Za sve su zapravo krive Sarine ruže, ali bit će najbolje da krenem od početka.
Helena, Gabi, Sara i ja smo postale najbolje prijateljice. Iako različitih godina, a i kao osobe ne puno slične, naša izbjeglička sudbina i jedna zajedno odrađena sezona u hotelu uspjela nas je tako vezati da smo postale skoro nerazdvojne. Kad bih uspjela opisati tu sezonu, svima bi bilo jasno i kako i zašto. Reći ću samo da je vlasnik hotela u kojem smo radile, gospodin Kroetschild, imao osim ovako blesavog imena narav koju ni on sam nije lako mogao trpjeti a kamoli njegova okolina. Najteže je bilo njegovim radnicima, među kojima smo, te jedne sezone, bile nas četiri. Užas tih iskustava 16-satnog rada i krvarenja nožnih prstiju, s plaćom za koju nismo uspijevali ni stanarinu platiti, vezao nas je onim odnosom ljubav-mržnja tipa “sad znam sve o tebi, bila bi u stanju i g…. jesti, meni se ne možeš prodavati pod pametna”.
Naše druženje je, zapravo, započelo tek kad je ovo iskustvo već nekoliko godina ostalo iza nas. Šest godina je bilo potrebno da ustanovimo kako naše međusobno izbjegavanje više nije potrebno da bismo sačuvale duševni mir. Tad je Gabi radila u starom djelu grada, gdje je i ljeti i zimi bezbrojnim turistima prodavala lijepo formirane mirisne svijeće. Helena je kuhala kave i prodavala kolače u najboljoj slastičarnici na drugom kraju grada. Između njih dvije radile smo Sara i ja. Sara je aranžirala i prodavala cvijeće, a ja sam pekla i prodavala kokoši u samom gradu, na pola puta između Helene i Gabi. Jednom prilikom smo se dogovorile da proslavimo bijeg od gosp. Kroetschilda i dobro snalaženje na našim novim radnim mjestima te se redovito nalazimo svake prve srijede u mjesecu, odemo u neki zgodan restoran i porazgovaramo.
Tako je došlo do sudbonosnog susreta prve srijede u septembru. Tad je započeo moj zao udes, a da se ništa još nije moglo niti naslutiti.
Sara nam je rezervirala stol u dobro posjećenom restoranu izvan grada, dotjerale smo se u Heleninoj garsonijeri, a do restorana nas je odvezla Gabi u svom novom golfu.
Atmosfera je bila ugodna i čak niti naporni konobar, koji je u nama prepoznao kolegice, nije nam uspio svojim nedoraslim vicevima pokvariti dobro raspoloženje.
Kad je jelo bilo poručeno, Sara je pred svaku od nas stavila po ružu. Mlade, napola otvorene cvjetove koji su trebali pokazati njenu radost zbog našeg susreta.
Bila je srijeda, prva srijeda u septembru, moja ruža je mirisala i nije dala niti naslutiti što me još čeka. I dan danas se pitam kako sam mogla biti toliko glupa da ne pretpostavim što će se sve desiti. Te večeri sam možda još i mogla zaustaviti grudvu, koju je Sara, ništa i ne sluteći zavaljala. Mogla sam se izvući nekom neupadljivom šalom ili upadicom, ali ja grudvu nisam još primijetila.
Prve srijede u oktobru bilo je već kasno.
Bile smo u drugom restoranu i konobar je bio ljubazan i učtiv. Nalio nam je piće i diskretno se povukao.
U tom momentu je Helena pred svaku od nas stavila po puslicu od kokosa. Ukočeno sam buljila u puslice, koje u Heleninoj slastičarnici serviraju gostima uz kavu i hladni trnci su mi se u nadirućoj slutnji brzinom munje spustili niz kralježnicu. Te večeri mi nitko i ništa nije uspio spasiti raspoloženje. Po glavi mi se vrzmala jedna jedina misao i molitva “Dragi Bože, ne dozvoli, molim te, da Gabi sljedeći put donese svakoj po svijeću, inače sam gotova”
Dao je i ja sam stvarno bila gotova.
