Kauboji i Indijanci

Neposredno nakon Drugog svjetskog rata prikazivani su uglavnom sovjetski filmovi. Ostao mi je u sjećanju film Zoja. Mladu komsomolku, partizanku, koja se borila iza neprijateljskih linija, uhvatili su njemački okupatori, zvjerski je mučili i pogubili. Zoja Kosmodemjanskaja postala je heroina, čiji primjer i prkos su jačali opštenarodni otpor njemačkim osvajačima. Među prvima sam gledao, takođe sovjetski, film U planinama Jugoslavije. Film prikazuje početak oružanog otpora u ovoj zemlji.

Kasnije su se postepeno počeli prikazivati i filmovi sa Zapada. Nas dječake oduševljavali su ratnički filmovi.

–  Ima li mačevanja ? – bilo je redovno pitanje prije odluke da se kupi ulaznica.

Kada su počeli pristizati kaubojski filmovi, takva pitanja bila su suvišna. Naravno, svi smo navijali za kauboje, američku konjicu, „plave mundire“ i razne potjere – za one koji su se borili protiv Indijanaca. Sa odušljevljenjem i aplauzom, pozdravljali smo njihove pobjede. Prvi su, redovno, bili „dobri momci“. Na drugoj strani su bili Indijanci – „krvožedni i zli divljaci koji su ubijali nevine bijele doseljenike, njihove žene i djecu“, kako su ih predstavljali filmski autori.

Film za filmom, po istom kalupu, za koje smo kasnije saznali da se zovu vesterni, opisivali su neravnopravnu borbu miroljubivih doseljenika sa mnogobrojnim hordama svirepih Indijanaca. Njihovi zločini su bili spaljena kola, pobijeni i skalpirani muškarci, odvedene žene i djeca. Prema tim filmovima, svi Indijanci su isti. Bilo da su to Šošoni (Shoshonean), Čeroki/Čiroki (Cherokee), Delevari (Deleware), Kajove (Kiowa[n]), Komanči (Comanche), Navaho (Navajo, od imena Navahú) Apači (Apache). Govorilo se: „Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac.“ Trajalo je to iz godine u godinu. Filmovi su se vrtjeli a mi smo navijali. O osvajanju američkog zapada snimljeno oko četiri hiljade filmova.

Onda se, nama iznenada, neke godine (1950) pojavio film Slomljena strijela. I gle čuda: Kočiz (Cochis), poglavica Apača, predstavljen je kao dostojanstven, pametan, pošten i miroljubljiv Indijanac. (Glumio ga je Džef Čandler – Jeff Chandler). To nas je pomalo zbunilo. Za koga sada navijati!? 

Znatno kasnije počeo sam se stidjeti zbog tih dječačkih simpatija za stranu koja to nije zasluživala. Od nekoliko hiljada snimljenih filmova, vrlo malo ih je zasnovano na istinitim događajima. To je sada već istorija, a ona nedvosmisleno pokazuje da su američki doseljenici, u skladu sa programima i politikom države, sistematski, okrutno i svirepo uništavali sva indijanska plemena. Procjenjuje se da je riječ od oko dvanaest miliona ljudi, tako da je to najveći genocid koji istorija poznaje. U pojedinim enklavama još živi zaboravljena i potisnuta manjina Indijanaca ispod granice siromaštva. Oni pokušavaju da ostvare neka svoja prava.

Malo im je koristila činjenica da Senat SAD usvojio rezoluciju kojom se službeno izvinjava američkim Indijancima za sve zločine koji su nad njima počinjeni. Takvu rezoluciju usvojila je i Kanada. Koliko je to „djelotvoran“ dokument, pokazuje sudska odluka da se izdvoji po dvije hiljade dolara odštete po osobi za genocid nad Indijancima. Objektivne procjene pokazuju da samo materijalne štete učinjene Indijancima iznose više desetina milijardi dolara.

Hrabri, objektivni i pošteni pojedinci stavljali su do znanja američkoj javnosti da treba prekinuti sa lažnim prikazivanjem zbivanja tokom i poslije kolonizacije američkog zapada i izmijeniti odnos prema ovom narodu. Tako je slavni Marlon Brando, 1973. godine, bojkotovao svečanu dodjelu Oskara da bi upozorio na stereotipno prikazivanje američkih Indijanaca u holivudskim filmovima. Na dodjelu je poslao Indijanku koja je, pred zaprepaštenom establišmentom, održala govor o katastrofalnom položaju svojih sunarodnjaka.

Zbog brutalne američke propagande, čemu je uveliko doprinosila i filmska industrije, veliki broj ljudi na prostoru biše Jugoslavije inficiran je tom sociokulturološkom matricom, čak i u periodu kada to nije bilo popularno. Mnogi su naprosto zaključivali da je Zapad manje zlo od Istoka. Na značaj propagande nedavno me je podsjetila jedna pričica iz Mostara. Elem, ponijela seljanka gusku da je proda na pijaci. Tamošnji mangupi (liske) dogovore se da je zbune:

– Pošto je taj gusak? – upitao ju je na prvom uglu jedan „kupac“.

