Moj prijatelj Edo i ja, išli smo zajedno na regionalni Festival književnosti “Na pola puta”, u Užice.
Pričali smo o svemu u dugoj sedmosatnoj vožnji uz Drinu, pa u Srbiju, pa u “književnu Užičku republiku”. Između ostalog, ćaskali smo o filmu “Užička republika”, gdje gladni dječak pita pekara, pravitelja kruhova – “čiko, jel ovaj hleb sav tvoj?” Pa na potvrdan pekarov odgovor pita opet – “pa što ga, čiko, ne jedeš?”
Obojica se sjećamo i kadrova pogibije svih radnika/ratnika na Kadinjači, iznad Užica, koji su branili grad.
Edo je, dakako, vozio. Bili samo u različitim vojskama za vrijeme rata u Bosni.
On još i ranjen. Prošao užase rata po srednjoj Bosni.
Ni traga mržnje.
A još uvijek traži kosti rođenog, mlađeg brata. Netko brata izveo iz kuće, i ništa, već više od 30 godina. Edo ga traži. Oca je našao. Ukopao ga.
Edo vozi pažljivo. Brata nigdje.
Na književni festival pozvan je kao regionalni mirovni aktivist, i to od samoga kraja rata i povratka.
Prelazimo granicu, u Srbiji stajemo da ručamo. Ne znam kako u razgovoru dolazimo do Trnopolja, u kojem je bio zatočen kao dvadesetgodišnjak, ’92. u ljeto…
I, rečenica po rečenica – on je, jarane, bio unutar logora upravo u dane kad sam ja bio stražar! U ta dva dana – bili smo na dvije strane žice.
/U one dakle dane, kad sam, po romanu “Što na podu spavaš” – izveo Mesarevog sina iz logora, da trojici pijanih pristiglih paravojnika zakolje jagnje. Pa je Mesarev sin, u romanu, njima zaklao jagnje, a oni poslije njega, na istom mjestu, u istu krv!/
Obojica zanijemimo.
U toj tišini nas zatiče dolazak konobara. Kao specijalitet kuće nudi nam za ručak – “vrelu, pečenu mladu jagnjetinu, gospodo, moj sin je jutros sam spremio.”
Na Kadinjači više nikoga
Moj prijatelj Edo i ja, išli smo zajedno na regionalni Festival književnosti “Na pola puta”, u Užice.
Pričali smo o svemu u dugoj sedmosatnoj vožnji uz Drinu, pa u Srbiju, pa u “književnu Užičku republiku”. Između ostalog, ćaskali smo o filmu “Užička republika”, gdje gladni dječak pita pekara, pravitelja kruhova – “čiko, jel ovaj hleb sav tvoj?” Pa na potvrdan pekarov odgovor pita opet – “pa što ga, čiko, ne jedeš?”
Obojica se sjećamo i kadrova pogibije svih radnika/ratnika na Kadinjači, iznad Užica, koji su branili grad.
Edo je, dakako, vozio. Bili samo u različitim vojskama za vrijeme rata u Bosni.
On još i ranjen. Prošao užase rata po srednjoj Bosni.
Ni traga mržnje.
A još uvijek traži kosti rođenog, mlađeg brata. Netko brata izveo iz kuće, i ništa, već više od 30 godina. Edo ga traži. Oca je našao. Ukopao ga.
Edo vozi pažljivo. Brata nigdje.
Na književni festival pozvan je kao regionalni mirovni aktivist, i to od samoga kraja rata i povratka.
Prelazimo granicu, u Srbiji stajemo da ručamo. Ne znam kako u razgovoru dolazimo do Trnopolja, u kojem je bio zatočen kao dvadesetgodišnjak, ’92. u ljeto…
I, rečenica po rečenica – on je, jarane, bio unutar logora upravo u dane kad sam ja bio stražar! U ta dva dana – bili smo na dvije strane žice.
/U one dakle dane, kad sam, po romanu “Što na podu spavaš” – izveo Mesarevog sina iz logora, da trojici pijanih pristiglih paravojnika zakolje jagnje. Pa je Mesarev sin, u romanu, njima zaklao jagnje, a oni poslije njega, na istom mjestu, u istu krv!/
Obojica zanijemimo.
U toj tišini nas zatiče dolazak konobara. Kao specijalitet kuće nudi nam za ručak – “vrelu, pečenu mladu jagnjetinu, gospodo, moj sin je jutros sam spremio.”
Njegov sin, jaganjče.