U ova nova vremena čovjek samoću lako podnosi. Stvari su tako postavljene, tako se priča u filmovima i takav je osjećaj koji nas vodi kroz godine i gradove, da više nije problem biti sam, ostati sam i u samoći provesti cijeli svoj život. Međutim, krajem šezdesetih, u vrijeme hipika i seksualne revolucije, usamljenost je bila planetarna sramota. Nitko tko je držao do sebe nije ostajao sam, a ako bi ga samog ostavilo, tada bi se objesio na tavanu, ispalio si metak u čelo ili prerezao vene u kadi punoj vruće vode, pa bi tako opet ostajao u trendu jer su uz hipike sasvim fino išli i Sartre, Camus i egzistencijalizam. U tom vremenu totalnog zajedništva Sarajevo je bilo zadnje mjesto na kojem bi čovjek samovao. Najprije zato što je to bio mali grad u kojem su se ljudi poznavali i sve se o svakome znalo, a onda i zato što nije volio usamljenike, ni tada, ni svih prethodnih stoljeća. Kad bi se zavukli u dubinu Bosne, u njezin najmekši trbuh, u grad zbog kojeg je morao biti izmišljen telegraf da bi konačno postao glavni, usamljenici su bivali krajnje sumnjivi. Stoljećima se mislilo da su to špijuni stranih i mračnih sila, mračnjaci koji vjeruju u pogrešnog boga, ubojice koji bježe od osvete i na kraju – iz prilično nejasnog razloga – homoseksualci. Muškarac koji je stalno sam je iz sarajevske perspektive garant bio peder.
Po jednom usamljeniku, nekom Talijanu, ime je dobila Dariva. On je na tom mjestu valjda bio otvorio mehanu, nikom ne govoreći zašto je s toplog juga pobjegao u srce Istoka i islama, u Tursku, koja se iz europske perspektive tada doimala kao nešto primitivno, divlje, moćno i perverzno privlačno. Pričalo se da je ubio nekoga, pa sad bježi od vlastite sudbine, ali kako god da je bilo, taj Dariva bio je od onih usamljenika koji se tajnom odjeljuju od ostatka svijeta. Samo po takvom mogao je ime dobiti najtajanstveniji i najzloslutniji ulaz u Sarajevo, onaj s kojega grad izgleda najljepše i to iz prostog razloga što se svoga straha nastrahuješ prije nego što ga ugledaš.
Ali ako je Talijan još i imao pravo na tajnu i na svoju samoću, krajem šezdesetih i niz cijele sedamdesete nikome to pravo nije bilo dato. Kult zajedništva vladao je na svakoj razini društvene zajednice i nikad nisi smio ostajati baš sasvim sam. Nisi smio, ali život te ne pita šta da radi od tebe, pa se ljudima tako događalo, čak i u Sarajevu, da u sedam dana razbiju prijateljstva, ostanu bez žena ili muževa i nađu se na onom mjestu s kojega se život čini najjednostavnijim. To mjesto zove se očaj, a kada si očajan, trebaš uraditi samo jedno: Sakriti vlastiti život od pogleda znatiželjnika.
Ti očaji i te nenadane samoće su, kao za vraga, ljude obično stizali baš negdje oko Nove godine, u vrijeme kada je čovjeku najteže sakriti se i od drugih i od samoga sebe. Kada naiđe užas trideset prvog decembra, tada ti nema spasa nego da kupiš kartu za doček Nove godine u kinu Partizan, Radnik, Dubrovnik ili Romanija, okružiš se sličnima sebi, sve samim očajnicima, sretan što u dvorani vidiš i zaljubljene parove koje tek čeka veliki životni poraz i jedna strašna samoća. Šta misliti o frajeru koji nije smislio ništa pametnije nego je koku doveo u kino da tu dočekaju Novu godinu? Taj je rođeni gubitnik i samo je pitanje načina na koji će mu gubitak biti ispostavljen. Napokon, ima li veće ženske sreće nego kada u društvu čovjeka svog života pomisli kako ju je onaj prošli vodio u kino na doček Nove godine.
Tako bi se odvrtila tri bezvezna filma: Belmondo, Burt Reynolds i Bud Spencer skratili bi ti muke najduže noći. Izvlačila bi se i neka tombola, sretnici su kući odlazili s plišanim medvjedima u rukama ili s lusterima od lažnog kristala ili s potvrdom da u Šipadu mogu podići glavni dobitak: regal Tutankamon. A možda bi te zapala i plastična čaša bakarske vodice, tog socijalističkog samoupravnog šampanjca čiji će te nezaboravni okus pratiti cijeloga života, pa čak i onda kada shvatiš kako samoća nije zabranjena i više nije sramotna. Čak ni u Sarajevu, gradu u kojem nekad ni najgorem neprijatelju ne bi poželio da ostane sam.
