Almin Kaplan: Ljetnidnevnik, Klub knjige “Ivo Andrić”, Mostar 2025.
U jeku pandemije, 2021. godine, u Mostaru otvorena je knjižara koju su njezini utemeljitelji, vinar iz Međugorja Pero Buntić i knjižar Nino Šarac nazvali po Ivi Andriću. Uz knjižaru nastao je i istoimeni Klub knjige, koji se pojavljuje i kao nakladnik. Knjigu “Ljetnidnevnik” grafički je oblikovao Manlio Napoli, talijanski dizajner koji se doselio u Mostar pa koristi blagodati profesije za koju je sve manje važno gdje živiš ukoliko si on line. Knjiga je otisnuta i uvezana u Grafotisku iz Gruda, jednoj od moćnijih i boljih europskih tiskara, nesumnjivo najboljoj u ovom našem djeliću svijeta… Sve ću ovo reći da bih naglasio da sam, kada mi je “Ljetnidnevnik” dopao ruku, osjetio lahku zavist i ljubomoru, prema onih nekoliko stvari na koje i nakon tolikih godina preodgoja bivam ljubomoran: na kvalitetu i vrstu papira, na štampu, prelom i oblik slova, na dizajn… Da, da, sve ja to imam, moji se nakladnici brinu da nemam razloga za ljubomoru, ali se svejedno događa, premda vrlo rijetko, da me tuđa knjiga svojom pojavom ojadi. Što, s druge strane, ne umanjuje užitak čitanja.
Almin Kaplan hercegovački je pjesnik, prozni pisac, esejist i dijarist, jedan od nekoliko najinteresantnijih autora žive bosanskohercegovačke književnosti, koji većinu svojih djela premijerno objavljuje u Zagrebu i vrlo je prisutan u hrvatskome književnom životu. Što onda znači i da, s jedne strane, piše u ozračju ovdašnje književnosti, kao i da sudjeluje u stvaranju tog ozračja. Pod utjecajem je hrvatskih pisaca i utječe na njih.
“Ljetnidnevnik” knjiga je od jednoga proznog teksta i tridesetak fragmentiranih pjesničkih cjelina. Proza je “Proljeće kao prolog”: izvještaj o kratkom boravku u bliskoj tuđini. Poeziju čine slike, doživljaji zapažanja jednoga dugog ljeta. Autor je drugoga dana srpnja 2024. započeo njihovo objavljivanje na internetu, uz popratni tekst koji zvuči fatalistički: “Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.” Premda se u knjizi ovaj tekst ne pojavljuje, čitatelj ga doživljava njezinim dijelom. Kada je ove riječi prvi put čitao, iz tjedna u tjedan, onako kako su objavljivane, osjećao je potrebu da ih pamti, jer je pisac najavio njihov nestanak. Taj osjećaj sad je neotklonjiv.
Ovako to biva: “Podne je. Pokušavam spavati/ Dok sa zvučnika svira Bachov Adagio/// Stišan toliko/ Da po muzici, kao gusjenica/// Puže pjesma cvrčaka/ Što nadire sa izvana”. U načinu na koji se cvrčci u vrelo ljetno doba na Dubravama miješaju s Bachom, stvarajući mu atonalni kontekst i ritam, postoji nešto što me podsjeti na one uvijek zanimljive eksperimente kada glazbenici drugih kultura i civilizacija, formirani na drukčijim glazbenim svjetovima, u drukčijim tonskim i melodijskim rasporedima, na svojim nekonvencionalnim instrumentima sviraju klasiku. A u posljednjem postoji nešto što me otpočetka, od vremena prije nego što će tekst saći na papir, intrigira. Posljednji distih, dakle, glasi: “Puže pjesma cvrčaka/ Što nadire sa izvana”. Korektno bilo bi reći – što nadire izvana. Ali tada bi nešto nedostajalo. Nestalo bi jasne razlike između onog što je unutra i onoga što je vani. Izjednačili bi se Bach i cvrčak. Gotovo da bi i običan postao dodir dviju toliko različitih zvučnih senzacija. Kad nešto do nas stiže izvana, to i dalje ostaje tamo. A kad nadire sa izvana, to osvaja prostor i drukčijim ga čini.
