Njen život najsličniji je šnitu iz burde. Svojim je prvim udahom života jedan mali predložak, šnit, dobila, i onda ga je stoput prekrojila, produžila, suzila, skratila, puno puta upotrijebila, dok ga na kraju nije stavila među otpisane krojeve, odložila, i na koncu išetala iz svog života. Nije voljela živjeti po tuđim mjerama, nije voljela autoritete ni naredbe, i svojim je danima upravljala kao vlasnik fabrike.
Dan bi započinjao riječima: staviti dan preda se. Onda bi dugo gledala taj dan pred svojim očima, uzimala mjere, spajala zihericama što samo od sebe nije moglo biti spojeno, i kreirala mu nove sate i minute. Nije bilo dangubljenja. Dan se mogao produžiti kao okraćala haljina, jedino se nije mogao skratiti, nikako. Bila je stvar dobrog ukusa izgledati pristojno, voljeti boje i šarenilo, i ne uvući se u sivilo bosanske magle i čamotinje. Ako je nešto i tonulo u sivilo, izvlačila bi boje najdraže, boje breskve, naranče, boju cigle. Prije noći i tmine, sunce koje od ljepote izgara je najljepše. To je otprilike bila njena životna filozofija. Noću se spava, danju se ljepotom okružuje. A ljepotu valja zaslužiti. Sve nesreće dolaze nezaslužene. I zato su dobri ljudi najnesretniji. Ali, to ne smije čovjeka pokolebati. Nego valja taj šnit tuge nezasluženi svojoj mjeri prilagoditi. Od onog što se dobilo lijepo odijelo skrojiti.
Njeno je krojenje davno otpočelo. Otkad sežu prvi bodovi. Rano djetinjstvo, nosi haljine koje joj mati naručuje od šnajdera prema zadnjim burdinim modelima. Sretna li djeteta. Dobila je odjeću prema mjeri svojih roditelja. Sjeća se. Njena je majka mlada, i zaljubljena. Onako kako to ona sama sebi nikad neće dopustiti, jer previše ljubavi te smlavi. Otac je Niko, kavedžija. Uvijek miriše na razgovore s ljudima i kavu. Kava je kuća. Njegova kavana prva domovina. Dok je ljulja na nogama, jasno vidi njene granice. To je očevo lice. Plavo, burlavo, nasmijano. Na njemu su tragovi očeve prve domovine. Osjećaj za red, to je švapska krv, tako je govorila. A onda su oca zatukli. Bez ijednog metka. Baš kao što su i njegovog oca zatukli. Iz nekih drugih, a opet sličnih razloga. U konačnici, svelo se na isto. Nije ga više bilo jutrima u kavani. A mati joj od bola svisnula. Nazvali su to drugim imenom. Sušica. Tri je godine za njim kopnila i nestajala. Sve dok se nije kao snijeg s planine u podnožje stvarnosti survala. Oni su se, braća i sestrice, još malo batrgali, domaćinstvo održavali, svi dovoljno veliki a još uvijek mali. Takve ih po domovima razvrstalo. Tamo je plakala i plakala, za njih sedam blesavih malih tuga. Svaka je imala svoje ime: Egidija, Tomislav, Kazo, Jozo, Danko, Lucija. I ona Jelena. Svaka je imala i svoje mjesto pod prsima, Banja Luka, Travnik, Sarajevo. I plakala je, plakala, dok cijeli svijet nije potopila. I nije bilo više ničega i nikoga, osim nje, i te tuge što joj pripada. I tišina beskrajna. S nikim, osim s njom da razgovara. Odgojiteljice iz doma bi je dozivale Lelice, Lelice, dozivale sve nježnije, tepale joj i mazile je, i ona bi se s dna pomaljala. Pa bi opet plakala, sve dok se nije izbistrila vizija nad tom zemljom ničega. Ona više i nije ničija. I nema ništa. Samo dvije ruke s njima da ispliva. Nije dijete više ničije. I nema roditeljske odjeće. Valja novu sebi skrojiti. Prvo to naučiti. Prave mjere odrediti. I tako je postala šnajderica. Jer čim je isplivala sa svoga dna, svijet ju je dočekao riječima: sirotica. I odijelo joj siročeta namijenio. S tim se nije mirila. Tuđa su odijela uvijek loše skrojena. A odjeća siročeta siva je i otrcana. U njoj nigdje neće prispjeti. Zatvorit će je u teglicu svoje sućuti, i divit joj se kao kukcu koji umire na svjetlosti. Zato je svoje haljine sebi šila. Bile su od cvijeta vedrine, šarenila livade, u boji dalije. Najrazličitije. Ona se tuge nauživala, pa bira radosti. Bira rad. Tvrdoglav i neumjeren, da se iz sebe same izađe, i ona i svi njeni, da se pokaže, više smo od onoga što bi o nama mislili, ili znali, pogotovo željeli.
