Požar u samostanu Svete Katarine u Kreševu, na Uskrs godine Gospodnje 1765, kako ga opisuje fra Marijan, riječima dijelom izgovorenim a dijelom i napisanim, onako kako se može u časovima koji slijede
Bi zima bez snijega. I nijedan se, jadna majko, nije smrznuo, nikome barem da pomodre noge, oguli se mrtva koža i s prvim suncem zamladi, Bogu fala nek je živa glava, nikome da otpadne prst, dušu da ispusti starčad, nijedan da zakuka jer nema drva da se ogrije, ni najveća sirotinja, ni Katušići u propuh hanu, ni Cigani s Huremovice i Rogotine, nego je usred decembra procvala šljiva, a u januaru već bacila plod, u februaru dozrijevat stale, sitne kao zrna u rozariju, vražja zrna u vražjem rozariju, oprosti mi dragi Bože, dušu ne sagriješih, dozriješe šljive usred februara, ali ne bijahu za jesti. Brat Augustin ih je sušio za lijeka, ali ni likarija od njih nije valjala, umjesto da protjera, još bi gore zatvorila, pa bolesnik po mjesec dana ne bi pošao na stranu. Da smo znali što nas dalje čeka, ne bi o tome ni vodili računa, išli na stranu rasteretiti se u ovakva vremena, nego bi usrdnije Boga molili da zazimi, da padne snijeg, makar se smrznulo pola Kreševa, makar ne dočekali proljeće, jer veća je nevolja namjesto zime stigla.
Početkom marta prvi popadaše od kužne bolesti. Pojavila se najprije u nevjernika i među Ciganima, prepoznavala se po aspi koja zahvati trbuh i meke dijelove tijela, nakon koje slijedi ognjica, a nakon dva do tri dana bolesnik pođe Bogu na istinu. Ubrzo je bolest zaimala i naše, počev od najgore sirotinje, rupara i njihovih familija, da bi malo kasnije stigla do dimača i mejdandžija, a nakon njih polegoše i pločari, otucači, klinčari i pokovci. Išla je kuga po redu, od jame i željezne rude u njoj, sve do kose, potkovice i eksera, namjerivši da pomori sve i da morija njezina ostane upamćena. A po mome trudu, i s Božjom voljom, i zapisana.
Ali ni to ne bi najgore! Najgore je imalo doći na uskršnju nedjelju, sedmoga aprila, godine Gospodnje koju doživismo, 1765, u dva sata popodne, malo pri početku mise, dok se pred crkvenim vratima pjevalo Gloria in excelsis Deo, jer unutra ne pustismo narod zbog kužne bolesti. Iznad sljemena se pojavio dim, zamirisalo je kao s ognjišta, a ljudi pomisliše da to braća kade crkvu, sve dok nije planuo krov, u ognjeni se toranj pretvorio, i u tih nekoliko minuta crkva je naša bila visočija od svake katedrale koju su moje oči vidjele, ali znalo se da će takva ostati još kratko. Gorjela je, dušo, i veličala se u plamenu kao ljudska oholost, crkva naša i manastir.
Narod je potekao da gasi vatru, i oni koji su imali sa čime, kao i oni koji su nemali, nego su hitnjom svojom gasili veliki oganj, činili veliki vjetar, kao kad bi puhnuli u svijeću, i ona se svaki put gasila. Poletjele bi žene s badnjevima punim vode, pa bi se voda usput prolila i jedva bi koja kap na pepeo pala, muški su po ognju udarali drvenim palijama, gazili ga bosim nogama, braća su spašavala crkveno blago i ruho, ali se malo toga moglo spasiti. Gasiše i nevjernici, neki Hamed na plećima je iznio golemu kovačku bačvu punu vode, gasio je i svaki onaj Turčin koji se istakao u vrijeđanju braće, i onaj koji je bio spreman ubiti, i onaj koji je ubijao. Znam jer sam ih gledao spreman zapisati, jer zapisano će ostati upamćeno, za korist budućim generacijama da znaju kako u ovakvim prilikama valja postupiti.
