Do prvog se svibnja u kući Rasima Sikirice oduvijek držalo. Bilo je tako dok je za život zarađivao kao čuvar u zeničkom kaznenom zavodu, ostalo je tako i kada se osamdeset i četvrte oženio pa došao za kombajnera u neki poljoprivredno-industrijski kombinat u istočnoj Slavoniji. Na kući se od jutra ponosno vijorila zastava, domaćin bi obukao čistu košulju i čitao novine dok bi Jana, žena mu, spravljala neko od njegovih omiljenih jela. Ništa drugačije nije bilo ni ove godine. Ćuteći miris filovane paprike, Rasim je nezainteresirano preko novina pogledavao prema televizoru, na kojem je upravo išao prilog o černobilskoj nuklearnoj havariji.
Jana se pojavila na vratima dnevne sobe i zapiljila u njega. Pokušao je to ignorirati nekoliko sekundi ali je na kraju, kako Jana nije odustajala, nervozno preklopio novine i odložio ih na stolić pored fotelje.
– Šta je sada?
Bila je na rubu suza. Tražeći riječi, povremeno bi rubom kecelje ovlaš prošla ispod očiju, što je situaciju činilo dodatno dramatičnom.
– Nema ga još…
Rasim je neko vrijeme šutio. Onda odvrati:
– Dobro je, ženo. Zadržao se negdje s društvom, stići će. Rekao je i tako da ga nema prije šest. Ništa mu neće biti.
Jana je zaplakala.
– Kako neće Rasime, kako neće? Što ako ga sprži…?
– Nisu djeca. Sklonit će se već negdje – uzvrati Rasim i ponovno uze novine, što je trebalo značiti da je za njega ovaj razgovor završen.
***
Slavica i Mirko odmarali su poslije ručka, kada se začula zvonjava. Slavica je ustala i potražila telefon. Nakon nekoliko uvodnih rečenica, koje su se ticale netom završenog ručka a koje obično među sobom razmjenjuju poslovično nezadovoljne domaćice, Slavica je spustila glas pa Mirko više nije mogao čuti o čemu se razgovara. Dočekao ju je stoga sa znatiželjom u pogledu. Slavica je glumila nezainteresiranost.
– Zvala Jana. Pita znam li gdje su djeca. Zabrinuta je… Kaže da nije zdravo sada biti vani.
– Šta si joj rekla?
– Da su sigurno negdje tu, u blizini. I da više nisu mali, da će se već znati snaći.
Mirko je zapalio cigaretu. Ustao je i otišao do prozora koji je bio otvoren. Zatvorio ga je, navukao zavjesu i pogledao prema Slavici.
– Malo ona previše titra oko tog malog. Nije joj to dobro, nije nikako.
Slavica je uzdahnula. Bio je to uzdah odobravanja.
– Moraš ju razumjeti. Znaš što su sve prošli! A i svi kažu da nije sada zdravo biti vani…
– Razumijem ja nju, itekako razumijem – mudrovao je Mirko. – Ali, svejedno mislim da od malog pravi invalida.
Izrekavši što mu je bilo na duši, krenuo je prema vratima.
– Nema veze sad to… Proći ću okolo po kvartu. Ako ih nađem, poslat ću ti ih na sok.
– A ti? – upita Slavica.
– Ja ću malo preko – odgovori Mirko dok je zatvarao vrata stana.
***
Rasim je, sukladno običajima koji su u kući vladali nedjeljom i blagdanima, uvijek poslije ručka malo legao i ubio oko. Međutim, nakon što bi uz ručak popio koje pivo, san mu je znao biti rastrgan i težak, pa se često budio u znoju i poslije cijeli dan osjećao kao da ga je netko izmlatio po glavi.
Ovaj put buđenje je bilo nježnije. Na rubu kreveta sjedila je Jana i milovala ga po obrazu. Kada je otvorio oči, trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati gdje je.
– Nema ga još… Ni Slavica ne zna gdje su – Jana je opet bila na rubu suza.