Kada je njega upoznala, dugo je mjerila, bilježila, odmjeravala i čekala. U koju će je haljinu obući. Bila je strpljiva. Vrijeme je moglo polako otjecati. Sve dok se nije uvjerila da on prema njoj gaji ništa manje od divljenja. Tu će biti slobodna. Tu su na njenoj slobodi i njenoj volji kuću sagradili. I počeše se kućiti. Dvoje jednakih. Iz ničega. Sa dvije su ruke. Mogu i dva života podići. Podigli su tri. Kada ne bi znala sašiti nešto što traži prste umješnije, odlazila bi kod neke žene mudrije, da je poduči, i tamo bi u zamjenu za neke druge usluge, učila šiti stvari kompliciranije. Odjeću za djecu. Tek na njima ne smije se vidjeti da se u kući kraj s krajem spaja, jer se nikad ne spaja. I jer je stvar pristojnosti pred svijetom uredan biti.
Haljinu poslušne ženice nikada nije obukla. Ne bi joj ni stajala. Mogla je biti domaćica, od toga nije prezala, sve dok je za stolom sebi slične okupljala. Ljude pune tuge, koji je nose vrlo različito. Proseći za pažnju, utapajući se u alkoholu ili nekim drugim sivilima. Svoje im odjeće nije dijelila, eto da bi pokrili svoju golotinju, nego bi sjedila s njima, u istim onim dubokim ponorima u kojima je sama nekada bila, u moru tišine, tek da ne budu sami. Zašto je ostajala na dnu mora sa svim tim tugama, dobro je znala. Ne može se tek tako otići od mjesta na kojem se patilo. Nego, ustrajavaš se susretati sa svim tim nemanima u dubinama. Izlazila bi kao zaštitnica sirota i udovica, onih sa okrajaka društva. Izlazila bi mokra i umorna od njihove gladi i pustoši, i opet sjedala i krojila. Trebala je i sebi oprostiti sve grubosti prema bližnjima, kada se pokazivala da je jaka i nesalomljiva. Jer nakon doma, toliko je očvrsla, da se više nitko nije sjećao Lelice. Bila je i ostala Lela. Čvrsta i neumorna. Isto je to i od svojih tražila. Zato je znala, s vremena na vrijeme, odjenut se u šuštaj breze. Breze je voljela, ta naizgled krhka stvorenja, što rastu u najgorim uvjetima. I da se nikad ne slomi to opraštanje prema sebi, i drugima, skrojila bi odjeću nalik lišću brezinu da je na to podsjeti. Kada bi gradom sretala ženu koja joj je oca kao suradnika okupatora prokazala, Lela bi je pozdravljala, učtivo, kao djeca starijega. Pristojno, kao netko tko raste od svoga opraštanja. Kao netko tko sa svakim dobar dan zaboravlja šta joj je ta žena zapravo kriva.
Život je postao tkanje ćilima. Dugo i strpljivo. Braću i sestre kao potke je sabirala. Obiteljska okupljanja postala su nadoknada godinama što su proveli razdvojeni jedni od drugih. Vrijeme se rastezalo kao lagana guma na ljetnim haljinama. Dalo ga se kontrolirati blagdanskim ručcima i večerama. Svaki slijed produžavao mu je rok trajanja. Svaki susret po jedna godina nestala po domovima i zanatima. Izrasli su u ljude koje je država oblikovala po svojim potrebama. Ona se opet nije ukalupila nikada. Svoj je zanat sama odabrala, a kad nije kuhala radnicima u pilani, kuhala je svojima, da im produži druženje i uspomene.
