Lili Lalauna 2011.

Na početku i na kraju života, Ivo Andrić je pisao pjesme. Između je pisao priče, koje bi, katkad, ulančavao u romane. Lili Lalauna neobična je, netipična Andrićeva pjesma, jer je načinjena od jedanaest slogova i samo pet glasova, dva suglasnika i tri samoglasnika, koji niti u jednoj od niza varijacija, nanizanih u tri katrena, ne tvore značenja ili smislene fraze i sintagme. U bilješci, koja se obavezno objavi uz pjesmu, piše da je Lili Lalauna ime jedne Grkinje, i da je “od slogova njenog imena Andrić načinio ovu pjesmu”. Je li tako ili nije, mi ne znamo. Kao što ne znamo ni što je Andrić imao s tom Grkinjom, ako je Grkinje i bilo. Ono što znamo jest da je u Lili Lalauna na kratko pokušao pisati onako kako su u njegovo vrijeme, između dva svjetska rata, pisali oni njegovi pjesnički sudrugovi, avangardisti, nadrealisti, razni šašavci, s kojima on inače, u književnom, ali ni u životnom smislu, nije imao skoro ništa. Lili Lalauna je kao kratak pozdrav s drugih obala.

Jednostavnost pjesme i njezinu pjevljivost iskoristili su, a u povodu piščeve obljetnice, beogradski glumci Vjera Mujović i Goran Sultanović i otpjevali je. Zvuči dobro i plemenito, tako da bi se oko pjesme čije riječi ne znače ništa mogli isplesti pozorišna predstava ili film.

Miljenko Jergović 13. 12. 2011.