Ti ljudi su odnekada živeli severno od Imperije u nepristupačnoj prirodi sa gustim četinarskim šumama i brzim planinskim rekama koje su im, zajedno s hladnoćom, vekovima štitili jezik i običaje. Njihovi napevi zvuče drevno, divlje, otuda i njihova popularnost u savremenoj world music.
Istoričari danas označavaju njihovo ondašnje socijalno uređenje kao “viši stepen varvarstva”, uz izvesnu malu nelagodu jer taj narod sada živi u savremenoj, uređenoj državi sa visokom demokratskom svešću.
Čovek koga treba da intervjuišem je potomak tog divljeg severnog naroda, pomisli novinarka dok je avion kompanije Leprechaunair sa amblemom duginih boja na repu vešto sletio na pistu prestolničkog aerodroma. Za vreme dvočasovnog leta, koji je prošao lako, otkucala je na laptopu nekoliko pribeležaka u vezi intervjua kao: “suprotna geografija – iako naizgled fiksne, granice ostaju fluidne, jedna neprestano liminalna kategorija”, “priroda kao motiv i mizanscen na vašim platnima, nasuprot klimatske krize, ekspanzije kapitala i nasilja nad prirodom” i slično.
Dogovorili su se da je sačeka kod airport arrivals… nije uopšte bio potreban kišobran u ruci kao znak prepoznavanja, pa on je svestan da je jedan od najpoznatijih savremenih vizuelnih umetnika, ali eto, čovek požele malo da se poigra, pomisli dok se sa osmehom i koferom na točkiće približavala krupnom muškarcu sa plavom vunenok kapom. Pa ipak s jednom rukom zamaha svojim damskim kišobranom (drugom je vukla kofer) iako joj je bilo sasvim jasno da ju je i on prepoznao.
– Dobro došli! – pozdravi je možda previše srdačno za prvi susret u živo: – Dajte mi taj kofer… a za kišobrane… danas ih ovde svi nose, napolju celog dana pada kiša.
Bili su se dogovorili da ta dva dana, dok ga intervjuiše, boravi u “udobnoj kućici za goste”, koju joj je pokazao preko WhatsAppaa. Izgledala je kao dobro opremljen bungalov, u dvorištu, tik do njegove kuće u kojoj je stanovao sa ženom i ćerkom.
Na periferiji grada, sa jedne i sa druge strane puta koji je vodio do njegove kuće, raslo je igličasto drveće, poneko zakrivljeno, verovatno od vetra koji je, kako što se informisala, znao da zaduva snažno u ovoj severnoj zemlji. Kiša je i dalje padala, brisači na šoferšajbni njegovog mini-morisa okretali su se levo-desno.
– Eto, stigli smo – zaustavi automobil ispred ulaza kamene jednospratne kuće, zaklonjene visokim, podrazumeva se, zimzelenim drvećem. Osim uredno ošišane žive ograde, dvorište nije odavalo osobito angažovanje od strane sopstvenika – po travi su bile razbacane iglice, šišarke i nekoliko grana koje je skinuo vetar.
Obe žene koje su ih sačekale ličile su jedna na drugu, sa ne baš urednim tamno-smeđim kosama, kroz čije su lokne virile načuljene uši. Predstavile su se – starija, supruga Astrid i mlađa, ćerka Lena. Otkad su je smestili u “kućici za goste” koja je čak imala i malu terasu (osunčanu kada je sunčano, veselo dobaci ćerka), pozvali su je da dođe kod njih na večeru (više kao zakuska… za sat i po, da imate vremena da predahnete od puta, sa osmehom predloži žena).
Sat i po su joj bili dovoljni da se raspakuje, za brzi tuš, da se presvuče i našminka. Pođe prema njihovoj gde su je dočekali u trpezariji.
Posedoše oko okruglog stola od tamnog drveta. Lena ih posluži sa filetima haringe obavijene folijom, kiselim krastavčićima sa svežom mirođijom i debelim kriškama prepečenoh hleba. – Smatrajte ovu večeru kao sendvič – reče slikar, stavi filet i nekoliko krastavčića među dve kriške hleba, pa ih zagrize. Zatim nali u kristalne čaše lako, belo vino: – Suvo vino ide uz masnu ribu!
