Lepenkijevi su živjeli na desetom spratu u velikom, prostranom, trosobnom stanu. Bili su jedna od rijetkih porodica koja je imala poštansko sanduče ugrađeno odmah pored prekidača za zvono. Svi ostali stanari ulaza po svoju poštu su morali sići do prizemlja, gdje su se nalazila dva dugačka reda uskih metalnih sandučića, identičnih, nekada vjerovatno svijetlo plavih, a u vrijeme kada su moji roditelji redovno odlazili kod Lepenkijevih već dobro korodiranih i išaranih raznim natpisima. Njihovo poštansko sanduče ne samo da se nalazilo tik uz ulazna vrata stana nego je bilo drugačijeg oblika i boje i stršilo je svojom pojavom u cijelom stubištu.
To sanduče davalo je cijeloj porodici Lepenki jedan čudan oreol ozbiljnosti i bez obzira šta radili, ako bi nam se na putu našli čika Miloš i teta Nada Lepenki, mi djeca iz Ulice Omera Maslića zaustavljali bismo se i sa iskrenim divljenjem pozdravljali bračni par. Bilo je pravilo da u njihovom prisustvu prekidamo ulične majmunarije i da, ako je potrebno, odgovorimo na ono nekoliko kurtoaznih pitanja, koje bi nam Lepenkijevi postavljali. Nisu to bila teška pitanja, naprotiv, sve je to bila uobičajena znatiželja sredovječnih ljudi za živote djece, čije su roditelje poznavali i sa kojima su imali prisne prijateljske odnose. Ali, činili su to na neobjašnjivo dostojanstven način i svi smo odgovarali vagajući riječi i vodeći računa da se ne provuče kakva psovka, ili neka ironijska doskočica koja bi izazvala opšti dječiji smijeh.
Otac je mnogo volio čika Miloša i često su zajedno odlazili na sijela, gdje su davali oduška svojim pjanskim sklonostima. Bili su drugačije naravi pa pretpostavljam da su se nadopunjavali, jer otac je u pijanstvu bio veselo bučan, a čika Miloš zagonetno tih i povučen u sebe. Znam to dobro jer su mnogo puta pili rakiju u našem stanu, a od svih očevih prijatelja majka je najviše voljela čika Miloša, upravo zbog njegove blage i nenametljive naravi. Cijenila je što je uvijek dolazio s nekim poklonom, a kada je odgonetnuo da majka ne može odoljeti Krašovim bajaderama, nije propuštao priliku da joj doturi kutiju. Ako nije donosio bajadere, onda bi došao sa pralinama različitih ukusa, koje je kupovao u renfuzi i koje su, kada bi ih majka izvadila na porculanski tanjir, kućom širili miris rafiniranog šećera. Teta Nada je bila u mnogim stvarima slična svome suprugu, ali bilo je nekoliko detalja po kojima se razlikovala od tog uvijek tihog čovjeka.
Nada Lepenki je bila punašna žena zdravog apetita, koja je svoju sklonost hrani pokušavala obuzdati na svaki mogući način. Znala je, poput malog djeteta, sjediti za stolom držeći ruke u krilu, trudeći se ne uzimati ništa što je bilo servirano, a onda bi, iznenada, baš kao što to rade djeca, jednim brzim pokretom uzimala zalogaj posluženja i bez žvakanja ga gutala. Nosila je uvijek široke haljine koje su skrivale njenu težinu, ali ako bi se neko zagledao u njene noge, a mi djeca smo to redovno radili, vidio bi da su bile široke i krupne, bile su to noge dobro pretile osobe. Imala je, isto tako, male, mesnate prste, uvijek nalakirane nokte i nosila je prstenje na svim prstima osim na palcu, a narukvica koju je vezala oko lijevog zgloba toliko bi joj se usjekla u kožu da sam vjerovao kako nije u stanju skinuti taj ukrasni predmet s ruke. Po svemu, kada bih je gledao, nalikovala je ženicama, kako se to nekada govorilo za supruge koje su skrbile o svojim muževima, neumorno radeći kućanske poslove, bez žalbe i bez ikakvog propitivanja životnog smisla.
Ovaj opis može lako odvesti na pogrešan kolosijek i, ako je neko već pomislio kako je teta Nada bila samo obična kućanica, stekao je u potpunosti pogrešan dojam. Nada Lepenki bila je profesorica fizike u zeničkoj gimnaziji, a davno prije toga i najbolja studentica u svojoj generaciji, ona kojoj je preporuke za posao napisao lično Ivan Supek. Ali, zašto nije otišla raditi u Radu Končara ili Institut Ruđer Bošković u Zagrebu, nikome nije bilo jasno, a ljudi su se voljeli zamarati takvim pitanjima. Oni koji su voljeli razmišljati o životima svojih komšija vjerovali su da je iz ljubavi prema čika Milošu odustala od karijere i pristala živjeti u njegovom rodnom gradu. Zajedljivo su govorili da se zbog tog bljedunjavog čovjeka visokog rasta, koji je još na fakultetu njegovao crn i bujan brk, odrekla ne samo karijere nego i dobrog izgleda. Dodavali su, uz sarkastičan smijeh, da danas, ako ništa, liče na Stanlija i Olija, a da su nekada, u sretnija vremena za oboje, ličili na Popaja i Olivu, samo što ni tada čika Miloš nije bio mišićav nego je izgledao gotovo isto kao i danas. Nekada je, u mladosti, valjda, Nada bila mršavica, ne posebno lijepa, ali vitka i zgodna, možda ne kao Oliva, ali je posjedovala stanovitu privlačnost, koja se pamtila.
