Kad bih se vraćao od majke, slazio bih niz Višegradsku ulicu prema parku i gledao kuće. Sanjao sam kako ćemo majka i ja jednog dana dobaviti kuću i kako će ona izgledati kao jedna od ovih niskih, trbuljatih kuća od ćerpiča, s ćeramidnim krovom “na četiri vode” i s bašticom ispred ili iza sebe kakvih je puna Višegradska ulica.
Nisam pretjerivao – nisam birao one najlepše, već sam se trudio da ta naša kuća bude jedna od onih koje se ne ističu, koje ničim ne privlače pažnju prolaznika.
Tako bih se, često, zahabio i ne bih primijetio kako me okružuju djeca iz ulice.
Jedno će me, ono ispred, odgurnuti, a drugo će iza pričučnuti, i ja ću se preko njega opružiti u prašinu i, prije no ustanem, ostati bez kese u kojoj se nalazi, uvijene u brašnjeni papir, pola Avdove pitaljke i majčine krvave ubruse.
Dokoni ljudi koji sjede na drvenim kanatima ispred radnji, grohotom se smiju. Neki se pri tom udaraju šakama o kolena, a neki šake upiru u mene.
Kuća na četiri vode
Kad bih se vraćao od majke, slazio bih niz Višegradsku ulicu prema parku i gledao kuće. Sanjao sam kako ćemo majka i ja jednog dana dobaviti kuću i kako će ona izgledati kao jedna od ovih niskih, trbuljatih kuća od ćerpiča, s ćeramidnim krovom “na četiri vode” i s bašticom ispred ili iza sebe kakvih je puna Višegradska ulica.
Nisam pretjerivao – nisam birao one najlepše, već sam se trudio da ta naša kuća bude jedna od onih koje se ne ističu, koje ničim ne privlače pažnju prolaznika.
Tako bih se, često, zahabio i ne bih primijetio kako me okružuju djeca iz ulice.
Jedno će me, ono ispred, odgurnuti, a drugo će iza pričučnuti, i ja ću se preko njega opružiti u prašinu i, prije no ustanem, ostati bez kese u kojoj se nalazi, uvijene u brašnjeni papir, pola Avdove pitaljke i majčine krvave ubruse.
Dokoni ljudi koji sjede na drvenim kanatima ispred radnji, grohotom se smiju. Neki se pri tom udaraju šakama o kolena, a neki šake upiru u mene.