Sendvič je bio veoma ukusan iako joj je miris ribe bio prejak, ali je to, pomisli, kad se riba lovi u moru, a ne u ribnjaku. Vino je zaista dobro išlo sa hranom, a pridoneo je i opuštenom čavrljanju koji je skratio i onako mali razmak mešu sagovornicima. Tokom šarolikog glasnog razgovora, slikar je, guckajući vino, počeo priču koju su žena i ćerka već dobro znale i podsticale sa “da, baš je tako bilo”, ili “zaista neverovatno zvuči, ali je istinito”:
– Rećiću vam nešto što mi se odavno desilo, tada je moja ćerka imala pet godina. Stanovali smo u dvosobnom stanu, štafelaj sam nekako smestio u dnevnoj sobi koja nam je istovremeno bila i trpezarija. Posle mojih prvih samostalnih pojavila bi se pozitivna kritika u lokalnim novinama, ali ja sam bio tako reći nepoznat slikar. Prodavao sam po skromnoj ceni poneko od mojih platna, što nije bilo dovoljno da se izdrži do kraja meseca. Moja žena još nije radila, a da bih koliko toliko popravio finansijsku situaciju, čak sam raznosio mleko po gradu. Da, da, raznosilac mleka, mada je ponekad, zimi, bilo nezgodno pri ovoj ledenoj temperaturi, na -15 i niže, ali kad bih se vraćao zamrznut kući, odmah bih uz šolju tople kafe ili čaja počeo da slikam.
– Ostali ste dosledni svom umetničkom porivu.
– Pa, da… Iako smo živeli zaista skromno, nisam želeo da pravim kompromise. Izbegavao sam narudžbine. Ali pred Novu godinu, moja ćerka Leni požele da joj deda Mraz donese skije. A pare niotkuda.
– I?
– I baš tada, stiže mi najtrivijalnija narudžbina, od jednog industrijalca obogaćenog proizvodnjom aparata za domaćinstvo. Odnosno od njegove žene. Poželela je da joj naslikam konja u galopu.
– Prihvatili ste?
– Mislio sam se, ali cena je bila više nego pristojna, a polovinu su mi dali odmah, sasvim dovoljno za Lenine skije. A nisu me obavezali krajnjim rokom, što znači da sam imao dovoljno vremena da završim sliku. Prihvatio sam ponudu. Kupio sam metar i po platna, i počeo sam da spremam teksturu podloge.
– I krenuli sta sa slikanjem?
– Pa, ne baš. Konji mi nikako nisu dolazili. Istraživao sam njihove fotografije, crteže, analizirao njihove proporcije, anatomiju, stav, pokrete… Ali, ništa od toga me nije motivisalo da započnem sliku. Dolazilo mi je da dignem ruke i da otkažem narudžbinu… Jedne večeri, siđoh da kupim cigarete, sa benzinske preko bulevara, iza zgrade gde smo stanovali. Kao što sam vam rekao, bila je zima, već se smrklo, sve obavijeno maglom, tako gustom da su se kola na parking jedva videla. Rešio sam da presečem preko travnjaka da bih izašao na bulevar – tu je namerno stao na nekoliko sekundi.
“E sad, sledi poenta”, pomisli ona, ipak ne uspevši da skrije uzbuđenje u iščekivanju.
– Tek što sam učinio par koraka po travnjaku, kada se preda mnom iz magle pojavio najveći konj koga sam video u životu. Bela kobila! Kad me ugleda, frknu, strese se, diže na zadnje noge, i kada oseti da nisam opasan, mirno produži po travnjaku, nestajući u magli. Vratio sam se kući i odmah postavio kompoziciju sa kobilom. Zatim sam sugerirao urbano naselje u pozadini. Najzad zadovoljan sedim i posmatram urađeno. Naiđe Lena i sede pored mene. Gledali smo tako zajedno i upitam je kako joj se sviđa slika, dali joj nešto fali? Kaže još dva konjića pozadi. Zamislio sam ih, ustao i dovršio sliku. Doterivao sam je još par dana, ali je praktično već bila gotova. I tako sam pošteno zaradio novac, Lena je dobila skije, a meni je već naredne godine krenula karijera – nasmeja se i – Skoal! – glasno joj nazdravi.
Sledećeg jutra probudila se ušuškana i opuštena, što joj inače nije bilo svojstveno kod jutarnjih ustajanja. Ostala je da leži u krevetu mrdajući pod jorganom nožnim prstima. Zatim, što je za nju bilo neuobičajeno sporo, dugo se, dugo tuširala u kupatilu, sa čijeg prozora se moglo videti kako vetar njiše visoko borovo stablo u dvorištu. Ali unutra, uvijena u peškir posle okrepljujuće kupke, osećala se je toplo i čisto.
Pročitala je na laptopu pitanja koja je zapisala za intervju. Počinjala je sa: “Da li bi vaša dela mogla da se povežu sa socijalno-istorijskim i vizuelnim kontinuitetom prostora u kome živite i stvarate? Kako iz stvarnosti i objektivnog stvarate subjektivni doživljaj, vi kao autor, a onda i njegovim prenošenjem na publiku?”.
Nategnuto, pomisli, i izdiletira sva pripremljena pitanja.