Za nastavak ove priče neobično je važno naglasiti da je čika Miloš bio jevrej, iako, da budemo iskreni, u ono sretno doba, o kojem sada svjedočim, to gotovo i nije imalo nekog posebnog značenja. Miloš Lepenki bio je inžinjer hemije, kreativan koliko je njegovo zanimanje dozvoljavalo da se u poslu ispoljava maštovitost. Bio je toliko upoznat sa tajnama svoje struke, kako se to narodski govorilo, da je bez nekog velikog napora dobio mjesto glavnog inžinjera za kontrolu kvalitete čelika. Po nekoj inerciji, a kako inače drugačije, bio je član Saveza komunista i jedan od ljudi koji su redovno išli na sastanke partijskog komiteta. Na tim sastancima sjedio je uvijek, ili po nekom nepisanom pravilu, koje niko nije smio poremetiti, tik uz mog oca. Ne znam kako, ali između njih dvojice, s vremenom, razvilo se duboko prijateljstvo i otac je često odlazio čika Milošu da iznosi svoje stavove, ili da ogovara partijce koji su se na sastancima suprotstavljali njegovim prijedlozima.
U svemu su bili različiti osim možda izgledom, jer su obojica bili vitki, mršavi i koščati, samo što je otac bio žučljiv, sklon svađama i konfliktima, a čika Miloš stoički miran i uvijek blago nasmijan. Pamtim dobro da je jednom prilikom otac veoma uzbuđeno, pred majkom, psovao partijske birokrate koji nisu htjeli podržati čika Milošev prijedlog da se u Željezari uvede nova proizvodna tehnologija. Želio je pokrenuti proizvodnju nehrđajućeg čelika, onakvog kakav se tada proizvodio samo u Engleskoj i Japanu, ali za sekretare i druge socijalističke nalogodavce to je bio rizičan prijedlog, koji je dolazio u nepovoljno vrijeme. Otac je hodao sobom i psovao, a onda bi se zaustavio i govorio: „Miloš je na tom prijedlogu radio duže od dvije godine. Mimo radnog vremena. Predao je 148 stranica gusto kucanog teksta. Oni ga skinuli s dnevnog reda, nismo ni uvod stigli pročitati.”
To se njihovo prijateljstvo produbilo još i više kada se čika Miloš doselio u naš haustor i otac je onda mogao, doslovno svakoga dana, onako usputno, navraćati do njegovog stana. Sjedili su uglavnom u maloj blagovaonici i ispijali pića, koja je Miloš Lepenki donosio sa svojih poslovnih putovanja. I teta Nada je voljela kada je moj otac dolazio, jer je sa svojim sitnim paranojama i prenaglašeno dramatičnim ponašanjem unosio neku veselu atmosferu u inače veoma miran dom Lepenkijevih. Zbog mog je oca pripremala razne vrste suhih kolača i zbog njega je vadila najluksuznije čaše od kristala iz velikog plakara sa staklenim vratima. S vremenom i majka je počela, zajedno sa ocem, odlaziti u posjete Lepenkijevim i dvije bi žene, u velikoj primaćoj sobi, sjedile na sofi, koljena priljubljenih kao da su dvoje zaljubljenih, pričajući o ko zna kakvim ženskim stvarima.
Isprva nije znala šta znači da će „ići Lepenkijevim na Hanuku“, kako joj je otac rekao, ali bila je sretna što će posjetiti Nadu u to hladno zimsko predvečerje. Brzo je zaboravila da je zbog te nepoznate riječi i moguće običaja koji nije poznavala osjećala mali nemir i cijelo poslijepodne mati se spremala kao da idu na proslavu Nove godine. Stavila je viklere na svježe opranu kosu, nakon čega je nanosila puder na obraze i pažljivo šminkom iscrtavala crte na obrvama. Veselost se širila kućom jer je otac svečani poziv od Miloša opisao kao veliku čast za porodicu, što mu je, opet, poslužilo kao izgovor da već oko podneva počne piti rakiju. Za tu priliku koristio je posebno ukrašenu staklenu čašicu sa dugim vratom, a dok je pijuckao piće, izigravajući nekakvog dendija, hodao je po kući i pričao svakojake nepovezane stvari. Tog je dana očeva luckavost došla do posebnog izražaja, jer je razdragan od pića i neometan majčinim neprekidnim prigovorima hodao u kućnim papučama, donjem dijelu pidžame, potkošulji i sa razvezanim bade mantilom, koji se širio dok je koračao od ulaznih vrta, kroz predsoblje, do balkonskih vrata, koja su se nalazila u krajnjem uglu dnevne sobe.
