Na početku, Julijana Weingerl notni je zapis svojih roditelja. Rođena u Sloveniji, u obitelji, možda, podrijetlom Njemaca. Nisam sigurna. To možda i nije tako važno. Istina je svakako da je rođena u obitelji putnika. Očevo zanimanje vojnog lica vodi ih do Beograda. Tamo se njeno sretno djetinjstvo razvlači kao harmonika kojom zabavlja prolaznike. Harmonika je nasmijana, od uveta do uveta, u njenim rukama. Zna sve starogradske pjesme, i sevdalinke, i sve što požele. Voli i da pjeva. Visinom, i još nečim, ističe se među vršnjacima. Ima i braću, samo što, više se i ne sjećam koliko ih ima. Toliko ih voli, da sve mi se čini, puno ih ima. Mladenačka ljubav, nježna i bezazlena, vodi je u Sarajevo. Tamo, porodit će ćerkicu. Ona je njena velika ljubav, baš kao što je i toj curici, Julijana velika ljubav. Ponekad se gube granice, i to njima ne smeta, pa su jedna drugoj majka, ovisno o prilikama. Ostale su same, podstanarke u lošim stanovima, šupama koje nisu imale ništa, osim lijepa imena. Jedna zima sa prozorima koji su visili na šarkama, a studen i smog se uvlačili kao nepozvana rodbina, uvjerilo je Julijanu da bi se vrijedilo udati bez ljubavi. Red za čekanje državnih stanova, samohranim je majkama bio duži nego li ljudima u brakovima, i ona je dala oglas u novine. Otprilike, da se udaje, ne bi li se skućila. I tako su ušle u stan na Grbavici. Nije bilo ljubavi, ali jest topline i udobnosti. Tu je praznina u njenom pričanju, i ja je ne popunjavam, nego je zajedno s njom preskačem. Jer je svakako zanimljivije ono što dolazi. Smrtna se ljubav događa. Dragan. Slučaj je htio, i žena ga je ostavila. Zbog dvadeset godina mlađega. Sigurno je to strašna osuda već davno propalog braka. I bolje je da o tome ništa ne znamo. Razotkriva se samo da on svira u gradskim društvima, pjeva u crkvenim horovima, kao i Julijana koja se svojim altom savršeno uklapa u hor pravoslavne crkve, a isti taj alt posuđuje i crkvi sv. Ante na Bistriku. Kreću se dakle u istim krugovima. Privlači je melankolija gitare, i taj njegov sram zbog bespomoćnosti da ženu kući vrati. Počinje sa prijateljstvom i dubokim povjerenjem, a onda se žene, u pauzi neke važne utakmice, jer je općina blizu mjesta zajedničkog stanovanja. Prolaze godine, lijepe kao proljeće, neumitne kao vrijeme. A ona je posvećena tetošenju nečega u njemu polomljena. Svojim vještim prstima spaja sitne čestice tanana porculana u njihovim danima. I kada se život zacijelio, i sav porculan spojio, onda je Draganu srce popucalo. Počeo je rat, sa kanisterima i granatama, krhotinama i gelerima, nedostajala je Draganu sva ona fina prašina zbog koje je prije toliko patio. Kao da je sva melankolija iscurila u pauzama između restrikcija. U ratu je sve šuta, i vreće pjeska, i nema krhkosti, nego čovjek postaje čelična armatura, čvrsta, rogobatna, neuništiva. Skuplja izreske iz novina o gradu pod opsadom, iz stana ne izlazi, jer teško je biti Srbinom bez ružna prizvuka. Julijana vuče kanistere svojim dugim rukama, i nad ničim se ne žali. Takva je, kad vole, njene bi ruke ekvator mogle opasati. Osjeća, svaka bi žalopojka bila gora od granata, ili od snajpera. Nego strpljivo podnosi oskudicu i strah, kao i zime dok je bila djevojče. I vrijeme prolazi, gelerasto, rasprsnuto u sivilo, u iste dane. Monotono kao jelovnik. Uporedo sa jačanjem njene žilavosti, Draganu se srce razmekšava. Dejtonski će sporazum dočekati u stentovima. Mir za njega neće dugo potrajati.
