Skoro sve kuće u mom komšiluku ličile su jedna na drugu. Izgledale su kao pravougaone kutije, obično su bile na sprat, sa drvenom stolarijom i fasadom od mljevenog pijeska u depresivnoj bež boji.
S kućom i okućnicom dobacivali smo do nekih famoznih 900 kvadratnih metara „imanja“, što je, uz one željezarske dimnjake preko puta, Haldu sa desne i klizište Rača sa lijeve strane, svakako bilo previše kvadrata.
Kad danas prođem tim sokakom, nikako mi ne bude jasno kako je na tom područiju uopšte bila dozvoljena izgradnja kuća.
Ali, eto… gradilo se i živjelo uz cestu, koja je takođe koncem 60-tih i 70-tih godina bila jako prometna. Možda i glavna, jer tada nije postojao magistralni put M 17.
Ljudi misle da samo ratovi mijenjaju imena ulica. U mojoj ulici nije bilo rata do ovog poslednjeg, a ipak je za vrijeme mog odrastanja tri puta mijenjala naziv. Bila je prvo Brodska cesta, pa Poglavnica i na kraju Ulica 12. aprila.
Tada su ograde između kuća bile takođe rijetkost. Nekako smo očima znali dokle je naše, a odakle komšijino. Tu i tamo našla bi se poneka ruža, jorgovan ili živa ograda… tek da znamo da to iza ne pripada nama.
Mi, djeca kroz sve to smo prolazili i ulazili kao u svoje. Prvi komšija mi je bio Branko, vršnjak. Njegov otac Savo vozio je autobus i ponekad bi svirnuo svom sinu kad prolazi, dok se mi igramo u dvorištu. Sva djeca bi onda k’o sumanuta mahala Savi dajući mu do znanja da je pozdrav autobuskom trubom primljen k znanju. To, k’o biva, bilo nešto kad ti Savo trubne iz autobusa...
Iza njih stanovali su Marija i Matija, sa sinovima Tonijem i Brankom (malo starijimod nas) koji su svoje roditelje persirali. Vi, mama! Vi, tata!
Matija i Marija su to objašnjavali ovako: Poštovanje i ophođenje prema drugim ljudima se nosi iz kuće. Ako se nauče pravilno ophoditi prema nama, sutra neće imati teškoća u društvu.
Sve je to bilo milozvučno do momenta kad su Branko i Toni ušli u doba adolescencije pa isprovocirani vaspitinim metodama svojih roditelja pošli vikati: Pobogu, mama… iz Vas ispadaju samo gluposti! Ne možete Vi meni pričati o tome kad pojma nemate. Ostavite me na miru i idite okopavati cvijeće. I Vi, tata… takođe! Uredite svoj život, pa se onda obraćajte meni sa savjetima.
Ili: Tata, Vi ste jedan običan prikriveni alkoholičar!
Odmah iza persirajuće porodice živio je Franc sa svojom ženom Bojom (Bojanom) I šesterodjece. Pero i Stevo su bili Bojina djeca iz prvog braka. Otac im je, valjda umro poslije Drugog svjetskog rata, nisam sigurna. Znam da se Boja nadala da će se, kad umre, na onom svijetu, opet spojiti sa svojim Jovom, koji je bio divan čovjek. Boja je bila iz Bosanskog Šamca i ne znam kako je upoznala Franca, Zagorca, koji je bio građevinac. I on je u Zagorju imao kćerku iz prvog braka. Zvala se Matilda i zadnji put je vidio kad je bila beba. Ipak, djeca su znala da tamo negdje, u tom lijepom Zagorju, koje niko nikada nije vidio, živi njihova polusestra i spominjali su je.
S Bojom je Franc imao četvero zajedničke djece. Franc je bio teški alkoholičar. Pio je kao smuk, bio je jako ružne naravi, pravi nesretnik… lik koji se ubio za ruske literature.
Kao mlad čovjek pao je sa neke skele i ostao teški invalid. Lijeva noga mu je bila ukočena, u njoj neka davno zahrđala šina… Imao je iza sebe nekoliko godina rada sa prijavom… gomilu djece bez osiguranja, život u nevjenčanom braku sa Bojom (jer njegov prvi brak u Zagorju nije bio razveden), siromaštvo, svađe, glad… Sve je to obilježilo ovu nesretnu porodicu koja je živjela tu, među nama… bez osnovnih sredstava za život, bez ikakvih primanja, puštena na milost i nemilost svog okruženja.
Pišem o onim „idelanim vremenima“ koja mnogi priželjkuju nazad, čekajući da nam uz njih vaskrsne i drug Tito.
Franc je pričao kajkavski i kad bi mu pao mrak na oči vikao je: Maaaršššš kući, bum ti mater jebal! Marššššš, vrag ti mater jebal… Ovde si se dovukal, gade mali…
I djeca bi raspamećena jurila kući, jer kad se Francu pomuti pogled ispod ulojenog smeđeg kačketa, svi su znali koliko je sati.
Doduše, nisu tad bježala samo djeca… Često je preko bašte bježala i Boja, a on onako šepajući pokušavao da je stigne vičući: – Bum ti kosti polomil, ti spodobo… jebal ti vrag mater četničku. Buš došla, buš došla… bumo vid’li…
A, Boja… brža od Franca, izuzetno niskog rasta, krivih nogu i ugodno zaobljenog stomačića (kao da je vječito u 7-om mjesecu trudnoće), ona bi se sa pristojne udaljenosti okrenula i piskavim glasom dobacila: Jeeeebemmmm i ja tebi, uuuustašku… jesiiii čuooooo?
