Dva osnovna utočišta svakog čovjeka su kuća i jezik. Definiraju identitet i karakter onih koji taj prostor nastanjuju fizički i metafizički. Moglo bi se čak reći da, metaforički rečeno, kuća prestaje ondje gdje prestaje jezik. Postoji samo ono što možemo imenovati, jer samo to možemo u potpunosti pojmiti. Sve ostalo graniči sa opsjenom. Zato je književnost istovremeno njegov moralni ultimatum i estetski manifest. Povremeno, sretnom slučajnošću, verbum pređe u versus a on u habitat. Kuća iz slova. Postoji nekoliko primjera ove izvanredne transformacije, na tankoj liniji između kutije i artefakta. Neke su utjelovljenje snova, odgođena proročanstva, druge tiha svjedočanstva nepretenciozne sreće. Ono što ih izdvaja je jedinstvenost ideje, proces i kontekst projekta. Osim toga, tri su to kuće koje su gradili pisci, za sebe i svoju obitelj u kojoj će nastajati njihova djela i intimu zaštićenu od prirode i nepozvanih koji unose nemir ondje gdje mu nije mjesto. Neke su ostale tek svjedoci vizije svojih autora, a treća i dalje živi. Diše plućima novog života unatoč svemu, u šumi suhog korita, dva stabla čije proljeće tek stiže.
Razdvaja ih zemljopis, povijest i jezik no povezuje univerzalna dijalektika arhitekture: Henry David Thoreau, Curzio Malaparte i Almin Kaplan. Tri čovjeka, tri pisca, tri poetike i tri kuće. Riječ je o još većem izazovu nego za arhitekte koji grade vlastite kuće, jer izlaze iz vlastite zone komfora na drugačiji teren u kojem vrijede druga pravila ponašanja razmišljanja. Kao netko sa nerealiziranim arhitektonskim ambicijama, dok čitam književna djela misao me zna odvući pa zamišljam kako bi to trebala izgledati sirotinjska kuća Marquezova Pukovnika ili Krležin kaptolski kolodvor. Ali onda se trznem i vratim u stvarnost teksta, ma da je ona sama jednako fiktivna. S druge strane, ove su posebne po tome što ih možete posjetiti, tu nema ništa fiktivno osim vlastitog narativa koji u njih učitavamo. Dante Bini izgradio je šezdesetih godina 20.st. legendarnu vilu La Cupola za velikog talijanskog redatelja Michelangela Antonionija i glumicu Monicu Vitti. Nažalost, ljubav se iselila prije nego su se u kuću uopće uselili. Tamo stoji i danas, napuštena u svojoj eksperimentalnoj ljepoti na sardinijskoj Costi Paradiso. Ove druge ipak su imale malo sretniju sudbinu, život ih je dotakao u punini i na njima ostavio neizbrisive tragove.
Henry David Thoreau je američki pisac i transcendentalist koji je se, izmeđuostalih, proslavio djelom Walden, memoarima pustinjačkog života u kolibi koju je izgradio na jezeru Walden Pond u Massachusettsu. Knjiga je objavljena 1854. godine kao svojevrsni manifest samostalnog, samotnjačkog života u jedinstvu sa prirodom koja ga upotpunjuje u svim aspektima. Reduciran je na svoje primordijalne potrebe, oslobođen civilizacije i njenih toksičnih pretenzija. Kad bi današnji ekološki aktivisti bili malo pismeniji, Thoreau bi bio njihov duhovni vođa. Međutim njegove metode i ideologija nisu dovoljno agresivne da zadovolje njihove vlastite pretenzije. Ako je Greta Thunberg sokratovski pehar kukute, on je šalica čaja od koprive. Knjiga detaljno opisuje sve elemente njegova života na jezeru, a svoju motivaciju objašnjava jednostavno i iskreno: „otišao sam u šumu jer sam želio biti slobodan, suočiti se samo sa najesencijalnijim faktima života i vidjeti što od toga mogu naučiti umjesto da, pred smrt, otkrijem da nisam ni živio.“ U vremenu u kojem smo porobljeni društvenim mrežama, ovisni o dopaminu lajkova i emotikona, konstantnom medijskom imputu i onesposobljeni za funkcionalnost distrakcijama sa svih strana, ovakvo razmišljanje predstavlja revolucionaran rizik iako je poprilično daleko od toga. Njegova koliba nije grandiozan arhitektonski znak u prostoru. Gotovo proročki, zamišljena je kao Corbusierov stroj za stanovanje. Sve je podređeno funkcionalnosti iz čega proizilazi estetika forme: od precizno definiranih građevinskih materijala do namještaja, hrane i literature. Thoreau ide toliko daleko da detalji izgradnje zvuče kao dosjetke: preskupe ili prevelike količine, a žena koja mu je trebala prodati farmu na kraju se predomislila. Naslovi su gotovo retorička pitanja koja sugeriraju da mu čak i tako daleko od prvog poštanskog sandučića nije dosadno: gdje sam živio i za što sam živio. Dok se dvoumim može li se to dvoje tumačiti odvojeno ili neraskidivo, bolje je prešutjeti odgovor da me zaobiđe neodoljiv val anksioznosti. Njegova koliba od drvene šindre danas je rekonstruirana kraj jezera zajedno sa replikom originalnog interijera iz 19.st. Iako je u kući proveo točno dvije godine, dva mjeseca i dva dana, ono što je tamo napisao i danas je jedno od najvažnijih djela transcendentalizma kao pokreta i filozofije.