Julijanu volim, baš kao što se vole osobe kojoj znate broj telefona napamet. Kad sam je upoznala, bila je već odavno svoja vlastita kompozicija. Bogata i jednostavna, s prelazima i nijansama kakve posjeduju skromne i velikodušne osobe. Velikodušnost je njoj stvar dobra odgoja i gospoštine. Volim njenu blagu ekavicu i izbor knjiga u regalu. Najviše volim činjenicu da pažljivo bira riječi u govoru, i ako vam već neće kompliment udijeliti, ničim vas neće uniziti. Volim to što sam njena podstanarka, već neko vrijeme. Volim njene male rituale. U razdobljima kad se opušta, ili gleda zanimljiv program, poput novogodišnjeg koncerta iz Beča, ili utrka formula svečanim nedjeljama, ona hoda, sjedi, čita, pije kavu i uživa u Draganovu kućnom ogrtaču. Sad sebe tetoši, onako kako je njega nekada. I priča o Draganu, o trenutku kad ga je prvi put ugledala, sjetnog i melankoličnog, s gitarom u rukama, i šušurom glasova u pozadini, da ga je žena ostavila, zbog dvadeset godina mlađega. I ta je žena još živa, i još za ruke drži svog mlađahnog ljubavnika. Dok Dragan još živi u nedjeljna poslijepodneva u svom žutom ogrtaču i Julijaninim pričama.
Stan koji djelimo nije njen, onaj na Grbavici, koji je stekla udajom, ostavila je ćerkici, drugom udajom nije stekla ništa, a ovaj treći, dobila je na korištenje, iz velike zahvale. Dobila ga je zbog Puniše. Bio je profesor historije. U zadnjim svojim danima sjećao se svih pojedinosti iz punskih ratova, ali ne i svojih posljednjih pet minuta. Otišao je zaboravljen da je ikada zaboravljao, i da ga je njena ruka hranila. Umro je na trosjedu, na kojem i ja spavam, u snu. U papučama, to je bila zadnja Julijanina milost, papuče mu je na natečene noge nazula. Vidio je, sasvim jasno, u njoj mog glasnika. Šest mjeseci u godini Julijana i ja smo cimerke. Šest drugih mjeseci ona je u Americi kod ćerke i unuka, a ja sam čuvarica stana kojeg je dobila na čuvanje od Punišinog sina Gorana. On je učtivo i ljubazno stvorenje. Tih šest mjeseci kormilarim uspomenama u stanu nagomilanim. Kao veliko dijete koje ima svu slobodu cunjati po tuđoj kući, ladice sve otvarati, u albume se zagledati, nakit Julijanin isprobavati, gramofonske ploče prebirati, Stojnić, Mokranjac, i krošnja Julijanine sjene nad mene se nadvija, kao da je ona moja smrt a ne ja njezina. U kutu dnevne sobe, pored trosjeda na kojem se umire, njen je frizerski salon, hauba za onduliranje, i pogled na ulja na platnu, brodice što oluji odolijevaju. Tu čekam da se Julijana od života umori, da se na tren požali, a ona još u crkve zalazi, iako oni njeni horovi više odavno ne postoje. Njena generacija u rajskim visinama sad poje.
Njene su noge natečene, ljubičasta ih gangrena preuzima. Ne želi ići kod doktora. Ne želi vrijeme gubiti. Tako to svojoj ćerkici ponavlja. Može se ona ljutiti. Nego ona radije gleda u fotografije unučadi i praunučadi kojima se okružila. Svojim malim radostima. Svaki me dan vrati u hodnik, gdje odložim na stalak njene kućne papuče. Neka je, još ih može sama obuti. Neka nas u priči zabavljene. Meni se iz ovog njenog stana ne ide, ugodno mi je s Julijanom u Draganovu ogrtaču hodati, slušati Mokranjca i kišu dok olucima dobuje, i lišće leluja, i vječnost se polako prikrada, i tako sve dok me Julijana do hodnika po papuče sama ne povede.
