Marina se Cvetajeva zaljubljivala kao što je disala, pjevala i kao što je krvna stihija njenim tijelom od otkucaja do otkucaja sumanuto i bez pitanja za dopuštenje kolala te i nju i njene između valova i stijena stalno razbacivala. Nema za nju obzira, savjesti, plana. “Tebi je svijet – kolijevka i kolijevka – grob.” Nema poštovanja lažnog morala, običaja, vremena i svijeta. Samo osjećaji, a ono što osjećamo, to nam ostaje, za sad i za uvijek. Instinktivno je znala istinu o iluziji slobodne volje i da nitko ne kaže idem se zaljubiti a svi – zaljubljen sam ili zaljubio sam se. Prepuštanje i korak u provaliju, u neznan ili bolje skok – da li u zagrljaj ili u ambis nije više važno. Letiš. Ubila se u 48-oj. Štrikom koji je dobila od Pasternaka uz riječi – o ovom užetu sve visi, možeš se čak i objesiti. Upravo je to i učinila nekoliko godina kasnije. Ovaj si nije mogao oprostiti.
Ona o sebi: “Neko je od kamena, neko od gline, ja srebrna sjajim i plijenim! Ja sam od izdaje, ja sam Marina.”
O njoj. ali kao pouku Maks Vološin: “Tri se stvari, Marina, viju: kosa, voda, lišće. Četiri, Marina – plamen.”
I kako me Cvetajeva prati kroz život od 13., 14. godine, a nakon mamine smrti je stvarno postala moja sestra – život, tako je i A. znala puno prije da ćemo se sresti. Kako ne zna ni sama. Samo je – znala. Upoznali smo se u teškom životnom periodu općenito i njoj i meni. U petoljetki poslije grunta meni sigurno najgorem. Ljupček me zvao jedan ponedjeljak ujutro da umire pa sam se preselio natrag na Sv Duh i stvarno je skoro umro. Nakon 16 dana bolnice i dijagnoze KOPB-a, odnosno emfizem na koji je još pokupio upalu pluća da ga ubije. No nakon tjedan dana borbe vrijeme da pozovemo hitnu. Tjedna koji se rastegnuo u malu vječnost u kojoj je on balansirao između tu i nigdje. U tri dana jedan griz kobasice i spas E.-ine juhe koju bi tek i nevoljko preda mnom pojeo i samo čaj s limunom i šećerom. Kad me zvao da je gotov, rekao je molim te, i morao sam mu reći da to nema nikakve veze jer mi je tata i doći ću isto kao što pada kiša. Tu ne odlučuješ, nitko te ništa ne pita. Tih sedam dana stvaranja nakon što sam se vratio doma uključivao je pranje jer u kadu nije mogao sam i još smo mu stolac dječji namjestili i kad opereš tatu, poslije ništa nije nit može bit isto. On je mamu. Sad ja njega. Plus pražnjenje kante sa hračkom i pišalinom jer nije mogao ni do zahoda. Nakon što se vratio, jedva ali živ, ja sam postao njegov 24/7 i batler i bolničar i kuhar, a ono što sam smatrao svojim životom, moralo je na stranu. Osim toga nekoliko tjedana prije velike Ljupčekove drame razišao sam se s curom, nakon skoro četiri godine se iselio, ostavio nju i pesicu koju smo uzeli niti godinu dana ranije da bih se vratio u prazan obiteljski stan i tamo kroz 5, 6 dana pogledom fiksirao cijevi centralnog grijanja u potrazi za mjestom koje će izdržati mojih sedamdeset kila jer me više od samog čina plašio neuspjeh. Nakon pet dana ozbiljnog očaja, kada mi se činilo da se ništa vrijedno disanja više u životu neće dogoditi, i kada se spasonosnim pokazala činjenica da je brat dolazio sa četvero svojih klinaca svaki vikend i uvijek su prvo u stan banuli Jura sa sedam i Vilim s pet godina i nisam smislio kako da me ne nađu, malo sam razmišljao o šumi kojom je okružena zgrada, ali i to sam odbacio jer bih ili morao nacrtati kako da me nađu ili se ostaviti slučaju i zvijerima pa na kraju nisam visio nego sam gotovo nesvjestan opasnosti preživio. I tek dva, tri dana kasnije na njenom balkonu sam osvijestio koliko sam duboko tonuo i kako blizu da ne izronim bio. Kao pjesma Stevie Smith – “Ne mašem nego se davim“ samoubilačku kriza i iz nje izašao duboko uvjeren da nema u ruševini koja sam bio ni snage ni volje da nekog opet volim, da skačem i da se opasnosti srčanog sloma prepustim ili sam se tako tješio blesavo siguran da neću sresti više nikog toga vrijednog. Znao sam i da sami ni o čemu, a ponajmanje o tome hoćemo li se i u koga zaljubiti, ne odlučujemo i ne sudjelujemo, no dok se utapaš, sklon si da zaboraviš širu sliku. Iako A. znam od srednje škole, nikad se nismo sreli, a na kraju svezale su nas kao uže oko vrata moje jedva, možda i ako pjesme i ja sam vidio brzo da je ona moja sestra – život.