Ili ovako: “Iza golova, na gomili, dječja bicikla/ Vriska, zvuk lopte i dozivanje iz daljine/ Kako kojeg dječaka bude pogađalo njegovo ime/ Napuštat će igru, uzimati biciklo i odlaziti/ Tamo odakle, negdje pred kuću izašla/ Stoji i zove njegova majka”. Nabacani na gomilu poni bicikli, ili oni još manji, slika je koju poznajemo. Sjećamo je se zato što smo je više puta vidjeli, a da nismo o njoj promislili. Dječaci koji su se nekamo dovezli biciklima da igraju lopte. To je također viđeno, i ljepota ovih scena upravo je u tome što su nam poznate. Ali se nakon toga sve mijenja. U konstrukciji “kako kojeg dječaka bude pogađalo njegovo ime” nešto je gotovo zlokobno. Jer pogađaju meci, granate pogađaju. Svijet u kojem je moguće da ovako pogađaju imena nužno mora biti onaj svijet u kojemu su isto tako pogađali meci. Jednog po jednog dječaka. Kojeg zatim nestaje. Koji zatim napušta igru, uz tresak izabire, izvlači svoj bicikl, i odlazi za majčinim glasom. Onako, otprilike, kako metkom ili granatom pogođeni odlazi za smrću.
Ničega od toga u Kaplanovom fragmentu nema. On je samo neobičan, a na čitatelju je da kako on umije i zna istumači sebi tu neobičnost. U tom će se tumačenju zbiti čudo koje je u slici, u pjesmi i u pjesničkom fragmentu najavljeno.
Ono čudo zbog kojega, konačno, ima smisla na kraju sve izbrisati, pa da bude slobodno kao ptica.
Pokraj Opuzena
Sljedeći put kada se budete vozili pokraj Opuzena, magistralom uz koju su oni, sjetit ćete se ove Kaplanove pjesme: “Pored puta, ljudi prodaju voće./ Pod sklepanim nadstrešnicama/// Povazdan sjede i čekaju da im svrate/ Oni što su pošli na more, ili da se s njega/// Vrate./// Kad legnu u sparne postelje/ Prije nego usnu, trzaju se na aute/// Koji u njihovim mislima staju/ Kod njihovog štanda.”
Oreoli
Umijeće stvaranja slika jedno je od specifično ljudskih umijeća, drukčije od ostalih i po tome što to umijeće ničemu ne služi osim pjesništvu. Ili tome da u drugome stvori ushit i prepoznavanje koje drugog na takav način razoruža da nije u stanju zaratiti sa slikotvorcem. I još nešto: u slikama se ljudi prepoznaju, po slikotvorstvu se oni razlikuju. Recimo: “Sin i ja se vozimo na biciklima/ Oko naših glava, kao u Vešovićevoj pjesmi/// Oreoli od rojeva mušica”.
Ekran, knjige/124
Almin Kaplan: Ljetni dnevnik, Klub knjige “Ivo Andrić”, Mostar 2025.
U jeku pandemije, 2021. godine, u Mostaru otvorena je knjižara koju su njezini utemeljitelji, vinar iz Međugorja Pero Buntić i knjižar Nino Šarac nazvali po Ivi Andriću. Uz knjižaru nastao je i istoimeni Klub knjige, koji se pojavljuje i kao nakladnik. Knjigu “Ljetni dnevnik” grafički je oblikovao Manlio Napoli, talijanski dizajner koji se doselio u Mostar pa koristi blagodati profesije za koju je sve manje važno gdje živiš ukoliko si on line. Knjiga je otisnuta i uvezana u Grafotisku iz Gruda, jednoj od moćnijih i boljih europskih tiskara, nesumnjivo najboljoj u ovom našem djeliću svijeta… Sve ću ovo reći da bih naglasio da sam, kada mi je “Ljetni dnevnik” dopao ruku, osjetio lahku zavist i ljubomoru, prema onih nekoliko stvari na koje i nakon tolikih godina preodgoja bivam ljubomoran: na kvalitetu i vrstu papira, na štampu, prelom i oblik slova, na dizajn… Da, da, sve ja to imam, moji se nakladnici brinu da nemam razloga za ljubomoru, ali se svejedno događa, premda vrlo rijetko, da me tuđa knjiga svojom pojavom ojadi. Što, s druge strane, ne umanjuje užitak čitanja.
Almin Kaplan hercegovački je pjesnik, prozni pisac, esejist i dijarist, jedan od nekoliko najinteresantnijih autora žive bosanskohercegovačke književnosti, koji većinu svojih djela premijerno objavljuje u Zagrebu i vrlo je prisutan u hrvatskome književnom životu. Što onda znači i da, s jedne strane, piše u ozračju ovdašnje književnosti, kao i da sudjeluje u stvaranju tog ozračja. Pod utjecajem je hrvatskih pisaca i utječe na njih.
