Trolejbus je tihi podlac, s nečim mračnim i psihopatskim u sebi
Vrijeme je cvijeća sa stranim imenima. U najbližoj cvjećarnici, onoj u Titovoj ulici, preko puta Napretkove palače, ili na drugu stranu, u onoj kod benzinske, u Kralja Tomislava ulici, ili onoj najsiromašnijoj, na Bjelavama, sve je puno kala, anemona, hortenzija, irisa, amarilisa, orhideja, gilardija, pa kada se nekome ide u goste, i kupuje se cvijeće, onima s kojima smo bliži žive biljke u saksijama, onima kojima smo nešto dužni ili onima koji se žene, udaju, ili su upravo umrli, mrtvo cvijeće u buketima, u vijencima, u cvjetnim aranžmanima, pita se uvijek za imena. I često se upravo po imenima i kupuje. Samo se za sebe kupuju cvjetovi skromnih, prisnih i poznatih imena. Po našim prozorima i na sjenovitim taracama i avlijama cvatu kadifice i neveni. Među njima se osjećamo kao kod kuće. Jer i jesmo kod kuće, i ništa u ovu zrelu jesen 1983. još uvijek nije takvo da bi se osjećao kao tuđin.
Cijela je godina, kao i nekoliko prethodnih, protekla u pripremama za Zimske olimpijske igre. Izgrađena je prometna obilaznica prema Trebeviću i Jahorini, provedena je plinifikacija, izmijenjene električne i dio vodovodnih instalacija, Sarajevo je vrlo temeljito prekopano, a u Nedžarićima i Dobrinji podignuta su čitava nova naselja. Podignuto je buduće Olimpijsko selo, koje će nakon Olimpijade postati novi gradski kvart. Instalirana je trolejbuska mreža, i započeli su, đavolski tihi, voziti trolejbusi između Dobrinje i grada. Grad se raširio niz ravnicu, stigao skoro do butmirskog aerodroma, tamo gdje su nekad, iznad metropola i nekropola prethodnih ilirskih i rimskih svjetova, bile livade i pašnjaci, i gdje bi se, jednom u desetak godina, utaborila ciganska čerga, koja bi onda među mjesnim svijetom izazvala gnjev, strah i prezir. A sad je, eto, na tom istom mjestu, niz svježi, još uvijek nestegnuti asfalt, zujao trolejbus, prvi u povijesti grada.
Prvo je stigla riječ, a s njom i misao o pojmu koji označava. Kada su se, nekoliko mjeseci prije Olimpijade, u probnim vožnjama pojavili prvi trolejbusi, po mnogo čemu razlikovali su se od onoga što smo prethodno o njima mislili. U Beogradu, koji nam je, iz sarajevske perspektive, bio ona glavna i vrhovna mjera, trolejbus je samo jedan od elemenata sveopće gradske vreve. Sveobuhvatan i širok, mnogo širi nego što je Sarajevo to moglo biti, Beograd je pozornica velike predstave, koja traje od ponoći do ponoći, od podneva do podneva, na svakom njegovom uglu, na trgu i u parku, na svakoj beogradskoj ulici. U predstavi sudjeluju svi koji su tog jutra, ili te noći, izašli iz svojih kuća, stanova, zgrada, nebodera. To je prvi preduvjet života u tom gradu, koji je veći od svih naših gradova, pa se onda s njim fatalno uspoređuju. I dok Beograđani igraju u svom svakodnevnom spektaklu, plešu, glume i pjevaju, ti se tiho provlačiš ulicama koje si tek upoznao, od Željezničke stanice prema gradu. Napetih čula, ispunjen nekim čudnim sramom, kao da si se zatekao na tečaju tanga, gdje jedini ti ne znaš korake, grabiš prema gradu u kojem ćeš provesti tek nekoliko dana. Ali u svakom trenutku spreman da odskočiš u stranu, da se drugome skloniš s puta, da pobjegneš pred tom općom orljavom što nadire niz strme beogradske bulevare i avenije, jer nisu to ulice, uličice i sokaci, kao u Sarajevu, to je bujica što se spušta niz padinu prema dvjema rijekama. Tako u Beogradu i ne primjećuješ koliko je tih trolejbus. Nisi toga svjestan, kao što neće biti svjestan nitko od nas, da se trolejbus, za razliku od tramvaja i autobusa, po gradu kreće u papučama. I ne pomisliš na njega, a već ti se nađe za leđima, pa zacvili onom svojom mišjom sirenom, neka mu se skloniš s puta. Osim što je zvučan, tramvaj ima svoju prugu, svoj teritorij. Autobus, uglavnom glasniji od tramvaja, kreće se gdje se kreću i auti, po prostranim automobilskim kolovozima, čovjeku neprijateljskim i potencijalno smrtonosnim. A trolejbus, trolejbus je ubojica u papučama. To je ono što o njemu ne znamo tih mjeseci dok se primiču četrnaeste Zimske olimpijske igre, ta, kako će se ispostaviti, jedina olimpijada naših života. Premda kažu da riječ olimpijada označava vrijeme između dviju olimpijskih igara, pa bi to onda za nas bilo vrijeme između Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu i vječnosti.
Sarajevski trolejbusi su, kao i sarajevski tramvaji, crvene boje. Crvena je boja tog grada. Još uvijek jedina sigurna i nesumnjiva boja u njemu. Crveno je zaglavlje Oslobođenja, dnevnih novina koje 1983. još uvijek ulijevaju strah u kosti, jer u njima možeš pročitati tko će noćas kod kuće omrknuti, a sutra će se u zatvoru probuditi, crveni su svi službeni plakati i sva komunalna obavještenja, crveno je sve osim zelenih bajramskih barjaka. A oni su, pak, zeleni isključivo zbog vjerovanja u slobodu vjeroispovijesti. Koje je, kao i svako drugo vjerovanje, nesigurno i klimavo.
