prigodama, ma kako tragikomični bili, ili, možda, upravo zato što su takvi razlozi koji argumentiraju neizostavnost posjete ovoj čamotinji, nikada i ni na koji način ne spominje se Zvečaj. Posjetiti, vidjeti, fotografirati bi trebalo i ovo i ono: nenadmašnu tvrđavu, pustu čaršiju, odsjaj sunca sa vrha sahat-kule i sa munare… No, ne i crkvu svetoga Petra i Pavla, premda se u povijesti kazuje da je upravo ondje locus sacer iz predosmanskoga doba, sa kojeg su i oni što u Zvečaju kako-tako žive, vanjštinu vjere mijenjajući, dižući se i tragično padajući, a još svega dva-tri dišu i na ulicama se kao relikvije iz pradavnine sreću… Naslućujem kako se baš kroz njih obdržava ovdje i ono žarište arhajsko, neugaslo vrelo prečiste Istine koje će jednom, kada se Kairos sluči, poput gejzira šiknuti, pa se Zvečajem, i šarom se cijelim, kao spasonosno ozarenje razlivati sveudilj. I stoga se spram svakog ko je iz Zvečaja postavljam tako kao da srećem posljednjeg čuvara drevne tajne. Spuste se nedjeljom brojni iz okolnih sela i vozilima zakrče zvečajsku školjku, pa se raziđu nakon mise, a ove iz domicilne skupine uvijek prepoznajem po biljegu na čelu, koji drugome nije vidljiv. Kad god se mimoiđem s nekim od njih, malobrojnih, zatitra u meni neka neizreciva struna, te načas zastanem, ne osvrćući se. Pa onda u plavet podignem pogled, uvjeren da znadem kamo gledam. Ali ako Njega ipak nema, ne postoje ni te tačke gdje se Promisao smješta, kako bi, uprkos svemu, u vječnosti opstojala…
List o Zvečaju
Može se to zamisliti i kao slika, pa i kao dinamičan prizor: taj je gradić zatrpan i još uvijek se, čak i sve intenzivnije, zatrpava neizbrojivim listinama što u zraku lelujaju i poput velikih se pahulja meko i polagano spuštaju po gustim krovovima i tijesnim sokacima, tako da se ispod papirnih naslaga više i ne nazire današnja stvarnost niti istinitost tisućljetnog trajanja ovoga besputnog djelića Bosne. Ispisane su nepregledne gomile hartije svakojakim, manje ili više maštovitim, pa i posve beslovesnim izmišljotinama, od naivnovedrih do najopskurnijih, ali i tobože akribično ustrojenim improvizacijama koje pretendiraju na to da se nametnu kao neupitne, jer su, eto, izraz, sofisticiranih znanstvenih metodologija, te stoga donose neporecive, trajno vrijedeće spoznaje. A jedino što se i dalje može izravno vidjeti, onakvo kakvo danas jest, to je Zvečaj. Začudo, taj dio ovoga gradića skribomanima nikada ne bijaše zanimljiv, pa je i sasma neoskvrnjen njihovim patvorinama i lažima. Ali, budući da je civilizacija ultimativno svikla na postulat, koji je sama i uspostavila, da se sve što postoji poima posredovano pismom, pa drukčije kao ni Bog da ga nije dao, krajnji je momenat da se i zvečajska golotinja prekrije listom papira, tekstićem kakvimgod, koji će kultivirati taj jedini preostali ovdašnji primitivizam, uvodeći ga u status dostojan stadija čovjekove suvremenosti.
A taj Zvečaj, to je, u stvari, nešto kao jedna ulica. Mada, nije to baš ni ulica u uobičajenom značenju riječi, nego je u vrijeme Austrije uz kanjon rječice probijen put kojim je jedna strana gradića s drugom, oko prostrane srednjovjekovne utvrde, u kružnicu spojena. Iznutra gledano, lijevo je pomalo i uznemirujući prizor strmoga obronka kamene gromade, sa koje se zidine i kule u nebo propinju, a desno je nekoliko kuća, ne više od deset, koje su sazdane koncem devetnaestoga ili početkom narednog stoljeća, što je jasno već i po njinim fasadama.
