U mom sjećanju ponekad povežem apotekara, mladog glumca, lirskog pjesnika, prevoditelja i komunizam. Nije riječ o „magičnom realizmu“, ni o nadrealizmu, nego o onome što mi se samom dogodilo. Dugo sam dolazio u istu ljekarnu u londonskom kraju u kojem sam tada stanovao, ponekad bih razmijenio neku riječ sa osobljem i jedan dan zapazih na zidu neku diplomu vlasnika te radnje: „Hikmet? Isto je“, rekoh mu, „bilo i prezime jednog poznatog turskog pjesnika“. „Rođak, rođak“, smješkao se apotekar, ali brzo doda, kao da se pravda, da ništa njegovo nije čitao. Hikmet je bio uistinu mnogima „rođak“ (roditelji su mu bili iz „mješovitih brakova“), bio u srodstvu s ljudima iz raznih zemalja, od Grčke do Francuske, a jedan od Hikmetovih srodnika je bio i Omer paša. Ja sam pak za tog pisca, pjesnika i redatelja prvi put čuo kada smo u tadašnjoj sarajevskoj amaterskoj družini pripremali neki recital, pa moj drug Brane Ličen zvonko recitirao Pismo za Taranta Babu, poemu o istoimenom etiopskom stradalniku. Mnogo godina kasnije jedan mi australski gospodin, koji je bio član istog londonskog udruženja pisaca-emigranata kao i ja, reče da je on to djelo preveo, a poznavao je, reče, osobno i pjesnika, išao ga posjetiti u Rusiji, kada je ovaj „romantični komunist“ konačno bio pušten iz zatvora, u kojem je bio više puta „zbog svojih aktivnosti“. U Rusiji je ovaj najviše prevođeni turski pjesnik i sahranjen. Tada mi najednom sinu zašto je Nazim Hikmet bio slavljen u mojoj socijalističkoj domovini, a danas ga, iako ništa slabiji kao pjesnik nije, nitko više ni ne spominje. Mene osobno raduje da je meni vjerojatno najdraži, a po nagradama i kritikama jedan od najboljih animiranih filmova Bajka nad bajkama (redatelj Jurij Norstein, 1979.)inspiriran Hikmetovim djelom. Stvarnost novih zemalja je zaboravila pjesnika, ali je on postao duh bajke, jedne od najljepših. Nikako drukčije nije ni mogao završiti „romantični komunist“.
Hikmet, Nazim
U mom sjećanju ponekad povežem apotekara, mladog glumca, lirskog pjesnika, prevoditelja i komunizam. Nije riječ o „magičnom realizmu“, ni o nadrealizmu, nego o onome što mi se samom dogodilo. Dugo sam dolazio u istu ljekarnu u londonskom kraju u kojem sam tada stanovao, ponekad bih razmijenio neku riječ sa osobljem i jedan dan zapazih na zidu neku diplomu vlasnika te radnje: „Hikmet? Isto je“, rekoh mu, „bilo i prezime jednog poznatog turskog pjesnika“. „Rođak, rođak“, smješkao se apotekar, ali brzo doda, kao da se pravda, da ništa njegovo nije čitao. Hikmet je bio uistinu mnogima „rođak“ (roditelji su mu bili iz „mješovitih brakova“), bio u srodstvu s ljudima iz raznih zemalja, od Grčke do Francuske, a jedan od Hikmetovih srodnika je bio i Omer paša. Ja sam pak za tog pisca, pjesnika i redatelja prvi put čuo kada smo u tadašnjoj sarajevskoj amaterskoj družini pripremali neki recital, pa moj drug Brane Ličen zvonko recitirao Pismo za Taranta Babu, poemu o istoimenom etiopskom stradalniku. Mnogo godina kasnije jedan mi australski gospodin, koji je bio član istog londonskog udruženja pisaca-emigranata kao i ja, reče da je on to djelo preveo, a poznavao je, reče, osobno i pjesnika, išao ga posjetiti u Rusiji, kada je ovaj „romantični komunist“ konačno bio pušten iz zatvora, u kojem je bio više puta „zbog svojih aktivnosti“. U Rusiji je ovaj najviše prevođeni turski pjesnik i sahranjen. Tada mi najednom sinu zašto je Nazim Hikmet bio slavljen u mojoj socijalističkoj domovini, a danas ga, iako ništa slabiji kao pjesnik nije, nitko više ni ne spominje. Mene osobno raduje da je meni vjerojatno najdraži, a po nagradama i kritikama jedan od najboljih animiranih filmova Bajka nad bajkama (redatelj Jurij Norstein, 1979.) inspiriran Hikmetovim djelom. Stvarnost novih zemalja je zaboravila pjesnika, ali je on postao duh bajke, jedne od najljepših. Nikako drukčije nije ni mogao završiti „romantični komunist“.