Nedjelja, 17. 12. 2017. Otoplilo u zraku, ali steglo u dušama.
U subotu, pak, oštar vjetar, pojačao po podnevu. Išli u grad, na Mortenson trgu ima onaj godišnji festival brze hrane, lijepa gužva, šarenilo. Odatle, do botaničke bašte i groblja uza nju, da tražimo grob Ludwike Broel Plater. Groblje puno otmjenih nadgrobnika, ne kopaju ovdje sirotinju. Mora da je gore, uz gradsku ivicu, s duge strane Univezitetske bolnice. Hajde gore, a vjetar fijuče, cakli ledno sunce. Groblje je veliko, nigdje mu se kraj ne vidi. Po sredini staza, prava, opkovana strašnim četinarom. Tražili uz ivice dok se od studeni i puhanja dalo. Svašta smo vidjeli, sem odjela za logorašice i tuđince. Dž. nervozna, ljuta (ja i moje mrtve Poljakinje), smrzla, boji se da se prehladila.
Došli kući kao stalaktiti.
Poklon
KM 88992
Opis predmeta: Kunić rezan u bijeloj plastici sa crvenim očima. Rad Zofie Hoszowske. Izrađen od drške četkice za zube. Namijenjen kao dar Ludwiki Broel Plater za njen imendan. Dužina 1,2 cm visina 0,8 cm.
„Iz popisa preuzetih logorskih predmeta iz UB (Univerziteske biblioteke u Lundu) može se pročitati sledeće:Mali kunić rad Zofie Hoszowske, t.zv. opitni kunić, to jest logoraš izložen pokusnim operacijama. Urađen nožićem za rezbarenje.
Imendan Ludwike Broel Plater: 25. 8. 1944. Poljski tekst prevela Ana M. Odavde se, po mom mišljenu, jasno vidi, da je upravo Zofia Hozowska bila logorašica koja je izlagana pokusnim operacijama.
Prilikom razgovora sa Jadwigom Kurowakom 7/10 doznala sam kakoLudwika Broel Plater nije bila pokusni kunić. Ona je pripadala grupi starijih žena koje su dobijale ‘lakše’ zadatke u logoru, na primjer u odjelu za pletenje.
Familja Broel Plater veoma je velika. Jadwiga je obećala da će se ona raspitati kod maminih prijateljica da li je neka od njih poznavala Zofiu Hoszowsku ali mi se još nije javila. U Zemaljskom arhivu Hoszowska nije registrovana. Poslala sam zahtjev Državnom arhivu i čekam otzuda odgvor. Ali može biti tako da ona zapravo nije ni stigla do Švedske“.
(Anita Marcus 20 – 11 – 06)
Ludwika Broel Plater djev. Nawroczynska (1885-1972) u mladim je godinama aktivist PPS (Poljska soijalstička partija). U istim se godinama seli iz poljskog dijela Rusije u Krakow koji pripada Austrougarskoj, gdje započinje jezičke studije koje će, docnije, nastaviti na Sorboni. Prvi svjetski rat provodi u Parizu i aktivna je u pokretu za samostalnu i nezavisnu Poljsku. Djeluje pri poljskom armijskom štabu na zapadnom frontu. Tu sreće budućeg muža J. Broel-Platera sa kojim će se, odmah nakon rata, vratiti u obnovljenu domovinu. Po izbijanju drugog svjetskog rata i okupacije Poljske pristupa najačem pokretu otpora Armia Krajowa (AK). Pomaže sužnjima u Warsavskom getu. Hapse je 1941, dopada Pawiaka, zloglasnog zatvora, a potom konc-logora Ravensbrük.
Za vrijeme logorovanja duhovni je uzor i podrška poljskim i francuskim sapatnicima. (U barakama Luwika Broel Plater nas je bodrila da se prisjećamo i pmatimo što više detalja iz naših života. /Irena).
Krajem 1945. g. grof Folke Bernadotte i Bijeli autobusi švedskog Crvenog krsta spašavaju veliki broj žena iz njemačkih logora. Među njima i Ludwiku BP.
1946. g. postaje saradnik Poljske radne grupe pri Institutu za spoljnu politiku u Lundu koju vodi Zygmund L. Radi na skupljanju i sistematizaciji iskaza/svjedočenja preživjelih logorašica. Nakon ukidanja ove grupe, Ludwika B. P. preuzima brigu oko materijala, oko logorašica, njihovih života, umiranja i ukopa.
Zygmund L.
