Otišao sam na nebo. Sve sam vam naslikao svojim govorima na Zemlji. I kažem vam opet: na početku bijaše riječ i ona sve stvori. I kažem vam: alegorija je uvijek nešto drugo i veće. Moje usporedbe nisu jednoznačne. Moje riječi su i slike.
Ostavio sam vam križ i svoj lik na Veronikinom rupcu. Plač majke i pokajnice Magdalene. Svojim učenicima ostavio sam riječi u kojima su slike moga života među vama. Po njima se ravnajte ako želite moje kraljevstvo i svoju slobodu u njemu.
Bio sam među vama kao čovjek. Razapet sam umjesto Barabe. Moje raspeće nije obična smrt, kao što ni riječ nije samo riječ. Kao što ni slika nije samo slika. Moj križ je mnogoznačan, kao što je i moja žrtva za vas.
Vjera i ljubav odvele su me u kraljevstvo Oca. Vjerujte u neizrecivo, ljubite nevidljivo. Izgovoreno je zavodljivo, vidljivo je varljivo. Na Zemlji su vaša tijela tek povremeni glasovi, kod mene su svjetlost koja je vječna.
Otišao sam na nebo u ranama. Njima sam vam sve kazao na Zemlji. One su i moje riječi i moje slike. Osvojio sam ih vrlo jednostavno: cjelinom svoga života. Zato su im značenja jasna. I kažem vam opet: i riječ i slika o vama žive samo ako im posvetite sebe.
Jer: tako se živi za vječnost. Tako se živi i za umjetnost. Tim jezikom nije vladati lako. Govorim vam to i kao čovjek i kao Bog. I kao umjetnik. Bez usporedbe.
2014.
Oče moj!
Oče moj! Još mi mačem probadaju rebro, tako se oni i dalje zabavljaju mojim ljudskim tijelom. Kako na zapadu tako i na istoku, kako na sjeveru tako i na jugu ispod moje krune od oštroga trnja po čelu mi još kaplje krv. Dvije tisuće i dvadeset tri godine čekam njezin odlazak sa svoje ranama unakažene kože. Otkup grijeha svima koji su me razapeli nije mi još priznat. Svaki dan mi sude oholi i zavedeni bjesniji od čete Poncijevih šest stotina vojnika. Kako sude meni tako sude i Tebi. Križa su me, govore, oslobodili, cerekajući se, skidaju mi crveni skrletni plašt i spuštaju me na kamen, on je moje prijestolje posve novo.
I pljuju me urličući: Eto sad si kralj židovski. Oče moj! Kruna od drača samo što nije probila lubanju moju. Paliurus spina na svaki njezin pokret odgovara strašnim bolom dokme pitaju zar sam mogao i pomisliti da je s vijencem od trnja na mojoj krvavoj glavi, čavlima u rukama i nogama, užetom privezanim za drvo križa, i unakaženim tijelom, prije dvije tisuće i dvadeset tri godine sve zauvijek završeno?
Čuješ li, udarci čekića odjekuju, moje kosti nemilice lome, sve moje krvne žile pucaju. Plač moje majke se ne zaustavlja. Kako je to bilo davno a sve kao da je danas. Kako bijaše na početku tako će biti i vazda, viču. Samo to zapamti, zauvijek, cerekajući se, poručuju mi ti Poncijevi razuzdani vojnici. Ni Tebi, koji si moju žrtvu smislio i ostvario, ni oholim i zavedenim na Zemlji, čiji grijeh, koji me na križu tako dugo drži, kako na zapadu tako i na istoku, kako na sjeveru tako i na jugu, moj otkup grijeha grešnih grešni još uvijek ne prihvaćaju.
Ne uvodi nas u napast novu, tako mi i danas prijete ti oholi i zavedeni ljudi, dragi Oče moj. Ti Poncijevi vojnici koji su Zlo počinili, Zlo i nastavljaju. A ne kaju se; to im je, valjda, samo zabava protiv dokolice. Tko zna kakvo će Zlo u tu svoju zabavu posijati i što će iz njega još novo niknuti. Oče moj, oprosti im jer ne znaju što rade! A vjeruj mi,
unatoč njihovom Zlu, za sve njih moja ljubav nikad neće usahnuti zato što dobro znam kolika je ljubav Tvoja i prema takvim.
Ali izbavi nas od njihovog Zla, predragi Oče moj! Pomogni mi da sa strašću nastavim ljubiti sve svoje i Tvoje ohole i zavedene! Zaustavi Zlo prije Kraljevstva našeg, kako na zapadu tako i na istoku, kako na sjeveru tako i na jugu, vrijeme je za to, Oče. Oprosti im, da ne stradaju nevini, da konačno započne život vječni i za njih. Ako nije prerana i drska ova molba moja, neka Zlo, napokon, zamijeni Kraljevstvo naše! Bez vremena, bez bolesti, bez ratova i bez smrti, neka se tako nastavi život svakoga čovjeka na Zemlji, predragi Oče moj! Amen.
