Nije se često dešavalo da me roditelji ostave samog kući, a ne znam ni gdje su tada mogla biti braća. Uglavnom sam ponekad ostajao sam, a tad bih se najčešće dokopao makaza i papira pa bih sjeo na pod i počeo praviti rezance. U špajzu je stajao čitav bunt bijelog papira iz prodavaonice, pošto je samo takav, prethodno premazan tankim slojem svinjske masti, stavljan na prsa djece koju zadese štokakve bolešćice, uglavnom nastale od neslušanja roditelja. Rezao bih tako sve dok se odnekud ne bi pojavili roditelji, a onda bih zbog nečega prestajao, obećavajući sebi da ću jednom napraviti toliko rezanaca da će se kroz hrpu moći napraviti tunel za koji ću samo ja znati i samo ja ga koristiti kad se sa braćom budem igrao sakrive.
Na pravljenje rezanaca zaboravio sam nakon što sam naučio prva slova, a desilo se to kad smo za Božić dobili čestitku od kuma Iveše iz Njemačke. Mama ju je pročitala naglas i blago naglasila kraj teksta, a završavao je sa „želi vam vaš kum“. Ne sjećam se jesam li znao sva slova, ali su me jednog dana, mora da je bila nedjelja pa su otišli na misu, opet ostavili samog. Ne znam ni jesam li plan smislio prije ili je došlo u trenu, sam od sebe, ali sam se zavukao pod krevet, dobavio i teškom mukom izvukao željezni kofer s tatinim dokumentima i iz njega izvadio žutu kutiju na kojoj je pisalo „kodak“. Fotografija nije bilo mnogo, možda stotinjak, i sve sam ih znao napamet, najbolje onu što su mi na njoj iz nogavica hlača virile duge gaće i onu gdje je fotograf Karlo braću i mene postrojio uza zid i naredio da ne mrdamo pa mi se, jer ga nisam poslušao, vidjela samo jedna strana lica.
Mora da je to tada bila jedina kemijska olovka u kući, čim se znalo da stoji na prozoru, uz teku u kojoj su mama i tata bilježili ko koga zabroji i pobijedi kad igraju domina. Uzeo sam je i, s nekakvom drhtavicom, kao da će na vrata iznenada banuti strašni džin iz bajke nekog lošeg pisca i jednom rukom mi zgrabiti sve slike, žutu kutiju i mene, mene za vrat, pa će s nama uraditi nešto toliko naopako da takvo što niko nikad nije stavio ni u jednu bajku. Vrata je, međutim, otvorio meni nepoznati dobroćudni brkajlija, ali je dotad prošlo puno vremena i ja sam na dvadesetak fotografija stigao napisati ŽELI VAM VAŠ KUM.
Mama i tata su došli malo nakon njega i uopće nisu, kao brkajlija, bili oduševljeni što sam naučio pisati, i to po obiteljskim fotografijama. Brkajlija me je hvalio, „čet’ri godine djetetu, a već zna pisat’, bi’će od njega inženjer ili doktor, možda postane i fratar“, a mama mi je, kad je otišao, tonom koji nije dozvoljavao nikakva pitanja, strogo zaprijetila „da me više vrag nije navratio da šaram po slikama“.
Brkajlijino ime, a zvao se Ivo Đugum, puno godina kasnije sam zapazio na ploči postavljenoj na zid ispred ulaza u crkvu svetog Stjepana Prvomučenika u zauvijek napuštenim Donjim Bardacima, na kojoj su bile fotografije svih poginulih iz tog sela. S table su gledali u žive kao mrtva publika koja se gospodski i dostojanstveno čudi nesputanoj graji, divljenju memli daleko negdje oplakane djedovine, zavičaju u proputovanju što se najednom predstavlja kao počelo svega i jedini zamislivi kraj. Pakao je uvijek mnogo bliže nego što je plitkom ljudskom umu dano zamisliti. Nedostajala je samo njegova, Đugumova slika, a iznad imena je stajao samo prazan bijeli četverokut, tužan u svojoj samoći. „Zaklalo ga, prijatelju“, dodao je gotovo veselo postariji krezubi čovjek u brižno ispeglanom odijelu, kao da je kroz moje oči vidio u koji dio ploče gledam. Možda ipak nije ni mislio na Đuguma, a ja nisam rekao ništa već ga samo pogledao i otišao dalje pa tako opet nisam pravo znao kako je završio moj nekadašnji susjed.