Talijanski pjesnik Curzio Malaparte daleko je kontroverzniji karakter od Thoreaua unatoč tome što potonji u memoarima uhapšen jer je odbio plaćati porez državi koja „kupuje i prodaje muškarce, žene i djecu“. Samim time je i kuća, velika i dramatična, potpuno drukčija. Vila Malaparte smještena je na talijanskom otoku Capriju, na strmoj klisuri Capo Masullo do koje vodi uski puteljak, a more samo ako je mirno. Za razliku od gotovo nevidljive kolibe u Massachusettsu, kuća na Capriju obojena je u narandžastu, a njen krov je u obliku golema stepeništa na čijem vrhu je bijelo betonsko jedro pod kojim se u Godardovom genijalnom filmu Prezir iz 1963. sunča oskudno odjevena Brigitte Bardot. Snimljen po istoimenom romanu Alberta Moravie, autorovu kuću pretvorio je u arhitektonsku i filmsku ikonu. Do te mjere da je na određeni način nadrasla reputaciju samog Malapartea, koji ju je dovršio uz pomoć zidara Adolfa Amitrana. Osmišljena kao svojevrsni Gesamtkunstwerk, u njoj je sve posebno osmišljeno po njegovu ukusu, od namještaja, kamina, velikih panoramskih prozora pa sve do posebne kade za njegovu ljubavnicu. Ovdje se iščitava monumentalna suptilnost mastaba, a ceremonijalni uspon na vrh kulminira širokom panoramom plavog horizonta.
U ovoj kući boravio je u kućnom pritvoru zbog njegovih komentara na račun Hitlera iako je bio deklarirani fašist i osnivač časopisa La Conquista dello Stato.Jedan od njegovih najvažnijih romana, Kaputt iz 1944.g., bavi se autorovim iskustvima sa istočne fronte u Drugom svjetskom ratu. Kao posebno zanimljivu u romanu navodi anegdotu kada je u ulozi novinara posjetio ustaškog poglavnika Pavelića na čijem je stolu stajala posuda puna školjaka. Kada ga je pitao da li su to dalmatinske kamenice, ovaj mu je odgovorio da je to dar lojalnih ustaša, 19 kila ljudskih očiju.” Roman je jedinstven po naratoru koji je svjestan da je na gubitničkoj strani sukoba i da se nalazi sa krive strane. U stvarnom životu, nakon rata pisac je prešao na drugu stranu i pridružio se Togliattijevoj Komunističkoj partiji. Zato je ova kuća, koju je dijelom projektirao modernistički arhitekt Adalberto Libera sušta suprotnost od opasnih političkih i ideoloških akrobacija u koje se upuštao vlasnik. Ona je njegov vlastiti Walden. Sam ju je najbolje opisao jednostavnim riječima una casa come me (kuća poput mene). Autoportret njegove ljudske suštine koja je uspjela preživjeti sve to, a danas uglavnom služi u razne eksluzivne i reklamne svrhe. Sve ono od čega se tu htio sakriti.
