Ratni zločinac, Filip Latinović, službeno osuđen za zločine protiv čovječnosti u Haagu, koji se nakon osamnaestogodišnje robije vraća u rodni grad, u Bosnu, preobraćen, iškolovan, pokajan, potpuno drukčiji. Vjernik.
No, kod kuće se ništa nije promijenilo – i on je heroj!
Ubrzo se posve osamljuje. Preko Bošnjaka, frenda iz osnovne, nabavlja bruning za dame.
Sebi za čelo ili sljepoočnicu.
* * *
Rodion Raskoljnikov se vratio, nakon tridesetpetogodišnje robije.
Ona ga nesretnica, Sonja, svo vrijeme čekala, ostarila, pocrnila, ostala bez života i bez vjere, starica s četrdesetdevet, partijka, boljševik. Rođa još mršaviji, bez zuba, sijed i propao.
Posjećuje još starijeg Porfirija Petroviča, koji je davno penzionisan, i živi u istome onome stanu, potpuno ruševnom. Između se dogodila – Revolucija!
Sada je Rodion Raskoljnikov vjernik, i u njemu se, također, dogodila revolucija, kao neumoljivo ubjeđenje da je živ zahvaljujući Bogu. Ali Porfirij, eh, sudski je istražitelj sada onaj koji je proganjan, jer još nije ni komunist, a već sumnjaju da je Bijeli… Svijet je to sada u kojem ruše crkve, tuku popove, obeščašćuju monahinje, oltare prestvaraju u konjušnice. Svijet u kojem ne postoji nijedan vjernik, svijet bez ijednog krsta…
Sovjetski, naime.
Sonja ga moli da ne izlazi, da ga mogu ubiti zbog krsta oko vrata.
Sonja, zar ne vidiš, Sonja? Pogledaj dobro. Vidiš li sad?
Porfirij je zgrožen na sam pomen Isusa.
“Mene su pokajanje, vjera i razgovor s Hristom, spasili, Porfirije Petroviču, meni je sada oprošteno, jer sam sebi oprostio.”
Isprepadani starac, nekadašnji “buržujski sudski istražitelj”, zamoljava šapćući Raskoljnikova da manje dolazi. U sebi je već siguran da je Rođa nesumnjivo agent, da je namjerni provokator. Razmišlja da ga prijavi, prije nego zbog luđaka završi u Gulagu.
“Tako je, rođeni, odslužio si kaznicu i nitko te više ne može prozvati za lihvarku babu i njezinu Jelisavetu.
Nisam ja rođeni, tako siguran da On uopće postoji, ima, eto, naprimjer, samo radan čovjek i spremnost, volja njegova da voli svoju zemlju, da sretan na njoj radi. “
Sonja zna da je samo pitanje dana kada će doći po Rodiona Romanoviča i sigurno ga batinama ubjeđivati da nema Hrista. Postani boljševik, pokaj se Rođa, govori mu.
Latinović i Raskoljnikov
APIS I OPIS DŽEPNOG PIŠTOLJA
Ratni zločinac, Filip Latinović, službeno osuđen za zločine protiv čovječnosti u Haagu, koji se nakon osamnaestogodišnje robije vraća u rodni grad, u Bosnu, preobraćen, iškolovan, pokajan, potpuno drukčiji. Vjernik.
No, kod kuće se ništa nije promijenilo – i on je heroj!
Ubrzo se posve osamljuje. Preko Bošnjaka, frenda iz osnovne, nabavlja bruning za dame.
Sebi za čelo ili sljepoočnicu.
* * *
Rodion Raskoljnikov se vratio, nakon tridesetpetogodišnje robije.
Ona ga nesretnica, Sonja, svo vrijeme čekala, ostarila, pocrnila, ostala bez života i bez vjere, starica s četrdesetdevet, partijka, boljševik. Rođa još mršaviji, bez zuba, sijed i propao.
Posjećuje još starijeg Porfirija Petroviča, koji je davno penzionisan, i živi u istome onome stanu, potpuno ruševnom. Između se dogodila – Revolucija!
Sada je Rodion Raskoljnikov vjernik, i u njemu se, također, dogodila revolucija, kao neumoljivo ubjeđenje da je živ zahvaljujući Bogu. Ali Porfirij, eh, sudski je istražitelj sada onaj koji je proganjan, jer još nije ni komunist, a već sumnjaju da je Bijeli… Svijet je to sada u kojem ruše crkve, tuku popove, obeščašćuju monahinje, oltare prestvaraju u konjušnice. Svijet u kojem ne postoji nijedan vjernik, svijet bez ijednog krsta…
Sovjetski, naime.
Sonja ga moli da ne izlazi, da ga mogu ubiti zbog krsta oko vrata.
Sonja, zar ne vidiš, Sonja? Pogledaj dobro. Vidiš li sad?
Porfirij je zgrožen na sam pomen Isusa.
“Mene su pokajanje, vjera i razgovor s Hristom, spasili, Porfirije Petroviču, meni je sada oprošteno, jer sam sebi oprostio.”
Isprepadani starac, nekadašnji “buržujski sudski istražitelj”, zamoljava šapćući Raskoljnikova da manje dolazi. U sebi je već siguran da je Rođa nesumnjivo agent, da je namjerni provokator. Razmišlja da ga prijavi, prije nego zbog luđaka završi u Gulagu.
“Tako je, rođeni, odslužio si kaznicu i nitko te više ne može prozvati za lihvarku babu i njezinu Jelisavetu.
Nisam ja rođeni, tako siguran da On uopće postoji, ima, eto, naprimjer, samo radan čovjek i spremnost, volja njegova da voli svoju zemlju, da sretan na njoj radi. “
Sonja zna da je samo pitanje dana kada će doći po Rodiona Romanoviča i sigurno ga batinama ubjeđivati da nema Hrista. Postani boljševik, pokaj se Rođa, govori mu.
Znači, ne vidiš, Sonja.
Ne vidiš za nikad.