Trolejbusi su većinom proizvedeni u čehoslovačkoj Škodi. Kasnije ćemo u nekoj knjizi iz povijesti saznati da ih je bilo 76. Svi su, do posljednjeg, uništeni u ratu. Kao i 21 zglobni trolejbus, proizveden u makedonskoj tvornici 11 oktomvri. Svi ti trolejbusi kupljeni su novi, i u tmurnu i maglenu jesen 1983, koja je maglena i tmurna kao i svaka sarajevska jesen, obiteljski se išlo na isprobavanje trolejbusa. Trolejbusi su, naročito Škodini, širili sve one omamljujuće mirise novoga prijevoznog sredstva. Kada bi otac kupio novi auto, pa bi svi zajedno krenuli na prvu vožnju, na izlet do vrela Bosne, u Kulu na ručak, ili na Trebević, do Sedam šuma, i još se ne bi skinuli najloni na sjedišta – nemoj grehota je!, a da i komšiluk vidi da smo se ponovili – najviše je neponovljivog užitka i sreće bilo u tim mirisima. Ničim nas novi auto ne bi tako dojmio, ganuo, rasplakao i uvjerio da upravo započinju bolje godine naših života, da po ubrzanom kursu upravo stiže komunizam, kao tim spektrom mirisa. U trolejbusu, pak, prvom u povijesti Sarajeva, onoj povijesti koja upravo započinje sa Zimskim olimpijskim igrama, ti mirisi bili su još potresniji. Jer to nije tek jedan auto, kupljen na kredit, ili kupljen tako što se prodala neka zemlja na selu, nego je to poveliko jato trolejbusa, a svaki miriše po novom. I čini se tih posljednjih predolimpijskih mjeseci da će taj miris ostati trajno i da će sve nas koji se vozimo u trolejbusu malo-pomalo promijeniti i preobraziti u neke druge ljude, bolje i bezbrižnije. Nitko ne psuje u novom trolejbusu. Veselo se linijom 105 vozimo u budućnost, prema Vogošći.
Akšam pada na grad, kao da je netko nad kotlinom s visine ispustio crnu udovičku maramu. Kratko traje sumrak nad Sarajevom, odmah biva mrak. Jedan je od onih pretoplih novembarskih dana, kao da su s kraja svibnja ili s početka rujna, ljudi su izašli pred kuće, rastvorili kamperske stoliće, pa zasjeli oko njih i kao u pjesmi rakijaju, puše duhan i razgovaraju, dok im mrak u času odnosi lica. Dva reda ispred mene postarija gospođa, možda joj je i osamdeset, u starinskom jesenjem kompletiću, svježe sijede frizure, koja baca anđeoski plavi odsjaj pod unutarnjim svjetlima trolejbusa, dječačiću do sebe, svome unuku, možda i praunuku, kojeg je posjela uz prozor, pokazuje svijet. Izgovara nazive ulica koje se ulijevaju u široku džadu kojom prolazimo, brda i brežuljaka, nekadašnjih sela koja su se već stopila s gradom, i dok prolazimo pokraj groblja s nekim nenadanim obasjanjem izgovori: Groblje! Tu ćeš ti baki dolaziti! Dječak ništa ne govori, samo hipnotizirano gleda za njenim prstom, upija i pamti, kao što i ja, nezvan, upijam i pamtim. Tog trenutka, nekoga pretoplog studenog 1983, mom uhu naglasci i intonacije te stare žene u suprotnosti su s njezinim sveznanjem. Izgovorit će naziv svakog neasfaltiranog sokačića i svake seoske ceste, svakog pustog brijega i udoline, ali govorom u kojemu je sačuvano sjećanje na neko drugo mjesto, od Sarajeva udaljeno. Oduvijek to slušam: kako ljudi govore i što im se sve čuje u načinu na koji govore. U tom načinu uvijek je i onoga što ne bi baš htjeli reći.
Ostali, uglavnom, šute. Umirili su se: bit će da je od ove jugovine, koja, kako vrijeme utječe u noć, prelazi u omorinu iz koje bi moglo biti snijega. Tako je u Sarajevu i među strmim bosanskim planinama: veliki snjegovi u pravilu stižu jutro nakon toploga i sparnog predvečerja. I doista, putnici u ovom trolejbusu vjeruju da će sutra zapadati snijeg. Jedini ti, kojemu je ovo prva vožnja trolejbusom, znaš da neće biti snijega, sve do noći pred početak Zimskih olimpijskih igara. Jedinom je tebi u ovim romanesknim manevrima dato da u trenutku kada se nešto zbiva znaš što će se na kraju dogoditi.
Ali sve je oko nas u tom trolejbusu čisto i mirisno. I to je, na tom predvečernjem putovanju u Vogošću, ono što je najupečatljivije. Zaboravio sam zašto sam tad išao u Vogošću. Ne pamtim ni povratak. Jedino čega se sjećam stara je gospođa, koja dječaku prstom razabire svijet što malo-pomalo tone u mrak. I njih bi, vjerojatno, zaboravio, jer ne bi bilo povoda da ih se prisjećam, a samo prisjećanjem se čuvaju sjećanja, da nije te čistoće i tih mirisa novoga trolejbusa. Oni će mi se, pak, vraćati kad god devedesetih budem putovao u Frankfurt, München, Berlin, Beč, Zürich, u bilo koji bogati europski grad, pa kad u taksiju, autobusu, metrou, vlaku, uspinjači, osjetim mirisnu uščuvanost prijevoznog sredstva. Tad će mi se u misli vraćati ta prva trolejbuska vožnja linijom 105, za Vogošću, i na njoj, na toj misli i na emociji koja će je slijediti, ostajat će upamćene i riječi koje je baka govorila dječaku.
Od trolejbusa smo, dakle, pred Zimske olimpijske igre te jeseni i zime doživjeli i prihvatili obećavajuće mirise novoga prijevoznog sredstva, glatku i nedirnuto čistu crvenu boju, hrapavost sjedala na koja nitko nije sjedao prije nas. Sva ta saznanja uzvisila su i nadopjevala opći pojam trolejbusa, što smo ga poznavali iz Beograda. Ali više iz beogradskog govora, nego iz zbilje tog našeg uzor-grada, u koji smo mi iz drugih, manjih, ali i manje važnih gradova, gledali kao što bi vjernik gledao u Jeruzalem. S divljenjem, koje je lako prelazilo u zavist i u neki još uvijek nedorečen osjećaj iz kojeg će se jednoga budućeg dana rađati naši nacionalizmi. Kada bismo se našli u Beogradu, beogradske trolejbuse jedva da smo i primjećivali u toj općoj vrevi velegrada i jedinoga megapolisa između Beča i Carigrada, jer ih, beogradske trolejbuse, nismo ni razlikovali od tamošnjih autobusa. Vječno prašnjavi, otužni, otučeni, izubijani kakvi su i morali biti kao veterani među sudionicima u prometu, beogradski trolejbusi postojali su samo u pojmu, u toj svetoj biblijskoj riječi, koju su sve do jeseni 1983. izgovarali samo stanovnici tog našeg Jeruzalema.