Kuća Almina Kaplana u selu Dubrave kod Stoca mogla bi zapravo biti bilo gdje drugo: u južnoameričkim pampama, nekoj pustopoljini u Walesu ili američkom Monowiju. To mjesto poznato je po tome što u njemu živi samo još udovica Elsie Eiler koja je istovremeno knjižničarka, gradonačelnica i vlasnica kultne pivnice koja gasi uličnu rasvjetu kad krene spavati, jer je nema tko zamijeniti. Moglo bi se reći da ima određenih sličnosti sa Kaplanovim Mehom jer živi u vlastitom svijetu od kojeg odbija odustati iako je bitka za ovo mjesto vjerovatno izgubljena. Kaplan bi o Monowiju mogao napisati dobar roman no za tim nema potrebe jer je ovaj kutak Hercegovine barem djelomično neka vrsta ekvivalenta. Dio u kojem on živi izoliran je šumom od svoje okolice, a pogled preko korita potoka puca u polje čiji se horizont gubi u daljini. Za razliku od Malapartea, Thoreau bi ovdje sasvim sigurno pronašao svoj mir jer se osjeća isti transcendentalni mir: kameno ognjište ispred kuće, drvena kućica za psa, par dječjih papuča i malapartovski prozračni interijer čiji prozori na isti način uokviruju okoliš, kao fotografski objektivi. Unutra, toplina drveta i mnoštvo knjiga, dječjih igračaka i drugih znakova da ovdje zimi spava samo lišće.
Kuća je doduše daleko od Capo Masulla, no to nije važno, more je u njenom graditelju. Svaki put kad se sol tog mora prospe po radnom stolu, na njemu je umjesto zdjele pune Pavelićevih kamenica jedan novi rukopis u nastajanju. Arhitektonska morfologija je rudimentarna i logična, habitat i habitus se isprepliću i nužno uvjetuju jedno drugo. Sjedeći na kauču u toplom svjetlu dnevnog boravka, gledam na terasu i tek sada vidim taj gotovo opipljivi, kratki trenutak između versa i versusa. Kaplan nije anarhist pa se ovo mjesto prilagođava prirodi umjesto da ju pokorava, kao što je to učinio Adalberto Libera. Umjesto toga, predstavlja utjelovljenje zadovoljstva. Zauzima upravo onoliko prostora koliko je realno potrebno za stanovanje, nema velikih salona i dramatične ornamentike. Larpurlartizam, ako postoji, ovdje je prirodna produžena ruka vlastitog ekosistema. Na stablu kraj kuće visi izraubani koš do kojeg se kroz šumu spušta cesta, scena kao preslikana iz Male kuće na preriji. Nažalost, realnost Dubrava i Stoca daleko je od harmonične dosade tv-farme na Palc Creeku. Poratna trauma ima realne posljedice, ali ispod površine osjete se ožiljci, rane zarastaju. Sve ono što je stvoreno prisilno, prije ili kasnije ispari kad se za to stvore pravi uvjeti. Dotad će Kaplanova šuma biti izvor onoga što naš duh hrani dobrim u nedostatku vanjskih izvora.
Problemi gradskog čovjeka su nemir, razmaženost i izbirljivost. Oni ga vode u anksioznost, neproduktivnost i radikalizaciju. Ovaj arhitektonski trokut koji se proteže od Balkana, preko Mediterana do Atlantika je svjedočanstvo suprotnosti. Sve tri kuće su samodostatne, Malaparteova možda čak i najviše, držeći se za rubove oštrih stijena kao da će se svakog trenutka prevrnuti u duboko more. Pa onda Thoreauova koja je Kaplanovu premisu pomaknula još dalje, neznatno iznad Robinsona Crusoea a daleko ispod nivoa svog vremena. U njima ima i nečeg duboko lazaretskog: samoća štiti jer je istinska ljepota uvijek krhka, a ove su kuće upravo takve: lijepe. Vila na Capriju nakon autorove smrti 1957. pala je u nemilosrdne ruke vremenskih nepogoda i vandala koji su je reducirali na kostur nekadašnjeg sjaja. Njegov pranećak Niccolo Rositani krajem osamdesetih kreće u rekonstrukciju: srećom je izvorni namještaj bio prevelik za krađu pa je sačuvan sav interijer. S druge strane Mediterana, u dubravskoj šumi stoji Kaplanov mali drveni most koji spaja ova dva daleka i neprispodobiva, a namah jednaka mira. Biblijski rečeno: i vidje bog da je dobro.