Konji
Ti ljudi su odnekada živeli severno od Imperije u nepristupačnoj prirodi sa gustim četinarskim šumama i brzim planinskim rekama koje su im, zajedno s hladnoćom, vekovima štitili jezik i običaje. Njihovi napevi zvuče drevno, divlje, otuda i njihova popularnost u savremenoj world music.
Istoričari danas označavaju njihovo ondašnje socijalno uređenje kao “viši stepen varvarstva”, uz izvesnu malu nelagodu jer taj narod sada živi u savremenoj, uređenoj državi sa visokom demokratskom svešću.
Čovek koga treba da intervjuišem je potomak tog divljeg severnog naroda, pomisli novinarka dok je avion kompanije Leprechaunair sa amblemom duginih boja na repu vešto sletio na pistu prestolničkog aerodroma. Za vreme dvočasovnog leta, koji je prošao lako, otkucala je na laptopu nekoliko pribeležaka u vezi intervjua kao: “suprotna geografija – iako naizgled fiksne, granice ostaju fluidne, jedna neprestano liminalna kategorija”, “priroda kao motiv i mizanscen na vašim platnima, nasuprot klimatske krize, ekspanzije kapitala i nasilja nad prirodom” i slično.
Dogovorili su se da je sačeka kod airport arrivals… nije uopšte bio potreban kišobran u ruci kao znak prepoznavanja, pa on je svestan da je jedan od najpoznatijih savremenih vizuelnih umetnika, ali eto, čovek požele malo da se poigra, pomisli dok se sa osmehom i koferom na točkiće približavala krupnom muškarcu sa plavom vunenok kapom. Pa ipak s jednom rukom zamaha svojim damskim kišobranom (drugom je vukla kofer) iako joj je bilo sasvim jasno da ju je i on prepoznao.
– Dobro došli! – pozdravi je možda previše srdačno za prvi susret u živo: – Dajte mi taj kofer… a za kišobrane… danas ih ovde svi nose, napolju celog dana pada kiša.
Bili su se dogovorili da ta dva dana, dok ga intervjuiše, boravi u “udobnoj kućici za goste”, koju joj je pokazao preko WhatsAppaa. Izgledala je kao dobro opremljen bungalov, u dvorištu, tik do njegove kuće u kojoj je stanovao sa ženom i ćerkom.
Na periferiji grada, sa jedne i sa druge strane puta koji je vodio do njegove kuće, raslo je igličasto drveće, poneko zakrivljeno, verovatno od vetra koji je, kako što se informisala, znao da zaduva snažno u ovoj severnoj zemlji. Kiša je i dalje padala, brisači na šoferšajbni njegovog mini-morisa okretali su se levo-desno.
– Eto, stigli smo – zaustavi automobil ispred ulaza kamene jednospratne kuće, zaklonjene visokim, podrazumeva se, zimzelenim drvećem. Osim uredno ošišane žive ograde, dvorište nije odavalo osobito angažovanje od strane sopstvenika – po travi su bile razbacane iglice, šišarke i nekoliko grana koje je skinuo vetar.
Obe žene koje su ih sačekale ličile su jedna na drugu, sa ne baš urednim tamno-smeđim kosama, kroz čije su lokne virile načuljene uši. Predstavile su se – starija, supruga Astrid i mlađa, ćerka Lena. Otkad su je smestili u “kućici za goste” koja je čak imala i malu terasu (osunčanu kada je sunčano, veselo dobaci ćerka), pozvali su je da dođe kod njih na večeru (više kao zakuska… za sat i po, da imate vremena da predahnete od puta, sa osmehom predloži žena).
Sat i po su joj bili dovoljni da se raspakuje, za brzi tuš, da se presvuče i našminka. Pođe prema njihovoj gde su je dočekali u trpezariji.
Posedoše oko okruglog stola od tamnog drveta. Lena ih posluži sa filetima haringe obavijene folijom, kiselim krastavčićima sa svežom mirođijom i debelim kriškama prepečenoh hleba. – Smatrajte ovu večeru kao sendvič – reče slikar, stavi filet i nekoliko krastavčića među dve kriške hleba, pa ih zagrize. Zatim nali u kristalne čaše lako, belo vino: – Suvo vino ide uz masnu ribu!