Ono što, međutim, nismo znali, i što nismo naučili u tim prvim sarajevskim vožnjama do Vogošće i Dobrinje, a što predstavlja samu bit trolejbusnu i osnovnu crtu u karakteru toga prijevoznog sredstva, njegova je tihost u kretanju. Autobusi brenče, brndaju, kišu i uzdišu, i glasovi autobusni, kao i mirisi, najprije podsjećaju na osobine, na glasove, mirise i naravi kamiona. Tramvaji pak zvone – čuveno je zvono sarajevskog tramvaja, nikad mi neće pobjeći iz uha, čak ni nakon desetljeća osluškivanja zagrebačkih tramvaja pa, da sam kompozitor, sav bih bio ugledan u Šostakoviča, i pisao bih simfoniju u kojoj bih se služio slutnjama džeza i punka, ali bi osnovna tema bila varirani i dekonstruirani zvon sarajevskog tramvaja – tramvaji, dakle, zvone, a i kad ne zvone, čuje ih se jer se svojim metalnim kotačima kreću po šinama, i taj je zvuk sličan zvuku noža koji klizi niz drugi nož. Pa se onda taj zvuk miješa sa zvukovima trešnje tramvajskih kola, sudaranja njihovih metalnih dijelova, metalurgije jutarnjih i popodnevnih tramvajskih putovanja…
A trolejbus, nečujan poput kakvog uhode, pojavi nam se iza leđa, nevidljiv i neprisutan sve do trenutka u kojem ga je nemoguće izbjeći. Tih dana i mjeseci pred Olimpijske igre, datuma se nitko više ne sjeća, ali morala je to biti 1983, jer je i sve drugo što se zbiva u ovim romanesknim manevrima u 1983, i sve čega se sjećam i u čemu sam upravo prisutan – te godine,jednamlada majka, kći visokopoloženog bosanskohercegovačkog političara, jednog od onih za koje je planirano da se s Olimpijskim igrama vinu u same jugoslavenske vrhove, gurala je kolica sa svojom devetomjesečnom djevojčicom, niz ulicu na Grbavici nad kojom su se nekoliko mjeseci ranije nadvile trolejbuske žice, a prije tjedan-dva potekli su i prvi trolejbusi. Ona je, mlada i lijepa, ćusta i vitka kao da nije rodila – na tome bi se u govoru o mladim majkama uvijek inzistiralo: kao da nije rodila – izašla nakon duge zatočenosti u stanu, brige o djetetu, rada po kući, pripreme posljednjih nekoliko ispita koji su joj ostali na medicini, da prošeta, da nešto kupi po dućanima i na obližnjoj tržnici, da pogleda izloge, da popriča s ljudima koje će sresti, da se pokaže s djetetom, da pokaže dijete, da se prvi put u javnosti prikaže kao majka, da osjeti taj toliko iščekivani osjećaj udvojenosti, dvostruke prisutnosti, dvoživotnosti i dvoglavosti u svome kretanju među ljudima, da bude ona koja u tim kolicima, novim, najskupljim koje je tata za službenog puta u Beograd mogao naći, vozi svoju djevojčicu, i da bude djevojčica koju na šetnju u kolicima koja je deda kupio vozi njezina majka. Da ponosno stoji nad svojom djevojčicom, dok susjedi i poznanici zaviruju u kolica i tepaju nemuštom stvoru. Da se instinktivno osmjehuje tim glavama, velikim kao cijeli svijet, koje se nadvijaju nad nju i poništavaju svaku drugu sliku.
To sve je, dakle, mlada majka imala na umu pri svome dugo pripremanom pa odgađanom prvom izlasku iz kuće. Tetke koje su sa njom bile u stanu, da joj pomažu oko majčinskih i kućanskih dužnosti, dugo su je hrabrile. Muž bi se izjutra, pred polazak na posao, šalio s njom, pa bi se grohotom smijao, pitajući: Je li, bona, hoćeš li se danas ukazati na Grbavici, češće je Bogorodica u Međugorju nego ti van kuće? I na kraju je tako, nakon što se, kao i svakoga jutra, spremila i uredila, u pet minuta odlučila da ipak izađe. Tetke su se usplahirile, ustrčale su se po stanu, dodavale joj ovo i ono, triput dijete presvlačile, najprije mijenjajući pelene, pa onda i sve ostalo, jer vani je izgleda hladnije nego što su mislile. Sad je i njih uhvatila neka čudna trema, sad je i njima, kao njoj, sve ovo izgledalo kao nešto veliko i strašno.
Liftom se spustila do prizemlja, pa je na izlazu iz zgrade na stražnjim kotačima niz sve četiri stube spustila kolica na betonsku stazicu, baš kao da joj nije prvi put, kao da je ovako išla već barem stotinu puta. I tad se, bit će, malo ohrabrila, premda je onda niz pločnik nastavila da izbjegava narod koji je išao iz suprotnog smjera, da vrluda čas lijevo, čas desno. Nije to bilo potrebno, ljudi se sklanjaju s puta mladim majkama koje voze djecu u kolicima, općenito su ljudi ovdje ljubazni prema djeci, postoji neka praznovjerica oko toga, bojiš se što će s tobom biti ako se mrgodiš i neljubazan si prema sitnoj mutavoj dječici, koja još nisu stigla ni progovoriti. Ali ništa od toga ona nije znala, sve je zaboravila, pa je, baš kao da u tim kolicima vozi vreću krumpira, ili vreću zlata, nastojala ne biti ljudima na putu. A možda ju je to pomalo i zabavljalo, nakon što se, rekli smo, ohrabrila onako vješto spustivši kolica niza stube.
Grbavica je relativno novo naselje. Nekad prigradska radnička četvrt, poslije rata je sasvim urasla u grad, vinula se šezdesetih i sedamdesetih u zrak i u širinu, dobro projektiranim i sagrađenim zgradama i stambenim tornjevima. Sve je na Grbavici 1983. još uvijek u skladu s urbanističkim propisima, uredno logično, solidno sagrađeno, pa tako i pločnici, s onim nad kolovoz izraženo uzdignutim ivičnjacima, načinjenim od živog bijelog kamena, prokrvljenog tamnim i crvenim žilicama, koji se u vremenu toliko uglača stopalima koja preko njega prelaze da postane sjajan i gladak kao figura od alabastera u British Museumu, a za vlažnijeg vremena kostolomno sklizak. Sarajlije se u Sarajevu prepoznaju među došljacima, studentima sa strane, putnicima, turistima i avanturistima, po tome što ih za prvih snježnih bljuzgavica, koje se obično potrefe oko Dana Republike, dvadeset i devetog novembra, nema na hitnom prijemu ortopedije, među onima koji su popadali po gradskim trotoarima, obično tako što su stali na glatki kamen ivičnjaka.
Ali osim što je vratoloman, taj kamen je važan jer čini jasnu prepreku između svijeta pješaka i svijeta automobila. Još uvijek je u Sarajevu, na Grbavici, pa nije moguće nesvjesno sići na kolovoz. Za takvo što potrebno je svjesno zakoračiti i prekoračiti ivičnjak, koji je izdignut i nad kolovozom, i nad pločnikom čiji asfalt malo-pomalo tone pod nesolidnim temeljima ceste.
