Prvi put vidim da je netko napisao samo “Ante”, a ne “Ante Perković”. Kad god bi pričali o njemu, uvijek smo navodili puno ime i prezime. Recimo, kad dobiješ sms od Pilića “evo nas ispred bookse na kavi, tu smo ante perković i ja. dođi.”
Neke stvari ne možeš opisati, niti reći što o njima, a da ne počneš psovati. I nema smisla da tu psujem. Sve mi je gluplje psovati, znam da sam u četrdesetima, srećem raju uglavnom po sprovodima roditelja, znam da ćemo i mi na pašnjake Manitua, netko prerano, netko prekasno…
Ali, kad vidim onaj sms, u dubini sebe osjetim da su neki ljudi nezamjenjivi, jedinstveni, nenadoknadivi… I da je smrt takvih – jebena tragedija.
Ante Perković je stvarao glazbu, pisao o njoj i o glazbenicima, radio u kazalištu na radiju… I napisao “Sedmu republiku”.
“Sedma republika” Ante Perkovića legitimacija je jedne cijele generacije, njen pasoš i osobni karton. Generacija rođena u sedamdesetim godinama u bivšoj državi izgubila je cijeli svijet. Nas nema. Ovi prije nas barem mogu pobrojati što su izgubili. Moja generacija ne može pobrojati ni što smo trebali imati.
Pojelo nas je vrijeme i ždere nas nemilom brzinom. Zaboravit ćemo sami sebe, ako se ne nađe među nama netko bolji i pametniji da nas zapiše. Taj netko je bio Ante Perković. I zato je “Sedma republika” bitna i velika knjiga. Njenu važnost shvatit će tek naredne generacije. Mi nećemo, jer ne postojimo.
Ne postojimo kad nam fašisti marširaju ulicama. Ne postojimo kad nas siluju s kulturnom kontrarevolucijom. Ne postojimo dok nam se društvo pretvara u prirodnu nepogodu. Nismo postojali kad je Ante Perković gubio poslove i honorare u posljednjih godinu i pol, kad je bio jedan od onih koji smeta. Nikoga nije bilo briga. A nikad ga nisam vidio loše raspoloženog, ljutog, ogorčenog…
Možda bi trebalo ogorčenje maknuti iz ovog “in memoriama”, a možda i ne bi. A možda je zato baš ovo pravi trenutak da si pljunemo u facu jer takvim ljudima nismo nikad rekli koliko su nam važni. I koliko ih volimo. Ne mogu plakati, ne mogu vrisnuti, samo se nešto taloži u meni, osjetim to. Jebeš svijet bez Ante Perkovića.
Nikad neću obrisati iz mobitela brojeve Sime Mraovića i Ante Perkovića. Ne usudim se. Kao da ću nestati ako to napravim. A možda sam već nestao.
Ante Perković (1973. – 2017.)
Stigao je sms. “Umra je Ante.”
Prvi put vidim da je netko napisao samo “Ante”, a ne “Ante Perković”. Kad god bi pričali o njemu, uvijek smo navodili puno ime i prezime. Recimo, kad dobiješ sms od Pilića “evo nas ispred bookse na kavi, tu smo ante perković i ja. dođi.”
Neke stvari ne možeš opisati, niti reći što o njima, a da ne počneš psovati. I nema smisla da tu psujem. Sve mi je gluplje psovati, znam da sam u četrdesetima, srećem raju uglavnom po sprovodima roditelja, znam da ćemo i mi na pašnjake Manitua, netko prerano, netko prekasno…
Ali, kad vidim onaj sms, u dubini sebe osjetim da su neki ljudi nezamjenjivi, jedinstveni, nenadoknadivi… I da je smrt takvih – jebena tragedija.
Ante Perković je stvarao glazbu, pisao o njoj i o glazbenicima, radio u kazalištu na radiju… I napisao “Sedmu republiku”.
“Sedma republika” Ante Perkovića legitimacija je jedne cijele generacije, njen pasoš i osobni karton. Generacija rođena u sedamdesetim godinama u bivšoj državi izgubila je cijeli svijet. Nas nema. Ovi prije nas barem mogu pobrojati što su izgubili. Moja generacija ne može pobrojati ni što smo trebali imati.
Pojelo nas je vrijeme i ždere nas nemilom brzinom. Zaboravit ćemo sami sebe, ako se ne nađe među nama netko bolji i pametniji da nas zapiše. Taj netko je bio Ante Perković. I zato je “Sedma republika” bitna i velika knjiga. Njenu važnost shvatit će tek naredne generacije. Mi nećemo, jer ne postojimo.
Ne postojimo kad nam fašisti marširaju ulicama. Ne postojimo kad nas siluju s kulturnom kontrarevolucijom. Ne postojimo dok nam se društvo pretvara u prirodnu nepogodu. Nismo postojali kad je Ante Perković gubio poslove i honorare u posljednjih godinu i pol, kad je bio jedan od onih koji smeta. Nikoga nije bilo briga. A nikad ga nisam vidio loše raspoloženog, ljutog, ogorčenog…
Možda bi trebalo ogorčenje maknuti iz ovog “in memoriama”, a možda i ne bi. A možda je zato baš ovo pravi trenutak da si pljunemo u facu jer takvim ljudima nismo nikad rekli koliko su nam važni. I koliko ih volimo. Ne mogu plakati, ne mogu vrisnuti, samo se nešto taloži u meni, osjetim to. Jebeš svijet bez Ante Perkovića.
Nikad neću obrisati iz mobitela brojeve Sime Mraovića i Ante Perkovića. Ne usudim se. Kao da ću nestati ako to napravim. A možda sam već nestao.