Ne zaboravimo! – ŠTO SMO SE VIŠE UZDIGNULI,
UTOLIKO IZGLEDAMO MANJI ONIMA KOJI NISU KADRI LETJETI. Nietzsche
– Znate li razliku između čovjeka koji padne s desetog kata i onoga koji padne s prvog kata? – upitao je Boci, drhtavim rukama tražeći po džepovima izblijedjelih traperica upaljač.
– Ne znam. A znaš li ti razliku između ćelavca s bradom i ćelavca bez brade? – protupitanjem pokuša odgovoriti Gogo pri tome pazeći na svaki trun duhana koji bi mu mogao ispasti s papirića kroz prste,dok je motao cigaretu.
Džegi nije ni čuo njihovu igru pitanja i potpitanja jer su mu na glavi bile slušalice iz kojih se čulo i iz drugog kuta sobe Jaggerovo ponavljanje:
– I can’t get no satisfaction!
Džegi je uostalom i nosio tepajuću verziju imena Mick Jaggera.
Boci je, konačno, našao upaljač, ali je bezuspješno pokušavao upaliti cigaretu, jer nije mogao pogoditi njen vrh, koji mu je treperio ispred plamička upaljača. Kada mu je to pošlo za rukom, neurednu sobu, velikog stana koji je dobio njegov otac, potpukovnik vojske, punu razbacanih kaseta i CD-ova, prljavih zavjesa i još prljavijih prozora polako poče ispunjavati miris trave. Udahnuo je duboko i pogledao put stropa, kao što to rade u starim, dobrim, crno-bijelim filmovima, kada uživaju poslije ručka.
– Ćelavca s bradom zovu Bradonja, a onoga bez brade Ćelo – izvalio je iznenada Gogo koji je, u međuvremenu, smotao svoju cigaretu, a onda je brzo i stručno oblizao.
– Lakše gori – tvrdio je.
Džegi je svoj tupi pogled zamijenio još tupljim, jednim prstom premotao vrpcu i opet pustio istu, dobru i vječnu stvar:
– I can’t get no satisfaction!
– Razlika je u tome: kada pada čovjek s prvog kata, čuješ prvo TUP! a onda ono AAAA…, a s desetog kada pada, čuješ prvo ono AAAA… a onda TUP – nastavio je Boci kao da Gogo nije ništa ni rekao, isto kao što je on prečuo njegov vic.
U svemu tome Džegiju je bilo najbolje jer ih nije ni čuo, a pogled mu je bio prikovan na komad neba koji je vidio kroz prozor, tako ih nije niti vidio.
Boci i Gogo bili su kao braća. Obojica su bili jedinci, išli su skupa od vrtića do gimnazije. Zajedno su prolazili sve lijepe i ružne trenutke djetinjstva i mladosti. Slušali su istu glazbu, voljeli su isti tip djevojaka, crne, niske, s crnim očima i velikim grudima. Voljeli su Alan Forda, pušili su iste cigarete, obojica su mrzili poriluk. Isti su dan postali muškarci, kod susjede Slavke.
Poveo ih je zajednički prijatelj. Nisu znali što treba raditi sa Slavkom, pa su se posvađali tko će prvi ući u sobu. Toliko su bili isprepadani da je prijatelj koji ih je doveo ušao prvi, počeo raditi radnju, a onda pozvao njih i rekao:
– Ovako to rade majstori, jumferi jedni!
Oni su propadali u zemlju od stida, a Slavka i njen radiša smijali su se do suza. Nisu se sjećali tko je prvi od njih spomenuo niti donio travu, ali su zajednički nabavljali novac za nove smotke.
Nisu se sjećali ni odakle je Džegi ušetao u njihove živote. Jednoga dana su ga zatekli u Bocijevu krevetu kako mirno spava. Njih dvojica su se budili od dvodnevnog tretmana lijepog ponašanja. Tako su oni nazivali dane kada su im roditelji, oba oca bili su vojna lica, a majke liječnica i tajnica, bili službeno ili neslužbeno odsutni, a oni su mogli nesmetano sat pušiti travu a sat piti lozovaču.
Nisu znali od kuda je došao, niti kada se pojavio.