Zato ostaje trajno nejasno kako je ona, pa još i gurajući ispred sebe kolica s djetetom, ne misleći što čini i gdje će se naći, s pločnika sišla na kolovoz. Govorila je, uplakana, da to nije učinila. Grizodušno je tvrdila nešto što se, razumom gledajući, činilo besmislenim: da je trotoara nestalo, da je naprosto iščezao sa svijeta, a da se njoj i djevojčici njezinoj pod nogama našla cesta kojom jure automobili. Ali nije ih bilo, vrištala je prije nego što je sasvim zašutjela, ulica je bila tiha baš kao da je nedjelja. I onda je, tog jutra koje, dakle, nije bilo nedjeljno, premda ne znamo koji je dan u tjednu bio, iza njezinih leđa naišao trolejbus. Osjetila je udar po ramenu, ali ne kao da je udara trolejbus, ne kao da je udara mrtva metalna stvar, nego kao da ju je namjerno očešao neki grubijan na ulazu u KUK, Klub studenata medicine, mjesto na koje je izlazila prije nego što je zanijela i udala se, i koje je te 1983. bilo pri svojim vrhuncima, kao najvažniji koncertni prostor za novovalne i punk izvođače. A onda je, s jasnom mišlju o tom grubijanu, vidjela kako uz škripu guma, u kojoj je bio sakupljen sav vozačev očaj, trolejbus odnosi kolica s njezinom djevojčicom.
Petnaest godina kasnije, siječnja ili veljače 1998, sumornog snježnog dana, jednog od onih za koje se čini da su načinjeni od dva sumraka, onog pred zoru i onog pred noć, vozio sam se na zadnjem sjedištu kombija, iz Sarajeva prema Zagrebu. Skrenut ćemo u Popovaču, u instituciju, gdje ću joj predati paketić i kuvertu s rodnim listom. Ona je tu, u Popovači, govori mi njezina majka, udovica onog političara koji se nikad nije uzdigao do obećanih visina, nisu mu pomogle Zimske olimpijske igre, nego je koju godinu pred rat umro sam kao pas, opustošen nesrećom koja ga je pogodila. Od žene se bio razveo, živio na vikendici na Trebeviću, u kojoj su ga našli prostrijeljenog grla: nesretan slučaj, rečeno je, čistio je pištolj.
U Popovači, međutim, na ulazu u instituciju, oronulu i zapuštenu, na koju će me jednom kasnije podsjećati migrantski centri po zapuštenim krajputaškim motelima pokraj kojih budem prolazio blizu granica novostvorenih balkanskih država, dočekala me je ljubazna medicinska sestra. Začudila se kad sam htio nju vidjeti. Smireno mi je, i ne bez strepnje da bih mogao planuti, objasnila da je ne mogu vidjeti, na zatvorenom je odjelu. Žalostivo se osmjehnula kad sam joj rekao kako to ionako nije bila moja ideja, nego je majka njezina bila sigurna da će to biti moguće. Eh, majka!, uzdahnula je. Ali ja ću joj reći da sam je vidio, rekao sam. Slobodno recite, rekla je sestra. Oboma nam je bilo jasno da je već svejedno što ću reći.
Nakon iznenadnog susreta s trolejbusom, udarca u rame i pogleda na kolica koja nestaju i pred očima joj ostaje samo crvenilo tog sasvim novog vozila, nije više mogla doći sebi. U početku se činilo da joj je samo potrebno da se malo smiri. Da prespava, pa će sve već biti u redu. U početku, pa još dugo, danima, mjesecima, možda i prvih godinu-dvije, mogla je o svemu ovom razgovarati. Mogla je relativno normalno funkcionirati po stanu. Ali iz kuće nije izlazila. I nije djevojčicu puštala od sebe. Kako je otac bio utjecajan i ugledan, bio je vlast u vrijeme kada je ta riječ značila možda i više nego što će u budućnosti značiti, sređivao je da se cjelokupni njezin i djetetov život organizira u stanu. Malu su u stan dolazili cijepiti. U stanu ona je diplomirala na Medicinskom fakultetu. Tu je polagala preostale ispite, tu je bila svečana promocija. Ne, ništa tu nije bilo namješteno ni lažirano, ali se sve događalo tamo gdje tome nije mjesto.
Pa, bona nebila, trgni se, izađi iz sebe i pogledaj!, govorile su joj tetke. Pa, bona nebila, zar ne vidiš koliko je sve dobro prošlo, zar ne vidiš da nešto, ili netko, na tebe pazi! Jer, doista, govorilo se, da vozač nije bio onako priseban i da trolejbus nije bio nov, da to nije bila jedna od prvih njegovih vožnji, kad je čovjek još uvijek prisutan nad svakim svojim refleksom i reakcijom, da kočnice nisu bile nove, da gume nisu bile nove, da sve nije bilo tako novo, djevojčica bi sad bila mrtva!
Je li to zbilja bilo sasvim tako, ili je to pomalo bila još jedna sarajevska legenda, još jedna priča koja se prenosi od usta do usta, raste, mijenja se, i u tom mijenjaju učvršćuje u nešto što će potrajati koliko i sjećanje jednog naraštaja, nemoguće je znati. Istina je da se u toj nesreći, koju nisu zabilježile nijedne novine, ni radio i televizija, i koja zapravo ne postoji kao prometna nesreća, jer nije bilo ni policijskog uviđaja, nije se dogodilo ništa osim što je trolejbus dva-tri metra odgurao, pa na kolovoz srušio kolica s djetetom. Dijete nije ispalo iz kolica, niti su kolica oštećena.
Ali majka je sišla s uma i nikad se nije vratila. Obitelj se raspala i rasula, i sve se to dogodilo mimo rata. Muž, koji se devedesetih od nje rastao, da bi se ponovo mogao ženiti, rat je dočekao u Zagrebu, pa je malo potom s kćeri emigrirao u Australiju. Djevojčica je 2023. navršila četrdesetu. Dok mi je mati bila živa, mogao sam nešto više saznavati o njoj. Danas više nemam od koga. Teško da ih se u Sarajevu itko više sjeća. Teško da se u Sarajevu četrdeset godina kasnije itko više sjeća ovog događaja, premda je u jesen 1983. iz njega konstruiran kolektivni doživljaj autobusa. Iz priče o užasnutoj majci, kojoj trolejbus pred očima odnosi dijete, nastalo je uvjerenje o naravi i karakteru trolejbusa. Tih i hinjski stvor, s nečim mračnim i psihopatskim u sebi: trolejbus.
