Kad ispred naše zgrade stane policijski auto, svi susjedi znaju da traže mene, a ja slušam kako nervozno zvone, čekaju i nakon dugo dugo konačno odlaze. Prije sam se sramio i mislio bruka, a sad ponosno slušam portafon, ne otvaram i ne dam im se jer koga je policija spasila ja stvarno ne znam, al da je udesila, ovršila, uhapsila i odvela mnoge moje drugove – to evo svjedočim.
Prvi put sam pao sa 15 i malo trave pa su nakon prekršajne kazne i šestomjesečne mjere nadzora uslijedila pišanja u Vinogradskoj, preliven tuđi urin i nezainteresirana medicinska sestra koja pazi iza poluotvorenih vrata dok se pretvaram da ne mogu i da trebam mir, koncentraciju i žubor vode. Nekad ne bih našao nikoga s toksikološki čistom pišalinom pa bih tri, četiri dana prije kontrole počeo pit diuretike i pive, pišat pišat pišat sve u nadi da ću se očistit. Tako sam upoznao odjel za ovisnosti i vidio đanere kako se tresu, znoje, cupkaju i mole često u ruci stežući uputnicu, češće stežući samo sebe da se ne rasipaju tamo ispred zatvorenih vrata iza kojih doktori i sestre u drvenom ormaru čuvaju spas. Bojao sam se jer su bili stariji, često oronuli, bolesne kože ispod koje se treslo prijesno meso, nervozni, jadni, opasni. Ne sjećam se jesam li tada uvjereno mislio – nikad ovako, nikad ovo, nikad više tu, no i da jesam, nikakve vajde u tome ne bi bilo.
Sljedeći susret i prvo odvođenje u stanicu dogodio se na Branimircu, parku nedaleko moje srednje škole. Bilo je tragikomično. Taj je park bio okupljalište lokalnih cugera koji su se opskrbljivali u vinariji prekoputa tržnice, a među njima bilo je dosta beskućnika i oni bi u parku za toplijih noći prespavali. Bili smo popodnevni turnus i nakon škole završio sam s curom iz razreda na jednoj od klupica. Ljubili smo se i drpali strasno, nespretno, tinejdžerski, kad nas je obasjalo baterijsko svjetlo praćeno glasom policijskog inspektora u baloneru. Drotovi su provodili raciju u parku, legitimirali, hapsili i rastjerivali beskućnike i pankere kad su nabasali na nas. Ni ona ni ja nismo imali osobnu, a ovom je inspektoru očito bilo dosadno pa je odlučio da nas onako svisoka, autoritativno, nauči lekciju. Sjećam se njegovih brkova, naglaska i balonera ko iz francuskih krimića s Alanom Delonom. Sve uz šeretski smiješak ispitivao nas je šta radimo, koliko godina imamo, znaju li roditelji gdje smo i još gluposti koje sam zaboravio. Strah i gnjev i danas pamtim. Iako smo mu odgovorili na sva pitanja, odlučio nas je naučiti šta je murija. Maricom su nas odveli u policijsku stanicu u Bauerovoj gdje sam čitavu malu vječnost sjedio na drvenoj klupi u hodniku i promatrao kako prolaze, a zatim odgovarao onom inspektoru. Zvali su nam roditelje i to je jedini put da mi je stari bio ponosan što su me hapsili. Nakon tog sva policija bila je oko droge.
(Kad se tuku policija i demonstranti, ja se prvo sjetim da su policajci radnička djeca i da tuku svoje i pitam se zašto, pa sebi mislim kako su toljaga za obranu privatnog vlasništva i statusa quo. Zatim se sjetim navijača iz dva grada bilo koje države i počnem nabrajati u sebi po čemu se razlikuju i stanem nakon 2, a zatim po čemu su slični i stanem nakon bezbroj jer svi se kupamo u blatu, al nam ne daju da pogledamo gore tako da nisu svi drotovi odvratni, al ovi koje sam upoznao jesu.)