Zavela je red u kući – ustajte lini, Bog sreću dili – jer se radom i organizacijom dao život kontrolirati, i život je prolazio kućevan i organiziran, stvaran i stvaralački kao zvuk singerice. Sve je bilo uredno i blistavo. Ništa neobično. Sva tuga što je ležala neoriječena, i dobro skrivana po zakutcima i ćoškovima, morala se redovno prozračivati, klofati, pobrisati, usisati, sve dok ne bi preostala ni najmanja čestica. Bez ijednog traga, besprijekorna i uglancana, sjala se njena kuća. Veš se sterao po veličini, boji i namjeni, mirisan i uštirkan, jer tako se život podjarmljivao. Postojao je red i pravilo i neki viši smisao. Nad životom se gospodarilo, i davalo mu oblik, uredan, marljiv i vrijedan življenja. A volja za životom bila je poput jufke što se razvija. Pod njenim prstima nije pucala. Izvještila se u njegovu produljivanju. Bar pola lakta. U godinama pred penziju Lela je rodna kao šljive kad zarude. Proticao je dakle život siguran i usmjeren kao rijeka u koritu.
A onda se dogodilo drugo izbjeglištvo. Kao da se ponavljalo drugo djetinjstvo, a tijelo je već umorno. Kao da je i dalje kinje djeca iz doma, drže među nogama, i deru se: ubij Boga u ustaši.
U novoj je kući stare metode primjenjivala, i nova je kuća puna cvijeća, i prozora, i blistava. Gdje nije bilo dovoljno sunca, zidove je otvarala, prozorska okna postavljala, store štirkala. Samo nije isti onaj miris postizala. Timorina. Tu je riječ često spominjala. I pustinja. Da sad žive u pustinji. Tijelo i volja je kopnila sve dok ništa nije preostalo, dok se šnit nije do kraja potrošio. A onda ga je odložila. I otišla.
Lelina krojačka radnja
Njen život najsličniji je šnitu iz burde. Svojim je prvim udahom života jedan mali predložak, šnit, dobila, i onda ga je stoput prekrojila, produžila, suzila, skratila, puno puta upotrijebila, dok ga na kraju nije stavila među otpisane krojeve, odložila, i na koncu išetala iz svog života. Nije voljela živjeti po tuđim mjerama, nije voljela autoritete ni naredbe, i svojim je danima upravljala kao vlasnik fabrike.
Dan bi započinjao riječima: staviti dan preda se. Onda bi dugo gledala taj dan pred svojim očima, uzimala mjere, spajala zihericama što samo od sebe nije moglo biti spojeno, i kreirala mu nove sate i minute. Nije bilo dangubljenja. Dan se mogao produžiti kao okraćala haljina, jedino se nije mogao skratiti, nikako. Bila je stvar dobrog ukusa izgledati pristojno, voljeti boje i šarenilo, i ne uvući se u sivilo bosanske magle i čamotinje. Ako je nešto i tonulo u sivilo, izvlačila bi boje najdraže, boje breskve, naranče, boju cigle. Prije noći i tmine, sunce koje od ljepote izgara je najljepše. To je otprilike bila njena životna filozofija. Noću se spava, danju se ljepotom okružuje. A ljepotu valja zaslužiti. Sve nesreće dolaze nezaslužene. I zato su dobri ljudi najnesretniji. Ali, to ne smije čovjeka pokolebati. Nego valja taj šnit tuge nezasluženi svojoj mjeri prilagoditi. Od onog što se dobilo lijepo odijelo skrojiti.