“Ljetni dnevnik” knjiga je od jednoga proznog teksta i tridesetak fragmentiranih pjesničkih cjelina. Proza je “Proljeće kao prolog”: izvještaj o kratkom boravku u bliskoj tuđini. Poeziju čine slike, doživljaji zapažanja jednoga dugog ljeta. Autor je drugoga dana srpnja 2024. započeo njihovo objavljivanje na internetu, uz popratni tekst koji zvuči fatalistički: “Pišem ovaj dnevnik radi sebe i svih vas koji ćete u njemu naći bar malo utjehe. Na kraju ljeta, u septembru, izbrisat ću ga sa svog kompjutora. Pustit ću ga da živi na internetu, kao ptica.” Premda se u knjizi ovaj tekst ne pojavljuje, čitatelj ga doživljava njezinim dijelom. Kada je ove riječi prvi put čitao, iz tjedna u tjedan, onako kako su objavljivane, osjećao je potrebu da ih pamti, jer je pisac najavio njihov nestanak. Taj osjećaj sad je neotklonjiv.
Ovako to biva: “Podne je. Pokušavam spavati/ Dok sa zvučnika svira Bachov Adagio/// Stišan toliko/ Da po muzici, kao gusjenica/// Puže pjesma cvrčaka/ Što nadire sa izvana”. U načinu na koji se cvrčci u vrelo ljetno doba na Dubravama miješaju s Bachom, stvarajući mu atonalni kontekst i ritam, postoji nešto što me podsjeti na one uvijek zanimljive eksperimente kada glazbenici drugih kultura i civilizacija, formirani na drukčijim glazbenim svjetovima, u drukčijim tonskim i melodijskim rasporedima, na svojim nekonvencionalnim instrumentima sviraju klasiku. A u posljednjem postoji nešto što me otpočetka, od vremena prije nego što će tekst saći na papir, intrigira. Posljednji distih, dakle, glasi: “Puže pjesma cvrčaka/ Što nadire sa izvana”. Korektno bilo bi reći – što nadire izvana. Ali tada bi nešto nedostajalo. Nestalo bi jasne razlike između onog što je unutra i onoga što je vani. Izjednačili bi se Bach i cvrčak. Gotovo da bi i običan postao dodir dviju toliko različitih zvučnih senzacija. Kad nešto do nas stiže izvana, to i dalje ostaje tamo. A kad nadire sa izvana, to osvaja prostor i drukčijim ga čini.
Ili ovako: “Iza golova, na gomili, dječja bicikla/ Vriska, zvuk lopte i dozivanje iz daljine/ Kako kojeg dječaka bude pogađalo njegovo ime/ Napuštat će igru, uzimati biciklo i odlaziti/ Tamo odakle, negdje pred kuću izašla/ Stoji i zove njegova majka”. Nabacani na gomilu poni bicikli, ili oni još manji, slika je koju poznajemo. Sjećamo je se zato što smo je više puta vidjeli, a da nismo o njoj promislili. Dječaci koji su se nekamo dovezli biciklima da igraju lopte. To je također viđeno, i ljepota ovih scena upravo je u tome što su nam poznate. Ali se nakon toga sve mijenja. U konstrukciji “kako kojeg dječaka bude pogađalo njegovo ime” nešto je gotovo zlokobno. Jer pogađaju meci, granate pogađaju. Svijet u kojem je moguće da ovako pogađaju imena nužno mora biti onaj svijet u kojemu su isto tako pogađali meci. Jednog po jednog dječaka. Kojeg zatim nestaje. Koji zatim napušta igru, uz tresak izabire, izvlači svoj bicikl, i odlazi za majčinim glasom. Onako, otprilike, kako metkom ili granatom pogođeni odlazi za smrću.
Ničega od toga u Kaplanovom fragmentu nema. On je samo neobičan, a na čitatelju je da kako on umije i zna istumači sebi tu neobičnost. U tom će se tumačenju zbiti čudo koje je u slici, u pjesmi i u pjesničkom fragmentu najavljeno.
Ono čudo zbog kojega, konačno, ima smisla na kraju sve izbrisati, pa da bude slobodno kao ptica.
Pokraj Opuzena
Sljedeći put kada se budete vozili pokraj Opuzena, magistralom uz koju su oni, sjetit ćete se ove Kaplanove pjesme: “Pored puta, ljudi prodaju voće./ Pod sklepanim nadstrešnicama/// Povazdan sjede i čekaju da im svrate/ Oni što su pošli na more, ili da se s njega/// Vrate./// Kad legnu u sparne postelje/ Prije nego usnu, trzaju se na aute/// Koji u njihovim mislima staju/ Kod njihovog štanda.”
Oreoli
Umijeće stvaranja slika jedno je od specifično ljudskih umijeća, drukčije od ostalih i po tome što to umijeće ničemu ne služi osim pjesništvu. Ili tome da u drugome stvori ushit i prepoznavanje koje drugog na takav način razoruža da nije u stanju zaratiti sa slikotvorcem. I još nešto: u slikama se ljudi prepoznaju, po slikotvorstvu se oni razlikuju. Recimo: “Sin i ja se vozimo na biciklima/ Oko naših glava, kao u Vešovićevoj pjesmi/// Oreoli od rojeva mušica”.