Sendvič je bio veoma ukusan iako joj je miris ribe bio prejak, ali je to, pomisli, kad se riba lovi u moru, a ne u ribnjaku. Vino je zaista dobro išlo sa hranom, a pridoneo je i opuštenom čavrljanju koji je skratio i onako mali razmak mešu sagovornicima. Tokom šarolikog glasnog razgovora, slikar je, guckajući vino, počeo priču koju su žena i ćerka već dobro znale i podsticale sa “da, baš je tako bilo”, ili “zaista neverovatno zvuči, ali je istinito”:
– Rećiću vam nešto što mi se odavno desilo, tada je moja ćerka imala pet godina. Stanovali smo u dvosobnom stanu, štafelaj sam nekako smestio u dnevnoj sobi koja nam je istovremeno bila i trpezarija. Posle mojih prvih samostalnih pojavila bi se pozitivna kritika u lokalnim novinama, ali ja sam bio tako reći nepoznat slikar. Prodavao sam po skromnoj ceni poneko od mojih platna, što nije bilo dovoljno da se izdrži do kraja meseca. Moja žena još nije radila, a da bih koliko toliko popravio finansijsku situaciju, čak sam raznosio mleko po gradu. Da, da, raznosilac mleka, mada je ponekad, zimi, bilo nezgodno pri ovoj ledenoj temperaturi, na -15 i niže, ali kad bih se vraćao zamrznut kući, odmah bih uz šolju tople kafe ili čaja počeo da slikam.
– Ostali ste dosledni svom umetničkom porivu.
– Pa, da… Iako smo živeli zaista skromno, nisam želeo da pravim kompromise. Izbegavao sam narudžbine. Ali pred Novu godinu, moja ćerka Leni požele da joj deda Mraz donese skije. A pare niotkuda.
– I?
– I baš tada, stiže mi najtrivijalnija narudžbina, od jednog industrijalca obogaćenog proizvodnjom aparata za domaćinstvo. Odnosno od njegove žene. Poželela je da joj naslikam konja u galopu.
– Prihvatili ste?
– Mislio sam se, ali cena je bila više nego pristojna, a polovinu su mi dali odmah, sasvim dovoljno za Lenine skije. A nisu me obavezali krajnjim rokom, što znači da sam imao dovoljno vremena da završim sliku. Prihvatio sam ponudu. Kupio sam metar i po platna, i počeo sam da spremam teksturu podloge.
– I krenuli sta sa slikanjem?
– Pa, ne baš. Konji mi nikako nisu dolazili. Istraživao sam njihove fotografije, crteže, analizirao njihove proporcije, anatomiju, stav, pokrete… Ali, ništa od toga me nije motivisalo da započnem sliku. Dolazilo mi je da dignem ruke i da otkažem narudžbinu… Jedne večeri, siđoh da kupim cigarete, sa benzinske preko bulevara, iza zgrade gde smo stanovali. Kao što sam vam rekao, bila je zima, već se smrklo, sve obavijeno maglom, tako gustom da su se kola na parking jedva videla. Rešio sam da presečem preko travnjaka da bih izašao na bulevar – tu je namerno stao na nekoliko sekundi.
“E sad, sledi poenta”, pomisli ona, ipak ne uspevši da skrije uzbuđenje u iščekivanju.
– Tek što sam učinio par koraka po travnjaku, kada se preda mnom iz magle pojavio najveći konj koga sam video u životu. Bela kobila! Kad me ugleda, frknu, strese se, diže na zadnje noge, i kada oseti da nisam opasan, mirno produži po travnjaku, nestajući u magli. Vratio sam se kući i odmah postavio kompoziciju sa kobilom. Zatim sam sugerirao urbano naselje u pozadini. Najzad zadovoljan sedim i posmatram urađeno. Naiđe Lena i sede pored mene. Gledali smo tako zajedno i upitam je kako joj se sviđa slika, dali joj nešto fali? Kaže još dva konjića pozadi. Zamislio sam ih, ustao i dovršio sliku. Doterivao sam je još par dana, ali je praktično već bila gotova. I tako sam pošteno zaradio novac, Lena je dobila skije, a meni je već naredne godine krenula karijera – nasmeja se i – Skoal! – glasno joj nazdravi.
Sledećeg jutra probudila se ušuškana i opuštena, što joj inače nije bilo svojstveno kod jutarnjih ustajanja. Ostala je da leži u krevetu mrdajući pod jorganom nožnim prstima. Zatim, što je za nju bilo neuobičajeno sporo, dugo se, dugo tuširala u kupatilu, sa čijeg prozora se moglo videti kako vetar njiše visoko borovo stablo u dvorištu. Ali unutra, uvijena u peškir posle okrepljujuće kupke, osećala se je toplo i čisto.
Pročitala je na laptopu pitanja koja je zapisala za intervju. Počinjala je sa: “Da li bi vaša dela mogla da se povežu sa socijalno-istorijskim i vizuelnim kontinuitetom prostora u kome živite i stvarate? Kako iz stvarnosti i objektivnog stvarate subjektivni doživljaj, vi kao autor, a onda i njegovim prenošenjem na publiku?”.
Nategnuto, pomisli, i izdiletira sva pripremljena pitanja.