Kamen straha

Strah me je.
Napokon sam kod kuće.

Naslijedila sam
svoj strah –
obiteljsku relikviju,
dragi kamen,
koji se predaje
iz generacije u generaciju.

Naš okrugli rodni komad stijene,
jednom ukraden
s gospodskog polja.

Kamen nema usta,
nije sposoban ni viknuti,
ni reći.
Bez pameti je,
uvijek u zametku,
sve, što on zna –
polako i neumoljivo
rasti.

Mi hranimo kamen po redu
kroz dugu pupčanu vrpcu roda:
prabake i pradjedovi,
djedovi i bake,
majka i otac,
a evo i mene odrasle –
sad sam ja na redu.

Pravila skrbi su jednostavna:
– prvo nosiš
kamen na srcu,
on pije tvoju krv
i siše životne sokove.
Kamen te oduči disati
punim grudima;

– onda daj kamenu
da se popne više,
ugodno se zaglavi u grlu
i cijedi tvoje riječi.
Kamen te oduči
govoriti ono što želiš;

– i evo straha kako izlazi van,
obavija se kamenom pupčanom vrpcom
oko vrata, vješa se tebi na grudi,
tvoja vječna protuteža.

– Ah kakve ljepote! Jel to od vaše bake?
– Da.
– Samo se brinite za njega.
– Obavezno.

S bjeloruskog preveli Vesna Vaško Cáceres i Siarhiej Šupa