Godine 1939. Njemačka napada Poljsku. Zygmund L., proferor poljskog jezika na univerzitetu u Lundu, želi da se vrati i pridruži u odbrani zemlje ali poljska vlada u egzilu koja je na čelu otpora ima drukčije planove. Zygmund će L. ostati u Švedskoj i prikupljati informacije i dokazne materijale o fašističkim zločinima u Poljskoj i slati ih vladi.
Bijeli autobusi
Početkom 1945. god. Heinrich Himller, Reichsfürer-SS, prima predstavnika švedske vlade grofa Folkea Bernadottea. Himller se nada kako će se, nakon pregovora, birtanske i američke snage, pridružiti posrnulom njemačkom Wehrmachtu i okrenuti protiv Sovjetskog Saveza. Raduje se i poklonu: grof F. Bernadotte daruje mu unikatnu knjigu o runama, pismu iz XVI stoljeća. Himller je veliki štovalac runa i nordijske mitologije.
Švedska će organizovati humanitanu akciju i izvući svoje građane iz Njemačke i njenih logora. Akciju će izvjesti Crveni krst (švedske vojne vlasti daće ljudstvo, materijal i vozila, tzv. Bijele autobuse). Skandinavce će prvo sakupiti u logor Neuengamme koji će za tu priliku biti renoviran i ispražnjen. Zatečene logoraše (2. 000), na njemački zahtjev i s njemačkom pratnjom, Bijeli autobusi prebaciće u manje okolne logore. Gdje će, većinom, biti pogubljeni.
Malo iza toga – Красная je Армия pred vratima – grof F. Bernadotte dobija dozvolu da može, uz nordijce, spašavati i druge logoraše. Bijeli autobusi putuju za Ravensbrück. Izvlače logorašice, uglavnom jevrejke i poljakinje.
Dezinfekcija
U aprilu mjesecu 1945. stižu prvi bijeli konvoji u Švedsku.
Nakon kupanja i dezinfikacije, bivše logorašice smještaju u pogodnim, praznim objektima. U Lundu, na primjer, u hali za boćanje na Vesteru (ispred koje, svakog jutra, čekam žuti bus nr 155 na liniji Lund – Södra Sandby/Revinge). Zygmund L., profesor poljskog na lundskom univezitetu nudi se za tumača. Žene mu, uz ostale strave, pričaju kako su prokrijumčarile neka dokumenta i tajne papire iz konclogora. Prokrijumčarile su i rijetke lične stvarčice za koje su vezane, koje su našle ili same načinile. Skrivale su ih u odjeći i obući, u logoršakim slamaricama i daščanim procijepima. Zygmund L. shvata njihovu vrijednost i težinu. Sačuvati ih kao svjedočenje (i dokaze) za buduće vrijeme kada će se ratni događaji „drugačije tumačiti ili u zaborav uklanjati“. Švedski državni ogani, međutim, boje se širenja logoraških zaraznih bolesti. Naređuju stoga da se preda vatri sve što logorašice imaju na sebi i što su ponijele sa sobom. „ Zahvaljujući svojoj srčanosti, svojoj upornosti i, takođe, svojim vezama, Zygmund l. uspijeva spasiti jedan deo stvari od lomače“. Zygmund L. osniva i Poljsku radnu grupu koja će prikupiti i dokumentirati iskaze bivših logoraša. Radna grupa počinje djelatnost krajem oktobra 1945. Arhivari su LudwikaB. P. „žena koja ima deset ruku“ i još pet-šest osoba.
Poezija
Sakupljeni materijal raznovrstan je i obiman.
*
Jedan njegov dio čine pjesme, pjesnički rukopisi i molitvenici. Poezija se mnogo prepisivala i pisala u Auschwitzu.
*
Bodrili smo jedni druge da pjesme učimo napamet /Zofie
*
Logoršaka poezija lutala je od logora do logora. Išla je za logorašima /Maria
*
(prema pjesmi napisanoj u Ravensbruku, nepoznat autor)
Iznad vratiju na ćeliji visi krst načinjen od hljeba koji izvlači verem iz prsiju i čini nas hrabrijim. Ne znam ko ga je obesio, bio je onde kad sam stigla. Štitio me je, snažio od samštine branio.
Iz naših duša patnja se povukla, na nekakav čudan način omekšala naša sudba. koliko je dobra, mislila sam, ta sestrinska ruka koja se odrekla svoga hljeba kako bi ćeliju obdarila tim svetim oružjem.