Rasim joj je odgurnuo ruku i sjeo do nje.
– Ama ženo, pusti me na miru. Vratit će se, nije od šećera, rekao sam ti da će se već snaći.
Ustao je i krenuo prema hodniku. Počeo se obuvati kada je za njim dojurila Jana.
– Kuda ćeš sad još i ti?
Rasim ju je blago odgurnuo.
– Pusti me. Idem malo preko.
Jana više nije mogla izdržati. Histeričan plač ispunio je hodnik. Kada je Rasim otvorio vrata, kleknula je i uhvatila ga za nogu, koju je ljutito istrgnuo iz njena zagrljaja i odjurio van.
***
Na stolu ispred Mirka i Rasima bilo je već lijepih pivskih boca. Bili su na svojevrsnoj prekretnici kada je trebalo otići doma, ili ostati u birtiji s potpuno neizvjesnim vremenom povratka kući. Odlučili su se za prvu opciju, s tim da su naručili još po jednu za „sretan Prvi maj“, kako je nazdravio Rasim, a Mirko benevolentno prihvatio. Baš kada su planirali kretati, na vratima gostionice pojavio se Zlatko, Rasimov sin. Srdačno ih je pozdravio obojicu. Volio je Mirka, kojeg je poznavao oduvijek. Rasim ga je odmjerio od glave do pete.
– Ooo, koga to moje oči vide! Od kuda ti ispade?
– Igramo nogomet, tu kod škole. Došao sam po vode.
– A jel’ onaj moj s tobom? – upita Mirko.
Zlatko potvrdno kimnu glavom.
– Jeste, zajedno igramo. Kao i svaki dan.
Rasim ga uhvati za ruku.
– Nemoj dugo, mater ti je zabrinuta.
– Neću stari, eto mene skoro doma – odvrati Zlatko uzimajući kriglu koju je na šanku ostavio konobar.
***
Slučaj je htio da se nogomet malo produži a da Rasim i Mirko naruče još po koju, tako da su se otac i sin sreli pred samim vratima stana. Rasim ga je zagrlio i pozvonio. Jana je dotrčala u hipu i otvorila vrata. Bacila se Zlatku u zagrljaj.
– Sine moj, gdje si do sada? Isprepadao si majku.
Rekavši to, počela je plakati i milovati Zlatka po kosi. Ovaj se s nelagodom odvojio, a Jana je pogledala prema Rasimu. Hvatajući ravnotežu, pokušao joj je mangupski namignuti, ali se ona okrenula i ušla u stan potpuno ravnodušna spram njegove ljubavničke geste.
Sjeli su svo troje u dnevnu sobu. Da ubije tišinu, Zlatko je upalio televizor. Promijenivši nekoliko programa, opet je naišao na prilog o černobilskoj nuklearnoj havariji.
– Gasi to! – uzviknula je Jana, na što se Zlatko trgnuo. Bio je iznenađen. Pogledao ju je začuđeno.
– Šta me gledaš? Gasi to, rekla sam ti! Dosta mi je više čekanja vas dvojice, dosta mi je brige, dosta mi je i TV-kalendara. Uostalom, danas si ga već jednom pogledao, jebo te TV-kalendar – rekla je uputivši ljutit pogled prema Rasimu.
Ponovno je počela plakati i otrčala u dnevnu sobu, odakle su se povremeno čuli tihi jecaji.
– Stari, šta je njoj? – bojažljivo je upitao Zlatko.
Rasim mu je pružio novine i rekao:
– Uplašila se za tebe. Znaš kakva je.