Na Krku par tjedana prije vojske hapsili su me u susjedinom dvorištu dok sam hrkao pijan u vlastitoj pišalini. Ovom treba kontekst – 1999. sam sasvim sumasišlo otišao u hrvatsku vojsku 32 klasa, a ovo je bilo prve noći togodišnjeg mora, dva tjedna slobode prije polaska za Požegu gdje ću prisegnuti domovini.
Išao sam na more sa Špicom i Šuletom u njegovom crnom mercedesu (patrijarhalna i bogata građevinarska obitelj iz Slavonije ) i kad smo stigli, on je saznao da je deda – glava svega – umro i sutra mora natrag, a s tim da je čitavu godinu radio bauštelu kod svojih jer tako je obiteljski posao funkcionirao. A kako je Slavonac, tako i rakija plus 200 grama trave i dosta bombona od kojih sam prvi na ksanakse i pivu pojeo kad smo krenuli drugim putem, a treći čim smo stigli. Na autoputu sam otvorio prozor da odbacim višak motanja i auto je doslovno poskočio pa smo skoro poginuli. Šule kao vozač nije ni duvao. Ja sam sjedio iza kraj gajbe pive i mislio kako za dva tjedna idem i kako mi je svejedno – samo daj. Kad smo stigli, ostao sam kod Špica iako je moja vikendica dve kuće dalje. A kad je na sve spomenuto došla rakija koju sam samo ja sa Šuletom pio (njemu smrt dede meni alkoholizam) otetost kontroli postala je sigurna.
Ja se ni danas ne sjećam kako sam završio u susjedinom dvorištu, al kad je pozvala policiju, došla su jedina dva drota za narkotike na čitavom otoku da me nađu kako spavam u vlastitoj pišalini. U malom sam džepu imao zadnji ksanaks omotan folijom, ksanaks koji su našli jer su me pretražili pod izgovorom da sam u opasnosti zdravstvenoj i kad su pitali gdje stanujem, prvo sam ih odveo do Špica i Šuleta. Ne sjećam se baš, ali vukli su me s rukama ispod pazuha sa svake strane prvo nizbrdo pa je Špic otvorio vrata i rekao da me ne poznaje, dovoljno uvjerljivo da sam ih morao odvesti sebi do bake Milke i njenih 87 godina koje uključuju četiri razreda osnovne škole, smrt prvog muža u Jasenovcu, skrivanje s bombom u svinjcu kad su ustaše došli po nju u rodno selo Poljanec tamo negdje u Podravini, prvoborstvo u drugom svjetskom, vjenčanje u partizanima s mojim dedom katoličkim svećenikom, smrt osmogodišnjeg sina nakon što je stao na hrđavi čavao te blagi suton u kojem je proživjela ostatak vijeka, suton čiju je blagost sporadično kvarilo moje devijantno ponašanje. Kad sam se pojavio na vratima polusvjestan i pridržan sa svake strane policijskim mišićima, baka Milka ostala je prisebna i uspjela ih nagovoriti da me puste.
Ovdje moram napomenuti da se ovih događaja ne sjećam i da vam ih pričam kao mozaik sklopljen od tuđih sjećanja i logike stvari iz kojih izvlačim slijed događaja opterećen naknadnom pameću.
Sljedeći dan probudio sam se oko 2 popodne, izbjegao ručak koji je baka skuhala i spustio se do Špica. Nisam se sjećao ničega nakon što smo Šule i ja počeli piti rakiju. Dočekali su me bijesni, jebali mi mater što sam im na vrata vikendice pune trave i bombona doveo drotove, a ja sam pokunjeno slušao, kimao glavom, nastavio pive i Šuletovu rakiju. On je od svih bio najpomirljiviji, pakirao se i spremao nazad za Zagreb, sprovod i obiteljsko žalovanje. Usprkos svemu, opet sam počeo s bombonima, alkoholom i duvanjem pa smo se spustili do plaže, unezvjeren sam pozdravljao obiteljske prijatelje, skakao u more da se minimalno otrijeznim i dan je prošao, baka se brinula, a večer se pretvorila u jutro kad sam konačno slomljen zaspao. Prije toga sam uzeo za pljugu i sklonio kraj kreveta u stranice knjiga. Što sam čitao, više ne pamtim.