– Nije gusak nego guska – odgovori seljanka.

– Pošto ti je gusak? – pitao je drugi mangup.

– Nije gusak nego guska – opet je odgovorila.

– Koliko ti košta gusak? – upitana je ponovo na putu prema pijaci.

– Nije gusak nego guska – nervozno će seljanka.

Konačno, javi se jedan pravi kupac i upita:

– Pošto prodaješ tu gusku?

– Nije guska nego gusak – odgovori vlasnica i sama više ne znajući šta nosi.

Dugo, vrlo dugo SAD ostatku svijeta uspješno prodaju muda pod bubrege. No svjetska populacija sve teže to „kupuje“. Vide ljudi i tamne strane te moćne zemlje. Ko još ne zna za genocid i urbicid u Hirošimi i Nagasakiju, za njihovo sramno učešće u Vijetnamskom ratu, ponašanje u Čileu, dugogodišnju podršku Izraelu na štetu Palestine, rušenje sekularnih arapskih režima?

Nema više Indijanaca kao snage koja se suprotstavljala američkim interesima, ali je ostala američka „kaubojska“ politika. Šta to (u stvari) hoće Amerika? – pita se Noam Čomski, njen briljantni intelektualac, jedan od najuticajnijih kritičkih tumača američke spoljne politike. Pita se, ali i podsjeća na Izvještaj o političkim smjernicama broj 23 (PPS 23), koji je napisao Džordž Kenan za Stejt department 1948. godine. U njemu, između ostalog, stoji:

„Mi imamo oko 50 odsto svjetskog bogatstva, a samo 6,3 odsto stanovništva… U ovakvoj situaciji, ne možemo izbjeći zavist i prezir drugih. Naš najveći zadatak u narednom periodu je da osmislimo oblik odnosa koji će nam omogućiti da zadržimo ovu nesrazmjernu poziciju… Da bismo to ostvarili, moramo se osloboditi svih sentimentalnosti i sanjarenja i svu pažnju usredsrediti na neposredne ciljeve Amerike… Trebalo bi prestati raspravljati o nejasnim i … nestvarnim ciljevima poput ljudskih prava, poboljšanja životnog standarda i demokracije. Uskoro ćemo morati postupati neposredno s pozicije sile. Stoga, što nam te idealističke parole manje smetaju, to bolje.“

Dakle, „sa pozicije sile“. Baš onako „kaubojski“. „Upotreba terora duboko je urezana u naš nacionalni karakter“, kaže Čomski, pa podsjeća kako je 1818. godine, Džon Kvinsi Adams hvalio „izuzetnu efikasnost“ terora nad izmiješanim čoporima divljih Indijanaca i crnaca.

Amerika stalno nastoji da druge države, po svaku cijenu, obezbijede interese američkih investitora. Amerika želi „stabilnost“ koja će značiti bezbjednost „najviših slojeva društva i velikih stranih preduzeća“. Ako se to mora postići angažovanjem ubica i kriminalaca, onda je to „sasvim na mjestu“. Stalne američke intervencije širom planete potiskuju iz sjećanja njena ranija nedjela. Noam Čomski ne da da se to zaboravi.

Da bi sačuvali poslušnu vlast u Salvadoru, Amerika je obučavala, finansirala i podsticala tamošnju vojsku na najgnusnije zločine protiv nedužnog stanovništava. Vrativši se kući, jedna seljanka je zatekla svoje troje djece, majku i sestru kako sjede za stolom, glave su im bile odsječene i precizno postavljene na sto, nasuprot tijela, a ruke su stavljene na glave, tako da je izgledalo kao da svako tijelo miluje svoju glavu. Tako su uradili i sa osamnaestomjesečnom bebom, njenom glavom i ručicama. Na sredini stola je „ukusno“ postavljena velika plastična zdjela puna krvi. Djecu nije bilo dovoljno samo ubiti; tijela su im vukli po bodljikavoj žici sve dok meso ne pootpada s kostiju, a njihove roditelje tjerali su da to gledaju.

Uspjeh i reforme sandinista (koji su dobili ime prema revolucionaru A. S. Sandinu, 1893–1934, i čija je partija vladala u Nikaragvi od 1979. do 1990) u Nikaragvi užasnuli su američke stratege. Mržnja koju su prouzrokovali sandinisti, zato što su pokušali da sredstva usmjere siromašnima (i čak i uspjeli u tome), bila je zaista nesvakidašnji prizor. S pravom ludačkom strašću su je dijelili skoro svi tvorci američke politike. Za uništenje Nikaragve korišćena su sva vojna i ekonomska sredstva, kao i diplomatske podvale.

