Karte za Bosnu smo uzeli prije šest mjeseci, dok su još bile jeftine. Mi to tako svake godine. Ušpara se bogme dobrih pet-šest stoja, a nekad i više, kad čovjek misli svojom glavom. A dok su roditelji još živi i dok se još ima kome otići, planiramo ovako dok ne omatorimo. A onda u penziji ćemo, ako nas Bog dragi poživi u zdravlju, malo tamo, malo vamo. Proljeća, ljeta i jeseni u Bosni, a zimu, neka nas kod djece u Americi. Malo kod Hane u Indiani, malo kod Samira u Arizoni. Ima još do toga, al’ eto, mora čovjek malo i planirati, i Bože me oprosti, malo i na sebe misliti.
Znaš šta, kad o tome razmišljam, tačno mi dođe da stanem pred ogledalo i sam sebi se narugam. Odeš iz svoje zemlje, u tuđinu, e da bi tamo rintao od jutra do sutra, a onda kad se zahutka sa godišnjim odmorima, i ljudi se late puta po Havajima, Španijama, Sejšelima, ti Bošnjo hajd u Bosnu. Odmori dušu. Što bi rekli, što si tražio, to si i dobio. I neka, i treba tako. Nego, kasno to nekako čovjeku iz prkna u pamet dođe.
A djeca?
Kako misliš a djeca?
Pa hoće li oni u Bosnu ove godine ?
Ma kakva djeca. Samir će čini mi se u Zanzibar, veli hoće da vidi Afriku. Nešto mu to od malena bila želja. Sad hvala Bogu dobro zarađuje pa može gdje god mu guzica zine. A Hana, ona hoće da radi na doktoratu, tako da će ona i onaj njen negdje u planine. Tamo joj kaže najviše godi.
Jah. Ma išli su oni dok su bili mali. Tačnije dok smo ih još mogli prevariti i nagovoriti, da ne kažem natjerati da idu. Tada smo se još uvijek naivno nadali, pa možda i očekivali od njih da drže do Bosne, i da je vole ko i mi. Da uzdišu za beharom i avlijama. Da im koracima nikada ne dosadi Baščaršija. Da će im se oči ko i nama odmarati u zelenilu livada i rijeka.
Ma kakvi moj brate. Sjećam se jedne godine, krenuli mi da planiramo kad ćemo i kako ćemo za Bosnu, i pitam ja mog Samira, a bio je tada već momčić, hoćeš li i ti sa nama, Samire? Pitao sam više kroz zafrkanciju, jer sam očekivao da tu neće biti pogovora. Kad ono, moj Samir meni kaže; ako ne moram, babo, ja ne bih išao. Ja zabezeknut ostao. Da ne pričam kako je to mojoj Amni palo. U otpuhivanju, eto kako !
Al’ hajde, pribrali smo se, i nekako ga uspjeli ubijediti. Ma pustili bi mi njega da i ostane možda, al’ gdje će dijete samo. Nit zna sebi šta napravit nit oprat.
Jest, jest, sjećam i ja toga, ko da je jučer bilo. Velim ja svom Samiru, pa dragi Samire, oči majkine, kako nećeš u Bosnu!? Zar nisi govorio da ti se sviđa u Bosni, da voliš Sarajevo i Mostar? Kaže on meni, jest majko, volim ja Bosnu, i lijepo mi je i Sarajevo i Mostar, al’ vidio sam to sve, i nije mi više to to. Nije interesantno. Hoću da putujem svijetom.
Teško sam se, iskrena da budem, mirila s tim. Nije mi to nikako u glavu išlo. Sve do jedne godine, kad smo otišli u Las Vegas. Sedmicu cijelu smo tamo bili. A meni je, vjerujte, nakon nekoliko dana, kad smo haman sve obišli i vidjeli, dosadilo pa sam preostale dane uglavnom provela u hotelu. Lijepo je to sve, što jest jest, prostranstvo, šarenilo, ukrasi, al’ sestro mila, sve jedno te isto. Došli, probali, vidjeli, i što se mene tiče, ne moramo više nikad ni otići tamo.
I pričam ja to jedne prilike kad su nam gosti bili, Hamzići naši čini mi se, a moj Samir je to slušao iz svoje sobe, lopov. I čuj ti sad. Kad su gosti otišli, on će ti meni, mama, sjećaš li se kad si me pitala što neću u Bosnu da idem ?
Sjećam se reko, kako se neću sjećat, klipane jedan.
Eh dobro je da se sjećaš, on će ti meni kroz smijeh, jer hoću da ti kažem da meni odlazak u Bosnu dođe isto ko i tebi u Las Vegas.