Osjećalo se nestrpljenje dok smo se sa našeg sprata penjali do stana Lepenkijevih. Majka je bila uzbuđena predosjećajući da će sijelo biti drugačije od uobičajenih, a tog je dana nekoliko puta priupitala oca šta je to Hanuka. Riječ je izgovarala polako i sa nekim magijskim sujevjerjem, a otac, koji je volio majci objašnjavati stvari tretirajući je kao srednjoškolku, na to je pitanje samo slijegao ramenima i odgovarao „vidjećemo večeras“. Ni on nije mogao sakriti uzbuđenost i dok smo se penjali uz stubište, pretpostavljam od straha i neizvjesnosti, moglo se jasno vidjeti kako iz njegovih pokreta nestaje alkoholna razdraganost. Što smo se više približavali stanu Lepenkijevih, otac je bivao trezniji, a kada je pozvonio očekujući da mu neko od ukućana otvori ulazna vrata, mislim da je bio potpuno trezven, sabran i racionalan.
Lepenkijevi su za tu priliku postavili dugački stol u svojoj dnevnoj sobi. Ulazeći vidio sam da za stolom već sjede djed Asim i majka Zada i stariji par gimnazijskih profesora, čika Pero Stojanović i njegova supruga Vera. Djed je izgledao neobično, jer je bio odjeven u pantalone na peglanje, nosio je bijelu kariranu košulju i svijetlo smeđi sako. Pošto ga nikada prije nisam vidio u takvoj pozi, izgledao mi je smiješno i prilazeći stolu dobacio sam „diši, djede“, na šta se samo namrštio, ali je ostao nijem. Majka Zada je bila u svom svečanom kostimu boje truhle višnje i nosila je prstenje na rukama, ono zlatno, posebno, kako je govorila, koje je stavljala samo u svečanim prilikama. Čim smo ušli, otac je odmah sjeo do djeda Asima, nasuprot čika Milošu i čika Peri, a žene, kao da su dobile neki tajni signal, počeše iznositi hranu i piće slažući ih odmjerenim pokretima po stolu.
Otac je te večeri odabrao da pije iz malih rakijskih čašica pa je često dolivao piće, ili je dizao praznu čašu prema nekom od ljudi s kojima je sjedio čekajući da oni naliju piće. Čika Miloš je bio najpedantniji uspijevajući uvijek nasuti taj jedan gutljaj rakije bez da prolije i jednu kap, a odmah zatim bi nudio oca mezetlukom dižući veliki porculanski oval u zrak. Otac je cijele večeri nastojao sažvakati i progutati hranu prije nego bi nešto prozborio i ostavljao je dojam čovjeka koji uvijek kasni sa odgovorom. Prije nego bi uspio do kraja oblikovati misao, djed bi zaključivao temu, ili bi mu nalivao čašicu rakijom, što je bio znak da se treba nastaviti s pićem. Djeda je rakija ponijela, to je bila riječ koju mu je izgovorila majka Zada, ali on se nije obazirao na ono što ona govori, a kako je veče odmicalo, počeo je skidati odjevne predmete. Prvo je skinuo sako, a zatim kravatu da bi na kraju raskopčao košulju i zavrnuo rukave visoko iznad laktova. Bio je sav u golom znoju i često je dlakavom, spoljašnjom, stranom svoje ogromne podlaktice brisao znoj sa čela i obraza.
Prošao je TV dnevnik i teta Nada je ugasila televizor kada djed Asim upita, a kako se obilježava Hanuka. To pitanje kao da zateče ljude koji su sjedili oko stola i za trenutak nastupi tajac. Vidjelo se da je majki Zadi malo neprijatno zbog pitanja, jer je osjetila da je iz djeda progovorilo piće, ali čika Miloš, potpuno sabrano, osmjehujući se, pojasni kako je on odgojen u sekularnoj porodici i da njegovi roditelji nisu držali do jevrejske tradicije, ali iz priča zna da je nekada bio običaj da se pale svijeće tokom večeri. Zastao je malo i doimalo se kao da pokušava nečega da se prisjeti, a onda reče da misli da svake večeri treba da se upali po jedna svijeća dok se ne popune svi krakovi hanukije. “Osam noći se pali po jedna svijeća i onda se upali, posljednja, deveta. Mislim da je takav običaj. Mi hanukije nemamo.”
Zavaljen u stolicu i već dobro pripit otac na to reče da se taj praznik onda slavi osam dana, na šta se čika Miloš iskreno nasmijao, a majka Zada dodade kako njen zet samo misli o tome kako da se što duže opija po kafanama i birtijama. Ta njena primjedba nasmija sve za stolom osim oca koji je, glumeći uvrijeđenost, pokušavao da odgovori majkinom britkom komentaru, ali uspijevao je samo izmumljati nešto nejasno. Za to vrijeme majka nije mirovala, otišla je u kuhinju i od tamo se vratila sa svijećom i šibicom. Reče, kratko, ugasite svjetlo, a kada sobom zavlada neki polumrak, šibicom upali svijeću, okrenu joj plamen prema podu, nakapa istopljeni vosak na tanjirić, koji se podmetao pod šoljice za kafu, i na koncu pričvrsti svijeću.