*
(po Marji Wikowskoj)
Doći će dan kad će kapije ovoriti i mi napolje izaći. Gladni i bosi polja ćemo prelaziti. Ići ćemo ka istoku, injem ćemo glad toliti.
Našu su zemlju razorili ali na granici kleknućemo na koljena i tle poljubiti.
Iako mašemo s previše zastava iako pjevamo previše bučno možemo čuti kako nas čekaju kako su našem povratku raduju
8.
Skottorp. Izlaz
Rekli su nam da nećemo ništa jesti, da ćemo dobiti samo veling i da će nas prebaciti u Švedsku gdje nema rata i gdje će nas prihvati. I tako smo stigli u Malmö i tu smo prošli korz karantin. Sve naše sitne stvari oduzete su nam, kao i naše cedulje s brojevima a dobili smo malo donjeg veša, malo poduže mantile. Zatim smo prebačene u Halland, u logor po imenu Skottorp, gdje ćemo raditi na poljima, jer su trebali radnu snagu. Posao je bio mnogo težak, otkopavali smo repu i krompir po smrzim poljima i pod smrzlim vjetrovima, što nije bilo dobro za mnoge, između ostalih za mene. A to mi je bi tek treći dan u Švedskoj. (Ida Adorf, iskaz)
*
Iz registarskih kartica može se pročitati od kakvih su bolesti bivše logorašice patile. Najčešće su: pegavi tifus, tifus, paratifus, tuberkuloza i sifilis. Može se takođe pročitati o najtežim slučajevima koji su morali napustiti Skottorp radi liječenja negdje drugdje. Registarske kartice čuvaju imena žena koje su liječene u Svenhögen sanatorijumu, u Ekmanskoj, Shalgrenskoj, Holtermanskoj (veneričke bolesti) i, najčešće, Geteburškoj Epidemiološkoj bolnici. Ovo se odnosi na fizička oboljenja, a strašni su i registri žena prebačenih u Lillhagens sinnesjukhus (duševnu bolnicu). Bilo je mnogo bolesti koje se nisu dale izliječiti lijekovima. Ono što su žene preživjele ostavilo je duboke psihičke tragove, te su mnoge biološki bile žive a mentalno mrtve (muselmani 1).
Švedsko zdravstvo funkcionisalo je prilično dobro kad su bile u pitanju fizičke bolesti, dok za psihičke probleme koje su imale skoro sve žene, nije bilo nikakvog tretmana, osim u akutnim slučajevima. Bilo je malo pishijatara a mnoge od pshisomatskih bolesti bile su nove, nepoznate.
*
Arheološka iskopavanja u logoru Skottorp, studija. Autori nabrajaju šta su našli. Ništa vrijedno, liše plastičnih češljeva za trijebljenje vaši. Sjećam se, držao sam u rukama i kroz kosu privlačio te češljeva. S jedne strane rijetka strana sa debljim zupcima, s druge česta sa tanjim zubicima. Čestom se stranom trijebe gnjide, a sa rijetkom vaške. Mi smo te česljeve kupovali kod gabelja (Roma) čergara. Stizali su sa proljećem ( u ovo vrijeme) i žene bi zarijedili u prošnju po Šaavcima, Jerci i Požegi, noseći vreće pune drangulije. Najviše je bilo pucadi, puljki, đerdana, karti, hamajlija, olova za livenje strave. I igala i češljeva. Sve se to mijenjalo za posifku brašna, lokum masla, dvoje-troje jaja. Agaton i Pemba. Oboje sam u pričama pominjao. Imali su dvije ćerke koje su bile san svih ondašnjih šofera.
Jedna od njih, mislim ona crna, starija, koja je imala dva zlatna prednja zuba i malo šepala, u osnovnoj školi „Rastko Nemnjić – Sava“ na Dohoviću polagala je vanredno sedmi i osmi razred. Nastavnik srpskog, Rašo, ribolovac koji je s nama (Agaton, Feko, ja) pecao mrenu i krkušu na sastavcima u tihacima ispod Šavacke ćuprije, dao mi je cedulju sa svim lektirama koje će biti na ispitu, pa sam ih ja uradio i dao Pembinoj ćerki i ona je položila razrede s vrlo dobrim uspjehom.
U jesen 1992. godine i Pembine ćerke nestale su, prisilno su sišle u grobove.
U nacističkom logoru Auschwitz u južnoj Poljskoj upotrebljavao se izraz „muselman“ za zatvorenike koji su bili apatični i koji su izgubili volju za životom. P. Levi u knjizi Šta je čovjek? opisuje muselmane: „Svi muselmani koji dopanu plina imaju istu historiju iza sebe. Njihov život u logoru je kratak, ali njihov broj je bekonačan“.