Ponekad bi našla utočište kod nekog od komšija ili bi sjedila tako u mraku, pod jabukom u bašti, dok Franc ne padne u svoj duboki, alkoholizirani san. Ujutro bi on bio mahmuran i ljut, a Boja bi razmišljala šta i od čega skuhati djeci ručak za taj dan.
Bila je to jedina porodica koja nije imala struju u kući. Jedna kćerka je krajem 70-ih godina završavala građevinsku tehničku školu uz lampu petrolejku. Iscrtavala je one neke crteže, u milimetar tačne, sa posuđenim „rotringerima“ na drvenom kuhinjskom stolu pod prozorom, sjedeći na klimavoj štokrli. Nisu imali ni pod. Preko zemlje je bio prebačen neki linoleum, a soba puna vojničkih kreveta koje su zvali otomanima. Sva djeca su im bila prirodno inteligentna, ali zapostavljena do bola. Njihov najmlađi sin Ivan bio je moj vršnjak. Znali smo,da je rođen u nekoj normalnoj porodici, bio bi u najmanju ruku uspješan glumac. Likom je podsjećao na dječije izdanje Lea Martina, savršeno je oponašao zvukove iz prirode, posebno životinje i djeca su ga zbog toga (surovo kako to samo djeca mogu) prozvala Kujica. Tako je Ivan zbog svog prirodnog dara – da komšiji zalaje pred vratima baš kao pravo štene – dobio nadimak pripadajući toj sorti. Imao je i bujnu maštu. Uglavnom bi nam pričao kako je krenuo negdje, a pred njega izletjelo deset maskiranih momaka, sa strijelama, kopljima i noževima… želeći da ga ubiju, ali on bi stao ispred njih, te bi prvog mirno gledao u oči dok se ne sruši pod njegoviom hipnotizerskim pogledom, onda bi uz poznate kung fu metode savladao sve ostale… koji bi od straha otrčali kao ludi.
Priče su trajale… on je mijenjao boju glasa, rukama praveći pokrete kojima je kao uništavao protivnike… I niko od nas ga, iako smo znali da laže, nikad nije prekinuo sa pitanjem: I, šta je bilo kad si se probudio?
Ne znam je li to bila naša dječija solidarnost sa Ivanom koji mora rasti u toj kući, kod takvih roditelja ili smo kalkulativno uživali u besplatnom dječijem programu… koristeći Ivanove zabavljačke talente, kao u kakvom pozorištu, bez obaveze da mu za njegov performans aplaudiramo na kraju.
Ivan je mokrio u krevet.
Boja je ponekad pričala o njegovim noćnim morama, ali nije ga vodila doktoru zbog toga. Ivan nije bio osiguran. Jedini vid liječenja koji su mu priuštili zbog boljke o kojoj se nije smjelo naglas pričati bila je posjeta crkvi u Podmilačju kod Jajca, gdje su se zajednički molili Svetom Ivanu Krstitelju da našeg Ivana oslobodi njegovih strahova i mokrenja u krevet.
Ivan je i u pubertetu spavao sa roditeljima. Boja bi prostirala plastične mušeme na štrik iznad kuće da se izrače, a mi djeca nikad nismo ničim dali do znanja da znamo da naš lokalni Blek Stena još uvijek treba pelenu i mušemu kad ide spavati.
Franc bi nekada zaradio nešto novca kao dunđer majstor. Ljudi bi ga zvali da štošta sazida, da lijepi pločice… Razumio se on u sve te poslove i radio ih je solidno, dok se ne napije. Uglavnom je tražio novac unaprijed i davalo mu se, zbog djece, zbog situacije… No, kao I kod svih ljudi s porokom, najčešće se dešavalo da Franc završi u obližnjem lokalu koji su mještani zvali „Gril“ i bez kinte dođe kući, gdje su nastajale scene.
Komšije su nekad pomagale, nekad nisu, djeca su rasla i snalazila se… stariji su pomagali mlađe… i tako ukrug.
Jednom su se komšije sjetile da Francu i Boji kupe prase, misleći da bi to mogao biti konkretan i dugotrajniji vid pomoći. Prase nije zahtjevno, jede svašta, oprasi se mnogobrojno, prasići se mogu othraniti, prodati, zaklati, mekinje nisu skupe… Kako god, komšije su u jednom poklonjenom prasetu vidjele olakšanje teškog i sirotinjskog života te mnogobrojne porodice. Ideja je usvojena, zašlo se po kućama i skupio se novac po principu „kol’ko ko može“. Moja Fadila je velikodušno dala svoj prilog i eto… Jednog lijepog i toplog ljetnog dana u dvorištu Boje i Franca pojavilo se roskasto krmence. Mi, “građani Sela Mali Mokri Lug”, tj. MZ “Podbriježje”, upriličili smo mu lijep doček. Prasetu je samo mašnica oko vrata falila prilikom primopredaje… sve ostalo je bilo tu… od Bojine sreće do komšijskog beskrajno ponosnog i samozadovoljnog stava: mismohumanabićainezaboraviteštočinimozavas.