1983.: Kratka povijest jedne prijeratne godine/24
Trolejbus je tihi podlac, s nečim mračnim i psihopatskim u sebi
Vrijeme je cvijeća sa stranim imenima. U najbližoj cvjećarnici, onoj u Titovoj ulici, preko puta Napretkove palače, ili na drugu stranu, u onoj kod benzinske, u Kralja Tomislava ulici, ili onoj najsiromašnijoj, na Bjelavama, sve je puno kala, anemona, hortenzija, irisa, amarilisa, orhideja, gilardija, pa kada se nekome ide u goste, i kupuje se cvijeće, onima s kojima smo bliži žive biljke u saksijama, onima kojima smo nešto dužni ili onima koji se žene, udaju, ili su upravo umrli, mrtvo cvijeće u buketima, u vijencima, u cvjetnim aranžmanima, pita se uvijek za imena. I često se upravo po imenima i kupuje. Samo se za sebe kupuju cvjetovi skromnih, prisnih i poznatih imena. Po našim prozorima i na sjenovitim taracama i avlijama cvatu kadifice i neveni. Među njima se osjećamo kao kod kuće. Jer i jesmo kod kuće, i ništa u ovu zrelu jesen 1983. još uvijek nije takvo da bi se osjećao kao tuđin.
Cijela je godina, kao i nekoliko prethodnih, protekla u pripremama za Zimske olimpijske igre. Izgrađena je prometna obilaznica prema Trebeviću i Jahorini, provedena je plinifikacija, izmijenjene električne i dio vodovodnih instalacija, Sarajevo je vrlo temeljito prekopano, a u Nedžarićima i Dobrinji podignuta su čitava nova naselja. Podignuto je buduće Olimpijsko selo, koje će nakon Olimpijade postati novi gradski kvart. Instalirana je trolejbuska mreža, i započeli su, đavolski tihi, voziti trolejbusi između Dobrinje i grada. Grad se raširio niz ravnicu, stigao skoro do butmirskog aerodroma, tamo gdje su nekad, iznad metropola i nekropola prethodnih ilirskih i rimskih svjetova, bile livade i pašnjaci, i gdje bi se, jednom u desetak godina, utaborila ciganska čerga, koja bi onda među mjesnim svijetom izazvala gnjev, strah i prezir. A sad je, eto, na tom istom mjestu, niz svježi, još uvijek nestegnuti asfalt, zujao trolejbus, prvi u povijesti grada.
Prvo je stigla riječ, a s njom i misao o pojmu koji označava. Kada su se, nekoliko mjeseci prije Olimpijade, u probnim vožnjama pojavili prvi trolejbusi, po mnogo čemu razlikovali su se od onoga što smo prethodno o njima mislili. U Beogradu, koji nam je, iz sarajevske perspektive, bio ona glavna i vrhovna mjera, trolejbus je samo jedan od elemenata sveopće gradske vreve. Sveobuhvatan i širok, mnogo širi nego što je Sarajevo to moglo biti, Beograd je pozornica velike predstave, koja traje od ponoći do ponoći, od podneva do podneva, na svakom njegovom uglu, na trgu i u parku, na svakoj beogradskoj ulici. U predstavi sudjeluju svi koji su tog jutra, ili te noći, izašli iz svojih kuća, stanova, zgrada, nebodera. To je prvi preduvjet života u tom gradu, koji je veći od svih naših gradova, pa se onda s njim fatalno uspoređuju. I dok Beograđani igraju u svom svakodnevnom spektaklu, plešu, glume i pjevaju, ti se tiho provlačiš ulicama koje si tek upoznao, od Željezničke stanice prema gradu. Napetih čula, ispunjen nekim čudnim sramom, kao da si se zatekao na tečaju tanga, gdje jedini ti ne znaš korake, grabiš prema gradu u kojem ćeš provesti tek nekoliko dana. Ali u svakom trenutku spreman da odskočiš u stranu, da se drugome skloniš s puta, da pobjegneš pred tom općom orljavom što nadire niz strme beogradske bulevare i avenije, jer nisu to ulice, uličice i sokaci, kao u Sarajevu, to je bujica što se spušta niz padinu prema dvjema rijekama. Tako u Beogradu i ne primjećuješ koliko je tih trolejbus. Nisi toga svjestan, kao što neće biti svjestan nitko od nas, da se trolejbus, za razliku od tramvaja i autobusa, po gradu kreće u papučama. I ne pomisliš na njega, a već ti se nađe za leđima, pa zacvili onom svojom mišjom sirenom, neka mu se skloniš s puta. Osim što je zvučan, tramvaj ima svoju prugu, svoj teritorij. Autobus, uglavnom glasniji od tramvaja, kreće se gdje se kreću i auti, po prostranim automobilskim kolovozima, čovjeku neprijateljskim i potencijalno smrtonosnim. A trolejbus, trolejbus je ubojica u papučama. To je ono što o njemu ne znamo tih mjeseci dok se primiču četrnaeste Zimske olimpijske igre, ta, kako će se ispostaviti, jedina olimpijada naših života. Premda kažu da riječ olimpijada označava vrijeme između dviju olimpijskih igara, pa bi to onda za nas bilo vrijeme između Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu i vječnosti.
Sarajevski trolejbusi su, kao i sarajevski tramvaji, crvene boje. Crvena je boja tog grada. Još uvijek jedina sigurna i nesumnjiva boja u njemu. Crveno je zaglavlje Oslobođenja, dnevnih novina koje 1983. još uvijek ulijevaju strah u kosti, jer u njima možeš pročitati tko će noćas kod kuće omrknuti, a sutra će se u zatvoru probuditi, crveni su svi službeni plakati i sva komunalna obavještenja, crveno je sve osim zelenih bajramskih barjaka. A oni su, pak, zeleni isključivo zbog vjerovanja u slobodu vjeroispovijesti. Koje je, kao i svako drugo vjerovanje, nesigurno i klimavo.