Zlatko ih je uzeo u ruke i pogledao naslovnicu. Ministar je najavljivao popuštanje COVID mjera, izbornik je objavio preliminarni popis za europsko prvenstvo, a nadolazeća turistička sezona je obećavala. Negdje pri dnu, Rasim je prstom pokazao Zlatku mali naslov: „Izdan crveni alarm – danas će prvi ovogodišnji toplinski val doseći vrhunac!“
Atomski zdesna
Do prvog se svibnja u kući Rasima Sikirice oduvijek držalo. Bilo je tako dok je za život zarađivao kao čuvar u zeničkom kaznenom zavodu, ostalo je tako i kada se osamdeset i četvrte oženio pa došao za kombajnera u neki poljoprivredno-industrijski kombinat u istočnoj Slavoniji. Na kući se od jutra ponosno vijorila zastava, domaćin bi obukao čistu košulju i čitao novine dok bi Jana, žena mu, spravljala neko od njegovih omiljenih jela. Ništa drugačije nije bilo ni ove godine. Ćuteći miris filovane paprike, Rasim je nezainteresirano preko novina pogledavao prema televizoru, na kojem je upravo išao prilog o černobilskoj nuklearnoj havariji.
Jana se pojavila na vratima dnevne sobe i zapiljila u njega. Pokušao je to ignorirati nekoliko sekundi ali je na kraju, kako Jana nije odustajala, nervozno preklopio novine i odložio ih na stolić pored fotelje.
– Šta je sada?
Bila je na rubu suza. Tražeći riječi, povremeno bi rubom kecelje ovlaš prošla ispod očiju, što je situaciju činilo dodatno dramatičnom.
– Nema ga još…
Rasim je neko vrijeme šutio. Onda odvrati:
– Dobro je, ženo. Zadržao se negdje s društvom, stići će. Rekao je i tako da ga nema prije šest. Ništa mu neće biti.
Jana je zaplakala.
– Kako neće Rasime, kako neće? Što ako ga sprži…?
– Nisu djeca. Sklonit će se već negdje – uzvrati Rasim i ponovno uze novine, što je trebalo značiti da je za njega ovaj razgovor završen.
***
Slavica i Mirko odmarali su poslije ručka, kada se začula zvonjava. Slavica je ustala i potražila telefon. Nakon nekoliko uvodnih rečenica, koje su se ticale netom završenog ručka a koje obično među sobom razmjenjuju poslovično nezadovoljne domaćice, Slavica je spustila glas pa Mirko više nije mogao čuti o čemu se razgovara. Dočekao ju je stoga sa znatiželjom u pogledu. Slavica je glumila nezainteresiranost.
– Zvala Jana. Pita znam li gdje su djeca. Zabrinuta je… Kaže da nije zdravo sada biti vani.
– Šta si joj rekla?
– Da su sigurno negdje tu, u blizini. I da više nisu mali, da će se već znati snaći.
Mirko je zapalio cigaretu. Ustao je i otišao do prozora koji je bio otvoren. Zatvorio ga je, navukao zavjesu i pogledao prema Slavici.
– Malo ona previše titra oko tog malog. Nije joj to dobro, nije nikako.
Slavica je uzdahnula. Bio je to uzdah odobravanja.
– Moraš ju razumjeti. Znaš što su sve prošli! A i svi kažu da nije sada zdravo biti vani…
– Razumijem ja nju, itekako razumijem – mudrovao je Mirko. – Ali, svejedno mislim da od malog pravi invalida.
Izrekavši što mu je bilo na duši, krenuo je prema vratima.
– Nema veze sad to… Proći ću okolo po kvartu. Ako ih nađem, poslat ću ti ih na sok.
– A ti? – upita Slavica.
– Ja ću malo preko – odgovori Mirko dok je zatvarao vrata stana.
***
Rasim je, sukladno običajima koji su u kući vladali nedjeljom i blagdanima, uvijek poslije ručka malo legao i ubio oko. Međutim, nakon što bi uz ručak popio koje pivo, san mu je znao biti rastrgan i težak, pa se često budio u znoju i poslije cijeli dan osjećao kao da ga je netko izmlatio po glavi.
Ovaj put buđenje je bilo nježnije. Na rubu kreveta sjedila je Jana i milovala ga po obrazu. Kada je otvorio oči, trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati gdje je.
– Nema ga još… Ni Slavica ne zna gdje su – Jana je opet bila na rubu suza.