Djeca su se gurala u prve redove da budu što bliže tom novopridošlom stvorenju u mahali, koje je pritješnjeno uz trošni zid Francovog kućerka, glasno hroktalo… od gladi ili od uzbuđenja… ko bi ga znao.
Ja sam bila najmanja među tom dječurlijom, pomalo istraumatizirana rođenjem brata kojem su pripali sva pažnja i nježnost u kući… svakodnevno upijajući svojim dječijim ušima priču o tom “laganom porodu“ za razliku od nje (pa značajan pogled na mene), koja je sedamnaaaaaesstttt duuuugih sati dolazila na svijet i time dovela u pitanje dva života, izazvala kolapsdežurnog doktora, bijes nadležne babice i paniku akušerskog odjela omotavanjem pupčane vrpce oko vrata i izlaskom na svijet ne glavom (kako normalna djeca izlaze) već dupetom. Majka je tvrdila da sam se derala danonoćno iz čista mira, za razliku od njega (normalnog poroda) koji se živ nije čuo.
Uz to, kako to inače bude s nevoljama, da idu jedna za drugom, već sam pokazivala i naznake opake ljevorukosti… A i počela sam pričati kao dječak, sve u muškom rodu i u trećem licu: Mediha je jeo, Mediha je pio, Mediha je pao, Mediha je gladan…
Stalno su me ispravljali, ponavljajući: djevojčica je jela, pila, pala, gladna… ali, bez uspjeha.
Ja sam postala on!
Uglavnom, mali Mediha se u trenu zaljubio u hroktavo roskasto prase… Bilo je predivno.
Dok je moja majka u kući bila zabavljena dojenjem svog normalnog poroda, Mediha je prišao prasetu zvanom Gico i zagrlio ga iz sve snage. Prislonio je lice uz njegovu oštru, čekinjastu dlaku i počeo ga nježno češkati po lijevoj strani tijela.
Komšije su se smijale, a dijete nije imalo pojma… I nije znalo, da je, po nekoj pro-pisanoj logici, jedino stvorenje koje tom toplom dočeku ne bi ni trebalo prisustvovati.
Ali, gotovo… ljubav ne bira. Tako se i moja ljubav prema krmetu rodila u trenu i ja tu više ništa nisam mogla. Gico je za mene bio fascinantan.
Nesretna okolnost je bila što je normalan porod u kući, poslije podoja, el-hamdulillah, kvalitetno podrignuo i zaspao, pa je majka Fadila izašla da vidi šta radi onaj nenormalni porod po imenu Mediha…
I eto… ono što je vidjela nije joj se nimalo svidjelo. Uletjela je među masu k’ofurija, otrgnula me od tog divnog, roskastog stvorenja, specifične njuške… mrmljajući nešto poput: Pobogu… pa što je ne sklonite… I vukući me bez imalo milosti prema našem dvorištu… Dok sam ja, osjećajući u tom stisku svu njenu huju i bijes, počela plakati i zapomagati na sav glas: Pusti me… samo sam ga malo češ‘o! Ja sam njega samo malo češ‘o…
Elem… češ‘o, ne češ‘o… moja mati je u dvorištu napunila crvenu plastičnu banjicu vodom i na očigled svih komšija me ribala… rondajući pri tome, dok sam ja u predasima između dva stenjanja i dalje ponavljala: Gico je lijep, ja sam njega samo češ‘o…
Moja ljubav je naprasno prekinuta… Od svega toga ostao je blagi podsmijeh i anegdota u mahali. Doduše… i moja neka vječna tuga zbog svih zabranjenih i nasilno prekinutih ljubavi. Do svoje smrti komšija Matija bi, kad god me vidi, uz uobičajeno: „Dobar dan, Medena!“…namigujući dodao I ono… Samo sam ga malo češ’o.
Tih godina bili su aktuelni i poljski klozeti, obično par metara udaljeni od kuće, sa septičkom jamom. Čišćenje jedne septičke jame na ručni pogon takođe je priča za sebe. Ko god je rastao u kući sa propisno iskopanom septičkom jamom, zahvalniji je izumu jedne cisterne koja odvozi govna iz iste, nego li tehničkom dostignuću zvanom televizor. Nejse…
Kako rekoh, Franc je bio invalid i nije mogao savijati jednu nogu. Poljski klozeti nisu imali WC šolje i možete misliti kako je njemu jadniku bilo vršiti veliku nuždu. Noga nesavitljiva ko direk, a čučavac tamo u poljskom klozetu, udaljenom 30-ak metara od kuće…
Bio je majstor/građevinac i očigledno se bavio svojom problematikom, te je jednog lijepog dana odlučio da sebi napravi “sjedeći” WC. Iskopao je septičku jamu i iznad iste, umjesto čučavca, napravio od daske neku sjedeću kvadratnu šolju, a u sredini izrezao rupu. Tako je mogao da sjedne na te daske k’o čovjek i da se isto tako (ljudski) valjda i isprazni. Septičku jamu koja je (nelogično, k’o i on sam) bila ispred, a ne iza poljskog WC-a, prekrio je samo nekim daskama, čekajući bolju priliku da dođe do malo para za cement i armature, te to sve i zabetonira.