Narednog jutra me u ogledalu sačekao neki novi lik, s crnim podočnjacima i očajem u očima. Kokoši! Čuj, molim te, od svega na svijetu bas kokoši! O Bože, kakav očaj. Što sad da radim? Da im poklonim neku knjižicu? Pa ja sam germanista! Ne dolazi u obzir! Helena je ortodont, Gabi tehnički crtač, Sara ekonomistica. Jesam li ja možda dobila kupo-prodajni ugovor ili bokocrt, možda umjetnu čeljust? Ne! Mora dakle biti ovo što sad radimo, a ne ono sto smo izučile.
A da im poklonim po četvrtinu? Jesam li ja dobila četvrtinu puslice, svijeće ili ruže? Nisam! Mora dakle biti cijela.
Da kupim? Ismijale bi me. Dokazivanje hrabrosti po samoposlugama smo, doduše. ostavile zajedno sa pubertetom iza nas, ali ako kupim, mislit će da se nisam usudila i to zato što sam starija od njih skoro deset godina. Čuj da se ne usudim?!
Cijeli mjesec sam grozničavo tražila posao u nekoj parfumeriji ili knjižari. Bezuspješno. Sastanak prve srijede u decembru morale smo odgoditi jer sam se ja razboljela. Imala sam vrućicu i halucinirala.
Onda je ipak došlo vrijeme i ja više nisam imala kud.
Prekjučer je bila prva srijeda u januaru.
Moj šef, gospodin Vojaccek, srećom nije bio tu kad sam završavala smjenu. Tako sam mogla neprimijećeno zamotati poklone za moje prijateljice.
Restoran koji sam izabrala bio je izrazito miran i slabo posjećen.
Stol je bio u malom, praznom separeu, a konobar jako ljubazan i predusretljiv. Čim nam je ulio vino i povukao se, ja sam, brzinom munje, izvadila moje poklone i razmotala ih po stolu.
Jučer sam dobila otkaz
Za sve su zapravo krive Sarine ruže, ali bit će najbolje da krenem od početka.
Helena, Gabi, Sara i ja smo postale najbolje prijateljice. Iako različitih godina, a i kao osobe ne puno slične, naša izbjeglička sudbina i jedna zajedno odrađena sezona u hotelu uspjela nas je tako vezati da smo postale skoro nerazdvojne. Kad bih uspjela opisati tu sezonu, svima bi bilo jasno i kako i zašto. Reći ću samo da je vlasnik hotela u kojem smo radile, gospodin Kroetschild, imao osim ovako blesavog imena narav koju ni on sam nije lako mogao trpjeti a kamoli njegova okolina. Najteže je bilo njegovim radnicima, među kojima smo, te jedne sezone, bile nas četiri. Užas tih iskustava 16-satnog rada i krvarenja nožnih prstiju, s plaćom za koju nismo uspijevali ni stanarinu platiti, vezao nas je onim odnosom ljubav-mržnja tipa “sad znam sve o tebi, bila bi u stanju i g…. jesti, meni se ne možeš prodavati pod pametna”.
Naše druženje je, zapravo, započelo tek kad je ovo iskustvo već nekoliko godina ostalo iza nas. Šest godina je bilo potrebno da ustanovimo kako naše međusobno izbjegavanje više nije potrebno da bismo sačuvale duševni mir. Tad je Gabi radila u starom djelu grada, gdje je i ljeti i zimi bezbrojnim turistima prodavala lijepo formirane mirisne svijeće. Helena je kuhala kave i prodavala kolače u najboljoj slastičarnici na drugom kraju grada. Između njih dvije radile smo Sara i ja. Sara je aranžirala i prodavala cvijeće, a ja sam pekla i prodavala kokoši u samom gradu, na pola puta između Helene i Gabi. Jednom prilikom smo se dogovorile da proslavimo bijeg od gosp. Kroetschilda i dobro snalaženje na našim novim radnim mjestima te se redovito nalazimo svake prve srijede u mjesecu, odemo u neki zgodan restoran i porazgovaramo.
