Svatko ima svoju priču, ali je malo tko zna valjano ispričati. Otuda, valjda, i rašireno uvjerenje kako životi obična svijeta, čak ni njihove smrti, nisu vrijedni pamćenja. A onda se dogode knjige kao što je “Sarajevo, plan grada”, između čijih korica, rame uz rame, koračaju slavni protagonisti povijesti, njezini neslavni epizodisti i ravnodušni statisti, pa ti poslije čitanja dugo i jalovo razbijaj glavu preteškim pitanjem: čija je priča veća?
Prije nego što je katalog toponima, Jergovićev libar katalog je duša. Fingirajući formu bedekera, autor krstari ulicama grada u kojemu je rođen i formatiran, pokušava konzervirati vlastite (i tuđe) uspomene na scenografiju svojih nježnih godina, ali osim što rekonstruira fizičke oblike sarajevskih četvrti, knjiga još i više oživljava sjećanja na stotine ljudi, piscu bliskih i stoljećima dalekih, po kojima (svaki) grad i jest gradom.
Veličina nekoga naselja niti se mjeri škiljenjem kroz nišan teodolita niti ovjerava na šalteru katastra. Ona se opisuje pričama njegovih stanovnika. Jergović ih je ovdje sabrao u tolikome broju da ti se mora učiniti kako je Sarajevo jedan od najvećih gradova na svijetu. A nije, znamo da nije. Samo je ta varoš blagoslovljena nevoljnim kroničarom koji je knjigom pokušao spasiti vlastite uspomene. Nisam siguran da je u tome uspio – sva je prilika da nije, jer čak ni Jergović nije kadar napisati više nego što je život u stanju izbrisati – ali je zato ovim librom, ma koliko to patetično zvučalo, spašen jedan grad.
Da, “Sarajevo, plan grad” ljubavna je priča. Ali bez udvaranja, bez erotskog računa, bez ikakve nade da će piščevi nježni osjećaji ikada biti uzvraćeni, čak i bez utjehe u mučeništvu koje, po zakonima žanra, u pravilu sljeduje sve nesretne ljubavnike. Jergović, naime, ne piše da bi išta dokazivao, a najmanje vlastitu ljubav, on to radi da bi se odupro svakom kauzalitetu, da bi stvorio svijet po vlastitoj mjeri. Ova knjiga djelo je autora koje je prestao biti Sarajlijom, ali nije dospio (slutim, i neće) ukorijeniti se u nekome drugom ambijentu. Osim što govori o sasvim osobnim razlozima odustajanja od zavičaja, ona mnogošto kaže i o argumentima za nepristajanje na neki drugi. Jedno s drugim trebalo bi voditi zaključku kako se radi o tekstu koji temeljito i bolno ispovijeda traumu nepripadanja. Ali vraga, Jergović dojmljivo obrazlaže i zdušno brani tezu kako je iskustvo tuđinstva ne samo neizbježno, nego i dobrodošlo. Jer, gradovi i služe osamljivanju; kome je do slatke iluzije zajedništva, neka se drži sela. Na toj točki, Jergovićeva knjiga prestaje biti libar o Sarajevu, a postaje pričom o svim našim gradovima koji su nam to prestali biti, iako ih nismo imali hrabrosti napustiti. U “Sarajevo, plan grada” svatko će s lakoćom dopisati vlastitu priču.
Konačno, dužan sam dodati i jednu opasku koja sve napisano dovodi u pitanje. Nisam, naime, baš siguran kako je “Sarajevo, plan grada” umjesno nazivati librom koji je obilježio godinu na izmaku. Jer, ovdje se zapravo i ne radi o knjizi, nego o cijeloj biblioteci, doslovce paletama romana koji vjerojatno nikada neće biti raspisani u punom opsegu, pa su zipovani u jednome svesku, kao nadmoćna demonstracije spisateljske sile i talenta.
2. Marina Vujčić: Mogla sam to biti ja
Hena com, Zagreb
A mogao je to biti i “Susjed”, drugi roman iste autorice publiciran u zadnja tri mjeseca. Obje su knjige intimistička čuda, uznemirujuće priče o samoći, koje u isti mah ohrabruju i plaše, raznježuju i iscjeljuju. Čitaju se na mah, halapljivo kao napeti krimići, a onda im se suđeno vraćati kao najvećoj poetskoj dragocjenosti. Govorimo li o stilu, zaključak je neizbježan: od Marine Vujčić danas nitko ljepše ne piše.
3. Alem Ćurin: List vode, Atlantida
2×2, Zagreb
Sve je počelo narudžbom za esej o Hugu Prattu, a materijaliziralo se albumskim debijem besramno darovitog autora. Dosljedan vlastitoj reputaciji, opet je promašio skoro ceo fudbal. Ali, kakav je to veličanstveni promašaj! U “Listu vode” više je Alema nego Huga i više Ćurinovih nego Prattovih! Čovjek koji ilustracijama pomiče granice grafičkoga bontona, ovim je librom pomaknuo i mogućnosti stripovnog pripovijedanja.