Književnost između habitata i habitusa
Dva osnovna utočišta svakog čovjeka su kuća i jezik. Definiraju identitet i karakter onih koji taj prostor nastanjuju fizički i metafizički. Moglo bi se čak reći da, metaforički rečeno, kuća prestaje ondje gdje prestaje jezik. Postoji samo ono što možemo imenovati, jer samo to možemo u potpunosti pojmiti. Sve ostalo graniči sa opsjenom. Zato je književnost istovremeno njegov moralni ultimatum i estetski manifest. Povremeno, sretnom slučajnošću, verbum pređe u versus a on u habitat. Kuća iz slova. Postoji nekoliko primjera ove izvanredne transformacije, na tankoj liniji između kutije i artefakta. Neke su utjelovljenje snova, odgođena proročanstva, druge tiha svjedočanstva nepretenciozne sreće. Ono što ih izdvaja je jedinstvenost ideje, proces i kontekst projekta. Osim toga, tri su to kuće koje su gradili pisci, za sebe i svoju obitelj u kojoj će nastajati njihova djela i intimu zaštićenu od prirode i nepozvanih koji unose nemir ondje gdje mu nije mjesto. Neke su ostale tek svjedoci vizije svojih autora, a treća i dalje živi. Diše plućima novog života unatoč svemu, u šumi suhog korita, dva stabla čije proljeće tek stiže.
Razdvaja ih zemljopis, povijest i jezik no povezuje univerzalna dijalektika arhitekture: Henry David Thoreau, Curzio Malaparte i Almin Kaplan. Tri čovjeka, tri pisca, tri poetike i tri kuće. Riječ je o još većem izazovu nego za arhitekte koji grade vlastite kuće, jer izlaze iz vlastite zone komfora na drugačiji teren u kojem vrijede druga pravila ponašanja razmišljanja. Kao netko sa nerealiziranim arhitektonskim ambicijama, dok čitam književna djela misao me zna odvući pa zamišljam kako bi to trebala izgledati sirotinjska kuća Marquezova Pukovnika ili Krležin kaptolski kolodvor. Ali onda se trznem i vratim u stvarnost teksta, ma da je ona sama jednako fiktivna. S druge strane, ove su posebne po tome što ih možete posjetiti, tu nema ništa fiktivno osim vlastitog narativa koji u njih učitavamo. Dante Bini izgradio je šezdesetih godina 20.st. legendarnu vilu La Cupola za velikog talijanskog redatelja Michelangela Antonionija i glumicu Monicu Vitti. Nažalost, ljubav se iselila prije nego su se u kuću uopće uselili. Tamo stoji i danas, napuštena u svojoj eksperimentalnoj ljepoti na sardinijskoj Costi Paradiso. Ove druge ipak su imale malo sretniju sudbinu, život ih je dotakao u punini i na njima ostavio neizbrisive tragove.
Henry David Thoreau je američki pisac i transcendentalist koji je se, izmeđuostalih, proslavio djelom Walden, memoarima pustinjačkog života u kolibi koju je izgradio na jezeru Walden Pond u Massachusettsu. Knjiga je objavljena 1854. godine kao svojevrsni manifest samostalnog, samotnjačkog života u jedinstvu sa prirodom koja ga upotpunjuje u svim aspektima. Reduciran je na svoje primordijalne potrebe, oslobođen civilizacije i njenih toksičnih pretenzija. Kad bi današnji ekološki aktivisti bili malo pismeniji, Thoreau bi bio njihov duhovni vođa. Međutim njegove metode i ideologija nisu dovoljno agresivne da zadovolje njihove vlastite pretenzije. Ako je Greta Thunberg sokratovski pehar kukute, on je šalica čaja od koprive. Knjiga detaljno opisuje sve elemente njegova života na jezeru, a svoju motivaciju objašnjava jednostavno i iskreno: „otišao sam u šumu jer sam želio biti slobodan, suočiti se samo sa najesencijalnijim faktima života i vidjeti što od toga mogu naučiti umjesto da, pred smrt, otkrijem da nisam ni živio.“ U vremenu u kojem smo porobljeni društvenim mrežama, ovisni o dopaminu lajkova i emotikona, konstantnom medijskom imputu i onesposobljeni za funkcionalnost distrakcijama sa svih strana, ovakvo razmišljanje predstavlja revolucionaran rizik iako je poprilično daleko od toga. Njegova koliba nije grandiozan arhitektonski znak u prostoru. Gotovo proročki, zamišljena je kao Corbusierov stroj za stanovanje. Sve je podređeno funkcionalnosti iz čega proizilazi estetika forme: od precizno definiranih građevinskih materijala do namještaja, hrane i literature. Thoreau ide toliko daleko da detalji izgradnje zvuče kao dosjetke: preskupe ili prevelike količine, a žena koja mu je trebala prodati farmu na kraju se predomislila. Naslovi su gotovo retorička pitanja koja sugeriraju da mu čak i tako daleko od prvog poštanskog sandučića nije dosadno: gdje sam živio i za što sam živio. Dok se dvoumim može li se to dvoje tumačiti odvojeno ili neraskidivo, bolje je prešutjeti odgovor da me zaobiđe neodoljiv val anksioznosti. Njegova koliba od drvene šindre danas je rekonstruirana kraj jezera zajedno sa replikom originalnog interijera iz 19.st. Iako je u kući proveo točno dvije godine, dva mjeseca i dva dana, ono što je tamo napisao i danas je jedno od najvažnijih djela transcendentalizma kao pokreta i filozofije.