Prva stvar koju sam vidio bila je policijska značka. Jedan od narko drotova došao je po mene, baka mi jučer nije stigla spomenuti da će se vratiti i ovaj mi je mirnim glasom naredio da ustanem da se spremim i da idemo. Ja sam čitavo vrijeme razmišljao o ono malo trave stisnute između knjiga prestravljen njegovim prisustvom. Baka je pustila da me probudi – bio je to dio dogovora kad su mi dozvolili da onakav prespavam doma. Tako sam sjeo s drotom u auto civilni, u kojem je iza rešetki glasno dahtao njemački ovčar, i krenuli smo prema Krku. Sjećam se kako mi nije dao da popijem kavu i kupim cigarete pa sam tih 20-ak minuta pušio njegov York i izluđivao ga svaki put kad sam žicao pljugu.
U stanici su me satima uvjeravali da je tableta ksanaksa koju su mi našli u džepu ekstazi, a ja sam im, govoreći istinu, objašnjavao da je od frendovog tate glumca – kad slušate Šegrta Hlapića on je Crni čovjek – koji sam ukrao i koji me onesvijestio.
Jedno su vrijeme bili uvjereni da je štek kod Špica, al sam im pričao o smrti mame, o alkoholizmu i odlasku u vojsku pa su pristali da tabletu testiraju i da mi zatim sude. Ništa se iz toga nije rodilo, čak ni prekršajna kazna – sve što je ostalo ove su rečenice i bilješka u MUP-ovoj evidenciji moje narkomanije.
S policijom sam se družio i dalje, u vojsci proveo 9 mjeseci, od kojih 5 kao vojni policajac Prvog hrvatskog gardijskog zdruga, čuvao HIS i Tuđmanovu vilu, ne i njega jer je frajer umro na dan kad sam prekomandiran iz Rijeke. Poslije sam upisao drugi fakultet i glumio da mi je stalo, ali trenutno nemam ni snage ni vremena ni volje da o tome pišem pa vas eto pozdravljam rudarski slobodan, društveno odgovoran i svejedno naduvan.
Kad ispred naše zgrade
Kad ispred naše zgrade stane policijski auto, svi susjedi znaju da traže mene, a ja slušam kako nervozno zvone, čekaju i nakon dugo dugo konačno odlaze. Prije sam se sramio i mislio bruka, a sad ponosno slušam portafon, ne otvaram i ne dam im se jer koga je policija spasila ja stvarno ne znam, al da je udesila, ovršila, uhapsila i odvela mnoge moje drugove – to evo svjedočim.
Prvi put sam pao sa 15 i malo trave pa su nakon prekršajne kazne i šestomjesečne mjere nadzora uslijedila pišanja u Vinogradskoj, preliven tuđi urin i nezainteresirana medicinska sestra koja pazi iza poluotvorenih vrata dok se pretvaram da ne mogu i da trebam mir, koncentraciju i žubor vode. Nekad ne bih našao nikoga s toksikološki čistom pišalinom pa bih tri, četiri dana prije kontrole počeo pit diuretike i pive, pišat pišat pišat sve u nadi da ću se očistit. Tako sam upoznao odjel za ovisnosti i vidio đanere kako se tresu, znoje, cupkaju i mole često u ruci stežući uputnicu, češće stežući samo sebe da se ne rasipaju tamo ispred zatvorenih vrata iza kojih doktori i sestre u drvenom ormaru čuvaju spas. Bojao sam se jer su bili stariji, često oronuli, bolesne kože ispod koje se treslo prijesno meso, nervozni, jadni, opasni. Ne sjećam se jesam li tada uvjereno mislio – nikad ovako, nikad ovo, nikad više tu, no i da jesam, nikakve vajde u tome ne bi bilo.