Ludwika BP. Ćerke i češljevi
(grubi prijevod)
Vikend. Ulazna stanica
Nedjelja, 17. 12. 2017. Otoplilo u zraku, ali steglo u dušama.
U subotu, pak, oštar vjetar, pojačao po podnevu. Išli u grad, na Mortenson trgu ima onaj godišnji festival brze hrane, lijepa gužva, šarenilo. Odatle, do botaničke bašte i groblja uza nju, da tražimo grob Ludwike Broel Plater. Groblje puno otmjenih nadgrobnika, ne kopaju ovdje sirotinju. Mora da je gore, uz gradsku ivicu, s duge strane Univezitetske bolnice. Hajde gore, a vjetar fijuče, cakli ledno sunce. Groblje je veliko, nigdje mu se kraj ne vidi. Po sredini staza, prava, opkovana strašnim četinarom. Tražili uz ivice dok se od studeni i puhanja dalo. Svašta smo vidjeli, sem odjela za logorašice i tuđince. Dž. nervozna, ljuta (ja i moje mrtve Poljakinje), smrzla, boji se da se prehladila.
Došli kući kao stalaktiti.
Poklon
KM 88992
Opis predmeta: Kunić rezan u bijeloj plastici sa crvenim očima. Rad Zofie Hoszowske. Izrađen od drške četkice za zube. Namijenjen kao dar Ludwiki Broel Plater za njen imendan. Dužina 1,2 cm visina 0,8 cm.
„Iz popisa preuzetih logorskih predmeta iz UB (Univerziteske biblioteke u Lundu) može se pročitati sledeće: Mali kunić rad Zofie Hoszowske, t.zv. opitni kunić, to jest logoraš izložen pokusnim operacijama. Urađen nožićem za rezbarenje.
Imendan Ludwike Broel Plater: 25. 8. 1944. Poljski tekst prevela Ana M. Odavde se, po mom mišljenu, jasno vidi, da je upravo Zofia Hozowska bila logorašica koja je izlagana pokusnim operacijama.
Prilikom razgovora sa Jadwigom Kurowakom 7/10 doznala sam kako Ludwika Broel Plater nije bila pokusni kunić. Ona je pripadala grupi starijih žena koje su dobijale ‘lakše’ zadatke u logoru, na primjer u odjelu za pletenje.
Familja Broel Plater veoma je velika. Jadwiga je obećala da će se ona raspitati kod maminih prijateljica da li je neka od njih poznavala Zofiu Hoszowsku ali mi se još nije javila. U Zemaljskom arhivu Hoszowska nije registrovana. Poslala sam zahtjev Državnom arhivu i čekam otzuda odgvor. Ali može biti tako da ona zapravo nije ni stigla do Švedske“.
(Anita Marcus 20 – 11 – 06)
Ludwika Broel Plater djev. Nawroczynska (1885-1972) u mladim je godinama aktivist PPS (Poljska soijalstička partija). U istim se godinama seli iz poljskog dijela Rusije u Krakow koji pripada Austrougarskoj, gdje započinje jezičke studije koje će, docnije, nastaviti na Sorboni. Prvi svjetski rat provodi u Parizu i aktivna je u pokretu za samostalnu i nezavisnu Poljsku. Djeluje pri poljskom armijskom štabu na zapadnom frontu. Tu sreće budućeg muža J. Broel-Platera sa kojim će se, odmah nakon rata, vratiti u obnovljenu domovinu. Po izbijanju drugog svjetskog rata i okupacije Poljske pristupa najačem pokretu otpora Armia Krajowa (AK). Pomaže sužnjima u Warsavskom getu. Hapse je 1941, dopada Pawiaka, zloglasnog zatvora, a potom konc-logora Ravensbrük.
Za vrijeme logorovanja duhovni je uzor i podrška poljskim i francuskim sapatnicima. (U barakama Luwika Broel Plater nas je bodrila da se prisjećamo i pmatimo što više detalja iz naših života. /Irena).
Krajem 1945. g. grof Folke Bernadotte i Bijeli autobusi švedskog Crvenog krsta spašavaju veliki broj žena iz njemačkih logora. Među njima i Ludwiku BP.