I Cvetajeva i Leonard Cohen sličnom se logikom vode kada poeziju zovu pepelom dobro izgorjelog života. Ona u Poemi Ivani Orleanskoj kaže: “Zapisnik je njihov. Vatra je – moja.” I dok sam osjećao da sam njen ni deset minuta nakon što smo se našli, taj osjećaj nisam uspio u misao, u svijest pretvoriti još danima. Šarao sam svuda nek gori i slao joj fotke s tim riječima jer ženu koja vije sam upoznao i prije nego što sam znao već sam se zaljubio. Ona ima 47, dvoje djece, dva braka, život gust događajima. Ja imam jedan brak iza, kćer jednu punoljetnu i godina 46. Što će biti s nama ne znam, ali i da sutra stvar završi znam da bih umro sretan ma kako kratko – mjesec, dva, godinu, desetljeće jedno ili dva? – znao, grlio, volio. Ja živim s tobom, živim jutra i živim noći, u tebi ustajem i u tebi odlazim u krevet. Ja sam sav u tebi i sav sam tvoj. Uzmi me. p.s. ovaj klinac na loncu čitav je moj život.
Zašto plačeš? Ja ne plačem, to plaču moje oči
Marina se Cvetajeva zaljubljivala kao što je disala, pjevala i kao što je krvna stihija njenim tijelom od otkucaja do otkucaja sumanuto i bez pitanja za dopuštenje kolala te i nju i njene između valova i stijena stalno razbacivala. Nema za nju obzira, savjesti, plana. “Tebi je svijet – kolijevka i kolijevka – grob.” Nema poštovanja lažnog morala, običaja, vremena i svijeta. Samo osjećaji, a ono što osjećamo, to nam ostaje, za sad i za uvijek. Instinktivno je znala istinu o iluziji slobodne volje i da nitko ne kaže idem se zaljubiti a svi – zaljubljen sam ili zaljubio sam se. Prepuštanje i korak u provaliju, u neznan ili bolje skok – da li u zagrljaj ili u ambis nije više važno. Letiš. Ubila se u 48-oj. Štrikom koji je dobila od Pasternaka uz riječi – o ovom užetu sve visi, možeš se čak i objesiti. Upravo je to i učinila nekoliko godina kasnije. Ovaj si nije mogao oprostiti.
Ona o sebi: “Neko je od kamena, neko od gline, ja srebrna sjajim i plijenim! Ja sam od izdaje, ja sam Marina.”
O njoj. ali kao pouku Maks Vološin: “Tri se stvari, Marina, viju: kosa, voda, lišće. Četiri, Marina – plamen.”