Trolejbusi su većinom proizvedeni u čehoslovačkoj Škodi. Kasnije ćemo u nekoj knjizi iz povijesti saznati da ih je bilo 76. Svi su, do posljednjeg, uništeni u ratu. Kao i 21 zglobni trolejbus, proizveden u makedonskoj tvornici 11 oktomvri. Svi ti trolejbusi kupljeni su novi, i u tmurnu i maglenu jesen 1983, koja je maglena i tmurna kao i svaka sarajevska jesen, obiteljski se išlo na isprobavanje trolejbusa. Trolejbusi su, naročito Škodini, širili sve one omamljujuće mirise novoga prijevoznog sredstva. Kada bi otac kupio novi auto, pa bi svi zajedno krenuli na prvu vožnju, na izlet do vrela Bosne, u Kulu na ručak, ili na Trebević, do Sedam šuma, i još se ne bi skinuli najloni na sjedišta – nemoj grehota je!, a da i komšiluk vidi da smo se ponovili – najviše je neponovljivog užitka i sreće bilo u tim mirisima. Ničim nas novi auto ne bi tako dojmio, ganuo, rasplakao i uvjerio da upravo započinju bolje godine naših života, da po ubrzanom kursu upravo stiže komunizam, kao tim spektrom mirisa. U trolejbusu, pak, prvom u povijesti Sarajeva, onoj povijesti koja upravo započinje sa Zimskim olimpijskim igrama, ti mirisi bili su još potresniji. Jer to nije tek jedan auto, kupljen na kredit, ili kupljen tako što se prodala neka zemlja na selu, nego je to poveliko jato trolejbusa, a svaki miriše po novom. I čini se tih posljednjih predolimpijskih mjeseci da će taj miris ostati trajno i da će sve nas koji se vozimo u trolejbusu malo-pomalo promijeniti i preobraziti u neke druge ljude, bolje i bezbrižnije. Nitko ne psuje u novom trolejbusu. Veselo se linijom 105 vozimo u budućnost, prema Vogošći.
Akšam pada na grad, kao da je netko nad kotlinom s visine ispustio crnu udovičku maramu. Kratko traje sumrak nad Sarajevom, odmah biva mrak. Jedan je od onih pretoplih novembarskih dana, kao da su s kraja svibnja ili s početka rujna, ljudi su izašli pred kuće, rastvorili kamperske stoliće, pa zasjeli oko njih i kao u pjesmi rakijaju, puše duhan i razgovaraju, dok im mrak u času odnosi lica. Dva reda ispred mene postarija gospođa, možda joj je i osamdeset, u starinskom jesenjem kompletiću, svježe sijede frizure, koja baca anđeoski plavi odsjaj pod unutarnjim svjetlima trolejbusa, dječačiću do sebe, svome unuku, možda i praunuku, kojeg je posjela uz prozor, pokazuje svijet. Izgovara nazive ulica koje se ulijevaju u široku džadu kojom prolazimo, brda i brežuljaka, nekadašnjih sela koja su se već stopila s gradom, i dok prolazimo pokraj groblja s nekim nenadanim obasjanjem izgovori: Groblje! Tu ćeš ti baki dolaziti! Dječak ništa ne govori, samo hipnotizirano gleda za njenim prstom, upija i pamti, kao što i ja, nezvan, upijam i pamtim. Tog trenutka, nekoga pretoplog studenog 1983, mom uhu naglasci i intonacije te stare žene u suprotnosti su s njezinim sveznanjem. Izgovorit će naziv svakog neasfaltiranog sokačića i svake seoske ceste, svakog pustog brijega i udoline, ali govorom u kojemu je sačuvano sjećanje na neko drugo mjesto, od Sarajeva udaljeno. Oduvijek to slušam: kako ljudi govore i što im se sve čuje u načinu na koji govore. U tom načinu uvijek je i onoga što ne bi baš htjeli reći.
Ostali, uglavnom, šute. Umirili su se: bit će da je od ove jugovine, koja, kako vrijeme utječe u noć, prelazi u omorinu iz koje bi moglo biti snijega. Tako je u Sarajevu i među strmim bosanskim planinama: veliki snjegovi u pravilu stižu jutro nakon toploga i sparnog predvečerja. I doista, putnici u ovom trolejbusu vjeruju da će sutra zapadati snijeg. Jedini ti, kojemu je ovo prva vožnja trolejbusom, znaš da neće biti snijega, sve do noći pred početak Zimskih olimpijskih igara. Jedinom je tebi u ovim romanesknim manevrima dato da u trenutku kada se nešto zbiva znaš što će se na kraju dogoditi.
Ali sve je oko nas u tom trolejbusu čisto i mirisno. I to je, na tom predvečernjem putovanju u Vogošću, ono što je najupečatljivije. Zaboravio sam zašto sam tad išao u Vogošću. Ne pamtim ni povratak. Jedino čega se sjećam stara je gospođa, koja dječaku prstom razabire svijet što malo-pomalo tone u mrak. I njih bi, vjerojatno, zaboravio, jer ne bi bilo povoda da ih se prisjećam, a samo prisjećanjem se čuvaju sjećanja, da nije te čistoće i tih mirisa novoga trolejbusa. Oni će mi se, pak, vraćati kad god devedesetih budem putovao u Frankfurt, München, Berlin, Beč, Zürich, u bilo koji bogati europski grad, pa kad u taksiju, autobusu, metrou, vlaku, uspinjači, osjetim mirisnu uščuvanost prijevoznog sredstva. Tad će mi se u misli vraćati ta prva trolejbuska vožnja linijom 105, za Vogošću, i na njoj, na toj misli i na emociji koja će je slijediti, ostajat će upamćene i riječi koje je baka govorila dječaku.
Od trolejbusa smo, dakle, pred Zimske olimpijske igre te jeseni i zime doživjeli i prihvatili obećavajuće mirise novoga prijevoznog sredstva, glatku i nedirnuto čistu crvenu boju, hrapavost sjedala na koja nitko nije sjedao prije nas. Sva ta saznanja uzvisila su i nadopjevala opći pojam trolejbusa, što smo ga poznavali iz Beograda. Ali više iz beogradskog govora, nego iz zbilje tog našeg uzor-grada, u koji smo mi iz drugih, manjih, ali i manje važnih gradova, gledali kao što bi vjernik gledao u Jeruzalem. S divljenjem, koje je lako prelazilo u zavist i u neki još uvijek nedorečen osjećaj iz kojeg će se jednoga budućeg dana rađati naši nacionalizmi. Kada bismo se našli u Beogradu, beogradske trolejbuse jedva da smo i primjećivali u toj općoj vrevi velegrada i jedinoga megapolisa između Beča i Carigrada, jer ih, beogradske trolejbuse, nismo ni razlikovali od tamošnjih autobusa. Vječno prašnjavi, otužni, otučeni, izubijani kakvi su i morali biti kao veterani među sudionicima u prometu, beogradski trolejbusi postojali su samo u pojmu, u toj svetoj biblijskoj riječi, koju su sve do jeseni 1983. izgovarali samo stanovnici tog našeg Jeruzalema.
