Dok sam gledao kako pase
Ovčije stado s Nišićke visoravni,
Često bih pomislio da dečko davni
U meni nije nikada jenjao.
Možda sam se i zato, vječito, uza se,
Kao uz drvo, penjao.
Kada na teve gledam milijardere Arape,
Pokašto sjetim se godina gospodnjih
Kad smo štopali čarape
Ali ja ondašnji ne bih se mijenjao
Ni s jednim od njih:
Oni su svi isti, i to mi liči kazni,
A ja sam iznutra razni.
Biva mi od nekih uspomena
Kao da sam, nekoć, bio ujedno
I muškarac i žena.
Ili sam istodobno iz Papa i iz Danske.
Gospoče dosljedno
Koje nikada neće prestati da ore.
Jošter u sebi nosim Sutjeske i Granike.
Čak i Rusiju, dane joj kanske.
Još se u meni – ne čuju nego se ore
Tonovi Mustafine gitare.
Tonovi poput tamjanike.
Kao što neću zaboraviti ciganske,
Iz djetinjstva, gatare.
I jasno mi biva, u poneka jutra,
Kad se drveće, ko pred smak, razbigliše:
Od tisuća sam izukrštanih šara.
Ko Bosna koje nema više.
Ali nema tih para
Za koje bih dao to što sam iznutra,
Sav, kao krpara.
Krpara
Dok sam gledao kako pase
Ovčije stado s Nišićke visoravni,
Često bih pomislio da dečko davni
U meni nije nikada jenjao.
Možda sam se i zato, vječito, uza se,
Kao uz drvo, penjao.
Kada na teve gledam milijardere Arape,
Pokašto sjetim se godina gospodnjih
Kad smo štopali čarape
Ali ja ondašnji ne bih se mijenjao
Ni s jednim od njih:
Oni su svi isti, i to mi liči kazni,
A ja sam iznutra razni.
Biva mi od nekih uspomena
Kao da sam, nekoć, bio ujedno
I muškarac i žena.
Ili sam istodobno iz Papa i iz Danske.
Gospoče dosljedno
Koje nikada neće prestati da ore.
Jošter u sebi nosim Sutjeske i Granike.
Čak i Rusiju, dane joj kanske.
Još se u meni – ne čuju nego se ore
Tonovi Mustafine gitare.
Tonovi poput tamjanike.
Kao što neću zaboraviti ciganske,
Iz djetinjstva, gatare.
I jasno mi biva, u poneka jutra,
Kad se drveće, ko pred smak, razbigliše:
Od tisuća sam izukrštanih šara.
Ko Bosna koje nema više.
Ali nema tih para
Za koje bih dao to što sam iznutra,
Sav, kao krpara.
<4. 1. 2016>