Pričalo se i kasnije u našoj kući o tome kako sam išarao fotografije, a Đugum nam je uskoro postao prvi susjed: dobio je posao u rudniku pa se sa ženom i djecom smjestio u praznu kuću strica Mije. Vječito je bio veseo i pjevušio sevdalinke, najčešće Zelen lišće goru kiti i Djevojka sokolu zulum učinila, a ja sam bio siguran da ću, kad odrastem, i ja pustiti brkove, još veće od Đugumovih, biti veseo i pjevati sevdalinke. Meni je, malo nakon što su doselili, kad se jednom ispred kuće malo zapio s tatom, iz novčanika koji mi je izgledao pun kao hambar u jesen, izvadio i tutnuo u ruku stoju, a iz džepa radne bluze, da niko ne vidi, suučesnički i bez riječi, dodao kalendarčić s kojeg me je gledala oskudno obučena plavuša, nasmijana i grudi bujnih kao mješine u kojima je baba Ruška cijedila sir. Upitno sam pogledao u novog susjeda, a on je, kikoćući se, dometnuo da je to njegova žena kad je bila mlada. Sigurno sam se zacrvenio kao gvardijanovo ruho na velikoj misi za Duhove čim sam uspio samo otrčati u kuću. Da nisam, izgledalo mi je, potrošio bih sav svoj stid, namijenjen da traje čitavog života, i odjednom se pretvorio u starkelju koji upravo zakoračuje u mrtvački sanduk. Kalendarčić sam sakrio u najdalji kut ispod kreveta i ponekad ga, kad bih ostao sam, vadio i pogledao, a jednom sam plavušu, triput se uvjerivši da u blizini nema nikog, i poljubio. U neko vrijeme mi je u glavu došlo da siđem ispod kuće, na zaravan gdje sam se svaki dan igrao s drugom djecom, pa da, koliko me grlo nosi, viknem „Đugumova žena slikala se gola!“, da svi, čitavo selo i cijeli svijet, čuju i svi znaju. Ipak, Đugum je bio dobar čovjek, i kasnije bi mi znao pokloniti poneku sitnicu, recimo šaku oraha ili jabuku, a plavuša s kalendara mi nije nimalo sličila na Đugumovcu, kako su je kasnije svi zvali, suhonjavu šutljivu ženu vječito podbulih očiju, samo što tad nisam puno znao o vjerovanju i nevjerovanju, ali bi neko mogao tražiti da dokažem to što sam viknuo.
Ipak sam ponajviše odustao zbog toga što mi je Đugum jednog dana donio sliku, svoju, i rekao da po njoj smijem pisati što god želim. Sjedio je u čamcu, tamo negdje u svom bivšem zavičaju u Hercegovini, puno mlađi nego je to bio u stvarnom životu, onom mom životu četverogodišnjaka, jedinom za koji sam znao da postoji. Mama i tata su se nasmijali, što je značilo da stvarno smijem pisati po poleđini fotografije. Nisam to uradio odmah već kad sam prvi put nakon toga ostao sam. Đugum Jukić, napisao sam, pošto sam mislio da se valjda svi ljudi na svijetu prezivaju Jukić, a da je Đugum ime našeg susjeda, malo čudno, jer ga nema niko u selu, ali njegovo jedino.
Ni ne znam točno kad su naši susjedi odlučili vratiti se u svoj kraj; možda sam bio kod tetke u susjednom selu, k njoj sam odlazio rado i na duže vrijeme, a možda i kući, djetinje ozbiljno se pozdravivši s njima; uglavnom je onaj moćni pauk jednog dana neprimjetno prošao i u mojim sjećanjima potpuno, kao da ih nikad nije bilo, zbrisao sve vezano za Đugume. Čak i kalendarčić, koji je mama, za proljetnog spremanja kuće, vjerojatno našla i bacila u vatru. Sjećam se samo da mi je Đugum jednom došao na san, ali u nekoj sasvim sporednoj ulozi, širokim zaveslajima pokrećući plitki čamac sa fotografije. Ne sjećam se ni jesu li mi uopće nekad kasnije došli u misli, sve do onog dana kad sam na zidu ispred crkve primijetio poznato prezime.