Prije nego što je pao mrak, ohladio se pepeo našeg manastira. Zanoćili smo u štali i u alatnici, jedni su se molili, drugi su prazno gledali pred sebe, bit će da je bilo i takvih koji su suzu pustili, ali su na kraju pozaspali i jedni i drugi i treći, a ja ostadoh budan da uz svijeću zapišem ne bi li se upamtilo…
Izjutra smo obilazili oko zgarišta, brat Pavao džarao je štapom po pepelu, biva ako se nije istopio i u dim pošao koji komad srebrenine, ali nije našao ništa. Čaršiju je pritisnula jutarnja magla, narod je čučao u svojim kućama plašeći se kuge, ali više od toga strepeći od pogleda na Božji dom koji to više nije, na manastir kojega kao da nikada nije ni bilo, i na braću koja jutros pravo ne znaju ni kako se zovu.
Šta ovo bi, ljudi moji?, sklapao je ruke brat Agaton.
Dođe vrag po svoje, odgovarao je Mato, po godinama najstariji među nama, ali nije najduže u manastiru. Došao je iz Iloka prije sedamnaest ljeta, a da niko nije znao zašto, ni koliko će se zadržati. Primate li me, upitao je, a fra Ilija Živković, tadašnji gvardijan, pogledao je kroz prozor, lijepa bijaše noć, kakve dođu krajem augusta pa pomisliš da ljepšega mjesta od ovoga na zemlji nema i onda od te misli živiš svu godinu, preživiš magle i najgoru zimu, te mu odgovoriš –primamo te, iako ne bi smjeli. I kako onda, tako i sad, ostade Mato sa nama, a da nam ne reče zašto je iz Iloka umakao, niti se ikada iko od slavonske braće o njemu raspitivao. Pravo se ne zna ni gdje je, i je li položio zavjete, a bit će da jest kad nam je u habitu došao. I koji bi se to za fratra izdavao ako zavjete nije položio.
Nije vrag, rekoh mu, nego su ljudi koji se u pamet nisu dali kad im je bilo vrijeme.
Braća na to zastadoše, Pavao prestade u pepelu tražiti našu sirotinju, Šimun se više nije ibretio, a dvojica, danas neću reći koja, spustiše poglede kao da im je niz habit kliznula kap sa šljivina lista. A on se smješkao, baš kao da mu je drago što smo ostali i bez doma i bez zvanja, pa si je nešto promrmljao u bradu. Znao sam šta govori, kao što je svaki od nas znao šta taj starac u svakome trenutku misli. I nikada nikome nije bilo drago to što misli. A opet, pitali smo se zašto je dolazio ukoliko tako misli.
Isto popodne otputih se do emina Hajrulaha da čujem šta nam je, po njegovome, da činimo, jer od toga zavisi način na koji ćemo činiti ono što je po našem i po Božjem. Vjerovao sam da je dobar čovjek, takvim se dosad pokazivao. Govorio je kad god bi kome šta trebalo reći i kad god bi manastir i fratre valjalo zaštititi od nesorte koja je stizala iz Sarajeva ili od ljute i pijane čaršijske nevjere.
Lijepo me je primio i pogostio. Hanume me uvedoše u begovsku sobu i posjedoše na najbolje mjesto, uz prozor s pogledom na modre planine, a emin sjede na drugu stranu, gdje obično sjedaju gosti, i nemaju u što gledati osim u njegovo lice. I tako je on gledao u mene, umjesto da ja gledam u njega, a ja sam, baš kao oholi Turčin, zurio u ona brda i mislio kako su daleko, Bože, tako daleko da je iza njih more.