1946. g. postaje saradnik Poljske radne grupe pri Institutu za spoljnu politiku u Lundu koju vodi Zygmund L. Radi na skupljanju i sistematizaciji iskaza/svjedočenja preživjelih logorašica. Nakon ukidanja ove grupe, Ludwika B. P. preuzima brigu oko materijala, oko logorašica, njihovih života, umiranja i ukopa.
Godine 1939. Njemačka napada Poljsku. Zygmund L., proferor poljskog jezika na univerzitetu u Lundu, želi da se vrati i pridruži u odbrani zemlje ali poljska vlada u egzilu koja je na čelu otpora ima drukčije planove. Zygmund će L. ostati u Švedskoj i prikupljati informacije i dokazne materijale o fašističkim zločinima u Poljskoj i slati ih vladi.
Početkom 1945. god. Heinrich Himller, Reichsfürer-SS, prima predstavnika švedske vlade grofa Folkea Bernadottea. Himller se nada kako će se, nakon pregovora, birtanske i američke snage, pridružiti posrnulom njemačkom Wehrmachtu i okrenuti protiv Sovjetskog Saveza. Raduje se i poklonu: grof F. Bernadotte daruje mu unikatnu knjigu o runama, pismu iz XVI stoljeća. Himller je veliki štovalac runa i nordijske mitologije.
Švedska će organizovati humanitanu akciju i izvući svoje građane iz Njemačke i njenih logora. Akciju će izvjesti Crveni krst (švedske vojne vlasti daće ljudstvo, materijal i vozila, tzv. Bijele autobuse). Skandinavce će prvo sakupiti u logor Neuengamme koji će za tu priliku biti renoviran i ispražnjen. Zatečene logoraše (2. 000), na njemački zahtjev i s njemačkom pratnjom, Bijeli autobusi prebaciće u manje okolne logore. Gdje će, većinom, biti pogubljeni.
Malo iza toga – Красная je Армия pred vratima – grof F. Bernadotte dobija dozvolu da može, uz nordijce, spašavati i druge logoraše. Bijeli autobusi putuju za Ravensbrück. Izvlače logorašice, uglavnom jevrejke i poljakinje.
U aprilu mjesecu 1945. stižu prvi bijeli konvoji u Švedsku.
Nakon kupanja i dezinfikacije, bivše logorašice smještaju u pogodnim, praznim objektima. U Lundu, na primjer, u hali za boćanje na Vesteru (ispred koje, svakog jutra, čekam žuti bus nr 155 na liniji Lund – Södra Sandby/Revinge). Zygmund L., profesor poljskog na lundskom univezitetu nudi se za tumača. Žene mu, uz ostale strave, pričaju kako su prokrijumčarile neka dokumenta i tajne papire iz konclogora. Prokrijumčarile su i rijetke lične stvarčice za koje su vezane, koje su našle ili same načinile. Skrivale su ih u odjeći i obući, u logoršakim slamaricama i daščanim procijepima. Zygmund L. shvata njihovu vrijednost i težinu. Sačuvati ih kao svjedočenje (i dokaze) za buduće vrijeme kada će se ratni događaji „drugačije tumačiti ili u zaborav uklanjati“. Švedski državni ogani, međutim, boje se širenja logoraških zaraznih bolesti. Naređuju stoga da se preda vatri sve što logorašice imaju na sebi i što su ponijele sa sobom. „ Zahvaljujući svojoj srčanosti, svojoj upornosti i, takođe, svojim vezama, Zygmund l. uspijeva spasiti jedan deo stvari od lomače“. Zygmund L. osniva i Poljsku radnu grupu koja će prikupiti i dokumentirati iskaze bivših logoraša. Radna grupa počinje djelatnost krajem oktobra 1945. Arhivari su Ludwika B. P. „žena koja ima deset ruku“ i još pet-šest osoba.
Sakupljeni materijal raznovrstan je i obiman.
*
Jedan njegov dio čine pjesme, pjesnički rukopisi i molitvenici. Poezija se mnogo prepisivala i pisala u Auschwitzu.
*
Bodrili smo jedni druge da pjesme učimo napamet /Zofie
*
Logoršaka poezija lutala je od logora do logora. Išla je za logorašima /Maria
*
(prema pjesmi napisanoj u Ravensbruku, nepoznat autor)
Iznad vratiju na ćeliji
visi krst načinjen od hljeba
koji izvlači verem iz prsiju
i čini nas hrabrijim.
Ne znam ko ga je obesio,
bio je onde kad sam stigla.
Štitio me je, snažio
od samštine branio.