Talijanski pjesnik Curzio Malaparte daleko je kontroverzniji karakter od Thoreaua unatoč tome što potonji u memoarima uhapšen jer je odbio plaćati porez državi koja „kupuje i prodaje muškarce, žene i djecu“. Samim time je i kuća, velika i dramatična, potpuno drukčija. Vila Malaparte smještena je na talijanskom otoku Capriju, na strmoj klisuri Capo Masullo do koje vodi uski puteljak, a more samo ako je mirno. Za razliku od gotovo nevidljive kolibe u Massachusettsu, kuća na Capriju obojena je u narandžastu, a njen krov je u obliku golema stepeništa na čijem vrhu je bijelo betonsko jedro pod kojim se u Godardovom genijalnom filmu Prezir iz 1963. sunča oskudno odjevena Brigitte Bardot. Snimljen po istoimenom romanu Alberta Moravie, autorovu kuću pretvorio je u arhitektonsku i filmsku ikonu. Do te mjere da je na određeni način nadrasla reputaciju samog Malapartea, koji ju je dovršio uz pomoć zidara Adolfa Amitrana. Osmišljena kao svojevrsni Gesamtkunstwerk, u njoj je sve posebno osmišljeno po njegovu ukusu, od namještaja, kamina, velikih panoramskih prozora pa sve do posebne kade za njegovu ljubavnicu. Ovdje se iščitava monumentalna suptilnost mastaba, a ceremonijalni uspon na vrh kulminira širokom panoramom plavog horizonta.
U ovoj kući boravio je u kućnom pritvoru zbog njegovih komentara na račun Hitlera iako je bio deklarirani fašist i osnivač časopisa La Conquista dello Stato. Jedan od njegovih najvažnijih romana, Kaputt iz 1944.g., bavi se autorovim iskustvima sa istočne fronte u Drugom svjetskom ratu. Kao posebno zanimljivu u romanu navodi anegdotu kada je u ulozi novinara posjetio ustaškog poglavnika Pavelića na čijem je stolu stajala posuda puna školjaka. Kada ga je pitao da li su to dalmatinske kamenice, ovaj mu je odgovorio da je to dar lojalnih ustaša, 19 kila ljudskih očiju.” Roman je jedinstven po naratoru koji je svjestan da je na gubitničkoj strani sukoba i da se nalazi sa krive strane. U stvarnom životu, nakon rata pisac je prešao na drugu stranu i pridružio se Togliattijevoj Komunističkoj partiji. Zato je ova kuća, koju je dijelom projektirao modernistički arhitekt Adalberto Libera sušta suprotnost od opasnih političkih i ideoloških akrobacija u koje se upuštao vlasnik. Ona je njegov vlastiti Walden. Sam ju je najbolje opisao jednostavnim riječima una casa come me (kuća poput mene). Autoportret njegove ljudske suštine koja je uspjela preživjeti sve to, a danas uglavnom služi u razne eksluzivne i reklamne svrhe. Sve ono od čega se tu htio sakriti.