Julijana i smrt
Na početku, Julijana Weingerl notni je zapis svojih roditelja. Rođena u Sloveniji, u obitelji, možda, podrijetlom Njemaca. Nisam sigurna. To možda i nije tako važno. Istina je svakako da je rođena u obitelji putnika. Očevo zanimanje vojnog lica vodi ih do Beograda. Tamo se njeno sretno djetinjstvo razvlači kao harmonika kojom zabavlja prolaznike. Harmonika je nasmijana, od uveta do uveta, u njenim rukama. Zna sve starogradske pjesme, i sevdalinke, i sve što požele. Voli i da pjeva. Visinom, i još nečim, ističe se među vršnjacima. Ima i braću, samo što, više se i ne sjećam koliko ih ima. Toliko ih voli, da sve mi se čini, puno ih ima. Mladenačka ljubav, nježna i bezazlena, vodi je u Sarajevo. Tamo, porodit će ćerkicu. Ona je njena velika ljubav, baš kao što je i toj curici, Julijana velika ljubav. Ponekad se gube granice, i to njima ne smeta, pa su jedna drugoj majka, ovisno o prilikama. Ostale su same, podstanarke u lošim stanovima, šupama koje nisu imale ništa, osim lijepa imena. Jedna zima sa prozorima koji su visili na šarkama, a studen i smog se uvlačili kao nepozvana rodbina, uvjerilo je Julijanu da bi se vrijedilo udati bez ljubavi. Red za čekanje državnih stanova, samohranim je majkama bio duži nego li ljudima u brakovima, i ona je dala oglas u novine. Otprilike, da se udaje, ne bi li se skućila. I tako su ušle u stan na Grbavici. Nije bilo ljubavi, ali jest topline i udobnosti. Tu je praznina u njenom pričanju, i ja je ne popunjavam, nego je zajedno s njom preskačem. Jer je svakako zanimljivije ono što dolazi. Smrtna se ljubav događa. Dragan. Slučaj je htio, i žena ga je ostavila. Zbog dvadeset godina mlađega. Sigurno je to strašna osuda već davno propalog braka. I bolje je da o tome ništa ne znamo. Razotkriva se samo da on svira u gradskim društvima, pjeva u crkvenim horovima, kao i Julijana koja se svojim altom savršeno uklapa u hor pravoslavne crkve, a isti taj alt posuđuje i crkvi sv. Ante na Bistriku. Kreću se dakle u istim krugovima. Privlači je melankolija gitare, i taj njegov sram zbog bespomoćnosti da ženu kući vrati. Počinje sa prijateljstvom i dubokim povjerenjem, a onda se žene, u pauzi neke važne utakmice, jer je općina blizu mjesta zajedničkog stanovanja. Prolaze godine, lijepe kao proljeće, neumitne kao vrijeme. A ona je posvećena tetošenju nečega u njemu polomljena. Svojim vještim prstima spaja sitne čestice tanana porculana u njihovim danima. I kada se život zacijelio, i sav porculan spojio, onda je Draganu srce popucalo. Počeo je rat, sa kanisterima i granatama, krhotinama i gelerima, nedostajala je Draganu sva ona fina prašina zbog koje je prije toliko patio. Kao da je sva melankolija iscurila u pauzama između restrikcija. U ratu je sve šuta, i vreće pjeska, i nema krhkosti, nego čovjek postaje čelična armatura, čvrsta, rogobatna, neuništiva. Skuplja izreske iz novina o gradu pod opsadom, iz stana ne izlazi, jer teško je biti Srbinom bez ružna prizvuka. Julijana vuče kanistere svojim dugim rukama, i nad ničim se ne žali. Takva je, kad vole, njene bi ruke ekvator mogle opasati. Osjeća, svaka bi žalopojka bila gora od granata, ili od snajpera. Nego strpljivo podnosi oskudicu i strah, kao i zime dok je bila djevojče. I vrijeme prolazi, gelerasto, rasprsnuto u sivilo, u iste dane. Monotono kao jelovnik. Uporedo sa jačanjem njene žilavosti, Draganu se srce razmekšava. Dejtonski će sporazum dočekati u stentovima. Mir za njega neće dugo potrajati.