Samoća
Objavljeno 24.11.2000.
U ova nova vremena čovjek samoću lako podnosi. Stvari su tako postavljene, tako se priča u filmovima i takav je osjećaj koji nas vodi kroz godine i gradove, da više nije problem biti sam, ostati sam i u samoći provesti cijeli svoj život. Međutim, krajem šezdesetih, u vrijeme hipika i seksualne revolucije, usamljenost je bila planetarna sramota. Nitko tko je držao do sebe nije ostajao sam, a ako bi ga samog ostavilo, tada bi se objesio na tavanu, ispalio si metak u čelo ili prerezao vene u kadi punoj vruće vode, pa bi tako opet ostajao u trendu jer su uz hipike sasvim fino išli i Sartre, Camus i egzistencijalizam. U tom vremenu totalnog zajedništva Sarajevo je bilo zadnje mjesto na kojem bi čovjek samovao. Najprije zato što je to bio mali grad u kojem su se ljudi poznavali i sve se o svakome znalo, a onda i zato što nije volio usamljenike, ni tada, ni svih prethodnih stoljeća. Kad bi se zavukli u dubinu Bosne, u njezin najmekši trbuh, u grad zbog kojeg je morao biti izmišljen telegraf da bi konačno postao glavni, usamljenici su bivali krajnje sumnjivi. Stoljećima se mislilo da su to špijuni stranih i mračnih sila, mračnjaci koji vjeruju u pogrešnog boga, ubojice koji bježe od osvete i na kraju – iz prilično nejasnog razloga – homoseksualci. Muškarac koji je stalno sam je iz sarajevske perspektive garant bio peder.
Po jednom usamljeniku, nekom Talijanu, ime je dobila Dariva. On je na tom mjestu valjda bio otvorio mehanu, nikom ne govoreći zašto je s toplog juga pobjegao u srce Istoka i islama, u Tursku, koja se iz europske perspektive tada doimala kao nešto primitivno, divlje, moćno i perverzno privlačno. Pričalo se da je ubio nekoga, pa sad bježi od vlastite sudbine, ali kako god da je bilo, taj Dariva bio je od onih usamljenika koji se tajnom odjeljuju od ostatka svijeta. Samo po takvom mogao je ime dobiti najtajanstveniji i najzloslutniji ulaz u Sarajevo, onaj s kojega grad izgleda najljepše i to iz prostog razloga što se svoga straha nastrahuješ prije nego što ga ugledaš.
Ali ako je Talijan još i imao pravo na tajnu i na svoju samoću, krajem šezdesetih i niz cijele sedamdesete nikome to pravo nije bilo dato. Kult zajedništva vladao je na svakoj razini društvene zajednice i nikad nisi smio ostajati baš sasvim sam. Nisi smio, ali život te ne pita šta da radi od tebe, pa se ljudima tako događalo, čak i u Sarajevu, da u sedam dana razbiju prijateljstva, ostanu bez žena ili muževa i nađu se na onom mjestu s kojega se život čini najjednostavnijim. To mjesto zove se očaj, a kada si očajan, trebaš uraditi samo jedno: Sakriti vlastiti život od pogleda znatiželjnika.
Ti očaji i te nenadane samoće su, kao za vraga, ljude obično stizali baš negdje oko Nove godine, u vrijeme kada je čovjeku najteže sakriti se i od drugih i od samoga sebe. Kada naiđe užas trideset prvog decembra, tada ti nema spasa nego da kupiš kartu za doček Nove godine u kinu Partizan, Radnik, Dubrovnik ili Romanija, okružiš se sličnima sebi, sve samim očajnicima, sretan što u dvorani vidiš i zaljubljene parove koje tek čeka veliki životni poraz i jedna strašna samoća. Šta misliti o frajeru koji nije smislio ništa pametnije nego je koku doveo u kino da tu dočekaju Novu godinu? Taj je rođeni gubitnik i samo je pitanje načina na koji će mu gubitak biti ispostavljen. Napokon, ima li veće ženske sreće nego kada u društvu čovjeka svog života pomisli kako ju je onaj prošli vodio u kino na doček Nove godine.
Tako bi se odvrtila tri bezvezna filma: Belmondo, Burt Reynolds i Bud Spencer skratili bi ti muke najduže noći. Izvlačila bi se i neka tombola, sretnici su kući odlazili s plišanim medvjedima u rukama ili s lusterima od lažnog kristala ili s potvrdom da u Šipadu mogu podići glavni dobitak: regal Tutankamon. A možda bi te zapala i plastična čaša bakarske vodice, tog socijalističkog samoupravnog šampanjca čiji će te nezaboravni okus pratiti cijeloga života, pa čak i onda kada shvatiš kako samoća nije zabranjena i više nije sramotna. Čak ni u Sarajevu, gradu u kojem nekad ni najgorem neprijatelju ne bi poželio da ostane sam.