Od nekih koji su navraćali kod njih čuli su da mu je otac pilot MIG-a i leti u Iraku za Sadama. Govorili su kako tamo mlati pare, ali i žene i djecu. Govorili su i kako mu je majka rospija prve klase. Na moru živi od iznajmljivanja kuće i tijela bogatim strancima u jednom malom mjestu pokraj Opatije. Susjedi su zamijetili užurbane odlaske takozvanih gostiju kad bi se Džegijev otac trebao vratiti iz Iraka na odmor. On naravno, o tome nije imao pojma, jer muževi, obično, zadnji saznaju za ženinu prevaru.
Pušio je njihovu travu, jeo malo, još manje pričao, a slušalice s preglasnom glazbom nije skidao s ušiju. Skidao ih je samo kada obavlja veliku nuždu jer: neće da sere po glazbi koju obožava. Sanjao je kako umire lijep i mlad. Govorio im je da su ga oni doveli kod njih. Sami nisu mogli pronaći Zvjezdaru, zgradu u kojoj su, na desetom katu živjeli, a kad ih je on doveo do stana bili su toliko pijani i uljudni da su ga pozvali unutra, na “po jednu”. Mislili su na travu i lozu, a on ih je razumio: na godinu. On je to zvao studijskim putovanjem i upoznavanjem sa životom dvojice beznadežnih kretena. Od tada je kao sjedalica, uvijek smeta, a uvijek treba.
– Što je, primitivci, opet pričate sami sa sobom? I pametan bi poludio s vama – Džegi se podigao, a oblačić pljuvačke izletio mu je kroz krezave zube.
Ako je htio umrijeti lijep, zakasnio je.
Nazivao ih je primitivcima jer su, osim trave, trošili i lozu, što je on smatrao najvećim jerersom i temeljnim seljaklukom.
– Pametni ljudi, kao ja na primjer, samo razmišljaju i puše travu – govorio je i smatrao to za jedinu i svetu istinu.
Oni bi njemu govorili:
– Daj, šuti budalo!
– Samo budale, kao ti na primjer, ne koriste sve ono što su tamo neki, pametni ljudi izmislili kako bi zadovoljili svoje umne i tjelesne potrebe – umovali bi oni, što je Džegi, opet vješto izbjegavao.
– Što mislite koliko Kineza treba zarobiti u ratu ako želiš propast svoje vlastite države? – pitanje je postavio Boci, ni sam ne znajući kome.
– Kad bi se proizvodile crne žarulje, bi li danju padao mrak kad se upali ulična rasvjeta? – Gogo bi, opet, pitao nešto sasvim oprečno.
– Ako je, uopće, istinita ta priča o tome da se od viška trave i loze suši mozak, onda je vama, primitivci, Sahara u glavi odavno – rekao je krezubi Džegi, mirno strpao krajeve karirane, zgužvane košulje u traperice, koje su pamtile i bolje vremena, otvorio vrata od balkona, popeo se na ogradu i počeo mokriti.
– Budalo, popišat ćeš ljude koji ulaze u ljekarnu! Osim toga, ima i WC u stanu, iako smo, kako tvrdiš, seljačine – pozivao ga je Boci natrag, povlačeći posljednji dim smotke trave.
– Ne pišam ja po njima, pišam se na cijeli svijet pa i na vas, primitivci! – mirno, gotovo sablasno tiho, odvrati Džegi, potom isto tako mirno, kao da radi neku najnormalniju stvar na svijetu, na koji se upravo popišao, raširi ruke i sunovrati se dolje, pred ljekarnu.
Razrogačenih očiju i otvorenih usta Boci i Gogo gledali su ka balkonskoj ogradi na kojoj je, do maloprije, stajao Džegi i pišao na sav svijet, a i njih. Ostali su samo obrisi Džegijeve sjene.
Čuli su kroz zrak:
– I can’t get no…… AAAAAA…….TUP!
Ostala je pjesma, ostali su Stonesi, Gogo, Boci. Trave je još ostalo.
Neki drugi ratovi bili su i prošli, neki i ostali. Samo Džegija više nema. I mnogo drugih Džegija.