Nakon zbacivanja tiranije, Gvatemala je bila na uspješnom početku nezavisnog ekonomskog razvoja. Ovo je izazvalo pravu histeriju Vašingtona. Stoga je CIA izvršila uspješan puč, pa je Gvatemala pretvorena u klanicu, uz redovnu intervenciju SAD, kad god se pojavi opasnost da se stvari poremete.

Kad neki okrutni tiranin počini zločin nezavisnosti, nastavlja Čomski, on tada od našeg dobrog prijatelja odjednom postane uljez i bitanga. Tako se desilo u Panami, pa je Amerika izvršila invaziju na tu malu zemlju.

Suhartovim pučem u Indoneziji ugašeno je oko 700 hiljada ljudskih života, uglavnom seljaka bezemljaša. Ovo je vodeći komentator Njujork tajmsa, Džems Reston, nazvao „tračkom svjetlosti u Aziji“, potvrđujući svojim čitaocima da su SAD uzele učešća u Suhartovoj pobuni.

Nakon što je Vijetnam pretvoren u zgarište, Amerika se svestrano trudila da to i ostane. Slično je rađeno u Laosu i Kambodži. Nerazvijene zemlje moraju da nauče da ne dižu glavu. Svjetski policajac će ih neumorno goniti ako počine taj strašni zločin.

Znalo se da je Čaušesku oduvijek bio zao i okrutan, ali napuštanjem Varšavskog pakta, na Zapadu je dočekan kraljevski.

Sadam Husein je bio okrutni razbojnik i prije rata u Zalivu, kada je bio američki prijatelj, povlašteni trgovački partner i Bušov ortak. Okupacijom Kuvajta stao je Americi na žulj, jer je Americi bilo u interesu da najveći izvori energije Bliskog istoka ostanu u njenim rukama i da ogromni profiti od njih pomažu privredi Amerike i njenom klijentu Velikoj Britaniji. Upotrebom vojne sile, ojačala je svoju vojnu poziciju, i svima očitala bukvicu da će svijetom vladati silom.

Amerika nikad nije prekinula sa korišćenjem svoje najjače karte – sile. „I dalje se ponaša kao svjetski najamni ubica“, kaže Čomski. To pokušava prikriti djelovanjem u okviru NATO-a. Ovaj vojni savez nastoji predstaviti kao političko-ekonomski, a u stvari riječ je o „toljagi“ američke administracije, kojom ona nekontrolisano udara po svim „neposlušnim“ državama. Tako je, 1999. godine, bombardovana i Srbija, bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti.

„Kauboji“ ne prestaju da pucaju. U Avganistanu to traje godinama. Nije im smetalo što je Egipatska vojska, državnim udarom 2013. godine, sklonila s vlasti legalno i demokratski izabranog predsjednika Muhameda Mursija. Slijedilo je američko neposredno angažovanje na oživljavanju tzv. „Arapskog proljeća“. „Proljeće“ je donijelo građanske, plemenske i vjerske ratove i haos u Libiji, Iraku i Siriji. Formiranje tzv. Islamske države neposredna je posljedica nedosljednosti američke spoljne politike. Vojna rješenja se ne naziru, a „kauboji“ diplomatska ne vole.

Često sam se pitao: kako na ovakvu vanjsku politiku Amerike gleda njihovo stanovništvo, šta rade javni mediji? Ispostavlja se da ključni mediji uveliko doprinose stvaranju iskrivljene slike o američkim interesima i ponašanju u svijetu. Njihova propaganda mahom je okrenuta prema velikom dijelu stanovništva (80 odsto), koje neki nazivaju „posmatračima zbivanja“ ili „zbunjenim stadom“. Nastoji se da ti ljudi izvršavaju naređenja i ne miješaju se u važne poslove. Kako kaže Čomski, „učvršćuje se njihova pasivnost, poslušnost vlastima, pohlepa i lični interes kao najveća vrlina, bezobzirnost prema drugima, strah od stvarnih i izmišljenih neprijatelja. Cilj je da ’zbunjeno stado’ ostane zbunjeno. Ovaj dio stanovništva ne treba da se zamara s onim što se dešava u svijetu. U stvari, to je nepoželjno, jer ako vide suviše stvarnosti, može im pasti na pamet da je promijene.“

Kada su u pitanju vanjskopolitički i ekonomski interesi Amerike, može se, na neki način, reći da postoji svojevrsno „jednoumlje“ javnog mnjenja. U takvim okolnosti, njeni lideri i administracija, ma koliko se demokratski mijenjali, nastavljaju ostvarivati davno usvojene strateške ciljeve. Dakle, kauboji nastavljaju po svome. Jedni Indijanci su istrijebljeni, ali svijet je još pun drugih „Indijanaca“. „Sve više shvatam igru onih čije ruke mirišu po dolarima, nafti i krvi“, napisao je 1999. hrvatski književnik Zvonimir Balog. 

 

Sava Pajkić 14. 11. 2023.