Svi ostali u komšiluku već su duže vremena imali kupatila sa kadom i WC šoljama… ali nama djeci Francov je izum bio interesantan i stalno smo ulazili unutra da vidimo te daske sa rupom u obliku trapeza. Kad ušicaš pogledom tačno kroz sredinu vidio bi u dubini brdo govana… Zaudaralo je žestoko, ali šta je djetetu smrad za takvo otkrovenje...
I tako… ja sam ulazila i izlazila, virila… I skakutala nazad preko klimavih dasaka koje su pokrivale septičku jamu.
Sudbina je htjela… da jedna tanka daska od šperploče pukne baš ispod mene i mojih 15-ak kila težine, te da baš ja proletim u tu famoznu septičku jamu, sve do ramena. Tu sam se negdje zaglavila i rukama uhvatila za dvije sporedne i čvršće daske koje su me održale na zraku. Vikala i zapomagala do besvijesti. Srećom, čula me Francova starija kćerka i dotrčala da me vadi. Nije uspjela sama, onda je počela i ona vikati, dok te panične krikove nije čula moja majka koja je doletjela k’o bez glave. I bi kao u onoj priči: Deda za repu, baba za dedu… iščupaše me iz govana i izvukoše napolje. Plave cipelice na šnjiranje se utopile definitivno, žute čarapice postale smeđe … pletene hlače (ručni rad) bijahu natopljene kompletnim sadržajem septičke jame… a vrhunac svega: onaj paralizirajući izraz na licu moje majke.
NedaoBog nikome takav pogled gađenja iznad glave, od bilo koga, a kamoli od rođene matere...
Opet banjica, šlauf i prskanje sa dva metra udaljenosti… Jesen kasna, pohladno… Ja vrištim, ali milosti nema. Eh, ni to ribanje nikad neću zaboraviti, kao ni očaj u majčinom pogledu. Ono s Gicom je, naspram ovog, bila obična masaža. Djeca u komšiluku su me danima zaobilazila, ono sa začepljenim nosom u smislu: Fuj, kaka!
Rugali su mi se, ismijavali me… Branko Savin mi je dovikivao: Smrdooo, prdoooo, smrdoooo, prdoooo… a ja nisam ništa odgovarala. Izdržala sam dostojanstveno. Vjerovatno me ne bi toliko zaobilazili i ismijavali da sam upala u Matijina govna, ne znam… Matija je ipak bio gospodin čovjek. Od toliko govana u komšiluku, najstravičnije je bilo, ipak, upasti u Francova…
Uglavnom, ja sam još u najranijem djetinjstvu naučila da se čuvam “tankih” terena i da gledam kakvo mi je tlo pod nogama… Od tada znam, ako je teren potanak, začas padneš u govna. A kad to bude, možeš se komotno udaviti i krepati da te niko i ne vidi i ne čuje. Ako zavičeš, pa te ipak čuju, moraš imati najmanje dvije jače osobe iza sebe da te iz govana izbave… i najmanje jednu koja će se potruditi da te od tog poslije sapere. I prihvati… Priča ostane, ali s tim se može živjeti.
Tako je meni to upadanje u Francova govna došlo k’o neko naravoučenije.
Francova i Bojina djeca kasnije su fino uredili svoje živote i svi su postali časni i vrijedni ljudi. Čak su i Francu uspjeli izganjati neku invalidsku penziju. On nikada nije prestao piti, gunđati i psovati. Svoju kćerku Matildu vidio je pred sami rat. Ona je poželjela da upozna oca i pisala mu je pisma iz Zagorja. Posjetio je tamo i vidio, nakon više od dvadesetpet godina. Vratio se oduševljen gospodičnom u koju je njegova prva kćerka izrasla.
Matilda, pak… nikada više nije poželjela da vidi svog oca.
Franc i Boja umrli su u Vojvodini. Izbjegli su za vrijeme rata kod Bojinog sina iz prvog braka koji tamo živi.
Ivan… Ivan je završio zanat i zaposlio se u Željezari. Nikada nije prestao da mokri u krevet. To smo znali po mušemama koje su i ljeti i zimi visile na štriku.
Jednog dana nam je svima postalo jasno da Ivan živi u paralelnom svijetu koji mi onomad nismo prepoznali. Kad smo shvatili, bilo je kasno, a i Ivan nije više bio dijete koje oponaša glasove iz prirode. Sve češće je oponašao glasove iz svoje glave. Sveti Ivan Krstitelj nije uslišio njihove molitve… ali mu je na samom početku rata pomogao da pronađe put do Popovače u Moslavini/Hrvatskoj gdje i danas živi. Zadnje što mi je rekao, stojeći one odvratne 1992. godine nasred ceste (kao kip) i gledajući ispred sebe, u mom nekom pokušaju da ga povučem na stranu, jer bi ga mogao udariti auto, bilo je:
– E, Mediha, Mediha… sve je sranje, osim pišanja!
Ja sam spremno dodala:
– A i pišanje je sranje, kad pišaš uz vjetar, Ivane!
Pogled kojim me gledao nije više bio upućen meni…
Promrmljao je:
– Ti znaš, da će nas Muslimani sve pobiti! Treba bježati odavde!
– Treba, Ivane… treba… – rekoh.
Često putujem tom dionicom. Na auto-putu kroz Hrvatsku smjenjuju se table: Okučani, Novska, Kutina, Popovača… Ivan…
Sveti Ivane Krstitelju! – pomislim uvijek. – Smiluj se njegovoj starosti, mladost mu je bila jako teška!