I can’t get no satisfaction
Ne zaboravimo! – ŠTO SMO SE VIŠE UZDIGNULI,
UTOLIKO IZGLEDAMO MANJI ONIMA KOJI NISU KADRI LETJETI.
Nietzsche
– Znate li razliku između čovjeka koji padne s desetog kata i onoga koji padne s prvog kata? – upitao je Boci, drhtavim rukama tražeći po džepovima izblijedjelih traperica upaljač.
– Ne znam. A znaš li ti razliku između ćelavca s bradom i ćelavca bez brade? – protupitanjem pokuša odgovoriti Gogo pri tome pazeći na svaki trun duhana koji bi mu mogao ispasti s papirića kroz prste,dok je motao cigaretu.
Džegi nije ni čuo njihovu igru pitanja i potpitanja jer su mu na glavi bile slušalice iz kojih se čulo i iz drugog kuta sobe Jaggerovo ponavljanje:
– I can’t get no satisfaction!
Džegi je uostalom i nosio tepajuću verziju imena Mick Jaggera.
Boci je, konačno, našao upaljač, ali je bezuspješno pokušavao upaliti cigaretu, jer nije mogao pogoditi njen vrh, koji mu je treperio ispred plamička upaljača. Kada mu je to pošlo za rukom, neurednu sobu, velikog stana koji je dobio njegov otac, potpukovnik vojske, punu razbacanih kaseta i CD-ova, prljavih zavjesa i još prljavijih prozora polako poče ispunjavati miris trave. Udahnuo je duboko i pogledao put stropa, kao što to rade u starim, dobrim, crno-bijelim filmovima, kada uživaju poslije ručka.
– Ćelavca s bradom zovu Bradonja, a onoga bez brade Ćelo – izvalio je iznenada Gogo koji je, u međuvremenu, smotao svoju cigaretu, a onda je brzo i stručno oblizao.
– Lakše gori – tvrdio je.
Džegi je svoj tupi pogled zamijenio još tupljim, jednim prstom premotao vrpcu i opet pustio istu, dobru i vječnu stvar:
– I can’t get no satisfaction!
– Razlika je u tome: kada pada čovjek s prvog kata, čuješ prvo TUP! a onda ono AAAA…, a s desetog kada pada, čuješ prvo ono AAAA… a onda TUP – nastavio je Boci kao da Gogo nije ništa ni rekao, isto kao što je on prečuo njegov vic.
U svemu tome Džegiju je bilo najbolje jer ih nije ni čuo, a pogled mu je bio prikovan na komad neba koji je vidio kroz prozor, tako ih nije niti vidio.
Boci i Gogo bili su kao braća. Obojica su bili jedinci, išli su skupa od vrtića do gimnazije. Zajedno su prolazili sve lijepe i ružne trenutke djetinjstva i mladosti. Slušali su istu glazbu, voljeli su isti tip djevojaka, crne, niske, s crnim očima i velikim grudima. Voljeli su Alan Forda, pušili su iste cigarete, obojica su mrzili poriluk. Isti su dan postali muškarci, kod susjede Slavke.
Poveo ih je zajednički prijatelj. Nisu znali što treba raditi sa Slavkom, pa su se posvađali tko će prvi ući u sobu. Toliko su bili isprepadani da je prijatelj koji ih je doveo ušao prvi, počeo raditi radnju, a onda pozvao njih i rekao:
– Ovako to rade majstori, jumferi jedni!
Oni su propadali u zemlju od stida, a Slavka i njen radiša smijali su se do suza. Nisu se sjećali tko je prvi od njih spomenuo niti donio travu, ali su zajednički nabavljali novac za nove smotke.
Nisu se sjećali ni odakle je Džegi ušetao u njihove živote. Jednoga dana su ga zatekli u Bocijevu krevetu kako mirno spava. Njih dvojica su se budili od dvodnevnog tretmana lijepog ponašanja. Tako su oni nazivali dane kada su im roditelji, oba oca bili su vojna lica, a majke liječnica i tajnica, bili službeno ili neslužbeno odsutni, a oni su mogli nesmetano sat pušiti travu a sat piti lozovaču.
Nisu znali od kuda je došao, niti kada se pojavio.