I kako me Cvetajeva prati kroz život od 13., 14. godine, a nakon mamine smrti je stvarno postala moja sestra – život, tako je i A. znala puno prije da ćemo se sresti. Kako ne zna ni sama. Samo je – znala. Upoznali smo se u teškom životnom periodu općenito i njoj i meni. U petoljetki poslije grunta meni sigurno najgorem. Ljupček me zvao jedan ponedjeljak ujutro da umire pa sam se preselio natrag na Sv Duh i stvarno je skoro umro. Nakon 16 dana bolnice i dijagnoze KOPB-a, odnosno emfizem na koji je još pokupio upalu pluća da ga ubije. No nakon tjedan dana borbe vrijeme da pozovemo hitnu. Tjedna koji se rastegnuo u malu vječnost u kojoj je on balansirao između tu i nigdje. U tri dana jedan griz kobasice i spas E.-ine juhe koju bi tek i nevoljko preda mnom pojeo i samo čaj s limunom i šećerom. Kad me zvao da je gotov, rekao je molim te, i morao sam mu reći da to nema nikakve veze jer mi je tata i doći ću isto kao što pada kiša. Tu ne odlučuješ, nitko te ništa ne pita. Tih sedam dana stvaranja nakon što sam se vratio doma uključivao je pranje jer u kadu nije mogao sam i još smo mu stolac dječji namjestili i kad opereš tatu, poslije ništa nije nit može bit isto. On je mamu. Sad ja njega. Plus pražnjenje kante sa hračkom i pišalinom jer nije mogao ni do zahoda. Nakon što se vratio, jedva ali živ, ja sam postao njegov 24/7 i batler i bolničar i kuhar, a ono što sam smatrao svojim životom, moralo je na stranu. Osim toga nekoliko tjedana prije velike Ljupčekove drame razišao sam se s curom, nakon skoro četiri godine se iselio, ostavio nju i pesicu koju smo uzeli niti godinu dana ranije da bih se vratio u prazan obiteljski stan i tamo kroz 5, 6 dana pogledom fiksirao cijevi centralnog grijanja u potrazi za mjestom koje će izdržati mojih sedamdeset kila jer me više od samog čina plašio neuspjeh. Nakon pet dana ozbiljnog očaja, kada mi se činilo da se ništa vrijedno disanja više u životu neće dogoditi, i kada se spasonosnim pokazala činjenica da je brat dolazio sa četvero svojih klinaca svaki vikend i uvijek su prvo u stan banuli Jura sa sedam i Vilim s pet godina i nisam smislio kako da me ne nađu, malo sam razmišljao o šumi kojom je okružena zgrada, ali i to sam odbacio jer bih ili morao nacrtati kako da me nađu ili se ostaviti slučaju i zvijerima pa na kraju nisam visio nego sam gotovo nesvjestan opasnosti preživio. I tek dva, tri dana kasnije na njenom balkonu sam osvijestio koliko sam duboko tonuo i kako blizu da ne izronim bio. Kao pjesma Stevie Smith – “Ne mašem nego se davim“ samoubilačku kriza i iz nje izašao duboko uvjeren da nema u ruševini koja sam bio ni snage ni volje da nekog opet volim, da skačem i da se opasnosti srčanog sloma prepustim ili sam se tako tješio blesavo siguran da neću sresti više nikog toga vrijednog. Znao sam i da sami ni o čemu, a ponajmanje o tome hoćemo li se i u koga zaljubiti, ne odlučujemo i ne sudjelujemo, no dok se utapaš, sklon si da zaboraviš širu sliku. Iako A. znam od srednje škole, nikad se nismo sreli, a na kraju svezale su nas kao uže oko vrata moje jedva, možda i ako pjesme i ja sam vidio brzo da je ona moja sestra – život.
I Cvetajeva i Leonard Cohen sličnom se logikom vode kada poeziju zovu pepelom dobro izgorjelog života. Ona u Poemi Ivani Orleanskoj kaže: “Zapisnik je njihov. Vatra je – moja.” I dok sam osjećao da sam njen ni deset minuta nakon što smo se našli, taj osjećaj nisam uspio u misao, u svijest pretvoriti još danima. Šarao sam svuda nek gori i slao joj fotke s tim riječima jer ženu koja vije sam upoznao i prije nego što sam znao već sam se zaljubio. Ona ima 47, dvoje djece, dva braka, život gust događajima. Ja imam jedan brak iza, kćer jednu punoljetnu i godina 46. Što će biti s nama ne znam, ali i da sutra stvar završi znam da bih umro sretan ma kako kratko – mjesec, dva, godinu, desetljeće jedno ili dva? – znao, grlio, volio. Ja živim s tobom, živim jutra i živim noći, u tebi ustajem i u tebi odlazim u krevet. Ja sam sav u tebi i sav sam tvoj. Uzmi me.
p.s. ovaj klinac na loncu čitav je moj život.