Ljubav prema krmetu i plivanje u govnima
Skoro sve kuće u mom komšiluku ličile su jedna na drugu. Izgledale su kao pravougaone kutije, obično su bile na sprat, sa drvenom stolarijom i fasadom od mljevenog pijeska u depresivnoj bež boji.
S kućom i okućnicom dobacivali smo do nekih famoznih 900 kvadratnih metara „imanja“, što je, uz one željezarske dimnjake preko puta, Haldu sa desne i klizište Rača sa lijeve strane, svakako bilo previše kvadrata.
Kad danas prođem tim sokakom, nikako mi ne bude jasno kako je na tom područiju uopšte bila dozvoljena izgradnja kuća.
Ali, eto… gradilo se i živjelo uz cestu, koja je takođe koncem 60-tih i 70-tih godina bila jako prometna. Možda i glavna, jer tada nije postojao magistralni put M 17.
Ljudi misle da samo ratovi mijenjaju imena ulica. U mojoj ulici nije bilo rata do ovog poslednjeg, a ipak je za vrijeme mog odrastanja tri puta mijenjala naziv. Bila je prvo Brodska cesta, pa Poglavnica i na kraju Ulica 12. aprila.
Tada su ograde između kuća bile takođe rijetkost. Nekako smo očima znali dokle je naše, a odakle komšijino. Tu i tamo našla bi se poneka ruža, jorgovan ili živa ograda… tek da znamo da to iza ne pripada nama.
Mi, djeca kroz sve to smo prolazili i ulazili kao u svoje. Prvi komšija mi je bio Branko, vršnjak. Njegov otac Savo vozio je autobus i ponekad bi svirnuo svom sinu kad prolazi, dok se mi igramo u dvorištu. Sva djeca bi onda k’o sumanuta mahala Savi dajući mu do znanja da je pozdrav autobuskom trubom primljen k znanju. To, k’o biva, bilo nešto kad ti Savo trubne iz autobusa...
Iza njih stanovali su Marija i Matija, sa sinovima Tonijem i Brankom (malo starijim od nas) koji su svoje roditelje persirali. Vi, mama! Vi, tata!
Matija i Marija su to objašnjavali ovako: Poštovanje i ophođenje prema drugim ljudima se nosi iz kuće. Ako se nauče pravilno ophoditi prema nama, sutra neće imati teškoća u društvu.
Sve je to bilo milozvučno do momenta kad su Branko i Toni ušli u doba adolescencije pa isprovocirani vaspitinim metodama svojih roditelja pošli vikati: Pobogu, mama… iz Vas ispadaju samo gluposti! Ne možete Vi meni pričati o tome kad pojma nemate. Ostavite me na miru i idite okopavati cvijeće. I Vi, tata… takođe! Uredite svoj život, pa se onda obraćajte meni sa savjetima.
Ili: Tata, Vi ste jedan običan prikriveni alkoholičar!
Odmah iza persirajuće porodice živio je Franc sa svojom ženom Bojom (Bojanom) I šestero djece. Pero i Stevo su bili Bojina djeca iz prvog braka. Otac im je, valjda umro poslije Drugog svjetskog rata, nisam sigurna. Znam da se Boja nadala da će se, kad umre, na onom svijetu, opet spojiti sa svojim Jovom, koji je bio divan čovjek. Boja je bila iz Bosanskog Šamca i ne znam kako je upoznala Franca, Zagorca, koji je bio građevinac. I on je u Zagorju imao kćerku iz prvog braka. Zvala se Matilda i zadnji put je vidio kad je bila beba. Ipak, djeca su znala da tamo negdje, u tom lijepom Zagorju, koje niko nikada nije vidio, živi njihova polusestra i spominjali su je.
S Bojom je Franc imao četvero zajedničke djece. Franc je bio teški alkoholičar. Pio je kao smuk, bio je jako ružne naravi, pravi nesretnik… lik koji se ubio za ruske literature.
Kao mlad čovjek pao je sa neke skele i ostao teški invalid. Lijeva noga mu je bila ukočena, u njoj neka davno zahrđala šina… Imao je iza sebe nekoliko godina rada sa prijavom… gomilu djece bez osiguranja, život u nevjenčanom braku sa Bojom (jer njegov prvi brak u Zagorju nije bio razveden), siromaštvo, svađe, glad… Sve je to obilježilo ovu nesretnu porodicu koja je živjela tu, među nama… bez osnovnih sredstava za život, bez ikakvih primanja, puštena na milost i nemilost svog okruženja.
Pišem o onim „idelanim vremenima“ koja mnogi priželjkuju nazad, čekajući da nam uz njih vaskrsne i drug Tito.
Franc je pričao kajkavski i kad bi mu pao mrak na oči vikao je: Maaaršššš kući, bum ti mater jebal! Marššššš, vrag ti mater jebal… Ovde si se dovukal, gade mali…
I djeca bi raspamećena jurila kući, jer kad se Francu pomuti pogled ispod ulojenog smeđeg kačketa, svi su znali koliko je sati.
Doduše, nisu tad bježala samo djeca… Često je preko bašte bježala i Boja, a on onako šepajući pokušavao da je stigne vičući: – Bum ti kosti polomil, ti spodobo… jebal ti vrag mater četničku. Buš došla, buš došla… bumo vid’li…
A, Boja… brža od Franca, izuzetno niskog rasta, krivih nogu i ugodno zaobljenog stomačića (kao da je vječito u 7-om mjesecu trudnoće), ona bi se sa pristojne udaljenosti okrenula i piskavim glasom dobacila: Jeeeebemmmm i ja tebi, uuuustašku… jesiiii čuooooo?
