Na vijest o smrti razmišljam o životu. Stariji sam od države, a mlađi od jednog prijateljstva. Mene su zvali “filozofska beba” jer sam rođen prije nego je moja majka, dr. Ina Ovadija Musafija diplomirala na odsjeku Filozofije Filozofskog fakulteta u Sarajevu, pa sam slušao predavanja iz filozofije ugodno ušuškan u utrobi moje majke, pored koje je u klupama sjedila nedavno preminula profesorica dr. Jelena Berberović. Jelena je diplomirala 1960. u prvoj generaciji diplomanata Filozofije, ja rođen 1961.
U dugim šetnjama, zavaljen u drvena bijela kolica, slušao sam peripatetičke diskusije dviju folozofica, malo šta zapamtio, ali par decenija kasnije i sam postao student filozofije. Imao sam tremu prije polaganja ispita Teorija saznanja ili kako se tada to zvalo Gnoseologija, u kabinetu profesorice Berberović. Znam da sam jedno pitanje imao Kanta i da sam znao tačno da objasnim pojam “apercepcije”. Ostalog se ne sjećam. Dobio sam desetku (sad sam provjerio u Indexu koji još uvijek čuvam), mada sam mislio da mi je dala devetku. Kad bolje pogledam, iz filozofskih predmeta većinom desetke: Abdulah Šarčević (Ontologija), Predrag Finci (Estetika), Vladimir Premec (Antička filozofija). Ma rodila me mlada majka i još k tome Filozof.
Mi smo dugo vremena živjeli u malim stanovima, po socijalističkom standardu i nije mi žao. Veoma se dobro sjećam večernjih sjedeljki, gdje je jedan od gostiju bila i Jelena, a od mene se očekivalo da se povučem u dječiju sobu. Liberalno vaspitanje mojih roditelja dozvoljavalo mi je da sam odlučim da li ću ispoštovati očekivanja ili postupati po svojoj volji, tako da sam naravno ostajao i pokušavao shvatiti o čemu diskutuju odrasli… Tu je filozofija nedvosmisleno postala privlačna, jer mi je negdje u mojoj svijesti osiguravala mjesto za stolom gdje imam šta da kažem…
Mnogo češće se događalo da bi Jelena u svom bijelom fići, a kasnije bijelom golfu, dolazila da pokupi mamu i odvede je negdje na čašicu razgovora. Majčina veza sa Jelenom u mojim očima je bila i njena veza sa strukom. Bilo je mnogo majčinih prijateljica koje su nas posjećivale, ali jedini filozof među njima bila je Jelena. Uvijek elegantna, decentna, sa karakterističnim smijehom koji je pokadkad podcrtavao ironiju sa kojom bi se odnosila prema nekome ili nečemu o čemu se u tom trenutku govorilo.
Znam da su zajedno Ina i Jelena odlazile i u Dubrovnik u Centar za postdiplomske studije, i na Korčulansku ljetnu školu, o kojoj sam u to vrijeme malo šta znao, ali sam poslije mnogo godina sa velikim apetitom pročitao u knjizi Bože Jakšića. Čitajući tu knjigu u vrijeme kad sam se već oprostio od oca, mislio sam na intelektualnu klimu koja se razvijala u Jugoslaviji u kojoj sam rastao. Majka mi je govorila o filozofskim kružocima održavanim na Filozofskom fakultetu na koje je dolazio i moj otac kao medicinar koji je volio diskusiju. Jelena Berberović bila je dio tog kruga, a profesori u to vrijeme su bili Vanja Sutlić, Ivan Foht, Rudi Supek… mnogi od njih smatrani vodećim stručnjacima u evropskoj filozofskoj i sociološkoj misli. Ljudi poput Ernsta Bloha ili Herberta Markuzea čije smo knjige čitali kao obaveznu literaturu kao studenti filozofije, na Korčuli su se pojavljivali glavom i bradom.
Danas sam Kanađanin, i izvinjavam se što kao referencu koristim seriju koju sam na HBO kanalu gledao sa velikim zanimanjem da bih objasnio kako danas gledam na moju profesoricu i porodičnog prijatelja – mislim na seriju “Mad Man” koja hronološki obuhvata razdoblje s kraja pedesetih do sredine sedamdesetih godina. U toj se seriji jasno može pratiti emancipacija žene koja zahvaljujući stručnosti i predanom radu od pomoćnog osoblja u muškom svijetu marketinških agencija, postaje ravnopravni partner. Žena od koje se očekivalo da bude domaćica i brine se o porodici najednom je bila suočena sa mogućnušću da odgovori izazovima profesije. I dok je moja majka uspjela doktorirati i baviti se stručnim radom usput podižući troje djece, Jelena Berberović se nesumnjivo opredijelila za profesiju i u njoj postigla renome vrijedan poštovanja. Ne samo što je objavila pet stručnih knjiga, nego je kao član uredničkog odbora učestvovala u izdavačkoj djelatnosti usmjerenoj ka publikovanju djela svjetske filozofske misli. Pamtim je kao samosvojnu ženu koja je svojom pojavom nesumnjivo ulijevala poštovanje, a svojim stručnim autoritetom uspjela je sebi osigurati mjesto pod suncem i nakon raspada Jugoslavije, bilo da je riječ o Univerzitetu u Beogradu, gdje je predavala od 1994. do 2000. ili Univerzitetu u Sarajevu, gdje je ponovo predavala od 2000. do 2009.