Bosna ko Las Vegas
Karte za Bosnu smo uzeli prije šest mjeseci, dok su još bile jeftine. Mi to tako svake godine. Ušpara se bogme dobrih pet-šest stoja, a nekad i više, kad čovjek misli svojom glavom. A dok su roditelji još živi i dok se još ima kome otići, planiramo ovako dok ne omatorimo. A onda u penziji ćemo, ako nas Bog dragi poživi u zdravlju, malo tamo, malo vamo. Proljeća, ljeta i jeseni u Bosni, a zimu, neka nas kod djece u Americi. Malo kod Hane u Indiani, malo kod Samira u Arizoni. Ima još do toga, al’ eto, mora čovjek malo i planirati, i Bože me oprosti, malo i na sebe misliti.
Znaš šta, kad o tome razmišljam, tačno mi dođe da stanem pred ogledalo i sam sebi se narugam. Odeš iz svoje zemlje, u tuđinu, e da bi tamo rintao od jutra do sutra, a onda kad se zahutka sa godišnjim odmorima, i ljudi se late puta po Havajima, Španijama, Sejšelima, ti Bošnjo hajd u Bosnu. Odmori dušu. Što bi rekli, što si tražio, to si i dobio. I neka, i treba tako. Nego, kasno to nekako čovjeku iz prkna u pamet dođe.
A djeca?
Kako misliš a djeca?
Pa hoće li oni u Bosnu ove godine ?
Ma kakva djeca. Samir će čini mi se u Zanzibar, veli hoće da vidi Afriku. Nešto mu to od malena bila želja. Sad hvala Bogu dobro zarađuje pa može gdje god mu guzica zine. A Hana, ona hoće da radi na doktoratu, tako da će ona i onaj njen negdje u planine. Tamo joj kaže najviše godi.
Jah. Ma išli su oni dok su bili mali. Tačnije dok smo ih još mogli prevariti i nagovoriti, da ne kažem natjerati da idu. Tada smo se još uvijek naivno nadali, pa možda i očekivali od njih da drže do Bosne, i da je vole ko i mi. Da uzdišu za beharom i avlijama. Da im koracima nikada ne dosadi Baščaršija. Da će im se oči ko i nama odmarati u zelenilu livada i rijeka.
Ma kakvi moj brate. Sjećam se jedne godine, krenuli mi da planiramo kad ćemo i kako ćemo za Bosnu, i pitam ja mog Samira, a bio je tada već momčić, hoćeš li i ti sa nama, Samire? Pitao sam više kroz zafrkanciju, jer sam očekivao da tu neće biti pogovora. Kad ono, moj Samir meni kaže; ako ne moram, babo, ja ne bih išao. Ja zabezeknut ostao. Da ne pričam kako je to mojoj Amni palo. U otpuhivanju, eto kako !
Al’ hajde, pribrali smo se, i nekako ga uspjeli ubijediti. Ma pustili bi mi njega da i ostane možda, al’ gdje će dijete samo. Nit zna sebi šta napravit nit oprat.
Jest, jest, sjećam i ja toga, ko da je jučer bilo. Velim ja svom Samiru, pa dragi Samire, oči majkine, kako nećeš u Bosnu!? Zar nisi govorio da ti se sviđa u Bosni, da voliš Sarajevo i Mostar? Kaže on meni, jest majko, volim ja Bosnu, i lijepo mi je i Sarajevo i Mostar, al’ vidio sam to sve, i nije mi više to to. Nije interesantno. Hoću da putujem svijetom.
Teško sam se, iskrena da budem, mirila s tim. Nije mi to nikako u glavu išlo. Sve do jedne godine, kad smo otišli u Las Vegas. Sedmicu cijelu smo tamo bili. A meni je, vjerujte, nakon nekoliko dana, kad smo haman sve obišli i vidjeli, dosadilo pa sam preostale dane uglavnom provela u hotelu. Lijepo je to sve, što jest jest, prostranstvo, šarenilo, ukrasi, al’ sestro mila, sve jedno te isto. Došli, probali, vidjeli, i što se mene tiče, ne moramo više nikad ni otići tamo.
I pričam ja to jedne prilike kad su nam gosti bili, Hamzići naši čini mi se, a moj Samir je to slušao iz svoje sobe, lopov. I čuj ti sad. Kad su gosti otišli, on će ti meni, mama, sjećaš li se kad si me pitala što neću u Bosnu da idem ?
Sjećam se reko, kako se neću sjećat, klipane jedan.
Eh dobro je da se sjećaš, on će ti meni kroz smijeh, jer hoću da ti kažem da meni odlazak u Bosnu dođe isto ko i tebi u Las Vegas.
Erie 2024.