Julijanu volim, baš kao što se vole osobe kojoj znate broj telefona napamet. Kad sam je upoznala, bila je već odavno svoja vlastita kompozicija. Bogata i jednostavna, s prelazima i nijansama kakve posjeduju skromne i velikodušne osobe. Velikodušnost je njoj stvar dobra odgoja i gospoštine. Volim njenu blagu ekavicu i izbor knjiga u regalu. Najviše volim činjenicu da pažljivo bira riječi u govoru, i ako vam već neće kompliment udijeliti, ničim vas neće uniziti. Volim to što sam njena podstanarka, već neko vrijeme. Volim njene male rituale. U razdobljima kad se opušta, ili gleda zanimljiv program, poput novogodišnjeg koncerta iz Beča, ili utrka formula svečanim nedjeljama, ona hoda, sjedi, čita, pije kavu i uživa u Draganovu kućnom ogrtaču. Sad sebe tetoši, onako kako je njega nekada. I priča o Draganu, o trenutku kad ga je prvi put ugledala, sjetnog i melankoličnog, s gitarom u rukama, i šušurom glasova u pozadini, da ga je žena ostavila, zbog dvadeset godina mlađega. I ta je žena još živa, i još za ruke drži svog mlađahnog ljubavnika. Dok Dragan još živi u nedjeljna poslijepodneva u svom žutom ogrtaču i Julijaninim pričama.
Stan koji djelimo nije njen, onaj na Grbavici, koji je stekla udajom, ostavila je ćerkici, drugom udajom nije stekla ništa, a ovaj treći, dobila je na korištenje, iz velike zahvale. Dobila ga je zbog Puniše. Bio je profesor historije. U zadnjim svojim danima sjećao se svih pojedinosti iz punskih ratova, ali ne i svojih posljednjih pet minuta. Otišao je zaboravljen da je ikada zaboravljao, i da ga je njena ruka hranila. Umro je na trosjedu, na kojem i ja spavam, u snu. U papučama, to je bila zadnja Julijanina milost, papuče mu je na natečene noge nazula. Vidio je, sasvim jasno, u njoj mog glasnika. Šest mjeseci u godini Julijana i ja smo cimerke. Šest drugih mjeseci ona je u Americi kod ćerke i unuka, a ja sam čuvarica stana kojeg je dobila na čuvanje od Punišinog sina Gorana. On je učtivo i ljubazno stvorenje. Tih šest mjeseci kormilarim uspomenama u stanu nagomilanim. Kao veliko dijete koje ima svu slobodu cunjati po tuđoj kući, ladice sve otvarati, u albume se zagledati, nakit Julijanin isprobavati, gramofonske ploče prebirati, Stojnić, Mokranjac, i krošnja Julijanine sjene nad mene se nadvija, kao da je ona moja smrt a ne ja njezina. U kutu dnevne sobe, pored trosjeda na kojem se umire, njen je frizerski salon, hauba za onduliranje, i pogled na ulja na platnu, brodice što oluji odolijevaju. Tu čekam da se Julijana od života umori, da se na tren požali, a ona još u crkve zalazi, iako oni njeni horovi više odavno ne postoje. Njena generacija u rajskim visinama sad poje.
Njene su noge natečene, ljubičasta ih gangrena preuzima. Ne želi ići kod doktora. Ne želi vrijeme gubiti. Tako to svojoj ćerkici ponavlja. Može se ona ljutiti. Nego ona radije gleda u fotografije unučadi i praunučadi kojima se okružila. Svojim malim radostima. Svaki me dan vrati u hodnik, gdje odložim na stalak njene kućne papuče. Neka je, još ih može sama obuti. Neka nas u priči zabavljene. Meni se iz ovog njenog stana ne ide, ugodno mi je s Julijanom u Draganovu ogrtaču hodati, slušati Mokranjca i kišu dok olucima dobuje, i lišće leluja, i vječnost se polako prikrada, i tako sve dok me Julijana do hodnika po papuče sama ne povede.