Godinama kasnije, tvoja ljutnja će se vraćati, dolaziti kao tuga, u talasima, ili pomiješana sa njom. I uvijek će izrasti iz nekakve uzgredne priče.
U jednom svjetlom popodnevu, umornih nogu podignutih na stočić u dnevnoj sobi, otac će ti pričati kako je kao mladić nakon smjene u tvornici sa prijateljem trčao da uhvati voz da bi svečeri stigli na neku zabavu. Kako je bilo nemoguće, idući redovnim putevima, stići voz na stanici sa koje je polazio, njih su dvojica jednom nedjeljno pretrčavali taj put prečicama, koje su uključivale sumanuti trk preko uskog željezničkog mosta.
I on je opisivao taj trk mladih snažnih nogu trljajući stopala otečena od stajanja tog dana u radionici, dok si ti zamišljala sve ono što nije pomenuo (jer to radiš uvijek kad ljudi govore, zamišljaš ono što nisu pomenuli, kao što kad te voze putem pored polja, zamišljaš uvijek ono što ne vidiš: rskanje kravlje gubice u dodiru sa svježom travom, na primjer, jer je u tebi uvijek prisutan napor da zamisliš jednu kravu koju ne vidiš, ali želiš da je tamo, u daljini, iza onog dalekog stabla i da ta krava slatko rska i tim rskanjem uspavljuje besmisao svijeta u kom živiš).
I tako ti, pošto tvoj otac izvjesno nije nikakav naročiti pripovjedač, domišljaš reski zrak usisavan mladim nozdrvama na željezničkom mostu što stoji između dana u tvornici i večeri u kojoj se gledaju djevojke na zabavi. I vraća ti se riječni miris zavičajne vode, pomiješan sa onim naročitim mirisom umornog željeza, koji oko sebe šire mostovi preko kojih prelaze vozovi u ljetnja poslijepodneva. I osjećaš veliki strah za dvojicu mladića na mostu, prestravljeno iščekuješ tutanj mašine koja će ih otresti kao zbunjene insekte sa umornog željeza što se ugiba pod njenim točkovima.
A onda će otac, koji nikad nije bio kadar da razlikuje fabulu od sižea, reći kako su ga kolege u tvornici nekad zvale iz šale takoitako, a ti ćeš pitati što je to značilo. On će kazati, trljajući i dalje stopalo, da je to bio malo pogrdni naziv za Srbina.
I u tebi će se podići ljutnja na mladića sa željezničkog mosta, na njegovo mirenje sa svim tim, na to što su ga noge trkom nosile na zabavu, na taj život kom se tako strastveno predavao da je potpuno previđao to kako ga zovu, kako ga vide. Ljuta si na tu oslijepljenost punoćom života.
Ljuta si na mlade noge koje su zaboravile sve prethodno nasilno prekrhane živote, sve žice i klanja, sve spaljene domove u koje su se vraćali očevi naših očeva, da bi počeli iz praznine mnogih odsustava. Samo zato da bi sad neko trčao u susret vozu preko jednog trošnog mosta, sasvim samoubilački. Na zabavu.
Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.
A voz koji ti je krenuo u susret, dok ti juriš tračnicama? Pregaziće te.
Pa si nakon toga tužna danima, proganja te riječni miris pomiješan sa mirisom umornog željeza i znaš da ga se nikad nećeš otresti, kao što će zauvijek ostati u tebi ta dva mlada i zdrava miša na mostu što vjeruju da se voz smije izazivati.
Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.
***
Tvoje najvažnije zavičajno poznanstvo je ono sa Bogom.
Kad si bila sasvim mala, objasnili su ti da je Bog umro, istog onog dana kad je umro i Đavo. Bila je godina tisuću devetsto četrdeset i peta. Te godine je, kažu, postradao Đavo, a Bog je nekako bio kolateralna šteta.
Ili je bilo obrnuto?
U svakom slučaju, učili su te da je Đavo mrtav, kaput, nema se tu više što razmatrati. Ubili su ga zato što je četiri godine ludovao sasvim. U tvom rodnom gradu Đavo je ubijao djecu kaustičnom sodom. Sve je imao razrađeno: transporti i transporti djece stizali su tu, baš blizu kuće u kojoj sad živiš, i sve ih je Đavo pojeo. Ostale su samo kosti. Koščice, male, malecne. I kad ideš u šetnju tvoji koraci ih malo protresu, one zagrgolje kao kamenje u morskom plićaku.
Ima taj jedan datum kad sa školskog razglasa pričaju priču o Đavolu i kaustičnoj sodi. Ti stežeš olovku, jako, jako, dok te prsti ne zabole. Strah se u tebi podiže do grla, stegne i ne pušta sve dok ne podsjete da je Đavo u međuvremenu stradao i da nema razloga za brigu.
A kod kuće šute, šute godinama. Šute babe i djedovi, šute o poznanstvu sa Đavolom.Kao bio je tu, u prolazu, odveo neke naše, pa se nisu vratili. Jedna poslala pismo prije no što ju je Đavo spalio u peći. Jednog nam je malog uzeo, nije imao tri godine.