Jedno smo vrijeme svi kao hipnotisani gledali u plamen svijeće i tek kada mati ustade i upali svjetlo, ljudi na veselju se trgoše iz neke omađijanosti. Vidjeh kako je majka Zada digla otvorene dlanove do lica i shvatih da se moli Bogu. Otac iskoristi tu priliku da joj vrati za malopređašnji komentar pa reče kako Lepenikijevi imaju drugog Boga. “Ne mole se svi na taj način, moja punice.” Djed i čika Miloš se nasmijaše, a majka, pomalo uvrijeđena, ali i dalje pribrana, odgovori da nije bitno ko se na kakav način Bogu moli nego je bitno da više nema tog “ćafirskog sistema” i da će valjda ova nova vlast početi malo braniti toliko ispijanje rakije. Otac se, nakon njenih riječi, sav zacrvenio i da mati ne uskoči sa nekom nejasnom rečenicom upućenom majki Zadi, vjerojatno bi se otac razgalamio. Djed Asim, koji je sjedio s očeve desne strane, samo reče: „Vidiš zete kako je meni cijeloga života“, na šta se obojica počeše smijati.
Kada je nešto kasnije majka, zajedno sa teta Nadom, iz velikog lonca, izvadila kuhanu teleću koljenicu i stavila je na praznu tepsiju, muškarci počeše čakijama odvajati komade mesa. Žene spopade neka graja jer su i same otkidale meso i jele ga bez hljeba. Otac je svaki zalogaj solio i pri tom je malom kašikicom iz staklene tegle vadio domaći ajvar, koji je mirisao na bijeli luk. Prije nego bi stavio u usta, pomirisao bi ga čineći to na način kako somelijeri mirišu vino. Čika Miloš je komade mesa, koje je otkidao s teleće koljenice, stavljao na tanjir i onda ga dalje nožem i viljuškom sitnio na manje komade. Kada pojedoše koljenicu, otac reče da dugo nije bio na boljem sijelu i razdragano primijeti da je trpeza bogata i raznovrsna. Mati, koja je primijetila da je dobrog raspoloženja, zamoli ga da nešto otpjeva, ali on, onako pjanski, odmah odbi. Mati ga je stala moljakati tepajući mu i svima je bilo jasno da je to neka njihova međusobna igra i da će otac uskoro pokleknuti, ali kada i majka Zada reče, nekim njoj nimalo svojstvenim, tugaljivim, glasom: „Otpjevaj nama nešto, zete“, otac završi sa svojom malom tačkom durenja i stade pjevati.
Imao je melodičan, tankoćutan i melanholičan glas, pjevao je nekim prigušenim tonom, a kada zapjeva Kad ja pođoh na bembašu, parovi se zagrliše. Mati se nekako podvila ocu pod lijevi pazuh naslonivši glavu na njegova prsa. Bilo je zabavno gledati te ljude kako njišu glavama i pjevuše zajedno sa ocem, a kada na pauzi između dvije pjesme čika Miloš meni reče: „Idi ti tamo, u sobu, s Hanom“ ustadoh i otiđoh. Ona je već ranije otišla u svoju sobu, ali je vrata držala do pola otvorena i mogla je čuti sve šta se govori za stolom. Kada sam ušao u sobu, bio sam iznenađen načinom na koji je bila uređena. Cijeli jedan zid bio je izlijepljen posterima, a na malom drvenom stoliću nalazili su se gramofon za ploče i Philipsov kasetofon, koji smo mi zvali dvokasetaš. Imala je toliko kaseta da ih nisam mogao sve pobrojati. Hana je bila završni razred gimnazije i znam da je majka govorila da se već zna da će studirati arhitekturu u Sarajevu. Kada god bi je spominjala, činila je to sa neskrivenim i iskrenim divljenjem.
Jedno vrijeme posmatrala me nekim ispitivačkim pogledom zatečena, valjda, pomalo, mojim prisustvom. Na sebi je nosila svijetlo plave, gotovo izlizane, farmerice i majicu na kojoj je bio utisnut lik Alfa. Sjedila je na fotelji iznad koje je, na zidu, bio zalijepljen veliki poster na kojem je pisalo Nirvana. U sobi je gorjela samo stolna lampa i nisam mogao dobro razaznati da li je ljuta što mora vrijeme provoditi sa mnom ili je na moje prisustvo bila ravnodušna. A onda je, ne pitajući me ništa, ustala i na gramofonu namjestila jednu ploču i kada se vatila na svoje mjesto iz dva velika zvučnika, koji su žicama bili spojeni na aparat, počela je svirati muzika. Pjesma je bila tužna i elegična, a danas znam da je to bila Moonlight Mile The Rolling Stonsa. Kroz poluotvorena vrata sobe mogao sam vidjeti roditelje koji su sjedili u susjednoj sobi, ali zbog muzike koja je svirala nisam razumio ono što su govorili. Izgledalo je kao da posmatram neko pozorište sjenki ili kao da su oni neki glumci pantomimičari. A onda sam učinio nešto što mi do danas nije jasno zašto.
Ustao sam, otišao do prozora i jedno vrijeme gledao na našu ulicu. Bio sam okrenut leđima Hani i nisam mogao vidjeti šta radi, ali kada sam rekao: „Dođi da vidiš, počeo je padati snijeg“ skočila je sa fotelje i hitro došla do prozora. Stavila je glavu tik do moje i gledala na ulicu, a onda se okrenula prema meni i pogledala me izrazom koji još nisam zaboravio. Skupila je oči i usne u osmijeh na šta sam ja samo slegnuo ramenima i glumeći naivnost rekao: „Nema snijega“. Onda se još više nasmijala i vidio sam joj zube. Dok je stajala pored mene, prvi put u životu sam osjetio miris ženskog parfema i prvi put sam poželio da jedan trenutak nikada ne bude završen.