Pitao je mrznem li se, da hanume pošalje po mangalu? I je li nam noćas u štali bilo zima? Pitao je jesmo li svi u zdravlju, ima li koji brat da je kužan, čuva li nas Bog od bolesti? Jesam li gladan? Ako nisam, reći će on da mi se nešto spremi za put…
Kakav put, Hajro brate, otkad se u nas stotinu koraka računa pod put!
Neka, veli on, čim promoliš nos iz kuće, već si u putovanju. A bolje je u ova vremena ne ići daleko. Ne znaš kad bi snijeg mogao zapadati. Ako ga nije bilo u zimu, bit će ga u proljeće.
Eto, tako mi je emin Hajrulah kazao da po njegovoj tre-bamo ostati u Kreševu i da će nam on pomoći oko dozvola da nanovo sagradimo manastir. Hvala mu, dobar je čovjek, a ja ću to zapisati čim stignem, da se za ubuduće zna kako dobrih ljudi ima, makar bili nevjernici.
Vratih se i rekoh braći kako stvari stoje. Njima, vidim, drago, a nekima, znam pa da i ne pokažu, nije. Mato upita šta ćemo reći ko je zapalio samostan, jer valja platiti globu za uništenje imovine na carskoj zemlji, pa makar bila i fratarska. Ne znam, rekoh, Mato, ko ga je zapalio, a ako ti znaš, onda nam reci. On ušuti, pa se useknu, pa pogleda u nebo, biva nekome se gore obraća, jer dolje razumnih nema, ali ne progovori dalje.
Braćo, velim, nije samo od sebe planulo, a nije ni nečijim zlom. Omaklo se nekome, pa je red da se krivac javi. Da podijelimo nesreću.
Nijedan ne odgovara. A ona dvojica, čija imena ne spominjem, navikli se i više ne spuštaju glave. Nego me gledaju kao mahnitog psa kojeg treba zatući da ne pokolje janjad ispod ovaca. Proljeće je, već petu sedmicu vlada kuga, koliko ih je pomrlo ne znam, a pomrijet će nas još i više, neka ostane jedan da ispraća duše…
Na Uskrs godine Gospodnje 1765.
Požar u samostanu Svete Katarine u Kreševu, na Uskrs godine Gospodnje 1765, kako ga opisuje fra Marijan, riječima dijelom izgovorenim a dijelom i napisanim, onako kako se može u časovima koji slijede
Bi zima bez snijega. I nijedan se, jadna majko, nije smrznuo, nikome barem da pomodre noge, oguli se mrtva koža i s prvim suncem zamladi, Bogu fala nek je živa glava, nikome da otpadne prst, dušu da ispusti starčad, nijedan da zakuka jer nema drva da se ogrije, ni najveća sirotinja, ni Katušići u propuh hanu, ni Cigani s Huremovice i Rogotine, nego je usred decembra procvala šljiva, a u januaru već bacila plod, u februaru dozrijevat stale, sitne kao zrna u rozariju, vražja zrna u vražjem rozariju, oprosti mi dragi Bože, dušu ne sagriješih, dozriješe šljive usred februara, ali ne bijahu za jesti. Brat Augustin ih je sušio za lijeka, ali ni likarija od njih nije valjala, umjesto da protjera, još bi gore zatvorila, pa bolesnik po mjesec dana ne bi pošao na stranu. Da smo znali što nas dalje čeka, ne bi o tome ni vodili računa, išli na stranu rasteretiti se u ovakva vremena, nego bi usrdnije Boga molili da zazimi, da padne snijeg, makar se smrznulo pola Kreševa, makar ne dočekali proljeće, jer veća je nevolja namjesto zime stigla.
Početkom marta prvi popadaše od kužne bolesti. Pojavila se najprije u nevjernika i među Ciganima, prepoznavala se po aspi koja zahvati trbuh i meke dijelove tijela, nakon koje slijedi ognjica, a nakon dva do tri dana bolesnik pođe Bogu na istinu. Ubrzo je bolest zaimala i naše, počev od najgore sirotinje, rupara i njihovih familija, da bi malo kasnije stigla do dimača i mejdandžija, a nakon njih polegoše i pločari, otucači, klinčari i pokovci. Išla je kuga po redu, od jame i željezne rude u njoj, sve do kose, potkovice i eksera, namjerivši da pomori sve i da morija njezina ostane upamćena. A po mome trudu, i s Božjom voljom, i zapisana.