Sljedeći susret i prvo odvođenje u stanicu dogodio se na Branimircu, parku nedaleko moje srednje škole. Bilo je tragikomično. Taj je park bio okupljalište lokalnih cugera koji su se opskrbljivali u vinariji prekoputa tržnice, a među njima bilo je dosta beskućnika i oni bi u parku za toplijih noći prespavali. Bili smo popodnevni turnus i nakon škole završio sam s curom iz razreda na jednoj od klupica. Ljubili smo se i drpali strasno, nespretno, tinejdžerski, kad nas je obasjalo baterijsko svjetlo praćeno glasom policijskog inspektora u baloneru. Drotovi su provodili raciju u parku, legitimirali, hapsili i rastjerivali beskućnike i pankere kad su nabasali na nas. Ni ona ni ja nismo imali osobnu, a ovom je inspektoru očito bilo dosadno pa je odlučio da nas onako svisoka, autoritativno, nauči lekciju. Sjećam se njegovih brkova, naglaska i balonera ko iz francuskih krimića s Alanom Delonom. Sve uz šeretski smiješak ispitivao nas je šta radimo, koliko godina imamo, znaju li roditelji gdje smo i još gluposti koje sam zaboravio. Strah i gnjev i danas pamtim. Iako smo mu odgovorili na sva pitanja, odlučio nas je naučiti šta je murija. Maricom su nas odveli u policijsku stanicu u Bauerovoj gdje sam čitavu malu vječnost sjedio na drvenoj klupi u hodniku i promatrao kako prolaze, a zatim odgovarao onom inspektoru. Zvali su nam roditelje i to je jedini put da mi je stari bio ponosan što su me hapsili. Nakon tog sva policija bila je oko droge.
(Kad se tuku policija i demonstranti, ja se prvo sjetim da su policajci radnička djeca i da tuku svoje i pitam se zašto, pa sebi mislim kako su toljaga za obranu privatnog vlasništva i statusa quo. Zatim se sjetim navijača iz dva grada bilo koje države i počnem nabrajati u sebi po čemu se razlikuju i stanem nakon 2, a zatim po čemu su slični i stanem nakon bezbroj jer svi se kupamo u blatu, al nam ne daju da pogledamo gore tako da nisu svi drotovi odvratni, al ovi koje sam upoznao jesu.)
Na Krku par tjedana prije vojske hapsili su me u susjedinom dvorištu dok sam hrkao pijan u vlastitoj pišalini. Ovom treba kontekst – 1999. sam sasvim sumasišlo otišao u hrvatsku vojsku 32 klasa, a ovo je bilo prve noći togodišnjeg mora, dva tjedna slobode prije polaska za Požegu gdje ću prisegnuti domovini.
Išao sam na more sa Špicom i Šuletom u njegovom crnom mercedesu (patrijarhalna i bogata građevinarska obitelj iz Slavonije ) i kad smo stigli, on je saznao da je deda – glava svega – umro i sutra mora natrag, a s tim da je čitavu godinu radio bauštelu kod svojih jer tako je obiteljski posao funkcionirao. A kako je Slavonac, tako i rakija plus 200 grama trave i dosta bombona od kojih sam prvi na ksanakse i pivu pojeo kad smo krenuli drugim putem, a treći čim smo stigli. Na autoputu sam otvorio prozor da odbacim višak motanja i auto je doslovno poskočio pa smo skoro poginuli. Šule kao vozač nije ni duvao. Ja sam sjedio iza kraj gajbe pive i mislio kako za dva tjedna idem i kako mi je svejedno – samo daj. Kad smo stigli, ostao sam kod Špica iako je moja vikendica dve kuće dalje. A kad je na sve spomenuto došla rakija koju sam samo ja sa Šuletom pio (njemu smrt dede meni alkoholizam) otetost kontroli postala je sigurna.