Možda su mi kroz glavu proletjeli nakon što je izbio rat, a ljudi, natjerani nevoljom, postali mravi čiju kuću savjesni domaćin razbuca tako temeljito da joj se sljedećeg dana ne zna ni za trag, ali su ti proleti bili tako kratki da se čovjek koju sekundu kasnije ne bi znao sjetiti ko se sve izredao na prašnjavoj cesti sjećanja. Ljudski mravi svakodnevno su gnječeni čizmama rata i ko bi našao vremena vraćati se rakovski unatraške kroz misli, pogotovo što je svaki pokušaj micanja od stvarnosti naknadno izgledao nalik pisanju bajke koja će kad-tad doći do svog kraja.
Zaboravio sam, odavno svezan šavovima odraslosti i navodne zrelosti, i na stare fotografije, sve dok jednog dana – godina je prošlo toliko da sam zaboravio i da je bilo rata i da smo morali bježati iz vlastite kuće – nije došla rođaka Ivka i donijela plastičnu vrećicu nečega. „E, sa’ćete se iznenadit’“, rekla je čim je sjela, i dalje čvrsto držeći vrećicu, kao da u njoj skriva tajnu stvaranja svijeta i sad će je od svih živih i mrtvih ljudi na tom istom svijetu pokazati samo nama. Tajna u svakom receptu, osim svega ostalog, sadrži i začin od dobro odmjerene i brižljivo napete tišine. Onda je bez riječi posklanjala višak stvari na stolu i iz vrećice pažljivo, kao da će se ono unutra usprotiviti ako ne bude nježna, izvadila smotuljak u bijeloj računskoj dvolisnici iz školske teke na kojoj su stajala imena mojih roditelja.
Neka njena predratna prijateljica iz drugog grada slučajno je, na divljem smetljištu pored seoske ceste, primijetila njeno lice, sagnula se, pogledala bolje i uvjerila se da je sa fotografije doista gleda Ivka. Pokupila je sve što je našla na gomilici i prvom prilikom joj to uručila, valjda isto ovako tajnovito kako se Ivka sve to sprema pokazati nama. Već je odvojila svoje i uspomene svoje obitelji, a nama donijela naše: moje i pohvalnice braći iz osnovne s doktorski nečitkim potpisom učitelja Đoke Kasalice, tatine potvrde o plaćanju poreza i uvjerenja o radnom stažu te razni drugi papiri. I fotografije, očito ne sve, ali mnogo njih.
Kao kad u neko pretpovijesno naselje preko noći padne kiša sideritnih meteorita pa se izjutra, nakon prvog iznenađenja, iz kućica od ilovače i pruća izmili sve živo sakupljati komadiće i nositi ih kovaču da im napravi noževe, tako smo i mi koji čas zašutjeli, a onda navalili na doneseno, najviše na fotografije. „Želi vam vaš kum“, nasmijala se mama kad je naišla na prvu od onih koje sam išarao prije više od četrdeset godina.
Đugumova fotografija također je bila tu, s ostalim, kao da se stvarno zvao Đugum Jukić i bio dio naše obitelji. Mada bih se, jer sam davno nekad fotografiju gledao bezbroj puta, smio kladiti da je na njoj ozbiljan i blago zabrinut, Đugum nas je sada gledao nasmiješen, zeru otvorenih usta, kao da će se ovog časa iz fotografije, njegovim glasom, izletjeti slika kako onaj sokol iz pjesme, dok mu iz već pomalo sparušenih krila frca plamen, gasi vatru u gnijezdu i sokolići kako pište sekundu prije smrti, a mi ćemo bez ijedne riječi briznuti u plač. Ne bi me čudilo da mi je na licu, po obrazima ili između trepavica, ostao ožiljak od njegovog pogleda. Po širini je fotografija napukla točno tamo gdje se sastavljaju ramena i vrat pa ju je u komadu držala samo neka jedva vidljiva nit fotografskog papira, onog starog, kakav se više nigdje ne pravi. Proizvođači fotografskog papira, iako su znali sve o njemu, nikad nisu ni pomislili da se jedna nit u papiru zove sjećanje. Sad mi je ipak bilo jasno kako je umro Ivo Đugum.