Hanuka kod Lepenkijevih
Lepenkijevi su živjeli na desetom spratu u velikom, prostranom, trosobnom stanu. Bili su jedna od rijetkih porodica koja je imala poštansko sanduče ugrađeno odmah pored prekidača za zvono. Svi ostali stanari ulaza po svoju poštu su morali sići do prizemlja, gdje su se nalazila dva dugačka reda uskih metalnih sandučića, identičnih, nekada vjerovatno svijetlo plavih, a u vrijeme kada su moji roditelji redovno odlazili kod Lepenkijevih već dobro korodiranih i išaranih raznim natpisima. Njihovo poštansko sanduče ne samo da se nalazilo tik uz ulazna vrata stana nego je bilo drugačijeg oblika i boje i stršilo je svojom pojavom u cijelom stubištu.
To sanduče davalo je cijeloj porodici Lepenki jedan čudan oreol ozbiljnosti i bez obzira šta radili, ako bi nam se na putu našli čika Miloš i teta Nada Lepenki, mi djeca iz Ulice Omera Maslića zaustavljali bismo se i sa iskrenim divljenjem pozdravljali bračni par. Bilo je pravilo da u njihovom prisustvu prekidamo ulične majmunarije i da, ako je potrebno, odgovorimo na ono nekoliko kurtoaznih pitanja, koje bi nam Lepenkijevi postavljali. Nisu to bila teška pitanja, naprotiv, sve je to bila uobičajena znatiželja sredovječnih ljudi za živote djece, čije su roditelje poznavali i sa kojima su imali prisne prijateljske odnose. Ali, činili su to na neobjašnjivo dostojanstven način i svi smo odgovarali vagajući riječi i vodeći računa da se ne provuče kakva psovka, ili neka ironijska doskočica koja bi izazvala opšti dječiji smijeh.
Otac je mnogo volio čika Miloša i često su zajedno odlazili na sijela, gdje su davali oduška svojim pjanskim sklonostima. Bili su drugačije naravi pa pretpostavljam da su se nadopunjavali, jer otac je u pijanstvu bio veselo bučan, a čika Miloš zagonetno tih i povučen u sebe. Znam to dobro jer su mnogo puta pili rakiju u našem stanu, a od svih očevih prijatelja majka je najviše voljela čika Miloša, upravo zbog njegove blage i nenametljive naravi. Cijenila je što je uvijek dolazio s nekim poklonom, a kada je odgonetnuo da majka ne može odoljeti Krašovim bajaderama, nije propuštao priliku da joj doturi kutiju. Ako nije donosio bajadere, onda bi došao sa pralinama različitih ukusa, koje je kupovao u renfuzi i koje su, kada bi ih majka izvadila na porculanski tanjir, kućom širili miris rafiniranog šećera. Teta Nada je bila u mnogim stvarima slična svome suprugu, ali bilo je nekoliko detalja po kojima se razlikovala od tog uvijek tihog čovjeka.
Nada Lepenki je bila punašna žena zdravog apetita, koja je svoju sklonost hrani pokušavala obuzdati na svaki mogući način. Znala je, poput malog djeteta, sjediti za stolom držeći ruke u krilu, trudeći se ne uzimati ništa što je bilo servirano, a onda bi, iznenada, baš kao što to rade djeca, jednim brzim pokretom uzimala zalogaj posluženja i bez žvakanja ga gutala. Nosila je uvijek široke haljine koje su skrivale njenu težinu, ali ako bi se neko zagledao u njene noge, a mi djeca smo to redovno radili, vidio bi da su bile široke i krupne, bile su to noge dobro pretile osobe. Imala je, isto tako, male, mesnate prste, uvijek nalakirane nokte i nosila je prstenje na svim prstima osim na palcu, a narukvica koju je vezala oko lijevog zgloba toliko bi joj se usjekla u kožu da sam vjerovao kako nije u stanju skinuti taj ukrasni predmet s ruke. Po svemu, kada bih je gledao, nalikovala je ženicama, kako se to nekada govorilo za supruge koje su skrbile o svojim muževima, neumorno radeći kućanske poslove, bez žalbe i bez ikakvog propitivanja životnog smisla.
Ovaj opis može lako odvesti na pogrešan kolosijek i, ako je neko već pomislio kako je teta Nada bila samo obična kućanica, stekao je u potpunosti pogrešan dojam. Nada Lepenki bila je profesorica fizike u zeničkoj gimnaziji, a davno prije toga i najbolja studentica u svojoj generaciji, ona kojoj je preporuke za posao napisao lično Ivan Supek. Ali, zašto nije otišla raditi u Radu Končara ili Institut Ruđer Bošković u Zagrebu, nikome nije bilo jasno, a ljudi su se voljeli zamarati takvim pitanjima. Oni koji su voljeli razmišljati o životima svojih komšija vjerovali su da je iz ljubavi prema čika Milošu odustala od karijere i pristala živjeti u njegovom rodnom gradu. Zajedljivo su govorili da se zbog tog bljedunjavog čovjeka visokog rasta, koji je još na fakultetu njegovao crn i bujan brk, odrekla ne samo karijere nego i dobrog izgleda. Dodavali su, uz sarkastičan smijeh, da danas, ako ništa, liče na Stanlija i Olija, a da su nekada, u sretnija vremena za oboje, ličili na Popaja i Olivu, samo što ni tada čika Miloš nije bio mišićav nego je izgledao gotovo isto kao i danas. Nekada je, u mladosti, valjda, Nada bila mršavica, ne posebno lijepa, ali vitka i zgodna, možda ne kao Oliva, ali je posjedovala stanovitu privlačnost, koja se pamtila.