Ono što, međutim, nismo znali, i što nismo naučili u tim prvim sarajevskim vožnjama do Vogošće i Dobrinje, a što predstavlja samu bit trolejbusnu i osnovnu crtu u karakteru toga prijevoznog sredstva, njegova je tihost u kretanju. Autobusi brenče, brndaju, kišu i uzdišu, i glasovi autobusni, kao i mirisi, najprije podsjećaju na osobine, na glasove, mirise i naravi kamiona. Tramvaji pak zvone – čuveno je zvono sarajevskog tramvaja, nikad mi neće pobjeći iz uha, čak ni nakon desetljeća osluškivanja zagrebačkih tramvaja pa, da sam kompozitor, sav bih bio ugledan u Šostakoviča, i pisao bih simfoniju u kojoj bih se služio slutnjama džeza i punka, ali bi osnovna tema bila varirani i dekonstruirani zvon sarajevskog tramvaja – tramvaji, dakle, zvone, a i kad ne zvone, čuje ih se jer se svojim metalnim kotačima kreću po šinama, i taj je zvuk sličan zvuku noža koji klizi niz drugi nož. Pa se onda taj zvuk miješa sa zvukovima trešnje tramvajskih kola, sudaranja njihovih metalnih dijelova, metalurgije jutarnjih i popodnevnih tramvajskih putovanja…
A trolejbus, nečujan poput kakvog uhode, pojavi nam se iza leđa, nevidljiv i neprisutan sve do trenutka u kojem ga je nemoguće izbjeći. Tih dana i mjeseci pred Olimpijske igre, datuma se nitko više ne sjeća, ali morala je to biti 1983, jer je i sve drugo što se zbiva u ovim romanesknim manevrima u 1983, i sve čega se sjećam i u čemu sam upravo prisutan – te godine, jedna mlada majka, kći visokopoloženog bosanskohercegovačkog političara, jednog od onih za koje je planirano da se s Olimpijskim igrama vinu u same jugoslavenske vrhove, gurala je kolica sa svojom devetomjesečnom djevojčicom, niz ulicu na Grbavici nad kojom su se nekoliko mjeseci ranije nadvile trolejbuske žice, a prije tjedan-dva potekli su i prvi trolejbusi. Ona je, mlada i lijepa, ćusta i vitka kao da nije rodila – na tome bi se u govoru o mladim majkama uvijek inzistiralo: kao da nije rodila – izašla nakon duge zatočenosti u stanu, brige o djetetu, rada po kući, pripreme posljednjih nekoliko ispita koji su joj ostali na medicini, da prošeta, da nešto kupi po dućanima i na obližnjoj tržnici, da pogleda izloge, da popriča s ljudima koje će sresti, da se pokaže s djetetom, da pokaže dijete, da se prvi put u javnosti prikaže kao majka, da osjeti taj toliko iščekivani osjećaj udvojenosti, dvostruke prisutnosti, dvoživotnosti i dvoglavosti u svome kretanju među ljudima, da bude ona koja u tim kolicima, novim, najskupljim koje je tata za službenog puta u Beograd mogao naći, vozi svoju djevojčicu, i da bude djevojčica koju na šetnju u kolicima koja je deda kupio vozi njezina majka. Da ponosno stoji nad svojom djevojčicom, dok susjedi i poznanici zaviruju u kolica i tepaju nemuštom stvoru. Da se instinktivno osmjehuje tim glavama, velikim kao cijeli svijet, koje se nadvijaju nad nju i poništavaju svaku drugu sliku.
To sve je, dakle, mlada majka imala na umu pri svome dugo pripremanom pa odgađanom prvom izlasku iz kuće. Tetke koje su sa njom bile u stanu, da joj pomažu oko majčinskih i kućanskih dužnosti, dugo su je hrabrile. Muž bi se izjutra, pred polazak na posao, šalio s njom, pa bi se grohotom smijao, pitajući: Je li, bona, hoćeš li se danas ukazati na Grbavici, češće je Bogorodica u Međugorju nego ti van kuće? I na kraju je tako, nakon što se, kao i svakoga jutra, spremila i uredila, u pet minuta odlučila da ipak izađe. Tetke su se usplahirile, ustrčale su se po stanu, dodavale joj ovo i ono, triput dijete presvlačile, najprije mijenjajući pelene, pa onda i sve ostalo, jer vani je izgleda hladnije nego što su mislile. Sad je i njih uhvatila neka čudna trema, sad je i njima, kao njoj, sve ovo izgledalo kao nešto veliko i strašno.
Liftom se spustila do prizemlja, pa je na izlazu iz zgrade na stražnjim kotačima niz sve četiri stube spustila kolica na betonsku stazicu, baš kao da joj nije prvi put, kao da je ovako išla već barem stotinu puta. I tad se, bit će, malo ohrabrila, premda je onda niz pločnik nastavila da izbjegava narod koji je išao iz suprotnog smjera, da vrluda čas lijevo, čas desno. Nije to bilo potrebno, ljudi se sklanjaju s puta mladim majkama koje voze djecu u kolicima, općenito su ljudi ovdje ljubazni prema djeci, postoji neka praznovjerica oko toga, bojiš se što će s tobom biti ako se mrgodiš i neljubazan si prema sitnoj mutavoj dječici, koja još nisu stigla ni progovoriti. Ali ništa od toga ona nije znala, sve je zaboravila, pa je, baš kao da u tim kolicima vozi vreću krumpira, ili vreću zlata, nastojala ne biti ljudima na putu. A možda ju je to pomalo i zabavljalo, nakon što se, rekli smo, ohrabrila onako vješto spustivši kolica niza stube.
Grbavica je relativno novo naselje. Nekad prigradska radnička četvrt, poslije rata je sasvim urasla u grad, vinula se šezdesetih i sedamdesetih u zrak i u širinu, dobro projektiranim i sagrađenim zgradama i stambenim tornjevima. Sve je na Grbavici 1983. još uvijek u skladu s urbanističkim propisima, uredno logično, solidno sagrađeno, pa tako i pločnici, s onim nad kolovoz izraženo uzdignutim ivičnjacima, načinjenim od živog bijelog kamena, prokrvljenog tamnim i crvenim žilicama, koji se u vremenu toliko uglača stopalima koja preko njega prelaze da postane sjajan i gladak kao figura od alabastera u British Museumu, a za vlažnijeg vremena kostolomno sklizak. Sarajlije se u Sarajevu prepoznaju među došljacima, studentima sa strane, putnicima, turistima i avanturistima, po tome što ih za prvih snježnih bljuzgavica, koje se obično potrefe oko Dana Republike, dvadeset i devetog novembra, nema na hitnom prijemu ortopedije, među onima koji su popadali po gradskim trotoarima, obično tako što su stali na glatki kamen ivičnjaka.
Ali osim što je vratoloman, taj kamen je važan jer čini jasnu prepreku između svijeta pješaka i svijeta automobila. Još uvijek je u Sarajevu, na Grbavici, pa nije moguće nesvjesno sići na kolovoz. Za takvo što potrebno je svjesno zakoračiti i prekoračiti ivičnjak, koji je izdignut i nad kolovozom, i nad pločnikom čiji asfalt malo-pomalo tone pod nesolidnim temeljima ceste.
