Odavno je već primijećeno da nema kina bez mraka. Prst pred okom kada se ne vidi i kada se pogase sva svjetla u dvorani, kada ostanu izdajnički da svijetle samo oni crvenkasti signali za izlaz u slučaju nužde, ustreptala srca čekaju kad će od projektora prema platnu sijevnuti kao sablja oštra i kao koplje prava zraka svjetla, iz koje zahvaljujući mraku nastaje čarolija kina i filma.
Ni fotografije nema bez mraka u kojem se razvija film i konačno čovjekovom oku vidljivim biva ono što je prethodno postojalo samo na fotoosjetljivoj traci. Fotografija, kao i film, kao i kino, nastaje iz mnogo mraka i sasvim malo svjetla.
Dobro, de i dedera, stvari su se u međuvremenu malo promijenile. Digitalne kamere rade na svjetlo, a ne na mrak. Ni projektori nisu više kao što su do jučer bili. Penzioneri filmove gledaju na televizijskim i kompjutorskim ekranima, bez imalo mraka i usred bijela dana. Djeca filmove gledaju na svojim, Bože mi prosti, telefonima.
I kome onda treba kino? Istima kojima treba i Europa. Bez kina i bez Europe ostajemo bez Kina Europe.
Vladimira Spindler fotografirala je ljude u vrijeme protesta za spas Kina Europe. Obične ljude, većinu ih znam iz kina i iz života, na običnom mjestu, bio sam tu stotinu stotina puta, i u okolnostima koje za fotografiranje nipošto nisu idealne. Teško je fotografirati u masi, napamet, tako da nemaš kontrolu nad prizorom, tako da ti figure ljudi bježe iz kadra, sječeš im glave i noge, izobličuješ ih u ribljemu oku objektiva. Za fotografiju je potrebna distanca, a na protestu za spas Kina Europa Vladimira nije mogla imati distancu. U gužvi za kino nemaš prostor za sebe i svoju sliku.
Međutim, ipak je sve na tim slikama tako snažno i upečatljivo.
Dva su razloga tome. Prvi se tiče zanatskog umijeća. O tome nećemo. Tko god se odluči da javno pokazuje svoje radove, morao bi vladati zanatskim umijećem. Drugi razlog tiče se nadahnuća. A tiče se i duha mjesta.
Ove slike su crno-bijele freske, i podsjećaju na neka davna vremena, na lipanjska gibanja 1968, na demonstracije protiv rata u Vijetnamu, na novi val na jugoslavenskom filmu. I da, podsjećaju na film, na tu vječnu igru s mnogo mraka i malo svjetla. Time podsjećaju i na sam život u kojemu, budimo malo sentimentalni na način priručnika za samopomoć, također treba malo mraka za malo svjetla.
Sve je to Vladimira Spindler našla na svojim slikama. Ova je izložba artefakt, umjetnina i povijesni dokument, koji će jednoga dana steći pravu svoju vrijednost. Fotografije će svjedočiti o vremenu u kojem su nastale i o uništenju posljednjega zagrebačkog kina. (Ako vam se danas čini da Kino Europa nije posljednje zagrebačko kino, oni u budućnosti znat će da je bilo posljednje…) Svjedočit će o pokušaju, svakako suludom, gradskih uzurpatora da preokrenu stvar i da mrakom umjesto svjetlom ispisuju film na platnu ovoga kina. I o tome da je i u naše vrijeme bilo ljudi, istina malo ih je bilo, koji su bili spremni upozoravati vlast da takav pokušaj nema smisla i da se film, kao ni fotografija, ne pravi od mraka.
Kino: mnogo mraka i malo oštrog svjetla
Odavno je već primijećeno da nema kina bez mraka. Prst pred okom kada se ne vidi i kada se pogase sva svjetla u dvorani, kada ostanu izdajnički da svijetle samo oni crvenkasti signali za izlaz u slučaju nužde, ustreptala srca čekaju kad će od projektora prema platnu sijevnuti kao sablja oštra i kao koplje prava zraka svjetla, iz koje zahvaljujući mraku nastaje čarolija kina i filma.
Ni fotografije nema bez mraka u kojem se razvija film i konačno čovjekovom oku vidljivim biva ono što je prethodno postojalo samo na fotoosjetljivoj traci. Fotografija, kao i film, kao i kino, nastaje iz mnogo mraka i sasvim malo svjetla.
Dobro, de i dedera, stvari su se u međuvremenu malo promijenile. Digitalne kamere rade na svjetlo, a ne na mrak. Ni projektori nisu više kao što su do jučer bili. Penzioneri filmove gledaju na televizijskim i kompjutorskim ekranima, bez imalo mraka i usred bijela dana. Djeca filmove gledaju na svojim, Bože mi prosti, telefonima.
I kome onda treba kino? Istima kojima treba i Europa. Bez kina i bez Europe ostajemo bez Kina Europe.
Vladimira Spindler fotografirala je ljude u vrijeme protesta za spas Kina Europe. Obične ljude, većinu ih znam iz kina i iz života, na običnom mjestu, bio sam tu stotinu stotina puta, i u okolnostima koje za fotografiranje nipošto nisu idealne. Teško je fotografirati u masi, napamet, tako da nemaš kontrolu nad prizorom, tako da ti figure ljudi bježe iz kadra, sječeš im glave i noge, izobličuješ ih u ribljemu oku objektiva. Za fotografiju je potrebna distanca, a na protestu za spas Kina Europa Vladimira nije mogla imati distancu. U gužvi za kino nemaš prostor za sebe i svoju sliku.
Međutim, ipak je sve na tim slikama tako snažno i upečatljivo.
Dva su razloga tome. Prvi se tiče zanatskog umijeća. O tome nećemo. Tko god se odluči da javno pokazuje svoje radove, morao bi vladati zanatskim umijećem. Drugi razlog tiče se nadahnuća. A tiče se i duha mjesta.
Ove slike su crno-bijele freske, i podsjećaju na neka davna vremena, na lipanjska gibanja 1968, na demonstracije protiv rata u Vijetnamu, na novi val na jugoslavenskom filmu. I da, podsjećaju na film, na tu vječnu igru s mnogo mraka i malo svjetla. Time podsjećaju i na sam život u kojemu, budimo malo sentimentalni na način priručnika za samopomoć, također treba malo mraka za malo svjetla.
Sve je to Vladimira Spindler našla na svojim slikama. Ova je izložba artefakt, umjetnina i povijesni dokument, koji će jednoga dana steći pravu svoju vrijednost. Fotografije će svjedočiti o vremenu u kojem su nastale i o uništenju posljednjega zagrebačkog kina. (Ako vam se danas čini da Kino Europa nije posljednje zagrebačko kino, oni u budućnosti znat će da je bilo posljednje…) Svjedočit će o pokušaju, svakako suludom, gradskih uzurpatora da preokrenu stvar i da mrakom umjesto svjetlom ispisuju film na platnu ovoga kina. I o tome da je i u naše vrijeme bilo ljudi, istina malo ih je bilo, koji su bili spremni upozoravati vlast da takav pokušaj nema smisla i da se film, kao ni fotografija, ne pravi od mraka.