Za nastavak ove priče neobično je važno naglasiti da je čika Miloš bio jevrej, iako, da budemo iskreni, u ono sretno doba, o kojem sada svjedočim, to gotovo i nije imalo nekog posebnog značenja. Miloš Lepenki bio je inžinjer hemije, kreativan koliko je njegovo zanimanje dozvoljavalo da se u poslu ispoljava maštovitost. Bio je toliko upoznat sa tajnama svoje struke, kako se to narodski govorilo, da je bez nekog velikog napora dobio mjesto glavnog inžinjera za kontrolu kvalitete čelika. Po nekoj inerciji, a kako inače drugačije, bio je član Saveza komunista i jedan od ljudi koji su redovno išli na sastanke partijskog komiteta. Na tim sastancima sjedio je uvijek, ili po nekom nepisanom pravilu, koje niko nije smio poremetiti, tik uz mog oca. Ne znam kako, ali između njih dvojice, s vremenom, razvilo se duboko prijateljstvo i otac je često odlazio čika Milošu da iznosi svoje stavove, ili da ogovara partijce koji su se na sastancima suprotstavljali njegovim prijedlozima.
U svemu su bili različiti osim možda izgledom, jer su obojica bili vitki, mršavi i koščati, samo što je otac bio žučljiv, sklon svađama i konfliktima, a čika Miloš stoički miran i uvijek blago nasmijan. Pamtim dobro da je jednom prilikom otac veoma uzbuđeno, pred majkom, psovao partijske birokrate koji nisu htjeli podržati čika Milošev prijedlog da se u Željezari uvede nova proizvodna tehnologija. Želio je pokrenuti proizvodnju nehrđajućeg čelika, onakvog kakav se tada proizvodio samo u Engleskoj i Japanu, ali za sekretare i druge socijalističke nalogodavce to je bio rizičan prijedlog, koji je dolazio u nepovoljno vrijeme. Otac je hodao sobom i psovao, a onda bi se zaustavio i govorio: „Miloš je na tom prijedlogu radio duže od dvije godine. Mimo radnog vremena. Predao je 148 stranica gusto kucanog teksta. Oni ga skinuli s dnevnog reda, nismo ni uvod stigli pročitati.”
To se njihovo prijateljstvo produbilo još i više kada se čika Miloš doselio u naš haustor i otac je onda mogao, doslovno svakoga dana, onako usputno, navraćati do njegovog stana. Sjedili su uglavnom u maloj blagovaonici i ispijali pića, koja je Miloš Lepenki donosio sa svojih poslovnih putovanja. I teta Nada je voljela kada je moj otac dolazio, jer je sa svojim sitnim paranojama i prenaglašeno dramatičnim ponašanjem unosio neku veselu atmosferu u inače veoma miran dom Lepenkijevih. Zbog mog je oca pripremala razne vrste suhih kolača i zbog njega je vadila najluksuznije čaše od kristala iz velikog plakara sa staklenim vratima. S vremenom i majka je počela, zajedno sa ocem, odlaziti u posjete Lepenkijevim i dvije bi žene, u velikoj primaćoj sobi, sjedile na sofi, koljena priljubljenih kao da su dvoje zaljubljenih, pričajući o ko zna kakvim ženskim stvarima.
Isprva nije znala šta znači da će „ići Lepenkijevim na Hanuku“, kako joj je otac rekao, ali bila je sretna što će posjetiti Nadu u to hladno zimsko predvečerje. Brzo je zaboravila da je zbog te nepoznate riječi i moguće običaja koji nije poznavala osjećala mali nemir i cijelo poslijepodne mati se spremala kao da idu na proslavu Nove godine. Stavila je viklere na svježe opranu kosu, nakon čega je nanosila puder na obraze i pažljivo šminkom iscrtavala crte na obrvama. Veselost se širila kućom jer je otac svečani poziv od Miloša opisao kao veliku čast za porodicu, što mu je, opet, poslužilo kao izgovor da već oko podneva počne piti rakiju. Za tu priliku koristio je posebno ukrašenu staklenu čašicu sa dugim vratom, a dok je pijuckao piće, izigravajući nekakvog dendija, hodao je po kući i pričao svakojake nepovezane stvari. Tog je dana očeva luckavost došla do posebnog izražaja, jer je razdragan od pića i neometan majčinim neprekidnim prigovorima hodao u kućnim papučama, donjem dijelu pidžame, potkošulji i sa razvezanim bade mantilom, koji se širio dok je koračao od ulaznih vrta, kroz predsoblje, do balkonskih vrata, koja su se nalazila u krajnjem uglu dnevne sobe.