Kuća Almina Kaplana u selu Dubrave kod Stoca mogla bi zapravo biti bilo gdje drugo: u južnoameričkim pampama, nekoj pustopoljini u Walesu ili američkom Monowiju. To mjesto poznato je po tome što u njemu živi samo još udovica Elsie Eiler koja je istovremeno knjižničarka, gradonačelnica i vlasnica kultne pivnice koja gasi uličnu rasvjetu kad krene spavati, jer je nema tko zamijeniti. Moglo bi se reći da ima određenih sličnosti sa Kaplanovim Mehom jer živi u vlastitom svijetu od kojeg odbija odustati iako je bitka za ovo mjesto vjerovatno izgubljena. Kaplan bi o Monowiju mogao napisati dobar roman no za tim nema potrebe jer je ovaj kutak Hercegovine barem djelomično neka vrsta ekvivalenta. Dio u kojem on živi izoliran je šumom od svoje okolice, a pogled preko korita potoka puca u polje čiji se horizont gubi u daljini. Za razliku od Malapartea, Thoreau bi ovdje sasvim sigurno pronašao svoj mir jer se osjeća isti transcendentalni mir: kameno ognjište ispred kuće, drvena kućica za psa, par dječjih papuča i malapartovski prozračni interijer čiji prozori na isti način uokviruju okoliš, kao fotografski objektivi. Unutra, toplina drveta i mnoštvo knjiga, dječjih igračaka i drugih znakova da ovdje zimi spava samo lišće.
Kuća je doduše daleko od Capo Masulla, no to nije važno, more je u njenom graditelju. Svaki put kad se sol tog mora prospe po radnom stolu, na njemu je umjesto zdjele pune Pavelićevih kamenica jedan novi rukopis u nastajanju. Arhitektonska morfologija je rudimentarna i logična, habitat i habitus se isprepliću i nužno uvjetuju jedno drugo. Sjedeći na kauču u toplom svjetlu dnevnog boravka, gledam na terasu i tek sada vidim taj gotovo opipljivi, kratki trenutak između versa i versusa. Kaplan nije anarhist pa se ovo mjesto prilagođava prirodi umjesto da ju pokorava, kao što je to učinio Adalberto Libera. Umjesto toga, predstavlja utjelovljenje zadovoljstva. Zauzima upravo onoliko prostora koliko je realno potrebno za stanovanje, nema velikih salona i dramatične ornamentike. Larpurlartizam, ako postoji, ovdje je prirodna produžena ruka vlastitog ekosistema. Na stablu kraj kuće visi izraubani koš do kojeg se kroz šumu spušta cesta, scena kao preslikana iz Male kuće na preriji. Nažalost, realnost Dubrava i Stoca daleko je od harmonične dosade tv-farme na Palc Creeku. Poratna trauma ima realne posljedice, ali ispod površine osjete se ožiljci, rane zarastaju. Sve ono što je stvoreno prisilno, prije ili kasnije ispari kad se za to stvore pravi uvjeti. Dotad će Kaplanova šuma biti izvor onoga što naš duh hrani dobrim u nedostatku vanjskih izvora.
Problemi gradskog čovjeka su nemir, razmaženost i izbirljivost. Oni ga vode u anksioznost, neproduktivnost i radikalizaciju. Ovaj arhitektonski trokut koji se proteže od Balkana, preko Mediterana do Atlantika je svjedočanstvo suprotnosti. Sve tri kuće su samodostatne, Malaparteova možda čak i najviše, držeći se za rubove oštrih stijena kao da će se svakog trenutka prevrnuti u duboko more. Pa onda Thoreauova koja je Kaplanovu premisu pomaknula još dalje, neznatno iznad Robinsona Crusoea a daleko ispod nivoa svog vremena. U njima ima i nečeg duboko lazaretskog: samoća štiti jer je istinska ljepota uvijek krhka, a ove su kuće upravo takve: lijepe. Vila na Capriju nakon autorove smrti 1957. pala je u nemilosrdne ruke vremenskih nepogoda i vandala koji su je reducirali na kostur nekadašnjeg sjaja. Njegov pranećak Niccolo Rositani krajem osamdesetih kreće u rekonstrukciju: srećom je izvorni namještaj bio prevelik za krađu pa je sačuvan sav interijer. S druge strane Mediterana, u dubravskoj šumi stoji Kaplanov mali drveni most koji spaja ova dva daleka i neprispodobiva, a namah jednaka mira. Biblijski rečeno: i vidje bog da je dobro.