Kako je umro Ivo Đugum
Nije se često dešavalo da me roditelji ostave samog kući, a ne znam ni gdje su tada mogla biti braća. Uglavnom sam ponekad ostajao sam, a tad bih se najčešće dokopao makaza i papira pa bih sjeo na pod i počeo praviti rezance. U špajzu je stajao čitav bunt bijelog papira iz prodavaonice, pošto je samo takav, prethodno premazan tankim slojem svinjske masti, stavljan na prsa djece koju zadese štokakve bolešćice, uglavnom nastale od neslušanja roditelja. Rezao bih tako sve dok se odnekud ne bi pojavili roditelji, a onda bih zbog nečega prestajao, obećavajući sebi da ću jednom napraviti toliko rezanaca da će se kroz hrpu moći napraviti tunel za koji ću samo ja znati i samo ja ga koristiti kad se sa braćom budem igrao sakrive.
Na pravljenje rezanaca zaboravio sam nakon što sam naučio prva slova, a desilo se to kad smo za Božić dobili čestitku od kuma Iveše iz Njemačke. Mama ju je pročitala naglas i blago naglasila kraj teksta, a završavao je sa „želi vam vaš kum“. Ne sjećam se jesam li znao sva slova, ali su me jednog dana, mora da je bila nedjelja pa su otišli na misu, opet ostavili samog. Ne znam ni jesam li plan smislio prije ili je došlo u trenu, sam od sebe, ali sam se zavukao pod krevet, dobavio i teškom mukom izvukao željezni kofer s tatinim dokumentima i iz njega izvadio žutu kutiju na kojoj je pisalo „kodak“. Fotografija nije bilo mnogo, možda stotinjak, i sve sam ih znao napamet, najbolje onu što su mi na njoj iz nogavica hlača virile duge gaće i onu gdje je fotograf Karlo braću i mene postrojio uza zid i naredio da ne mrdamo pa mi se, jer ga nisam poslušao, vidjela samo jedna strana lica.
Mora da je to tada bila jedina kemijska olovka u kući, čim se znalo da stoji na prozoru, uz teku u kojoj su mama i tata bilježili ko koga zabroji i pobijedi kad igraju domina. Uzeo sam je i, s nekakvom drhtavicom, kao da će na vrata iznenada banuti strašni džin iz bajke nekog lošeg pisca i jednom rukom mi zgrabiti sve slike, žutu kutiju i mene, mene za vrat, pa će s nama uraditi nešto toliko naopako da takvo što niko nikad nije stavio ni u jednu bajku. Vrata je, međutim, otvorio meni nepoznati dobroćudni brkajlija, ali je dotad prošlo puno vremena i ja sam na dvadesetak fotografija stigao napisati ŽELI VAM VAŠ KUM.
Mama i tata su došli malo nakon njega i uopće nisu, kao brkajlija, bili oduševljeni što sam naučio pisati, i to po obiteljskim fotografijama. Brkajlija me je hvalio, „čet’ri godine djetetu, a već zna pisat’, bi’će od njega inženjer ili doktor, možda postane i fratar“, a mama mi je, kad je otišao, tonom koji nije dozvoljavao nikakva pitanja, strogo zaprijetila „da me više vrag nije navratio da šaram po slikama“.
Brkajlijino ime, a zvao se Ivo Đugum, puno godina kasnije sam zapazio na ploči postavljenoj na zid ispred ulaza u crkvu svetog Stjepana Prvomučenika u zauvijek napuštenim Donjim Bardacima, na kojoj su bile fotografije svih poginulih iz tog sela. S table su gledali u žive kao mrtva publika koja se gospodski i dostojanstveno čudi nesputanoj graji, divljenju memli daleko negdje oplakane djedovine, zavičaju u proputovanju što se najednom predstavlja kao počelo svega i jedini zamislivi kraj. Pakao je uvijek mnogo bliže nego što je plitkom ljudskom umu dano zamisliti. Nedostajala je samo njegova, Đugumova slika, a iznad imena je stajao samo prazan bijeli četverokut, tužan u svojoj samoći. „Zaklalo ga, prijatelju“, dodao je gotovo veselo postariji krezubi čovjek u brižno ispeglanom odijelu, kao da je kroz moje oči vidio u koji dio ploče gledam. Možda ipak nije ni mislio na Đuguma, a ja nisam rekao ništa već ga samo pogledao i otišao dalje pa tako opet nisam pravo znao kako je završio moj nekadašnji susjed.