Još jedna novinska anketa
Tri knjige za Jutarnji list
1. Miljenko Jergović: Sarajevo, plan grada
Fraktura, Zaprešić
Svatko ima svoju priču, ali je malo tko zna valjano ispričati. Otuda, valjda, i rašireno uvjerenje kako životi obična svijeta, čak ni njihove smrti, nisu vrijedni pamćenja. A onda se dogode knjige kao što je “Sarajevo, plan grada”, između čijih korica, rame uz rame, koračaju slavni protagonisti povijesti, njezini neslavni epizodisti i ravnodušni statisti, pa ti poslije čitanja dugo i jalovo razbijaj glavu preteškim pitanjem: čija je priča veća?
Prije nego što je katalog toponima, Jergovićev libar katalog je duša. Fingirajući formu bedekera, autor krstari ulicama grada u kojemu je rođen i formatiran, pokušava konzervirati vlastite (i tuđe) uspomene na scenografiju svojih nježnih godina, ali osim što rekonstruira fizičke oblike sarajevskih četvrti, knjiga još i više oživljava sjećanja na stotine ljudi, piscu bliskih i stoljećima dalekih, po kojima (svaki) grad i jest gradom.
Veličina nekoga naselja niti se mjeri škiljenjem kroz nišan teodolita niti ovjerava na šalteru katastra. Ona se opisuje pričama njegovih stanovnika. Jergović ih je ovdje sabrao u tolikome broju da ti se mora učiniti kako je Sarajevo jedan od najvećih gradova na svijetu. A nije, znamo da nije. Samo je ta varoš blagoslovljena nevoljnim kroničarom koji je knjigom pokušao spasiti vlastite uspomene. Nisam siguran da je u tome uspio – sva je prilika da nije, jer čak ni Jergović nije kadar napisati više nego što je život u stanju izbrisati – ali je zato ovim librom, ma koliko to patetično zvučalo, spašen jedan grad.
Da, “Sarajevo, plan grad” ljubavna je priča. Ali bez udvaranja, bez erotskog računa, bez ikakve nade da će piščevi nježni osjećaji ikada biti uzvraćeni, čak i bez utjehe u mučeništvu koje, po zakonima žanra, u pravilu sljeduje sve nesretne ljubavnike. Jergović, naime, ne piše da bi išta dokazivao, a najmanje vlastitu ljubav, on to radi da bi se odupro svakom kauzalitetu, da bi stvorio svijet po vlastitoj mjeri. Ova knjiga djelo je autora koje je prestao biti Sarajlijom, ali nije dospio (slutim, i neće) ukorijeniti se u nekome drugom ambijentu. Osim što govori o sasvim osobnim razlozima odustajanja od zavičaja, ona mnogošto kaže i o argumentima za nepristajanje na neki drugi. Jedno s drugim trebalo bi voditi zaključku kako se radi o tekstu koji temeljito i bolno ispovijeda traumu nepripadanja. Ali vraga, Jergović dojmljivo obrazlaže i zdušno brani tezu kako je iskustvo tuđinstva ne samo neizbježno, nego i dobrodošlo. Jer, gradovi i služe osamljivanju; kome je do slatke iluzije zajedništva, neka se drži sela. Na toj točki, Jergovićeva knjiga prestaje biti libar o Sarajevu, a postaje pričom o svim našim gradovima koji su nam to prestali biti, iako ih nismo imali hrabrosti napustiti. U “Sarajevo, plan grada” svatko će s lakoćom dopisati vlastitu priču.
Konačno, dužan sam dodati i jednu opasku koja sve napisano dovodi u pitanje. Nisam, naime, baš siguran kako je “Sarajevo, plan grada” umjesno nazivati librom koji je obilježio godinu na izmaku. Jer, ovdje se zapravo i ne radi o knjizi, nego o cijeloj biblioteci, doslovce paletama romana koji vjerojatno nikada neće biti raspisani u punom opsegu, pa su zipovani u jednome svesku, kao nadmoćna demonstracije spisateljske sile i talenta.
2. Marina Vujčić: Mogla sam to biti ja
Hena com, Zagreb
A mogao je to biti i “Susjed”, drugi roman iste autorice publiciran u zadnja tri mjeseca. Obje su knjige intimistička čuda, uznemirujuće priče o samoći, koje u isti mah ohrabruju i plaše, raznježuju i iscjeljuju. Čitaju se na mah, halapljivo kao napeti krimići, a onda im se suđeno vraćati kao najvećoj poetskoj dragocjenosti. Govorimo li o stilu, zaključak je neizbježan: od Marine Vujčić danas nitko ljepše ne piše.
3. Alem Ćurin: List vode, Atlantida
2×2, Zagreb
Sve je počelo narudžbom za esej o Hugu Prattu, a materijaliziralo se albumskim debijem besramno darovitog autora. Dosljedan vlastitoj reputaciji, opet je promašio skoro ceo fudbal. Ali, kakav je to veličanstveni promašaj! U “Listu vode” više je Alema nego Huga i više Ćurinovih nego Prattovih! Čovjek koji ilustracijama pomiče granice grafičkoga bontona, ovim je librom pomaknuo i mogućnosti stripovnog pripovijedanja.