Tim putem – koji se ulijevo širi: zabijaju se nad koritom konzole i štemaju se stijene – sada jure automobili; jedni usporavaju: oni koji ulaze, drugi ubrzavaju: oni što iz grada izlaze. Sve je baš onako kako se i moglo očekivati da će biti danas, u ludom dobu, kada se isključivo izvan sebe obitava. Tako je i u cijelome ovom drevnom bosanskom gradiću, što tavori preobražen u razglednicu, u reklamu o sebi negdanjem, kojeg više nema i kakvoga ne može biti drukčije do na plakatu, na crno-bijeloj fotografiji, u mrtvom artefaktu pod staklom muzejske vitrine…
Nije ih, dakle, mnogo, a moglo je barem još toliko kuća u Zvečaju da se smjesti. Ali njihov se broj ne mijenja već stotinjak godina, i žive u njima iste familije, u kojima se rađaju posve neobična djeca, krajnostima naglašeno sklona. U jadnom, zaboravljenom, od povijesti prezrenom i odbačenom mjestu ne bješe većih protuha i pijanaca od onih što ih je izrodio Zvečaj. No, to vrijedi samo za one koji su ostali ovdje, dok su se drugi razmiljeli po svijetu čim su navršili osamnaest: utekli su glavom bez obzira iz te memljive mahale u koju ni sunce ne zalazi nego se izdašno rasprostire po Tabacima i Vinima, begovskim naseobinama s onu stranu tvrđave. I utapali su se u nj bez ijednoga glasa što bi amo dopirao, ili su dosezali čudesne pozicije: jedan je, na primjer, kao elegantni iako 215 cm visoki centar San Antonio Spursa osvojio šampionsku titulu u NBA, a drugoga, kažimo i to, eno kao doktora arheologije na univerzitetu u Cambridgeu…
I preglasna i općenito neukusna medijska promidžba prizivala je posjetioce u taj gradić što, kao ni zemlja u kojoj se nalazi, ništa suvislo ne zna ni o svojoj prošlosti ni o svojoj sadašnjosti, pa na tom neznanju temelji iracionalne vizije i odvažne planove o vlastitoj budućnosti. Stoga je i izmišljenā prošlost napadno reklamirana kao ono što bi trebalo nodoljivo dojmiti i privući gosta, bio on Bosanac iz druge slične zabiti ili stranac koji bi, čak i iz Japana da je, u svoj itinerer morao uvrstiti i ovu otužnu destinaciju.
– Da – oslovio me jedanput jedan, kroz čije me crne oči pogledalo nebo. – Ali ni u takvim prigodama, ma kako tragikomični bili, ili, možda, upravo zato što su takvi razlozi koji argumentiraju neizostavnost posjete ovoj čamotinji, nikada i ni na koji način ne spominje se Zvečaj. Posjetiti, vidjeti, fotografirati bi trebalo i ovo i ono: nenadmašnu tvrđavu, pustu čaršiju, odsjaj sunca sa vrha sahat-kule i sa munare… No, ne i crkvu svetoga Petra i Pavla, premda se u povijesti kazuje da je upravo ondje locus sacer iz predosmanskoga doba, sa kojeg su i oni što u Zvečaju kako-tako žive, vanjštinu vjere mijenjajući, dižući se i tragično padajući, a još svega dva-tri dišu i na ulicama se kao relikvije iz pradavnine sreću… Naslućujem kako se baš kroz njih obdržava ovdje i ono žarište arhajsko, neugaslo vrelo prečiste Istine koje će jednom, kada se Kairos sluči, poput gejzira šiknuti, pa se Zvečajem, i šarom se cijelim, kao spasonosno ozarenje razlivati sveudilj. I stoga se spram svakog ko je iz Zvečaja postavljam tako kao da srećem posljednjeg čuvara drevne tajne. Spuste se nedjeljom brojni iz okolnih sela i vozilima zakrče zvečajsku školjku, pa se raziđu nakon mise, a ove iz domicilne skupine uvijek prepoznajem po biljegu na čelu, koji drugome nije vidljiv. Kad god se mimoiđem s nekim od njih, malobrojnih, zatitra u meni neka neizreciva struna, te načas zastanem, ne osvrćući se. Pa onda u plavet podignem pogled, uvjeren da znadem kamo gledam. Ali ako Njega ipak nema, ne postoje ni te tačke gdje se Promisao smješta, kako bi, uprkos svemu, u vječnosti opstojala…