Pričalo se i kasnije u našoj kući o tome kako sam išarao fotografije, a Đugum nam je uskoro postao prvi susjed: dobio je posao u rudniku pa se sa ženom i djecom smjestio u praznu kuću strica Mije. Vječito je bio veseo i pjevušio sevdalinke, najčešće Zelen lišće goru kiti i Djevojka sokolu zulum učinila, a ja sam bio siguran da ću, kad odrastem, i ja pustiti brkove, još veće od Đugumovih, biti veseo i pjevati sevdalinke. Meni je, malo nakon što su doselili, kad se jednom ispred kuće malo zapio s tatom, iz novčanika koji mi je izgledao pun kao hambar u jesen, izvadio i tutnuo u ruku stoju, a iz džepa radne bluze, da niko ne vidi, suučesnički i bez riječi, dodao kalendarčić s kojeg me je gledala oskudno obučena plavuša, nasmijana i grudi bujnih kao mješine u kojima je baba Ruška cijedila sir. Upitno sam pogledao u novog susjeda, a on je, kikoćući se, dometnuo da je to njegova žena kad je bila mlada. Sigurno sam se zacrvenio kao gvardijanovo ruho na velikoj misi za Duhove čim sam uspio samo otrčati u kuću. Da nisam, izgledalo mi je, potrošio bih sav svoj stid, namijenjen da traje čitavog života, i odjednom se pretvorio u starkelju koji upravo zakoračuje u mrtvački sanduk. Kalendarčić sam sakrio u najdalji kut ispod kreveta i ponekad ga, kad bih ostao sam, vadio i pogledao, a jednom sam plavušu, triput se uvjerivši da u blizini nema nikog, i poljubio. U neko vrijeme mi je u glavu došlo da siđem ispod kuće, na zaravan gdje sam se svaki dan igrao s drugom djecom, pa da, koliko me grlo nosi, viknem „Đugumova žena slikala se gola!“, da svi, čitavo selo i cijeli svijet, čuju i svi znaju. Ipak, Đugum je bio dobar čovjek, i kasnije bi mi znao pokloniti poneku sitnicu, recimo šaku oraha ili jabuku, a plavuša s kalendara mi nije nimalo sličila na Đugumovcu, kako su je kasnije svi zvali, suhonjavu šutljivu ženu vječito podbulih očiju, samo što tad nisam puno znao o vjerovanju i nevjerovanju, ali bi neko mogao tražiti da dokažem to što sam viknuo.
Ipak sam ponajviše odustao zbog toga što mi je Đugum jednog dana donio sliku, svoju, i rekao da po njoj smijem pisati što god želim. Sjedio je u čamcu, tamo negdje u svom bivšem zavičaju u Hercegovini, puno mlađi nego je to bio u stvarnom životu, onom mom životu četverogodišnjaka, jedinom za koji sam znao da postoji. Mama i tata su se nasmijali, što je značilo da stvarno smijem pisati po poleđini fotografije. Nisam to uradio odmah već kad sam prvi put nakon toga ostao sam. Đugum Jukić, napisao sam, pošto sam mislio da se valjda svi ljudi na svijetu prezivaju Jukić, a da je Đugum ime našeg susjeda, malo čudno, jer ga nema niko u selu, ali njegovo jedino.
Ni ne znam točno kad su naši susjedi odlučili vratiti se u svoj kraj; možda sam bio kod tetke u susjednom selu, k njoj sam odlazio rado i na duže vrijeme, a možda i kući, djetinje ozbiljno se pozdravivši s njima; uglavnom je onaj moćni pauk jednog dana neprimjetno prošao i u mojim sjećanjima potpuno, kao da ih nikad nije bilo, zbrisao sve vezano za Đugume. Čak i kalendarčić, koji je mama, za proljetnog spremanja kuće, vjerojatno našla i bacila u vatru. Sjećam se samo da mi je Đugum jednom došao na san, ali u nekoj sasvim sporednoj ulozi, širokim zaveslajima pokrećući plitki čamac sa fotografije. Ne sjećam se ni jesu li mi uopće nekad kasnije došli u misli, sve do onog dana kad sam na zidu ispred crkve primijetio poznato prezime.