Iz naših duša patnja se povukla,
na nekakav čudan način
omekšala naša sudba.
koliko je dobra, mislila sam,
ta sestrinska ruka
koja se odrekla svoga hljeba
kako bi ćeliju obdarila
tim svetim oružjem.
*
(po Marji Wikowskoj)
Doći će dan kad će kapije ovoriti
i mi napolje izaći.
Gladni i bosi
polja ćemo prelaziti.
Ići ćemo ka istoku,
injem ćemo glad toliti.
Našu su zemlju razorili
ali na granici
kleknućemo na koljena
i tle poljubiti.
Iako mašemo s previše zastava
iako pjevamo previše bučno
možemo čuti kako nas čekaju
kako su našem povratku raduju
8.
Skottorp. Izlaz
Rekli su nam da nećemo ništa jesti, da ćemo dobiti samo veling i da će nas prebaciti u Švedsku gdje nema rata i gdje će nas prihvati. I tako smo stigli u Malmö i tu smo prošli korz karantin. Sve naše sitne stvari oduzete su nam, kao i naše cedulje s brojevima a dobili smo malo donjeg veša, malo poduže mantile. Zatim smo prebačene u Halland, u logor po imenu Skottorp, gdje ćemo raditi na poljima, jer su trebali radnu snagu. Posao je bio mnogo težak, otkopavali smo repu i krompir po smrzim poljima i pod smrzlim vjetrovima, što nije bilo dobro za mnoge, između ostalih za mene. A to mi je bi tek treći dan u Švedskoj. (Ida Adorf, iskaz)
*
Iz registarskih kartica može se pročitati od kakvih su bolesti bivše logorašice patile. Najčešće su: pegavi tifus, tifus, paratifus, tuberkuloza i sifilis. Može se takođe pročitati o najtežim slučajevima koji su morali napustiti Skottorp radi liječenja negdje drugdje. Registarske kartice čuvaju imena žena koje su liječene u Svenhögen sanatorijumu, u Ekmanskoj, Shalgrenskoj, Holtermanskoj (veneričke bolesti) i, najčešće, Geteburškoj Epidemiološkoj bolnici. Ovo se odnosi na fizička oboljenja, a strašni su i registri žena prebačenih u Lillhagens sinnesjukhus (duševnu bolnicu). Bilo je mnogo bolesti koje se nisu dale izliječiti lijekovima. Ono što su žene preživjele ostavilo je duboke psihičke tragove, te su mnoge biološki bile žive a mentalno mrtve (muselmani 1).
Švedsko zdravstvo funkcionisalo je prilično dobro kad su bile u pitanju fizičke bolesti, dok za psihičke probleme koje su imale skoro sve žene, nije bilo nikakvog tretmana, osim u akutnim slučajevima. Bilo je malo pishijatara a mnoge od pshisomatskih bolesti bile su nove, nepoznate.
*
Arheološka iskopavanja u logoru Skottorp, studija. Autori nabrajaju šta su našli. Ništa vrijedno, liše plastičnih češljeva za trijebljenje vaši. Sjećam se, držao sam u rukama i kroz kosu privlačio te češljeva. S jedne strane rijetka strana sa debljim zupcima, s druge česta sa tanjim zubicima. Čestom se stranom trijebe gnjide, a sa rijetkom vaške. Mi smo te česljeve kupovali kod gabelja (Roma) čergara. Stizali su sa proljećem ( u ovo vrijeme) i žene bi zarijedili u prošnju po Šaavcima, Jerci i Požegi, noseći vreće pune drangulije. Najviše je bilo pucadi, puljki, đerdana, karti, hamajlija, olova za livenje strave. I igala i češljeva. Sve se to mijenjalo za posifku brašna, lokum masla, dvoje-troje jaja. Agaton i Pemba. Oboje sam u pričama pominjao. Imali su dvije ćerke koje su bile san svih ondašnjih šofera.
Jedna od njih, mislim ona crna, starija, koja je imala dva zlatna prednja zuba i malo šepala, u osnovnoj školi „Rastko Nemnjić – Sava“ na Dohoviću polagala je vanredno sedmi i osmi razred. Nastavnik srpskog, Rašo, ribolovac koji je s nama (Agaton, Feko, ja) pecao mrenu i krkušu na sastavcima u tihacima ispod Šavacke ćuprije, dao mi je cedulju sa svim lektirama koje će biti na ispitu, pa sam ih ja uradio i dao Pembinoj ćerki i ona je položila razrede s vrlo dobrim uspjehom.
U jesen 1992. godine i Pembine ćerke nestale su, prisilno su sišle u grobove.