Osjećalo se nestrpljenje dok smo se sa našeg sprata penjali do stana Lepenkijevih. Majka je bila uzbuđena predosjećajući da će sijelo biti drugačije od uobičajenih, a tog je dana nekoliko puta priupitala oca šta je to Hanuka. Riječ je izgovarala polako i sa nekim magijskim sujevjerjem, a otac, koji je volio majci objašnjavati stvari tretirajući je kao srednjoškolku, na to je pitanje samo slijegao ramenima i odgovarao „vidjećemo večeras“. Ni on nije mogao sakriti uzbuđenost i dok smo se penjali uz stubište, pretpostavljam od straha i neizvjesnosti, moglo se jasno vidjeti kako iz njegovih pokreta nestaje alkoholna razdraganost. Što smo se više približavali stanu Lepenkijevih, otac je bivao trezniji, a kada je pozvonio očekujući da mu neko od ukućana otvori ulazna vrata, mislim da je bio potpuno trezven, sabran i racionalan.
Lepenkijevi su za tu priliku postavili dugački stol u svojoj dnevnoj sobi. Ulazeći vidio sam da za stolom već sjede djed Asim i majka Zada i stariji par gimnazijskih profesora, čika Pero Stojanović i njegova supruga Vera. Djed je izgledao neobično, jer je bio odjeven u pantalone na peglanje, nosio je bijelu kariranu košulju i svijetlo smeđi sako. Pošto ga nikada prije nisam vidio u takvoj pozi, izgledao mi je smiješno i prilazeći stolu dobacio sam „diši, djede“, na šta se samo namrštio, ali je ostao nijem. Majka Zada je bila u svom svečanom kostimu boje truhle višnje i nosila je prstenje na rukama, ono zlatno, posebno, kako je govorila, koje je stavljala samo u svečanim prilikama. Čim smo ušli, otac je odmah sjeo do djeda Asima, nasuprot čika Milošu i čika Peri, a žene, kao da su dobile neki tajni signal, počeše iznositi hranu i piće slažući ih odmjerenim pokretima po stolu.
Otac je te večeri odabrao da pije iz malih rakijskih čašica pa je često dolivao piće, ili je dizao praznu čašu prema nekom od ljudi s kojima je sjedio čekajući da oni naliju piće. Čika Miloš je bio najpedantniji uspijevajući uvijek nasuti taj jedan gutljaj rakije bez da prolije i jednu kap, a odmah zatim bi nudio oca mezetlukom dižući veliki porculanski oval u zrak. Otac je cijele večeri nastojao sažvakati i progutati hranu prije nego bi nešto prozborio i ostavljao je dojam čovjeka koji uvijek kasni sa odgovorom. Prije nego bi uspio do kraja oblikovati misao, djed bi zaključivao temu, ili bi mu nalivao čašicu rakijom, što je bio znak da se treba nastaviti s pićem. Djeda je rakija ponijela, to je bila riječ koju mu je izgovorila majka Zada, ali on se nije obazirao na ono što ona govori, a kako je veče odmicalo, počeo je skidati odjevne predmete. Prvo je skinuo sako, a zatim kravatu da bi na kraju raskopčao košulju i zavrnuo rukave visoko iznad laktova. Bio je sav u golom znoju i često je dlakavom, spoljašnjom, stranom svoje ogromne podlaktice brisao znoj sa čela i obraza.
Prošao je TV dnevnik i teta Nada je ugasila televizor kada djed Asim upita, a kako se obilježava Hanuka. To pitanje kao da zateče ljude koji su sjedili oko stola i za trenutak nastupi tajac. Vidjelo se da je majki Zadi malo neprijatno zbog pitanja, jer je osjetila da je iz djeda progovorilo piće, ali čika Miloš, potpuno sabrano, osmjehujući se, pojasni kako je on odgojen u sekularnoj porodici i da njegovi roditelji nisu držali do jevrejske tradicije, ali iz priča zna da je nekada bio običaj da se pale svijeće tokom večeri. Zastao je malo i doimalo se kao da pokušava nečega da se prisjeti, a onda reče da misli da svake večeri treba da se upali po jedna svijeća dok se ne popune svi krakovi hanukije. “Osam noći se pali po jedna svijeća i onda se upali, posljednja, deveta. Mislim da je takav običaj. Mi hanukije nemamo.”
Zavaljen u stolicu i već dobro pripit otac na to reče da se taj praznik onda slavi osam dana, na šta se čika Miloš iskreno nasmijao, a majka Zada dodade kako njen zet samo misli o tome kako da se što duže opija po kafanama i birtijama. Ta njena primjedba nasmija sve za stolom osim oca koji je, glumeći uvrijeđenost, pokušavao da odgovori majkinom britkom komentaru, ali uspijevao je samo izmumljati nešto nejasno. Za to vrijeme majka nije mirovala, otišla je u kuhinju i od tamo se vratila sa svijećom i šibicom. Reče, kratko, ugasite svjetlo, a kada sobom zavlada neki polumrak, šibicom upali svijeću, okrenu joj plamen prema podu, nakapa istopljeni vosak na tanjirić, koji se podmetao pod šoljice za kafu, i na koncu pričvrsti svijeću.
