Sestra Bartova, a kći Homerova i Margeina, svira saksofon, predana je vjerovanjima Istoka i ne jede meso. Lisa Simpson je feministica, ljevičarka i aktivistica svih dobrih i plemenitih ideologija koje su autorima serije mogle na um pasti. S njom započinje, na njoj završava pojam političke korektnosti u domu Simpsonovih. Ona je, prije nego itko drugi, amblematska figura one liberalne i slobodarske Amerike čije se najveće iskušenje ticalo predsjednikovih bračnih nevjera i pitanja je li felacio seks ili nije, a koja će pasti, da se za naših života više ne uzdigne, početkom vladavine Georgea W. Busha, zajedno s neboderima Svjetskoga trgovinskog centra. Lisa će, ne odrastajući ni godine, jer animirani junaci ne odrastaju, vrlo osviješteno i angažirano doživjeti Bushovu vladavinu, praćenu zaglupljivanjem Amerike i sramoćenjem svijeta u koji je vjerovala. I nije ni za trenutak posustajala.
Kvocijent inteligencije joj je preko 150, najviši u Springfieldu, što je kod drugih, jednako među djecom i odraslima, izazvalo zavist. Govori francuski, njemački, kineski i talijanski.
Uglavnom je tužna i zabrinuta. Brata voli onom bezuvjetnom sestrinskom ljubavlju, premda je svjesna da nije baš jako pametan i da im se svjetovi ni u čemu ne preklapaju. Dok je Bart po mnogočemu sin svoga oca, a lucidnost i prostosrdačnu znatiželju povukao je od majke, za Lisu je svima nejasno u koga se uvrgnula. Biva tako da se rodi dijete kojemu su i otac i mati jednaki stranci, i koje nema ništa od sveg roda iz kojeg je poteklo. O takvom se djetetu onda priča.
Lisa je strastvena i visokomoralna. To je, uostalom, i čini tako tužnom i zabrinutom. Njezin pogled na svijet je, naravno, globalan. Suprotno i većini svojih političkih i svjetonazorskih srodnika, Lisa će otpatiti nesreće cijeloga svijeta. Recimo, živo je zauzeta oko nezavisnosti Tibeta i podrške Dalaj Lami, što je kineske diplomate dovodilo do bijesa. Ali ne diplomate iz crtanih filmova, nego one iz Pekinga i Washingtona.
Zabavljena je pravima životinja. I u tome je, vjerojatno, prvakinja među imaginarnim likovima našega vijeka. Zamjerila se farmaceutskim tvrtkama i proizvođačima mesnih prerađevina. Ali ni oni joj, kao ni kineski diplomati, zapravo ne mogu ništa. I to iz barem dva razloga. Manje važan se tiče činjenice da je fikcionalne junake još uvijek nemoguće izvesti pred sud. Važniji je taj što je Lisa Simson dijete. Mlađa maloljetnica. Ne mogu joj ništa kad iznosi stavove koji su njima neprihvatljivi. I nikad joj neće ništa moći, jer Lisa ne odrasta, u Springfieldu teče samo društveno, političko i povijesno vrijeme, dok ono subjektivno vrijeme, osobno i obiteljsko, zaustavljeno stoji. To je, zapravo, mogući ideal sreće. Da povijest pokraj nas prolazi, da se izmjenjuju vođe i predsjednici, a da smo mi uvijek onakvi kakvi smo bili na početku priče. S onoliko godina koliko smo imali u prvoj epizodi.
Da mi je da biram u čiju bih se sudbinu pretočio i slio u priči o Simpsonima, izabrao bih, naravno, Lisu. Osim što mi je po temperamentu i karakteru najbliža, s jedanaest-dvanaest godina jednako sam tako bezuvjetno ljubio svoje bližnje. I bio sam jednako pametan i za svijet zainteresiran kao Lisa. Ovisnik o vanjskoj politici, zabavljen oko književnosti, ali i oko filozofija Istoka, dijete pred kojim se svijet rastvarao poput velikoga televizijskog ekrana. Tada sam bio na vrhuncu. Poslije sam u svakom pogledu propao, urušio se moralno i intelektualno. Kad vidim Lisu, bivam svjestan da je, barem u mom slučaju, odrastanje bilo vrijeme opadanja, silaska u prljavu ljudsku kožu.