Đavo je odvodio u logor. Logor je jedno mjesto na kom sada raste kameni cvijet a zemlja okolo je zatalasana, zatalasana, zatalasana. Zato je tebi uvijek muka kad te tamo odvedu, sve je zatalasano, pa se iz tvojih stopala podiže mučnina.
A kod kuće šute, šute godinama. Kad baba pomene malog od tri godine što ga je Đavo odveo, kad se sjeti matere spaljene u peći, gledaju da je ušutkaju. Jer se nema što o tome pričati. Bilo pa prošlo, najvažnije je da je Đavo mrtav, da smo ga ubili, utepali, zadavili.
Onda dođe taj jedan dan u kom te obavijeste da je izgleda, bila greška. Đavo je ipak živ. Eno ga blizu, viđen je u susjedstvu. Nikom nije jasno kako se to dogodilo. Sasvim nepredviđeno. Godine tisuću devetsto devedeset i prve.
A sa Đavolom se vratio i Bog.
I plakao je.
Dvadeset i pet godina poslije vratićeš se po prvi put u svoj rodni grad.
Stajaćeš na malenom spomen obilježju djeci ubijenoj u dječjem logoru. Pored tebe stajaće čovjek u devetoj deceniji života, kom je mati kao dječaku povjerila mlađeg brata i sestru da se o njima stara u logoru. Sestru su odnijeli i nikad je više nije vidio, brat je umro. Čovjek zbog toga nikada nije odrastao, ostao je zauvijek dijete u prijestupu, dječak koji nije poslušao majku, zauvijek kriv.
Stajaće tako pored tebe, štapa pobodenog u zemlju ispod koje kosti nježno grgolje kao kamenje u morskom plićaku i tebi će se činiti da je taj štap u tu zemlju poboden čitavog njegovog života, da ga samo on drži da se paučinasto ne raspe po svijetu, u stidu neispunjenog obećanja.
Ti ćeš gledati u stambeno naselje preko puta, kroz čije si ulice vozila bicikl davno, kao dijete, dok si mislila da je Đavo mrtav. Sve roletne na onoj strani zgrade koja gleda na spomen obilježje mrtvoj djeci biće spuštene.
Gledaćeš u te oslijepljene zgrade i razgovarati sa svojim uplakanim Bogom.
Miševi na mostu/9
***
Godinama kasnije, tvoja ljutnja će se vraćati, dolaziti kao tuga, u talasima, ili pomiješana sa njom. I uvijek će izrasti iz nekakve uzgredne priče.
U jednom svjetlom popodnevu, umornih nogu podignutih na stočić u dnevnoj sobi, otac će ti pričati kako je kao mladić nakon smjene u tvornici sa prijateljem trčao da uhvati voz da bi svečeri stigli na neku zabavu. Kako je bilo nemoguće, idući redovnim putevima, stići voz na stanici sa koje je polazio, njih su dvojica jednom nedjeljno pretrčavali taj put prečicama, koje su uključivale sumanuti trk preko uskog željezničkog mosta.
I on je opisivao taj trk mladih snažnih nogu trljajući stopala otečena od stajanja tog dana u radionici, dok si ti zamišljala sve ono što nije pomenuo (jer to radiš uvijek kad ljudi govore, zamišljaš ono što nisu pomenuli, kao što kad te voze putem pored polja, zamišljaš uvijek ono što ne vidiš: rskanje kravlje gubice u dodiru sa svježom travom, na primjer, jer je u tebi uvijek prisutan napor da zamisliš jednu kravu koju ne vidiš, ali želiš da je tamo, u daljini, iza onog dalekog stabla i da ta krava slatko rska i tim rskanjem uspavljuje besmisao svijeta u kom živiš).
I tako ti, pošto tvoj otac izvjesno nije nikakav naročiti pripovjedač, domišljaš reski zrak usisavan mladim nozdrvama na željezničkom mostu što stoji između dana u tvornici i večeri u kojoj se gledaju djevojke na zabavi. I vraća ti se riječni miris zavičajne vode, pomiješan sa onim naročitim mirisom umornog željeza, koji oko sebe šire mostovi preko kojih prelaze vozovi u ljetnja poslijepodneva. I osjećaš veliki strah za dvojicu mladića na mostu, prestravljeno iščekuješ tutanj mašine koja će ih otresti kao zbunjene insekte sa umornog željeza što se ugiba pod njenim točkovima.
A onda će otac, koji nikad nije bio kadar da razlikuje fabulu od sižea, reći kako su ga kolege u tvornici nekad zvale iz šale takoitako, a ti ćeš pitati što je to značilo. On će kazati, trljajući i dalje stopalo, da je to bio malo pogrdni naziv za Srbina.