Ponekad bi našla utočište kod nekog od komšija ili bi sjedila tako u mraku, pod jabukom u bašti, dok Franc ne padne u svoj duboki, alkoholizirani san. Ujutro bi on bio mahmuran i ljut, a Boja bi razmišljala šta i od čega skuhati djeci ručak za taj dan.
Bila je to jedina porodica koja nije imala struju u kući. Jedna kćerka je krajem 70-ih godina završavala građevinsku tehničku školu uz lampu petrolejku. Iscrtavala je one neke crteže, u milimetar tačne, sa posuđenim „rotringerima“ na drvenom kuhinjskom stolu pod prozorom, sjedeći na klimavoj štokrli. Nisu imali ni pod. Preko zemlje je bio prebačen neki linoleum, a soba puna vojničkih kreveta koje su zvali otomanima. Sva djeca su im bila prirodno inteligentna, ali zapostavljena do bola. Njihov najmlađi sin Ivan bio je moj vršnjak. Znali smo, da je rođen u nekoj normalnoj porodici, bio bi u najmanju ruku uspješan glumac. Likom je podsjećao na dječije izdanje Lea Martina, savršeno je oponašao zvukove iz prirode, posebno životinje i djeca su ga zbog toga (surovo kako to samo djeca mogu) prozvala Kujica. Tako je Ivan zbog svog prirodnog dara – da komšiji zalaje pred vratima baš kao pravo štene – dobio nadimak pripadajući toj sorti. Imao je i bujnu maštu. Uglavnom bi nam pričao kako je krenuo negdje, a pred njega izletjelo deset maskiranih momaka, sa strijelama, kopljima i noževima… želeći da ga ubiju, ali on bi stao ispred njih, te bi prvog mirno gledao u oči dok se ne sruši pod njegoviom hipnotizerskim pogledom, onda bi uz poznate kung fu metode savladao sve ostale… koji bi od straha otrčali kao ludi.
Priče su trajale… on je mijenjao boju glasa, rukama praveći pokrete kojima je kao uništavao protivnike… I niko od nas ga, iako smo znali da laže, nikad nije prekinuo sa pitanjem: I, šta je bilo kad si se probudio?
Ne znam je li to bila naša dječija solidarnost sa Ivanom koji mora rasti u toj kući, kod takvih roditelja ili smo kalkulativno uživali u besplatnom dječijem programu… koristeći Ivanove zabavljačke talente, kao u kakvom pozorištu, bez obaveze da mu za njegov performans aplaudiramo na kraju.
Ivan je mokrio u krevet.
Boja je ponekad pričala o njegovim noćnim morama, ali nije ga vodila doktoru zbog toga. Ivan nije bio osiguran. Jedini vid liječenja koji su mu priuštili zbog boljke o kojoj se nije smjelo naglas pričati bila je posjeta crkvi u Podmilačju kod Jajca, gdje su se zajednički molili Svetom Ivanu Krstitelju da našeg Ivana oslobodi njegovih strahova i mokrenja u krevet.
Ivan je i u pubertetu spavao sa roditeljima. Boja bi prostirala plastične mušeme na štrik iznad kuće da se izrače, a mi djeca nikad nismo ničim dali do znanja da znamo da naš lokalni Blek Stena još uvijek treba pelenu i mušemu kad ide spavati.
Franc bi nekada zaradio nešto novca kao dunđer majstor. Ljudi bi ga zvali da štošta sazida, da lijepi pločice… Razumio se on u sve te poslove i radio ih je solidno, dok se ne napije. Uglavnom je tražio novac unaprijed i davalo mu se, zbog djece, zbog situacije… No, kao I kod svih ljudi s porokom, najčešće se dešavalo da Franc završi u obližnjem lokalu koji su mještani zvali „Gril“ i bez kinte dođe kući, gdje su nastajale scene.
Komšije su nekad pomagale, nekad nisu, djeca su rasla i snalazila se… stariji su pomagali mlađe… i tako ukrug.
Jednom su se komšije sjetile da Francu i Boji kupe prase, misleći da bi to mogao biti konkretan i dugotrajniji vid pomoći. Prase nije zahtjevno, jede svašta, oprasi se mnogobrojno, prasići se mogu othraniti, prodati, zaklati, mekinje nisu skupe… Kako god, komšije su u jednom poklonjenom prasetu vidjele olakšanje teškog i sirotinjskog života te mnogobrojne porodice. Ideja je usvojena, zašlo se po kućama i skupio se novac po principu „kol’ko ko može“. Moja Fadila je velikodušno dala svoj prilog i eto… Jednog lijepog i toplog ljetnog dana u dvorištu Boje i Franca pojavilo se roskasto krmence. Mi, “građani Sela Mali Mokri Lug”, tj. MZ “Podbriježje”, upriličili smo mu lijep doček. Prasetu je samo mašnica oko vrata falila prilikom primopredaje… sve ostalo je bilo tu… od Bojine sreće do komšijskog beskrajno ponosnog i samozadovoljnog stava: mismohumanabićainezaboraviteštočinimozavas.