Ali ni to ne bi najgore! Najgore je imalo doći na uskršnju nedjelju, sedmoga aprila, godine Gospodnje koju doživismo, 1765, u dva sata popodne, malo pri početku mise, dok se pred crkvenim vratima pjevalo Gloria in excelsis Deo, jer unutra ne pustismo narod zbog kužne bolesti. Iznad sljemena se pojavio dim, zamirisalo je kao s ognjišta, a ljudi pomisliše da to braća kade crkvu, sve dok nije planuo krov, u ognjeni se toranj pretvorio, i u tih nekoliko minuta crkva je naša bila visočija od svake katedrale koju su moje oči vidjele, ali znalo se da će takva ostati još kratko. Gorjela je, dušo, i veličala se u plamenu kao ljudska oholost, crkva naša i manastir.
Narod je potekao da gasi vatru, i oni koji su imali sa čime, kao i oni koji su nemali, nego su hitnjom svojom gasili veliki oganj, činili veliki vjetar, kao kad bi puhnuli u svijeću, i ona se svaki put gasila. Poletjele bi žene s badnjevima punim vode, pa bi se voda usput prolila i jedva bi koja kap na pepeo pala, muški su po ognju udarali drvenim palijama, gazili ga bosim nogama, braća su spašavala crkveno blago i ruho, ali se malo toga moglo spasiti. Gasiše i nevjernici, neki Hamed na plećima je iznio golemu kovačku bačvu punu vode, gasio je i svaki onaj Turčin koji se istakao u vrijeđanju braće, i onaj koji je bio spreman ubiti, i onaj koji je ubijao. Znam jer sam ih gledao spreman zapisati, jer zapisano će ostati upamćeno, za korist budućim generacijama da znaju kako u ovakvim prilikama valja postupiti.
Prije nego što je pao mrak, ohladio se pepeo našeg manastira. Zanoćili smo u štali i u alatnici, jedni su se molili, drugi su prazno gledali pred sebe, bit će da je bilo i takvih koji su suzu pustili, ali su na kraju pozaspali i jedni i drugi i treći, a ja ostadoh budan da uz svijeću zapišem ne bi li se upamtilo…
Izjutra smo obilazili oko zgarišta, brat Pavao džarao je štapom po pepelu, biva ako se nije istopio i u dim pošao koji komad srebrenine, ali nije našao ništa. Čaršiju je pritisnula jutarnja magla, narod je čučao u svojim kućama plašeći se kuge, ali više od toga strepeći od pogleda na Božji dom koji to više nije, na manastir kojega kao da nikada nije ni bilo, i na braću koja jutros pravo ne znaju ni kako se zovu.
Šta ovo bi, ljudi moji?, sklapao je ruke brat Agaton.
Dođe vrag po svoje, odgovarao je Mato, po godinama najstariji među nama, ali nije najduže u manastiru. Došao je iz Iloka prije sedamnaest ljeta, a da niko nije znao zašto, ni koliko će se zadržati. Primate li me, upitao je, a fra Ilija Živković, tadašnji gvardijan, pogledao je kroz prozor, lijepa bijaše noć, kakve dođu krajem augusta pa pomisliš da ljepšega mjesta od ovoga na zemlji nema i onda od te misli živiš svu godinu, preživiš magle i najgoru zimu, te mu odgovoriš – primamo te, iako ne bi smjeli. I kako onda, tako i sad, ostade Mato sa nama, a da nam ne reče zašto je iz Iloka umakao, niti se ikada iko od slavonske braće o njemu raspitivao. Pravo se ne zna ni gdje je, i je li položio zavjete, a bit će da jest kad nam je u habitu došao. I koji bi se to za fratra izdavao ako zavjete nije položio.
