Stručni sam savjetnik za njemački jezik u BiH. Odmarat se moram. Ima puno entiteta, a stanujem blizu Pionirske.
U parku odmah idem kod medvjeda. Dugo ga zovem, ali sve tiše, što mi je trik.
Inteligentan je, zbog čega ne dolazi odmah. Isti slučaj kao kod konja u mojoj Westfaliji.
Toga dana, a mislim i svaki dan, pitam ga nešto u smislu – Šta sam tebi danas donio, a oboje znamo da je jabuka srednje kakvoće.
Pitam to na više jezika, zato što mi je svaki drag. Između ostalog, na svu sreću i njemački. Kad mu stvari postanu mračne, naravno pređem na bavarski. Ili na bosanskom. Pri tome marljivo mijenjam ekavicu i ijekavicu.
Znam da će se konačno pojaviti iz tame pretijesnog kaveza.
Eno ga. Bacim mu jabuku. Ponekad je uzme. Ako ne uzme, još ga više volim. Premda kratko mislim da je bolestan.
Ostao je utisak da možda nije ni očekivao nikakve poklone, nego isključivo moje brbljanje. Što nestručnije, to bolje.
Ali, kao da se nekako gorko smješka moj prijatelj, kad mu pokažem moju putnu kartu: na biciklu od Warendorfa do Münstera, vlakom od Münstera do Zagreba, autobusom od Zagreba do Sarajeva, a pješke od Nahorevske pa do njega.
U takvim trenucima znam da se brzo umori. Usred dana ide na spavanje u dubinu svog pretijesnog kaveza.
Kao što i ja odlazim na pošteni Mittagsschlaf njemačkog službenika.
Skica iz Pionirske doline, oko 2005.
Stručni sam savjetnik za njemački jezik u BiH. Odmarat se moram. Ima puno entiteta, a stanujem blizu Pionirske.
U parku odmah idem kod medvjeda. Dugo ga zovem, ali sve tiše, što mi je trik.
Inteligentan je, zbog čega ne dolazi odmah. Isti slučaj kao kod konja u mojoj Westfaliji.
Toga dana, a mislim i svaki dan, pitam ga nešto u smislu – Šta sam tebi danas donio, a oboje znamo da je jabuka srednje kakvoće.
Pitam to na više jezika, zato što mi je svaki drag. Između ostalog, na svu sreću i njemački. Kad mu stvari postanu mračne, naravno pređem na bavarski. Ili na bosanskom. Pri tome marljivo mijenjam ekavicu i ijekavicu.
Znam da će se konačno pojaviti iz tame pretijesnog kaveza.
Eno ga. Bacim mu jabuku. Ponekad je uzme. Ako ne uzme, još ga više volim. Premda kratko mislim da je bolestan.
Ostao je utisak da možda nije ni očekivao nikakve poklone, nego isključivo moje brbljanje. Što nestručnije, to bolje.
Ali, kao da se nekako gorko smješka moj prijatelj, kad mu pokažem moju putnu kartu: na biciklu od Warendorfa do Münstera, vlakom od Münstera do Zagreba, autobusom od Zagreba do Sarajeva, a pješke od Nahorevske pa do njega.
U takvim trenucima znam da se brzo umori. Usred dana ide na spavanje u dubinu svog pretijesnog kaveza.
Kao što i ja odlazim na pošteni Mittagsschlaf njemačkog službenika.
Zamislite vi to.