Od nekih koji su navraćali kod njih čuli su da mu je otac pilot MIG-a i leti u Iraku za Sadama. Govorili su kako tamo mlati pare, ali i žene i djecu. Govorili su i kako mu je majka rospija prve klase. Na moru živi od iznajmljivanja kuće i tijela bogatim strancima u jednom malom mjestu pokraj Opatije. Susjedi su zamijetili užurbane odlaske takozvanih gostiju kad bi se Džegijev otac trebao vratiti iz Iraka na odmor. On naravno, o tome nije imao pojma, jer muževi, obično, zadnji saznaju za ženinu prevaru.
Pušio je njihovu travu, jeo malo, još manje pričao, a slušalice s preglasnom glazbom nije skidao s ušiju. Skidao ih je samo kada obavlja veliku nuždu jer: neće da sere po glazbi koju obožava. Sanjao je kako umire lijep i mlad. Govorio im je da su ga oni doveli kod njih. Sami nisu mogli pronaći Zvjezdaru, zgradu u kojoj su, na desetom katu živjeli, a kad ih je on doveo do stana bili su toliko pijani i uljudni da su ga pozvali unutra, na “po jednu”. Mislili su na travu i lozu, a on ih je razumio: na godinu. On je to zvao studijskim putovanjem i upoznavanjem sa životom dvojice beznadežnih kretena. Od tada je kao sjedalica, uvijek smeta, a uvijek treba.
– Što je, primitivci, opet pričate sami sa sobom? I pametan bi poludio s vama – Džegi se podigao, a oblačić pljuvačke izletio mu je kroz krezave zube.
Ako je htio umrijeti lijep, zakasnio je.
Nazivao ih je primitivcima jer su, osim trave, trošili i lozu, što je on smatrao najvećim jerersom i temeljnim seljaklukom.
– Pametni ljudi, kao ja na primjer, samo razmišljaju i puše travu – govorio je i smatrao to za jedinu i svetu istinu.
Oni bi njemu govorili:
– Daj, šuti budalo!
– Samo budale, kao ti na primjer, ne koriste sve ono što su tamo neki, pametni ljudi izmislili kako bi zadovoljili svoje umne i tjelesne potrebe – umovali bi oni, što je Džegi, opet vješto izbjegavao.
– Što mislite koliko Kineza treba zarobiti u ratu ako želiš propast svoje vlastite države? – pitanje je postavio Boci, ni sam ne znajući kome.
– Kad bi se proizvodile crne žarulje, bi li danju padao mrak kad se upali ulična rasvjeta? – Gogo bi, opet, pitao nešto sasvim oprečno.
– Ako je, uopće, istinita ta priča o tome da se od viška trave i loze suši mozak, onda je vama, primitivci, Sahara u glavi odavno – rekao je krezubi Džegi, mirno strpao krajeve karirane, zgužvane košulje u traperice, koje su pamtile i bolje vremena, otvorio vrata od balkona, popeo se na ogradu i počeo mokriti.
– Budalo, popišat ćeš ljude koji ulaze u ljekarnu! Osim toga, ima i WC u stanu, iako smo, kako tvrdiš, seljačine – pozivao ga je Boci natrag, povlačeći posljednji dim smotke trave.
– Ne pišam ja po njima, pišam se na cijeli svijet pa i na vas, primitivci! – mirno, gotovo sablasno tiho, odvrati Džegi, potom isto tako mirno, kao da radi neku najnormalniju stvar na svijetu, na koji se upravo popišao, raširi ruke i sunovrati se dolje, pred ljekarnu.
Razrogačenih očiju i otvorenih usta Boci i Gogo gledali su ka balkonskoj ogradi na kojoj je, do maloprije, stajao Džegi i pišao na sav svijet, a i njih. Ostali su samo obrisi Džegijeve sjene.
Čuli su kroz zrak:
– I can’t get no…… AAAAAA…….TUP!
Ostala je pjesma, ostali su Stonesi, Gogo, Boci. Trave je još ostalo.
Neki drugi ratovi bili su i prošli, neki i ostali. Samo Džegija više nema. I mnogo drugih Džegija.
Izgubljenih kao i ja.