Jelena Berberović je bila veoma privatna osoba. Ne znam mnogo o njenom životu. Poslednji put smo se sreli u Sarajevu 2004. godine. Upravo joj je iz štampe izlazila knjiga eseja o modernoj filozofiji pod naslovom “Racionalnost i jezik” u izdanju Svjetlosti. Govorila je o tome. Ja sam tada počeo profesionalno snimati svadbe, i tom sam prilikom snimao vjenčanje moje rodice Perle u Sarajevu. Ipak da se ne kaže da sam filozofiju popuno zametnuo, govorio sam o Heraklitu i mislio kako se ne može u istu vodu dva puta zagaziti. Iz tog susreta (častila je ručkom mamu i mene) prisjećam se njene geste koja je je trebala reći više od riječi, ukazujući na nivo onih koji nisu zadovaljavali njene kriterije ozbiljnog rada i intelektualnog nivoa sa kojim se suočavala u svakodnevnoj praksi svog profesorskog rada.
Danas kada živimo u svijetu opšte sumnje u nauku, i populističkog prezira prema intelektualcima, Jeleninu posvećenost racionalizmu, odnosu nauke i filozofije, duboko cijenim i poštujem jer je svjesno prihvatila samoću intelektualne elite .
Kraj života dočekala je u Sarajevu, u novoizgrađenom staračkom domu negdje pod Igmanom. Pred sam kraj života, moja majka je iz dalekog Corvallisa u Oregonu, USA, uspjela pronaći svoju dugogodišnju prijateljicu u tom domu, na njeno veliko iznenađenje. Kao što pamtim sliku ostarjelog Tesle koji hrani golubove u New Yorku, tako zamišljam i Jelenu Berberović u tom staračkom domu. Koliko joj je preostalo od njene privatnosti i elegantne figure u toj ustanovi? Šta je tamo ostalo od Ludwiga Witngesteina, Bertranda Russela, Karla Poppera sa kojima se družila cijelog radnog vijeka? Ne mnogo više nego je preostalo u pepelu spaljene biblioteke Korčulanske ljetne filozofske škole.
Jelena Berberović (1938. – 2017.)
Na vijest o smrti razmišljam o životu. Stariji sam od države, a mlađi od jednog prijateljstva. Mene su zvali “filozofska beba” jer sam rođen prije nego je moja majka, dr. Ina Ovadija Musafija diplomirala na odsjeku Filozofije Filozofskog fakulteta u Sarajevu, pa sam slušao predavanja iz filozofije ugodno ušuškan u utrobi moje majke, pored koje je u klupama sjedila nedavno preminula profesorica dr. Jelena Berberović. Jelena je diplomirala 1960. u prvoj generaciji diplomanata Filozofije, ja rođen 1961.
U dugim šetnjama, zavaljen u drvena bijela kolica, slušao sam peripatetičke diskusije dviju folozofica, malo šta zapamtio, ali par decenija kasnije i sam postao student filozofije. Imao sam tremu prije polaganja ispita Teorija saznanja ili kako se tada to zvalo Gnoseologija, u kabinetu profesorice Berberović. Znam da sam jedno pitanje imao Kanta i da sam znao tačno da objasnim pojam “apercepcije”. Ostalog se ne sjećam. Dobio sam desetku (sad sam provjerio u Indexu koji još uvijek čuvam), mada sam mislio da mi je dala devetku. Kad bolje pogledam, iz filozofskih predmeta većinom desetke: Abdulah Šarčević (Ontologija), Predrag Finci (Estetika), Vladimir Premec (Antička filozofija). Ma rodila me mlada majka i još k tome Filozof.
Mi smo dugo vremena živjeli u malim stanovima, po socijalističkom standardu i nije mi žao. Veoma se dobro sjećam večernjih sjedeljki, gdje je jedan od gostiju bila i Jelena, a od mene se očekivalo da se povučem u dječiju sobu. Liberalno vaspitanje mojih roditelja dozvoljavalo mi je da sam odlučim da li ću ispoštovati očekivanja ili postupati po svojoj volji, tako da sam naravno ostajao i pokušavao shvatiti o čemu diskutuju odrasli… Tu je filozofija nedvosmisleno postala privlačna, jer mi je negdje u mojoj svijesti osiguravala mjesto za stolom gdje imam šta da kažem…
Mnogo češće se događalo da bi Jelena u svom bijelom fići, a kasnije bijelom golfu, dolazila da pokupi mamu i odvede je negdje na čašicu razgovora. Majčina veza sa Jelenom u mojim očima je bila i njena veza sa strukom. Bilo je mnogo majčinih prijateljica koje su nas posjećivale, ali jedini filozof među njima bila je Jelena. Uvijek elegantna, decentna, sa karakterističnim smijehom koji je pokadkad podcrtavao ironiju sa kojom bi se odnosila prema nekome ili nečemu o čemu se u tom trenutku govorilo.