Djeca su se gurala u prve redove da budu što bliže tom novopridošlom stvorenju u mahali, koje je pritješnjeno uz trošni zid Francovog kućerka, glasno hroktalo… od gladi ili od uzbuđenja… ko bi ga znao.
Ja sam bila najmanja među tom dječurlijom, pomalo istraumatizirana rođenjem brata kojem su pripali sva pažnja i nježnost u kući… svakodnevno upijajući svojim dječijim ušima priču o tom “laganom porodu“ za razliku od nje (pa značajan pogled na mene), koja je sedamnaaaaaesstttt duuuugih sati dolazila na svijet i time dovela u pitanje dva života, izazvala kolaps dežurnog doktora, bijes nadležne babice i paniku akušerskog odjela omotavanjem pupčane vrpce oko vrata i izlaskom na svijet ne glavom (kako normalna djeca izlaze) već dupetom. Majka je tvrdila da sam se derala danonoćno iz čista mira, za razliku od njega (normalnog poroda) koji se živ nije čuo.
Uz to, kako to inače bude s nevoljama, da idu jedna za drugom, već sam pokazivala i naznake opake ljevorukosti… A i počela sam pričati kao dječak, sve u muškom rodu i u trećem licu: Mediha je jeo, Mediha je pio, Mediha je pao, Mediha je gladan…
Stalno su me ispravljali, ponavljajući: djevojčica je jela, pila, pala, gladna… ali, bez uspjeha.
Ja sam postala on!
Uglavnom, mali Mediha se u trenu zaljubio u hroktavo roskasto prase… Bilo je predivno.
Dok je moja majka u kući bila zabavljena dojenjem svog normalnog poroda, Mediha je prišao prasetu zvanom Gico i zagrlio ga iz sve snage. Prislonio je lice uz njegovu oštru, čekinjastu dlaku i počeo ga nježno češkati po lijevoj strani tijela.
Komšije su se smijale, a dijete nije imalo pojma… I nije znalo, da je, po nekoj pro-pisanoj logici, jedino stvorenje koje tom toplom dočeku ne bi ni trebalo prisustvovati.
Ali, gotovo… ljubav ne bira. Tako se i moja ljubav prema krmetu rodila u trenu i ja tu više ništa nisam mogla. Gico je za mene bio fascinantan.
Nesretna okolnost je bila što je normalan porod u kući, poslije podoja, el-hamdulillah, kvalitetno podrignuo i zaspao, pa je majka Fadila izašla da vidi šta radi onaj nenormalni porod po imenu Mediha…
I eto… ono što je vidjela nije joj se nimalo svidjelo. Uletjela je među masu k’o furija, otrgnula me od tog divnog, roskastog stvorenja, specifične njuške… mrmljajući nešto poput: Pobogu… pa što je ne sklonite… I vukući me bez imalo milosti prema našem dvorištu… Dok sam ja, osjećajući u tom stisku svu njenu huju i bijes, počela plakati i zapomagati na sav glas: Pusti me… samo sam ga malo češ‘o! Ja sam njega samo malo češ‘o…
Elem… češ‘o, ne češ‘o… moja mati je u dvorištu napunila crvenu plastičnu banjicu vodom i na očigled svih komšija me ribala… rondajući pri tome, dok sam ja u predasima između dva stenjanja i dalje ponavljala: Gico je lijep, ja sam njega samo češ‘o…
Moja ljubav je naprasno prekinuta… Od svega toga ostao je blagi podsmijeh i anegdota u mahali. Doduše… i moja neka vječna tuga zbog svih zabranjenih i nasilno prekinutih ljubavi.
Do svoje smrti komšija Matija bi, kad god me vidi, uz uobičajeno: „Dobar dan, Medena!“…namigujući dodao I ono… Samo sam ga malo češ’o.
Tih godina bili su aktuelni i poljski klozeti, obično par metara udaljeni od kuće, sa septičkom jamom. Čišćenje jedne septičke jame na ručni pogon takođe je priča za sebe. Ko god je rastao u kući sa propisno iskopanom septičkom jamom, zahvalniji je izumu jedne cisterne koja odvozi govna iz iste, nego li tehničkom dostignuću zvanom televizor. Nejse…
Kako rekoh, Franc je bio invalid i nije mogao savijati jednu nogu. Poljski klozeti nisu imali WC šolje i možete misliti kako je njemu jadniku bilo vršiti veliku nuždu. Noga nesavitljiva ko direk, a čučavac tamo u poljskom klozetu, udaljenom 30-ak metara od kuće…
Bio je majstor/građevinac i očigledno se bavio svojom problematikom, te je jednog lijepog dana odlučio da sebi napravi “sjedeći” WC. Iskopao je septičku jamu i iznad iste, umjesto čučavca, napravio od daske neku sjedeću kvadratnu šolju, a u sredini izrezao rupu. Tako je mogao da sjedne na te daske k’o čovjek i da se isto tako (ljudski) valjda i isprazni. Septičku jamu koja je (nelogično, k’o i on sam) bila ispred, a ne iza poljskog WC-a, prekrio je samo nekim daskama, čekajući bolju priliku da dođe do malo para za cement i armature, te to sve i zabetonira.