Rasim joj je odgurnuo ruku i sjeo do nje.
– Ama ženo, pusti me na miru. Vratit će se, nije od šećera, rekao sam ti da će se već snaći.
Ustao je i krenuo prema hodniku. Počeo se obuvati kada je za njim dojurila Jana.
– Kuda ćeš sad još i ti?
Rasim ju je blago odgurnuo.
– Pusti me. Idem malo preko.
Jana više nije mogla izdržati. Histeričan plač ispunio je hodnik. Kada je Rasim otvorio vrata, kleknula je i uhvatila ga za nogu, koju je ljutito istrgnuo iz njena zagrljaja i odjurio van.
***
Na stolu ispred Mirka i Rasima bilo je već lijepih pivskih boca. Bili su na svojevrsnoj prekretnici kada je trebalo otići doma, ili ostati u birtiji s potpuno neizvjesnim vremenom povratka kući. Odlučili su se za prvu opciju, s tim da su naručili još po jednu za „sretan Prvi maj“, kako je nazdravio Rasim, a Mirko benevolentno prihvatio. Baš kada su planirali kretati, na vratima gostionice pojavio se Zlatko, Rasimov sin. Srdačno ih je pozdravio obojicu. Volio je Mirka, kojeg je poznavao oduvijek. Rasim ga je odmjerio od glave do pete.
– Ooo, koga to moje oči vide! Od kuda ti ispade?
– Igramo nogomet, tu kod škole. Došao sam po vode.
– A jel’ onaj moj s tobom? – upita Mirko.
Zlatko potvrdno kimnu glavom.
– Jeste, zajedno igramo. Kao i svaki dan.
Rasim ga uhvati za ruku.
– Nemoj dugo, mater ti je zabrinuta.
– Neću stari, eto mene skoro doma – odvrati Zlatko uzimajući kriglu koju je na šanku ostavio konobar.
***
Slučaj je htio da se nogomet malo produži a da Rasim i Mirko naruče još po koju, tako da su se otac i sin sreli pred samim vratima stana. Rasim ga je zagrlio i pozvonio. Jana je dotrčala u hipu i otvorila vrata. Bacila se Zlatku u zagrljaj.
– Sine moj, gdje si do sada? Isprepadao si majku.
Rekavši to, počela je plakati i milovati Zlatka po kosi. Ovaj se s nelagodom odvojio, a Jana je pogledala prema Rasimu. Hvatajući ravnotežu, pokušao joj je mangupski namignuti, ali se ona okrenula i ušla u stan potpuno ravnodušna spram njegove ljubavničke geste.
Sjeli su svo troje u dnevnu sobu. Da ubije tišinu, Zlatko je upalio televizor. Promijenivši nekoliko programa, opet je naišao na prilog o černobilskoj nuklearnoj havariji.
– Gasi to! – uzviknula je Jana, na što se Zlatko trgnuo. Bio je iznenađen. Pogledao ju je začuđeno.
– Šta me gledaš? Gasi to, rekla sam ti! Dosta mi je više čekanja vas dvojice, dosta mi je brige, dosta mi je i TV-kalendara. Uostalom, danas si ga već jednom pogledao, jebo te TV-kalendar – rekla je uputivši ljutit pogled prema Rasimu.
Ponovno je počela plakati i otrčala u dnevnu sobu, odakle su se povremeno čuli tihi jecaji.
– Stari, šta je njoj? – bojažljivo je upitao Zlatko.
Rasim mu je pružio novine i rekao:
– Uplašila se za tebe. Znaš kakva je.
Zlatko ih je uzeo u ruke i pogledao naslovnicu. Ministar je najavljivao popuštanje COVID mjera, izbornik je objavio preliminarni popis za europsko prvenstvo, a nadolazeća turistička sezona je obećavala. Negdje pri dnu, Rasim je prstom pokazao Zlatku mali naslov: „Izdan crveni alarm – danas će prvi ovogodišnji toplinski val doseći vrhunac!“