Tako je došlo do sudbonosnog susreta prve srijede u septembru. Tad je započeo moj zao udes, a da se ništa još nije moglo niti naslutiti.
Sara nam je rezervirala stol u dobro posjećenom restoranu izvan grada, dotjerale smo se u Heleninoj garsonijeri, a do restorana nas je odvezla Gabi u svom novom golfu.
Atmosfera je bila ugodna i čak niti naporni konobar, koji je u nama prepoznao kolegice, nije nam uspio svojim nedoraslim vicevima pokvariti dobro raspoloženje.
Kad je jelo bilo poručeno, Sara je pred svaku od nas stavila po ružu. Mlade, napola otvorene cvjetove koji su trebali pokazati njenu radost zbog našeg susreta.
Bila je srijeda, prva srijeda u septembru, moja ruža je mirisala i nije dala niti naslutiti što me još čeka. I dan danas se pitam kako sam mogla biti toliko glupa da ne pretpostavim što će se sve desiti. Te večeri sam možda još i mogla zaustaviti grudvu, koju je Sara, ništa i ne sluteći zavaljala. Mogla sam se izvući nekom neupadljivom šalom ili upadicom, ali ja grudvu nisam još primijetila.
Prve srijede u oktobru bilo je već kasno.
Bile smo u drugom restoranu i konobar je bio ljubazan i učtiv. Nalio nam je piće i diskretno se povukao.
U tom momentu je Helena pred svaku od nas stavila po puslicu od kokosa. Ukočeno sam buljila u puslice, koje u Heleninoj slastičarnici serviraju gostima uz kavu i hladni trnci su mi se u nadirućoj slutnji brzinom munje spustili niz kralježnicu. Te večeri mi nitko i ništa nije uspio spasiti raspoloženje. Po glavi mi se vrzmala jedna jedina misao i molitva “Dragi Bože, ne dozvoli, molim te, da Gabi sljedeći put donese svakoj po svijeću, inače sam gotova”
Dao je i ja sam stvarno bila gotova.
Narednog jutra me u ogledalu sačekao neki novi lik, s crnim podočnjacima i očajem u očima. Kokoši! Čuj, molim te, od svega na svijetu bas kokoši! O Bože, kakav očaj. Što sad da radim? Da im poklonim neku knjižicu? Pa ja sam germanista! Ne dolazi u obzir! Helena je ortodont, Gabi tehnički crtač, Sara ekonomistica. Jesam li ja možda dobila kupo-prodajni ugovor ili bokocrt, možda umjetnu čeljust? Ne! Mora dakle biti ovo što sad radimo, a ne ono sto smo izučile.
A da im poklonim po četvrtinu? Jesam li ja dobila četvrtinu puslice, svijeće ili ruže? Nisam! Mora dakle biti cijela.
Da kupim? Ismijale bi me. Dokazivanje hrabrosti po samoposlugama smo, doduše. ostavile zajedno sa pubertetom iza nas, ali ako kupim, mislit će da se nisam usudila i to zato što sam starija od njih skoro deset godina. Čuj da se ne usudim?!
Cijeli mjesec sam grozničavo tražila posao u nekoj parfumeriji ili knjižari. Bezuspješno. Sastanak prve srijede u decembru morale smo odgoditi jer sam se ja razboljela. Imala sam vrućicu i halucinirala.
Onda je ipak došlo vrijeme i ja više nisam imala kud.
Prekjučer je bila prva srijeda u januaru.
Moj šef, gospodin Vojaccek, srećom nije bio tu kad sam završavala smjenu. Tako sam mogla neprimijećeno zamotati poklone za moje prijateljice.
Restoran koji sam izabrala bio je izrazito miran i slabo posjećen.
Stol je bio u malom, praznom separeu, a konobar jako ljubazan i predusretljiv. Čim nam je ulio vino i povukao se, ja sam, brzinom munje, izvadila moje poklone i razmotala ih po stolu.
Moje prijateljice su ostale bez riječi.
Konobar na žalost nije, a niti moj šef.