Jedno smo vrijeme svi kao hipnotisani gledali u plamen svijeće i tek kada mati ustade i upali svjetlo, ljudi na veselju se trgoše iz neke omađijanosti. Vidjeh kako je majka Zada digla otvorene dlanove do lica i shvatih da se moli Bogu. Otac iskoristi tu priliku da joj vrati za malopređašnji komentar pa reče kako Lepenikijevi imaju drugog Boga. “Ne mole se svi na taj način, moja punice.” Djed i čika Miloš se nasmijaše, a majka, pomalo uvrijeđena, ali i dalje pribrana, odgovori da nije bitno ko se na kakav način Bogu moli nego je bitno da više nema tog “ćafirskog sistema” i da će valjda ova nova vlast početi malo braniti toliko ispijanje rakije. Otac se, nakon njenih riječi, sav zacrvenio i da mati ne uskoči sa nekom nejasnom rečenicom upućenom majki Zadi, vjerojatno bi se otac razgalamio. Djed Asim, koji je sjedio s očeve desne strane, samo reče: „Vidiš zete kako je meni cijeloga života“, na šta se obojica počeše smijati.
Kada je nešto kasnije majka, zajedno sa teta Nadom, iz velikog lonca, izvadila kuhanu teleću koljenicu i stavila je na praznu tepsiju, muškarci počeše čakijama odvajati komade mesa. Žene spopade neka graja jer su i same otkidale meso i jele ga bez hljeba. Otac je svaki zalogaj solio i pri tom je malom kašikicom iz staklene tegle vadio domaći ajvar, koji je mirisao na bijeli luk. Prije nego bi stavio u usta, pomirisao bi ga čineći to na način kako somelijeri mirišu vino. Čika Miloš je komade mesa, koje je otkidao s teleće koljenice, stavljao na tanjir i onda ga dalje nožem i viljuškom sitnio na manje komade. Kada pojedoše koljenicu, otac reče da dugo nije bio na boljem sijelu i razdragano primijeti da je trpeza bogata i raznovrsna. Mati, koja je primijetila da je dobrog raspoloženja, zamoli ga da nešto otpjeva, ali on, onako pjanski, odmah odbi. Mati ga je stala moljakati tepajući mu i svima je bilo jasno da je to neka njihova međusobna igra i da će otac uskoro pokleknuti, ali kada i majka Zada reče, nekim njoj nimalo svojstvenim, tugaljivim, glasom: „Otpjevaj nama nešto, zete“, otac završi sa svojom malom tačkom durenja i stade pjevati.
Imao je melodičan, tankoćutan i melanholičan glas, pjevao je nekim prigušenim tonom, a kada zapjeva Kad ja pođoh na bembašu, parovi se zagrliše. Mati se nekako podvila ocu pod lijevi pazuh naslonivši glavu na njegova prsa. Bilo je zabavno gledati te ljude kako njišu glavama i pjevuše zajedno sa ocem, a kada na pauzi između dvije pjesme čika Miloš meni reče: „Idi ti tamo, u sobu, s Hanom“ ustadoh i otiđoh. Ona je već ranije otišla u svoju sobu, ali je vrata držala do pola otvorena i mogla je čuti sve šta se govori za stolom. Kada sam ušao u sobu, bio sam iznenađen načinom na koji je bila uređena. Cijeli jedan zid bio je izlijepljen posterima, a na malom drvenom stoliću nalazili su se gramofon za ploče i Philipsov kasetofon, koji smo mi zvali dvokasetaš. Imala je toliko kaseta da ih nisam mogao sve pobrojati. Hana je bila završni razred gimnazije i znam da je majka govorila da se već zna da će studirati arhitekturu u Sarajevu. Kada god bi je spominjala, činila je to sa neskrivenim i iskrenim divljenjem.
Jedno vrijeme posmatrala me nekim ispitivačkim pogledom zatečena, valjda, pomalo, mojim prisustvom. Na sebi je nosila svijetlo plave, gotovo izlizane, farmerice i majicu na kojoj je bio utisnut lik Alfa. Sjedila je na fotelji iznad koje je, na zidu, bio zalijepljen veliki poster na kojem je pisalo Nirvana. U sobi je gorjela samo stolna lampa i nisam mogao dobro razaznati da li je ljuta što mora vrijeme provoditi sa mnom ili je na moje prisustvo bila ravnodušna. A onda je, ne pitajući me ništa, ustala i na gramofonu namjestila jednu ploču i kada se vatila na svoje mjesto iz dva velika zvučnika, koji su žicama bili spojeni na aparat, počela je svirati muzika. Pjesma je bila tužna i elegična, a danas znam da je to bila Moonlight Mile The Rolling Stonsa. Kroz poluotvorena vrata sobe mogao sam vidjeti roditelje koji su sjedili u susjednoj sobi, ali zbog muzike koja je svirala nisam razumio ono što su govorili. Izgledalo je kao da posmatram neko pozorište sjenki ili kao da su oni neki glumci pantomimičari. A onda sam učinio nešto što mi do danas nije jasno zašto.
Ustao sam, otišao do prozora i jedno vrijeme gledao na našu ulicu. Bio sam okrenut leđima Hani i nisam mogao vidjeti šta radi, ali kada sam rekao: „Dođi da vidiš, počeo je padati snijeg“ skočila je sa fotelje i hitro došla do prozora. Stavila je glavu tik do moje i gledala na ulicu, a onda se okrenula prema meni i pogledala me izrazom koji još nisam zaboravio. Skupila je oči i usne u osmijeh na šta sam ja samo slegnuo ramenima i glumeći naivnost rekao: „Nema snijega“. Onda se još više nasmijala i vidio sam joj zube. Dok je stajala pored mene, prvi put u životu sam osjetio miris ženskog parfema i prvi put sam poželio da jedan trenutak nikada ne bude završen.