Njeno je krojenje davno otpočelo. Otkad sežu prvi bodovi. Rano djetinjstvo, nosi haljine koje joj mati naručuje od šnajdera prema zadnjim burdinim modelima. Sretna li djeteta. Dobila je odjeću prema mjeri svojih roditelja. Sjeća se. Njena je majka mlada, i zaljubljena. Onako kako to ona sama sebi nikad neće dopustiti, jer previše ljubavi te smlavi. Otac je Niko, kavedžija. Uvijek miriše na razgovore s ljudima i kavu. Kava je kuća. Njegova kavana prva domovina. Dok je ljulja na nogama, jasno vidi njene granice. To je očevo lice. Plavo, burlavo, nasmijano. Na njemu su tragovi očeve prve domovine. Osjećaj za red, to je švapska krv, tako je govorila. A onda su oca zatukli. Bez ijednog metka. Baš kao što su i njegovog oca zatukli. Iz nekih drugih, a opet sličnih razloga. U konačnici, svelo se na isto. Nije ga više bilo jutrima u kavani. A mati joj od bola svisnula. Nazvali su to drugim imenom. Sušica. Tri je godine za njim kopnila i nestajala. Sve dok se nije kao snijeg s planine u podnožje stvarnosti survala. Oni su se, braća i sestrice, još malo batrgali, domaćinstvo održavali, svi dovoljno veliki a još uvijek mali. Takve ih po domovima razvrstalo. Tamo je plakala i plakala, za njih sedam blesavih malih tuga. Svaka je imala svoje ime: Egidija, Tomislav, Kazo, Jozo, Danko, Lucija. I ona Jelena. Svaka je imala i svoje mjesto pod prsima, Banja Luka, Travnik, Sarajevo. I plakala je, plakala, dok cijeli svijet nije potopila. I nije bilo više ničega i nikoga, osim nje, i te tuge što joj pripada. I tišina beskrajna. S nikim, osim s njom da razgovara. Odgojiteljice iz doma bi je dozivale Lelice, Lelice, dozivale sve nježnije, tepale joj i mazile je, i ona bi se s dna pomaljala. Pa bi opet plakala, sve dok se nije izbistrila vizija nad tom zemljom ničega. Ona više i nije ničija. I nema ništa. Samo dvije ruke s njima da ispliva. Nije dijete više ničije. I nema roditeljske odjeće. Valja novu sebi skrojiti. Prvo to naučiti. Prave mjere odrediti. I tako je postala šnajderica. Jer čim je isplivala sa svoga dna, svijet ju je dočekao riječima: sirotica. I odijelo joj siročeta namijenio. S tim se nije mirila. Tuđa su odijela uvijek loše skrojena. A odjeća siročeta siva je i otrcana. U njoj nigdje neće prispjeti. Zatvorit će je u teglicu svoje sućuti, i divit joj se kao kukcu koji umire na svjetlosti. Zato je svoje haljine sebi šila. Bile su od cvijeta vedrine, šarenila livade, u boji dalije. Najrazličitije. Ona se tuge nauživala, pa bira radosti. Bira rad. Tvrdoglav i neumjeren, da se iz sebe same izađe, i ona i svi njeni, da se pokaže, više smo od onoga što bi o nama mislili, ili znali, pogotovo željeli.
Kada je njega upoznala, dugo je mjerila, bilježila, odmjeravala i čekala. U koju će je haljinu obući. Bila je strpljiva. Vrijeme je moglo polako otjecati. Sve dok se nije uvjerila da on prema njoj gaji ništa manje od divljenja. Tu će biti slobodna. Tu su na njenoj slobodi i njenoj volji kuću sagradili. I počeše se kućiti. Dvoje jednakih. Iz ničega. Sa dvije su ruke. Mogu i dva života podići. Podigli su tri. Kada ne bi znala sašiti nešto što traži prste umješnije, odlazila bi kod neke žene mudrije, da je poduči, i tamo bi u zamjenu za neke druge usluge, učila šiti stvari kompliciranije. Odjeću za djecu. Tek na njima ne smije se vidjeti da se u kući kraj s krajem spaja, jer se nikad ne spaja. I jer je stvar pristojnosti pred svijetom uredan biti.