Ja se ni danas ne sjećam kako sam završio u susjedinom dvorištu, al kad je pozvala policiju, došla su jedina dva drota za narkotike na čitavom otoku da me nađu kako spavam u vlastitoj pišalini. U malom sam džepu imao zadnji ksanaks omotan folijom, ksanaks koji su našli jer su me pretražili pod izgovorom da sam u opasnosti zdravstvenoj i kad su pitali gdje stanujem, prvo sam ih odveo do Špica i Šuleta. Ne sjećam se baš, ali vukli su me s rukama ispod pazuha sa svake strane prvo nizbrdo pa je Špic otvorio vrata i rekao da me ne poznaje, dovoljno uvjerljivo da sam ih morao odvesti sebi do bake Milke i njenih 87 godina koje uključuju četiri razreda osnovne škole, smrt prvog muža u Jasenovcu, skrivanje s bombom u svinjcu kad su ustaše došli po nju u rodno selo Poljanec tamo negdje u Podravini, prvoborstvo u drugom svjetskom, vjenčanje u partizanima s mojim dedom katoličkim svećenikom, smrt osmogodišnjeg sina nakon što je stao na hrđavi čavao te blagi suton u kojem je proživjela ostatak vijeka, suton čiju je blagost sporadično kvarilo moje devijantno ponašanje. Kad sam se pojavio na vratima polusvjestan i pridržan sa svake strane policijskim mišićima, baka Milka ostala je prisebna i uspjela ih nagovoriti da me puste.
Ovdje moram napomenuti da se ovih događaja ne sjećam i da vam ih pričam kao mozaik sklopljen od tuđih sjećanja i logike stvari iz kojih izvlačim slijed događaja opterećen naknadnom pameću.
Sljedeći dan probudio sam se oko 2 popodne, izbjegao ručak koji je baka skuhala i spustio se do Špica. Nisam se sjećao ničega nakon što smo Šule i ja počeli piti rakiju. Dočekali su me bijesni, jebali mi mater što sam im na vrata vikendice pune trave i bombona doveo drotove, a ja sam pokunjeno slušao, kimao glavom, nastavio pive i Šuletovu rakiju. On je od svih bio najpomirljiviji, pakirao se i spremao nazad za Zagreb, sprovod i obiteljsko žalovanje. Usprkos svemu, opet sam počeo s bombonima, alkoholom i duvanjem pa smo se spustili do plaže, unezvjeren sam pozdravljao obiteljske prijatelje, skakao u more da se minimalno otrijeznim i dan je prošao, baka se brinula, a večer se pretvorila u jutro kad sam konačno slomljen zaspao. Prije toga sam uzeo za pljugu i sklonio kraj kreveta u stranice knjiga. Što sam čitao, više ne pamtim.
Prva stvar koju sam vidio bila je policijska značka. Jedan od narko drotova došao je po mene, baka mi jučer nije stigla spomenuti da će se vratiti i ovaj mi je mirnim glasom naredio da ustanem da se spremim i da idemo. Ja sam čitavo vrijeme razmišljao o ono malo trave stisnute između knjiga prestravljen njegovim prisustvom. Baka je pustila da me probudi – bio je to dio dogovora kad su mi dozvolili da onakav prespavam doma. Tako sam sjeo s drotom u auto civilni, u kojem je iza rešetki glasno dahtao njemački ovčar, i krenuli smo prema Krku. Sjećam se kako mi nije dao da popijem kavu i kupim cigarete pa sam tih 20-ak minuta pušio njegov York i izluđivao ga svaki put kad sam žicao pljugu.
U stanici su me satima uvjeravali da je tableta ksanaksa koju su mi našli u džepu ekstazi, a ja sam im, govoreći istinu, objašnjavao da je od frendovog tate glumca – kad slušate Šegrta Hlapića on je Crni čovjek – koji sam ukrao i koji me onesvijestio.
Jedno su vrijeme bili uvjereni da je štek kod Špica, al sam im pričao o smrti mame, o alkoholizmu i odlasku u vojsku pa su pristali da tabletu testiraju i da mi zatim sude. Ništa se iz toga nije rodilo, čak ni prekršajna kazna – sve što je ostalo ove su rečenice i bilješka u MUP-ovoj evidenciji moje narkomanije.
S policijom sam se družio i dalje, u vojsci proveo 9 mjeseci, od kojih 5 kao vojni policajac Prvog hrvatskog gardijskog zdruga, čuvao HIS i Tuđmanovu vilu, ne i njega jer je frajer umro na dan kad sam prekomandiran iz Rijeke. Poslije sam upisao drugi fakultet i glumio da mi je stalo, ali trenutno nemam ni snage ni vremena ni volje da o tome pišem pa vas eto pozdravljam rudarski slobodan, društveno odgovoran i svejedno naduvan.