Svi ostali u komšiluku već su duže vremena imali kupatila sa kadom i WC šoljama… ali nama djeci Francov je izum bio interesantan i stalno smo ulazili unutra da vidimo te daske sa rupom u obliku trapeza. Kad ušicaš pogledom tačno kroz sredinu vidio bi u dubini brdo govana… Zaudaralo je žestoko, ali šta je djetetu smrad za takvo otkrovenje...
I tako… ja sam ulazila i izlazila, virila… I skakutala nazad preko klimavih dasaka koje su pokrivale septičku jamu.
Sudbina je htjela… da jedna tanka daska od šperploče pukne baš ispod mene i mojih 15-ak kila težine, te da baš ja proletim u tu famoznu septičku jamu, sve do ramena. Tu sam se negdje zaglavila i rukama uhvatila za dvije sporedne i čvršće daske koje su me održale na zraku. Vikala i zapomagala do besvijesti. Srećom, čula me Francova starija kćerka i dotrčala da me vadi. Nije uspjela sama, onda je počela i ona vikati, dok te panične krikove nije čula moja majka koja je doletjela k’o bez glave. I bi kao u onoj priči: Deda za repu, baba za dedu… iščupaše me iz govana i izvukoše napolje. Plave cipelice na šnjiranje se utopile definitivno, žute čarapice postale smeđe … pletene hlače (ručni rad) bijahu natopljene kompletnim sadržajem septičke jame… a vrhunac svega: onaj paralizirajući izraz na licu moje majke.
NedaoBog nikome takav pogled gađenja iznad glave, od bilo koga, a kamoli od rođene matere...
Opet banjica, šlauf i prskanje sa dva metra udaljenosti… Jesen kasna, pohladno… Ja vrištim, ali milosti nema. Eh, ni to ribanje nikad neću zaboraviti, kao ni očaj u majčinom pogledu. Ono s Gicom je, naspram ovog, bila obična masaža. Djeca u komšiluku su me danima zaobilazila, ono sa začepljenim nosom u smislu: Fuj, kaka!
Rugali su mi se, ismijavali me… Branko Savin mi je dovikivao: Smrdooo, prdoooo, smrdoooo, prdoooo… a ja nisam ništa odgovarala. Izdržala sam dostojanstveno. Vjerovatno me ne bi toliko zaobilazili i ismijavali da sam upala u Matijina govna, ne znam… Matija je ipak bio gospodin čovjek. Od toliko govana u komšiluku, najstravičnije je bilo, ipak, upasti u Francova…
Uglavnom, ja sam još u najranijem djetinjstvu naučila da se čuvam “tankih” terena i da gledam kakvo mi je tlo pod nogama… Od tada znam, ako je teren potanak, začas padneš u govna. A kad to bude, možeš se komotno udaviti i krepati da te niko i ne vidi i ne čuje. Ako zavičeš, pa te ipak čuju, moraš imati najmanje dvije jače osobe iza sebe da te iz govana izbave… i najmanje jednu koja će se potruditi da te od tog poslije sapere. I prihvati… Priča ostane, ali s tim se može živjeti.
Tako je meni to upadanje u Francova govna došlo k’o neko naravoučenije.
Francova i Bojina djeca kasnije su fino uredili svoje živote i svi su postali časni i vrijedni ljudi. Čak su i Francu uspjeli izganjati neku invalidsku penziju. On nikada nije prestao piti, gunđati i psovati. Svoju kćerku Matildu vidio je pred sami rat. Ona je poželjela da upozna oca i pisala mu je pisma iz Zagorja. Posjetio je tamo i vidio, nakon više od dvadesetpet godina. Vratio se oduševljen gospodičnom u koju je njegova prva kćerka izrasla.
Matilda, pak… nikada više nije poželjela da vidi svog oca.
Franc i Boja umrli su u Vojvodini. Izbjegli su za vrijeme rata kod Bojinog sina iz prvog braka koji tamo živi.
Ivan… Ivan je završio zanat i zaposlio se u Željezari. Nikada nije prestao da mokri u krevet. To smo znali po mušemama koje su i ljeti i zimi visile na štriku.
Jednog dana nam je svima postalo jasno da Ivan živi u paralelnom svijetu koji mi onomad nismo prepoznali. Kad smo shvatili, bilo je kasno, a i Ivan nije više bio dijete koje oponaša glasove iz prirode. Sve češće je oponašao glasove iz svoje glave. Sveti Ivan Krstitelj nije uslišio njihove molitve… ali mu je na samom početku rata pomogao da pronađe put do Popovače u Moslavini/Hrvatskoj gdje i danas živi. Zadnje što mi je rekao, stojeći one odvratne 1992. godine nasred ceste (kao kip) i gledajući ispred sebe, u mom nekom pokušaju da ga povučem na stranu, jer bi ga mogao udariti auto, bilo je:
– E, Mediha, Mediha… sve je sranje, osim pišanja!
Ja sam spremno dodala:
– A i pišanje je sranje, kad pišaš uz vjetar, Ivane!
Pogled kojim me gledao nije više bio upućen meni…
Promrmljao je:
– Ti znaš, da će nas Muslimani sve pobiti! Treba bježati odavde!
– Treba, Ivane… treba… – rekoh.
Često putujem tom dionicom. Na auto-putu kroz Hrvatsku smjenjuju se table: Okučani, Novska, Kutina, Popovača… Ivan…
Sveti Ivane Krstitelju! – pomislim uvijek. – Smiluj se njegovoj starosti, mladost mu je bila jako teška!