Lisa Simpson
Imaginarni prijatelj/27
Sestra Bartova, a kći Homerova i Margeina, svira saksofon, predana je vjerovanjima Istoka i ne jede meso. Lisa Simpson je feministica, ljevičarka i aktivistica svih dobrih i plemenitih ideologija koje su autorima serije mogle na um pasti. S njom započinje, na njoj završava pojam političke korektnosti u domu Simpsonovih. Ona je, prije nego itko drugi, amblematska figura one liberalne i slobodarske Amerike čije se najveće iskušenje ticalo predsjednikovih bračnih nevjera i pitanja je li felacio seks ili nije, a koja će pasti, da se za naših života više ne uzdigne, početkom vladavine Georgea W. Busha, zajedno s neboderima Svjetskoga trgovinskog centra. Lisa će, ne odrastajući ni godine, jer animirani junaci ne odrastaju, vrlo osviješteno i angažirano doživjeti Bushovu vladavinu, praćenu zaglupljivanjem Amerike i sramoćenjem svijeta u koji je vjerovala. I nije ni za trenutak posustajala.
Kvocijent inteligencije joj je preko 150, najviši u Springfieldu, što je kod drugih, jednako među djecom i odraslima, izazvalo zavist. Govori francuski, njemački, kineski i talijanski.
Uglavnom je tužna i zabrinuta. Brata voli onom bezuvjetnom sestrinskom ljubavlju, premda je svjesna da nije baš jako pametan i da im se svjetovi ni u čemu ne preklapaju. Dok je Bart po mnogočemu sin svoga oca, a lucidnost i prostosrdačnu znatiželju povukao je od majke, za Lisu je svima nejasno u koga se uvrgnula. Biva tako da se rodi dijete kojemu su i otac i mati jednaki stranci, i koje nema ništa od sveg roda iz kojeg je poteklo. O takvom se djetetu onda priča.
Lisa je strastvena i visokomoralna. To je, uostalom, i čini tako tužnom i zabrinutom. Njezin pogled na svijet je, naravno, globalan. Suprotno i većini svojih političkih i svjetonazorskih srodnika, Lisa će otpatiti nesreće cijeloga svijeta. Recimo, živo je zauzeta oko nezavisnosti Tibeta i podrške Dalaj Lami, što je kineske diplomate dovodilo do bijesa. Ali ne diplomate iz crtanih filmova, nego one iz Pekinga i Washingtona.
Zabavljena je pravima životinja. I u tome je, vjerojatno, prvakinja među imaginarnim likovima našega vijeka. Zamjerila se farmaceutskim tvrtkama i proizvođačima mesnih prerađevina. Ali ni oni joj, kao ni kineski diplomati, zapravo ne mogu ništa. I to iz barem dva razloga. Manje važan se tiče činjenice da je fikcionalne junake još uvijek nemoguće izvesti pred sud. Važniji je taj što je Lisa Simson dijete. Mlađa maloljetnica. Ne mogu joj ništa kad iznosi stavove koji su njima neprihvatljivi. I nikad joj neće ništa moći, jer Lisa ne odrasta, u Springfieldu teče samo društveno, političko i povijesno vrijeme, dok ono subjektivno vrijeme, osobno i obiteljsko, zaustavljeno stoji. To je, zapravo, mogući ideal sreće. Da povijest pokraj nas prolazi, da se izmjenjuju vođe i predsjednici, a da smo mi uvijek onakvi kakvi smo bili na početku priče. S onoliko godina koliko smo imali u prvoj epizodi.
Da mi je da biram u čiju bih se sudbinu pretočio i slio u priči o Simpsonima, izabrao bih, naravno, Lisu. Osim što mi je po temperamentu i karakteru najbliža, s jedanaest-dvanaest godina jednako sam tako bezuvjetno ljubio svoje bližnje. I bio sam jednako pametan i za svijet zainteresiran kao Lisa. Ovisnik o vanjskoj politici, zabavljen oko književnosti, ali i oko filozofija Istoka, dijete pred kojim se svijet rastvarao poput velikoga televizijskog ekrana. Tada sam bio na vrhuncu. Poslije sam u svakom pogledu propao, urušio se moralno i intelektualno. Kad vidim Lisu, bivam svjestan da je, barem u mom slučaju, odrastanje bilo vrijeme opadanja, silaska u prljavu ljudsku kožu.