Znam da su zajedno Ina i Jelena odlazile i u Dubrovnik u Centar za postdiplomske studije, i na Korčulansku ljetnu školu, o kojoj sam u to vrijeme malo šta znao, ali sam poslije mnogo godina sa velikim apetitom pročitao u knjizi Bože Jakšića. Čitajući tu knjigu u vrijeme kad sam se već oprostio od oca, mislio sam na intelektualnu klimu koja se razvijala u Jugoslaviji u kojoj sam rastao. Majka mi je govorila o filozofskim kružocima održavanim na Filozofskom fakultetu na koje je dolazio i moj otac kao medicinar koji je volio diskusiju. Jelena Berberović bila je dio tog kruga, a profesori u to vrijeme su bili Vanja Sutlić, Ivan Foht, Rudi Supek… mnogi od njih smatrani vodećim stručnjacima u evropskoj filozofskoj i sociološkoj misli. Ljudi poput Ernsta Bloha ili Herberta Markuzea čije smo knjige čitali kao obaveznu literaturu kao studenti filozofije, na Korčuli su se pojavljivali glavom i bradom.
Danas sam Kanađanin, i izvinjavam se što kao referencu koristim seriju koju sam na HBO kanalu gledao sa velikim zanimanjem da bih objasnio kako danas gledam na moju profesoricu i porodičnog prijatelja – mislim na seriju “Mad Man” koja hronološki obuhvata razdoblje s kraja pedesetih do sredine sedamdesetih godina. U toj se seriji jasno može pratiti emancipacija žene koja zahvaljujući stručnosti i predanom radu od pomoćnog osoblja u muškom svijetu marketinških agencija, postaje ravnopravni partner. Žena od koje se očekivalo da bude domaćica i brine se o porodici najednom je bila suočena sa mogućnušću da odgovori izazovima profesije. I dok je moja majka uspjela doktorirati i baviti se stručnim radom usput podižući troje djece, Jelena Berberović se nesumnjivo opredijelila za profesiju i u njoj postigla renome vrijedan poštovanja. Ne samo što je objavila pet stručnih knjiga, nego je kao član uredničkog odbora učestvovala u izdavačkoj djelatnosti usmjerenoj ka publikovanju djela svjetske filozofske misli. Pamtim je kao samosvojnu ženu koja je svojom pojavom nesumnjivo ulijevala poštovanje, a svojim stručnim autoritetom uspjela je sebi osigurati mjesto pod suncem i nakon raspada Jugoslavije, bilo da je riječ o Univerzitetu u Beogradu, gdje je predavala od 1994. do 2000. ili Univerzitetu u Sarajevu, gdje je ponovo predavala od 2000. do 2009.
Jelena Berberović je bila veoma privatna osoba. Ne znam mnogo o njenom životu. Poslednji put smo se sreli u Sarajevu 2004. godine. Upravo joj je iz štampe izlazila knjiga eseja o modernoj filozofiji pod naslovom “Racionalnost i jezik” u izdanju Svjetlosti. Govorila je o tome. Ja sam tada počeo profesionalno snimati svadbe, i tom sam prilikom snimao vjenčanje moje rodice Perle u Sarajevu. Ipak da se ne kaže da sam filozofiju popuno zametnuo, govorio sam o Heraklitu i mislio kako se ne može u istu vodu dva puta zagaziti. Iz tog susreta (častila je ručkom mamu i mene) prisjećam se njene geste koja je je trebala reći više od riječi, ukazujući na nivo onih koji nisu zadovaljavali njene kriterije ozbiljnog rada i intelektualnog nivoa sa kojim se suočavala u svakodnevnoj praksi svog profesorskog rada.
Danas kada živimo u svijetu opšte sumnje u nauku, i populističkog prezira prema intelektualcima, Jeleninu posvećenost racionalizmu, odnosu nauke i filozofije, duboko cijenim i poštujem jer je svjesno prihvatila samoću intelektualne elite .
Kraj života dočekala je u Sarajevu, u novoizgrađenom staračkom domu negdje pod Igmanom. Pred sam kraj života, moja majka je iz dalekog Corvallisa u Oregonu, USA, uspjela pronaći svoju dugogodišnju prijateljicu u tom domu, na njeno veliko iznenađenje. Kao što pamtim sliku ostarjelog Tesle koji hrani golubove u New Yorku, tako zamišljam i Jelenu Berberović u tom staračkom domu. Koliko joj je preostalo od njene privatnosti i elegantne figure u toj ustanovi? Šta je tamo ostalo od Ludwiga Witngesteina, Bertranda Russela, Karla Poppera sa kojima se družila cijelog radnog vijeka? Ne mnogo više nego je preostalo u pepelu spaljene biblioteke Korčulanske ljetne filozofske škole.
Toronto, mart 2017.