I u tebi će se podići ljutnja na mladića sa željezničkog mosta, na njegovo mirenje sa svim tim, na to što su ga noge trkom nosile na zabavu, na taj život kom se tako strastveno predavao da je potpuno previđao to kako ga zovu, kako ga vide. Ljuta si na tu oslijepljenost punoćom života.
Ljuta si na mlade noge koje su zaboravile sve prethodno nasilno prekrhane živote, sve žice i klanja, sve spaljene domove u koje su se vraćali očevi naših očeva, da bi počeli iz praznine mnogih odsustava. Samo zato da bi sad neko trčao u susret vozu preko jednog trošnog mosta, sasvim samoubilački. Na zabavu.
Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.
A voz koji ti je krenuo u susret, dok ti juriš tračnicama? Pregaziće te.
Pa si nakon toga tužna danima, proganja te riječni miris pomiješan sa mirisom umornog željeza i znaš da ga se nikad nećeš otresti, kao što će zauvijek ostati u tebi ta dva mlada i zdrava miša na mostu što vjeruju da se voz smije izazivati.
Ne može se nekažnjeno šutjeti o mrtvima.
***
Tvoje najvažnije zavičajno poznanstvo je ono sa Bogom.
Kad si bila sasvim mala, objasnili su ti da je Bog umro, istog onog dana kad je umro i Đavo. Bila je godina tisuću devetsto četrdeset i peta. Te godine je, kažu, postradao Đavo, a Bog je nekako bio kolateralna šteta.
Ili je bilo obrnuto?
U svakom slučaju, učili su te da je Đavo mrtav, kaput, nema se tu više što razmatrati. Ubili su ga zato što je četiri godine ludovao sasvim. U tvom rodnom gradu Đavo je ubijao djecu kaustičnom sodom. Sve je imao razrađeno: transporti i transporti djece stizali su tu, baš blizu kuće u kojoj sad živiš, i sve ih je Đavo pojeo. Ostale su samo kosti. Koščice, male, malecne. I kad ideš u šetnju tvoji koraci ih malo protresu, one zagrgolje kao kamenje u morskom plićaku.
Ima taj jedan datum kad sa školskog razglasa pričaju priču o Đavolu i kaustičnoj sodi. Ti stežeš olovku, jako, jako, dok te prsti ne zabole. Strah se u tebi podiže do grla, stegne i ne pušta sve dok ne podsjete da je Đavo u međuvremenu stradao i da nema razloga za brigu.
A kod kuće šute, šute godinama. Šute babe i djedovi, šute o poznanstvu sa Đavolom. Kao bio je tu, u prolazu, odveo neke naše, pa se nisu vratili. Jedna poslala pismo prije no što ju je Đavo spalio u peći. Jednog nam je malog uzeo, nije imao tri godine.
Đavo je odvodio u logor. Logor je jedno mjesto na kom sada raste kameni cvijet a zemlja okolo je zatalasana, zatalasana, zatalasana. Zato je tebi uvijek muka kad te tamo odvedu, sve je zatalasano, pa se iz tvojih stopala podiže mučnina.
A kod kuće šute, šute godinama. Kad baba pomene malog od tri godine što ga je Đavo odveo, kad se sjeti matere spaljene u peći, gledaju da je ušutkaju. Jer se nema što o tome pričati. Bilo pa prošlo, najvažnije je da je Đavo mrtav, da smo ga ubili, utepali, zadavili.
Onda dođe taj jedan dan u kom te obavijeste da je izgleda, bila greška. Đavo je ipak živ. Eno ga blizu, viđen je u susjedstvu. Nikom nije jasno kako se to dogodilo. Sasvim nepredviđeno. Godine tisuću devetsto devedeset i prve.
A sa Đavolom se vratio i Bog.
I plakao je.
Dvadeset i pet godina poslije vratićeš se po prvi put u svoj rodni grad.
Stajaćeš na malenom spomen obilježju djeci ubijenoj u dječjem logoru. Pored tebe stajaće čovjek u devetoj deceniji života, kom je mati kao dječaku povjerila mlađeg brata i sestru da se o njima stara u logoru. Sestru su odnijeli i nikad je više nije vidio, brat je umro. Čovjek zbog toga nikada nije odrastao, ostao je zauvijek dijete u prijestupu, dječak koji nije poslušao majku, zauvijek kriv.
Stajaće tako pored tebe, štapa pobodenog u zemlju ispod koje kosti nježno grgolje kao kamenje u morskom plićaku i tebi će se činiti da je taj štap u tu zemlju poboden čitavog njegovog života, da ga samo on drži da se paučinasto ne raspe po svijetu, u stidu neispunjenog obećanja.
Ti ćeš gledati u stambeno naselje preko puta, kroz čije si ulice vozila bicikl davno, kao dijete, dok si mislila da je Đavo mrtav. Sve roletne na onoj strani zgrade koja gleda na spomen obilježje mrtvoj djeci biće spuštene.
Gledaćeš u te oslijepljene zgrade i razgovarati sa svojim uplakanim Bogom.