Haljinu poslušne ženice nikada nije obukla. Ne bi joj ni stajala. Mogla je biti domaćica, od toga nije prezala, sve dok je za stolom sebi slične okupljala. Ljude pune tuge, koji je nose vrlo različito. Proseći za pažnju, utapajući se u alkoholu ili nekim drugim sivilima. Svoje im odjeće nije dijelila, eto da bi pokrili svoju golotinju, nego bi sjedila s njima, u istim onim dubokim ponorima u kojima je sama nekada bila, u moru tišine, tek da ne budu sami. Zašto je ostajala na dnu mora sa svim tim tugama, dobro je znala. Ne može se tek tako otići od mjesta na kojem se patilo. Nego, ustrajavaš se susretati sa svim tim nemanima u dubinama. Izlazila bi kao zaštitnica sirota i udovica, onih sa okrajaka društva. Izlazila bi mokra i umorna od njihove gladi i pustoši, i opet sjedala i krojila. Trebala je i sebi oprostiti sve grubosti prema bližnjima, kada se pokazivala da je jaka i nesalomljiva. Jer nakon doma, toliko je očvrsla, da se više nitko nije sjećao Lelice. Bila je i ostala Lela. Čvrsta i neumorna. Isto je to i od svojih tražila. Zato je znala, s vremena na vrijeme, odjenut se u šuštaj breze. Breze je voljela, ta naizgled krhka stvorenja, što rastu u najgorim uvjetima. I da se nikad ne slomi to opraštanje prema sebi, i drugima, skrojila bi odjeću nalik lišću brezinu da je na to podsjeti. Kada bi gradom sretala ženu koja joj je oca kao suradnika okupatora prokazala, Lela bi je pozdravljala, učtivo, kao djeca starijega. Pristojno, kao netko tko raste od svoga opraštanja. Kao netko tko sa svakim dobar dan zaboravlja šta joj je ta žena zapravo kriva.
Život je postao tkanje ćilima. Dugo i strpljivo. Braću i sestre kao potke je sabirala. Obiteljska okupljanja postala su nadoknada godinama što su proveli razdvojeni jedni od drugih. Vrijeme se rastezalo kao lagana guma na ljetnim haljinama. Dalo ga se kontrolirati blagdanskim ručcima i večerama. Svaki slijed produžavao mu je rok trajanja. Svaki susret po jedna godina nestala po domovima i zanatima. Izrasli su u ljude koje je država oblikovala po svojim potrebama. Ona se opet nije ukalupila nikada. Svoj je zanat sama odabrala, a kad nije kuhala radnicima u pilani, kuhala je svojima, da im produži druženje i uspomene.
Zavela je red u kući – ustajte lini, Bog sreću dili – jer se radom i organizacijom dao život kontrolirati, i život je prolazio kućevan i organiziran, stvaran i stvaralački kao zvuk singerice. Sve je bilo uredno i blistavo. Ništa neobično. Sva tuga što je ležala neoriječena, i dobro skrivana po zakutcima i ćoškovima, morala se redovno prozračivati, klofati, pobrisati, usisati, sve dok ne bi preostala ni najmanja čestica. Bez ijednog traga, besprijekorna i uglancana, sjala se njena kuća. Veš se sterao po veličini, boji i namjeni, mirisan i uštirkan, jer tako se život podjarmljivao. Postojao je red i pravilo i neki viši smisao. Nad životom se gospodarilo, i davalo mu oblik, uredan, marljiv i vrijedan življenja. A volja za životom bila je poput jufke što se razvija. Pod njenim prstima nije pucala. Izvještila se u njegovu produljivanju. Bar pola lakta. U godinama pred penziju Lela je rodna kao šljive kad zarude. Proticao je dakle život siguran i usmjeren kao rijeka u koritu.
A onda se dogodilo drugo izbjeglištvo. Kao da se ponavljalo drugo djetinjstvo, a tijelo je već umorno. Kao da je i dalje kinje djeca iz doma, drže među nogama, i deru se: ubij Boga u ustaši.
U novoj je kući stare metode primjenjivala, i nova je kuća puna cvijeća, i prozora, i blistava. Gdje nije bilo dovoljno sunca, zidove je otvarala, prozorska okna postavljala, store štirkala. Samo nije isti onaj miris postizala. Timorina. Tu je riječ često spominjala. I pustinja. Da sad žive u pustinji. Tijelo i volja je kopnila sve dok ništa nije preostalo, dok se šnit nije do kraja potrošio. A onda ga je odložila. I otišla.