Možda su mi kroz glavu proletjeli nakon što je izbio rat, a ljudi, natjerani nevoljom, postali mravi čiju kuću savjesni domaćin razbuca tako temeljito da joj se sljedećeg dana ne zna ni za trag, ali su ti proleti bili tako kratki da se čovjek koju sekundu kasnije ne bi znao sjetiti ko se sve izredao na prašnjavoj cesti sjećanja. Ljudski mravi svakodnevno su gnječeni čizmama rata i ko bi našao vremena vraćati se rakovski unatraške kroz misli, pogotovo što je svaki pokušaj micanja od stvarnosti naknadno izgledao nalik pisanju bajke koja će kad-tad doći do svog kraja.
Zaboravio sam, odavno svezan šavovima odraslosti i navodne zrelosti, i na stare fotografije, sve dok jednog dana – godina je prošlo toliko da sam zaboravio i da je bilo rata i da smo morali bježati iz vlastite kuće – nije došla rođaka Ivka i donijela plastičnu vrećicu nečega. „E, sa’ćete se iznenadit’“, rekla je čim je sjela, i dalje čvrsto držeći vrećicu, kao da u njoj skriva tajnu stvaranja svijeta i sad će je od svih živih i mrtvih ljudi na tom istom svijetu pokazati samo nama. Tajna u svakom receptu, osim svega ostalog, sadrži i začin od dobro odmjerene i brižljivo napete tišine. Onda je bez riječi posklanjala višak stvari na stolu i iz vrećice pažljivo, kao da će se ono unutra usprotiviti ako ne bude nježna, izvadila smotuljak u bijeloj računskoj dvolisnici iz školske teke na kojoj su stajala imena mojih roditelja.
Neka njena predratna prijateljica iz drugog grada slučajno je, na divljem smetljištu pored seoske ceste, primijetila njeno lice, sagnula se, pogledala bolje i uvjerila se da je sa fotografije doista gleda Ivka. Pokupila je sve što je našla na gomilici i prvom prilikom joj to uručila, valjda isto ovako tajnovito kako se Ivka sve to sprema pokazati nama. Već je odvojila svoje i uspomene svoje obitelji, a nama donijela naše: moje i pohvalnice braći iz osnovne s doktorski nečitkim potpisom učitelja Đoke Kasalice, tatine potvrde o plaćanju poreza i uvjerenja o radnom stažu te razni drugi papiri. I fotografije, očito ne sve, ali mnogo njih.
Kao kad u neko pretpovijesno naselje preko noći padne kiša sideritnih meteorita pa se izjutra, nakon prvog iznenađenja, iz kućica od ilovače i pruća izmili sve živo sakupljati komadiće i nositi ih kovaču da im napravi noževe, tako smo i mi koji čas zašutjeli, a onda navalili na doneseno, najviše na fotografije. „Želi vam vaš kum“, nasmijala se mama kad je naišla na prvu od onih koje sam išarao prije više od četrdeset godina.
Đugumova fotografija također je bila tu, s ostalim, kao da se stvarno zvao Đugum Jukić i bio dio naše obitelji. Mada bih se, jer sam davno nekad fotografiju gledao bezbroj puta, smio kladiti da je na njoj ozbiljan i blago zabrinut, Đugum nas je sada gledao nasmiješen, zeru otvorenih usta, kao da će se ovog časa iz fotografije, njegovim glasom, izletjeti slika kako onaj sokol iz pjesme, dok mu iz već pomalo sparušenih krila frca plamen, gasi vatru u gnijezdu i sokolići kako pište sekundu prije smrti, a mi ćemo bez ijedne riječi briznuti u plač. Ne bi me čudilo da mi je na licu, po obrazima ili između trepavica, ostao ožiljak od njegovog pogleda. Po širini je fotografija napukla točno tamo gdje se sastavljaju ramena i vrat pa ju je u komadu držala samo neka jedva vidljiva nit fotografskog papira, onog starog, kakav se više nigdje ne pravi. Proizvođači fotografskog papira, iako su znali sve o njemu, nikad nisu ni pomislili da se jedna nit u papiru zove sjećanje. Sad mi je ipak bilo jasno kako je umro Ivo Đugum.