Zato ostaje trajno nejasno kako je ona, pa još i gurajući ispred sebe kolica s djetetom, ne misleći što čini i gdje će se naći, s pločnika sišla na kolovoz. Govorila je, uplakana, da to nije učinila. Grizodušno je tvrdila nešto što se, razumom gledajući, činilo besmislenim: da je trotoara nestalo, da je naprosto iščezao sa svijeta, a da se njoj i djevojčici njezinoj pod nogama našla cesta kojom jure automobili. Ali nije ih bilo, vrištala je prije nego što je sasvim zašutjela, ulica je bila tiha baš kao da je nedjelja. I onda je, tog jutra koje, dakle, nije bilo nedjeljno, premda ne znamo koji je dan u tjednu bio, iza njezinih leđa naišao trolejbus. Osjetila je udar po ramenu, ali ne kao da je udara trolejbus, ne kao da je udara mrtva metalna stvar, nego kao da ju je namjerno očešao neki grubijan na ulazu u KUK, Klub studenata medicine, mjesto na koje je izlazila prije nego što je zanijela i udala se, i koje je te 1983. bilo pri svojim vrhuncima, kao najvažniji koncertni prostor za novovalne i punk izvođače. A onda je, s jasnom mišlju o tom grubijanu, vidjela kako uz škripu guma, u kojoj je bio sakupljen sav vozačev očaj, trolejbus odnosi kolica s njezinom djevojčicom.
Petnaest godina kasnije, siječnja ili veljače 1998, sumornog snježnog dana, jednog od onih za koje se čini da su načinjeni od dva sumraka, onog pred zoru i onog pred noć, vozio sam se na zadnjem sjedištu kombija, iz Sarajeva prema Zagrebu. Skrenut ćemo u Popovaču, u instituciju, gdje ću joj predati paketić i kuvertu s rodnim listom. Ona je tu, u Popovači, govori mi njezina majka, udovica onog političara koji se nikad nije uzdigao do obećanih visina, nisu mu pomogle Zimske olimpijske igre, nego je koju godinu pred rat umro sam kao pas, opustošen nesrećom koja ga je pogodila. Od žene se bio razveo, živio na vikendici na Trebeviću, u kojoj su ga našli prostrijeljenog grla: nesretan slučaj, rečeno je, čistio je pištolj.
U Popovači, međutim, na ulazu u instituciju, oronulu i zapuštenu, na koju će me jednom kasnije podsjećati migrantski centri po zapuštenim krajputaškim motelima pokraj kojih budem prolazio blizu granica novostvorenih balkanskih država, dočekala me je ljubazna medicinska sestra. Začudila se kad sam htio nju vidjeti. Smireno mi je, i ne bez strepnje da bih mogao planuti, objasnila da je ne mogu vidjeti, na zatvorenom je odjelu. Žalostivo se osmjehnula kad sam joj rekao kako to ionako nije bila moja ideja, nego je majka njezina bila sigurna da će to biti moguće. Eh, majka!, uzdahnula je. Ali ja ću joj reći da sam je vidio, rekao sam. Slobodno recite, rekla je sestra. Oboma nam je bilo jasno da je već svejedno što ću reći.
Nakon iznenadnog susreta s trolejbusom, udarca u rame i pogleda na kolica koja nestaju i pred očima joj ostaje samo crvenilo tog sasvim novog vozila, nije više mogla doći sebi. U početku se činilo da joj je samo potrebno da se malo smiri. Da prespava, pa će sve već biti u redu. U početku, pa još dugo, danima, mjesecima, možda i prvih godinu-dvije, mogla je o svemu ovom razgovarati. Mogla je relativno normalno funkcionirati po stanu. Ali iz kuće nije izlazila. I nije djevojčicu puštala od sebe. Kako je otac bio utjecajan i ugledan, bio je vlast u vrijeme kada je ta riječ značila možda i više nego što će u budućnosti značiti, sređivao je da se cjelokupni njezin i djetetov život organizira u stanu. Malu su u stan dolazili cijepiti. U stanu ona je diplomirala na Medicinskom fakultetu. Tu je polagala preostale ispite, tu je bila svečana promocija. Ne, ništa tu nije bilo namješteno ni lažirano, ali se sve događalo tamo gdje tome nije mjesto.
Pa, bona nebila, trgni se, izađi iz sebe i pogledaj!, govorile su joj tetke. Pa, bona nebila, zar ne vidiš koliko je sve dobro prošlo, zar ne vidiš da nešto, ili netko, na tebe pazi! Jer, doista, govorilo se, da vozač nije bio onako priseban i da trolejbus nije bio nov, da to nije bila jedna od prvih njegovih vožnji, kad je čovjek još uvijek prisutan nad svakim svojim refleksom i reakcijom, da kočnice nisu bile nove, da gume nisu bile nove, da sve nije bilo tako novo, djevojčica bi sad bila mrtva!
Je li to zbilja bilo sasvim tako, ili je to pomalo bila još jedna sarajevska legenda, još jedna priča koja se prenosi od usta do usta, raste, mijenja se, i u tom mijenjaju učvršćuje u nešto što će potrajati koliko i sjećanje jednog naraštaja, nemoguće je znati. Istina je da se u toj nesreći, koju nisu zabilježile nijedne novine, ni radio i televizija, i koja zapravo ne postoji kao prometna nesreća, jer nije bilo ni policijskog uviđaja, nije se dogodilo ništa osim što je trolejbus dva-tri metra odgurao, pa na kolovoz srušio kolica s djetetom. Dijete nije ispalo iz kolica, niti su kolica oštećena.
Ali majka je sišla s uma i nikad se nije vratila. Obitelj se raspala i rasula, i sve se to dogodilo mimo rata. Muž, koji se devedesetih od nje rastao, da bi se ponovo mogao ženiti, rat je dočekao u Zagrebu, pa je malo potom s kćeri emigrirao u Australiju. Djevojčica je 2023. navršila četrdesetu. Dok mi je mati bila živa, mogao sam nešto više saznavati o njoj. Danas više nemam od koga. Teško da ih se u Sarajevu itko više sjeća. Teško da se u Sarajevu četrdeset godina kasnije itko više sjeća ovog događaja, premda je u jesen 1983. iz njega konstruiran kolektivni doživljaj autobusa. Iz priče o užasnutoj majci, kojoj trolejbus pred očima odnosi dijete, nastalo je uvjerenje o naravi i karakteru trolejbusa. Tih i hinjski stvor, s nečim mračnim i psihopatskim u sebi: trolejbus.