Kako na zapadu tako i na istoku,
kako na sjeveru tako i na jugu
Isus
Otišao sam na nebo. Sve sam vam naslikao
svojim govorima na Zemlji. I kažem vam opet:
na početku bijaše riječ i ona sve stvori. I kažem vam:
alegorija je uvijek nešto drugo i veće. Moje usporedbe
nisu jednoznačne. Moje riječi su i slike.
Ostavio sam vam križ i svoj lik na Veronikinom rupcu.
Plač majke i pokajnice Magdalene. Svojim učenicima
ostavio sam riječi u kojima su slike moga života
među vama. Po njima se ravnajte ako želite
moje kraljevstvo i svoju slobodu u njemu.
Bio sam među vama kao čovjek. Razapet sam umjesto
Barabe. Moje raspeće nije obična smrt, kao što ni
riječ nije samo riječ. Kao što ni slika nije samo slika.
Moj križ je mnogoznačan, kao što je i moja žrtva za
vas.
Vjera i ljubav odvele su me u kraljevstvo Oca.
Vjerujte u neizrecivo, ljubite nevidljivo. Izgovoreno je
zavodljivo, vidljivo je varljivo. Na Zemlji su vaša tijela
tek povremeni glasovi, kod mene su svjetlost koja je
vječna.
Otišao sam na nebo u ranama. Njima sam vam sve
kazao na Zemlji. One su i moje riječi i moje slike.
Osvojio sam ih vrlo jednostavno: cjelinom svoga života.
Zato su im značenja jasna. I kažem vam opet:
i riječ i slika o vama žive samo ako im posvetite
sebe.
Jer: tako se živi za vječnost. Tako se živi
i za umjetnost.
Tim jezikom nije vladati lako. Govorim vam to
i kao čovjek i kao Bog. I kao umjetnik.
Bez usporedbe.
2014.
Oče moj!
Oče moj! Još mi mačem probadaju rebro, tako se oni i dalje zabavljaju mojim
ljudskim tijelom. Kako na zapadu tako i na istoku, kako na sjeveru tako i na jugu
ispod moje krune od oštroga trnja po čelu mi još kaplje krv. Dvije tisuće i dvadeset
tri godine čekam njezin odlazak sa svoje ranama unakažene kože. Otkup grijeha
svima koji su me razapeli nije mi još priznat. Svaki dan mi sude oholi i zavedeni
bjesniji od čete Poncijevih šest stotina vojnika. Kako sude meni tako sude i Tebi.
Križa su me, govore, oslobodili, cerekajući se, skidaju mi crveni skrletni plašt
i spuštaju me na kamen, on je moje prijestolje posve novo.
I pljuju me urličući: Eto sad si kralj židovski. Oče moj! Kruna od drača samo što
nije probila lubanju moju. Paliurus spina na svaki njezin pokret odgovara strašnim
bolom dok me pitaju zar sam mogao i pomisliti da je s vijencem od trnja na mojoj
krvavoj glavi, čavlima u rukama i nogama, užetom privezanim za drvo križa,
i unakaženim tijelom, prije dvije tisuće i dvadeset tri godine sve zauvijek završeno?
Čuješ li, udarci čekića odjekuju, moje kosti nemilice lome, sve moje krvne žile pucaju.
Plač moje majke se ne zaustavlja. Kako je to bilo davno a sve kao da je danas. Kako
bijaše na početku tako će biti i vazda, viču. Samo to zapamti, zauvijek, cerekajući se,
poručuju mi ti Poncijevi razuzdani vojnici. Ni Tebi, koji si moju žrtvu smislio i ostvario,
ni oholim i zavedenim na Zemlji, čiji grijeh, koji me na križu tako dugo drži, kako na
zapadu tako i na istoku, kako na sjeveru tako i na jugu, moj otkup grijeha grešnih
grešni još uvijek ne prihvaćaju.
Ne uvodi nas u napast novu, tako mi i danas prijete ti oholi i zavedeni ljudi, dragi Oče
moj. Ti Poncijevi vojnici koji su Zlo počinili, Zlo i nastavljaju. A ne kaju se; to im je,
valjda, samo zabava protiv dokolice. Tko zna kakvo će Zlo u tu svoju zabavu posijati
i što će iz njega još novo niknuti. Oče moj, oprosti im jer ne znaju što rade! A vjeruj mi,
unatoč njihovom Zlu, za sve njih moja ljubav nikad neće usahnuti zato što dobro
znam kolika je ljubav Tvoja i prema takvim.
Ali izbavi nas od njihovog Zla, predragi Oče moj! Pomogni mi da sa strašću nastavim
ljubiti sve svoje i Tvoje ohole i zavedene! Zaustavi Zlo prije Kraljevstva našeg, kako
na zapadu tako i na istoku, kako na sjeveru tako i na jugu, vrijeme je za to, Oče. Oprosti
im, da ne stradaju nevini, da konačno započne život vječni i za njih. Ako nije prerana
i drska ova molba moja, neka Zlo, napokon, zamijeni Kraljevstvo naše! Bez vremena,
bez bolesti, bez ratova i bez smrti, neka se tako nastavi život svakoga čovjeka na Zemlji,
predragi Oče moj! Amen.
2023.