Nije vrag, rekoh mu, nego su ljudi koji se u pamet nisu dali kad im je bilo vrijeme.
Braća na to zastadoše, Pavao prestade u pepelu tražiti našu sirotinju, Šimun se više nije ibretio, a dvojica, danas neću reći koja, spustiše poglede kao da im je niz habit kliznula kap sa šljivina lista. A on se smješkao, baš kao da mu je drago što smo ostali i bez doma i bez zvanja, pa si je nešto promrmljao u bradu. Znao sam šta govori, kao što je svaki od nas znao šta taj starac u svakome trenutku misli. I nikada nikome nije bilo drago to što misli. A opet, pitali smo se zašto je dolazio ukoliko tako misli.
Isto popodne otputih se do emina Hajrulaha da čujem šta nam je, po njegovome, da činimo, jer od toga zavisi način na koji ćemo činiti ono što je po našem i po Božjem. Vjerovao sam da je dobar čovjek, takvim se dosad pokazivao. Govorio je kad god bi kome šta trebalo reći i kad god bi manastir i fratre valjalo zaštititi od nesorte koja je stizala iz Sarajeva ili od ljute i pijane čaršijske nevjere.
Lijepo me je primio i pogostio. Hanume me uvedoše u begovsku sobu i posjedoše na najbolje mjesto, uz prozor s pogledom na modre planine, a emin sjede na drugu stranu, gdje obično sjedaju gosti, i nemaju u što gledati osim u njegovo lice. I tako je on gledao u mene, umjesto da ja gledam u njega, a ja sam, baš kao oholi Turčin, zurio u ona brda i mislio kako su daleko, Bože, tako daleko da je iza njih more.
Pitao je mrznem li se, da hanume pošalje po mangalu? I je li nam noćas u štali bilo zima? Pitao je jesmo li svi u zdravlju, ima li koji brat da je kužan, čuva li nas Bog od bolesti? Jesam li gladan? Ako nisam, reći će on da mi se nešto spremi za put…
Kakav put, Hajro brate, otkad se u nas stotinu koraka računa pod put!
Neka, veli on, čim promoliš nos iz kuće, već si u putovanju. A bolje je u ova vremena ne ići daleko. Ne znaš kad bi snijeg mogao zapadati. Ako ga nije bilo u zimu, bit će ga u proljeće.
Eto, tako mi je emin Hajrulah kazao da po njegovoj tre-bamo ostati u Kreševu i da će nam on pomoći oko dozvola da nanovo sagradimo manastir. Hvala mu, dobar je čovjek, a ja ću to zapisati čim stignem, da se za ubuduće zna kako dobrih ljudi ima, makar bili nevjernici.
Vratih se i rekoh braći kako stvari stoje. Njima, vidim, drago, a nekima, znam pa da i ne pokažu, nije. Mato upita šta ćemo reći ko je zapalio samostan, jer valja platiti globu za uništenje imovine na carskoj zemlji, pa makar bila i fratarska. Ne znam, rekoh, Mato, ko ga je zapalio, a ako ti znaš, onda nam reci. On ušuti, pa se useknu, pa pogleda u nebo, biva nekome se gore obraća, jer dolje razumnih nema, ali ne progovori dalje.
Braćo, velim, nije samo od sebe planulo, a nije ni nečijim zlom. Omaklo se nekome, pa je red da se krivac javi. Da podijelimo nesreću.
Nijedan ne odgovara. A ona dvojica, čija imena ne spominjem, navikli se i više ne spuštaju glave. Nego me gledaju kao mahnitog psa kojeg treba zatući da ne pokolje janjad ispod ovaca. Proljeće je, već petu sedmicu vlada kuga, koliko ih je pomrlo ne znam, a pomrijet će nas još i više, neka ostane jedan da ispraća duše…
Iz romana “Gloria in excelsis”