Sveta povijest počinje prvom ljudskom obitelji i umorstvom. Kajin ubija svoga brata. Eksplozivni naboj pružilo je pogrešno shvaćanje.
Starohebrejski glagol shaà prevoditelji izražavaju s “biti po volji”. Boštvu bi bila milija Abelova žrtva, a ne ona Kajinova. Odatle hladna i mahnita srdžba koja seže do bratoubojstva. Ali glagol shaà uopće ne izražava sviđanje. Dolazi petnaest puta u svetopisamskom hebrejskom, Starom Zavjetu, a znači “temeljito istražiti”, pomnjivo promatrati.
Najčešći korisnik toga glagola je Izaija kod kojeg dolazi sedam puta. Dvaput je u Jobovim ustima, a jednom je, prilično osorno, obraćajući se boštvu: “Kako to da ne gledaš dalje od mene i ne dozvoliš mi progutati pljuvačku?” (7,19). Ako se Jobu može priuštiti olakotna okolnost zbog gomilanja nevoljâ, nikakve nema David koji se ovako iskaljuje prema boštvu: “Gledaj dalje od mene, da se odmorim” (Psalam 39, 14).
Ni u jednom od tih petnaest slučajeva glagol shaà ne može se uzeti za “biti po volji”. Pa prevoditelji dobro paze da ga tako ne prevode u drugim slučajevima. Čini se apsurdno, ali je navada da prevoditelji mijenjaju znaečenja pojedinih hebrejskih riječi.
Dakle, što se dogodilo? U međuvremenu dobro je maknuti boštvo od eksploziva Kajinove srdžbe. Da mu je bila milija Abelova žrtva od Kajinove, bio bi odgovoran za povod. Zapisan je, međutim, nesporazum između stvora i božanstva, prvi od mnogih, u tegotnu odnosu između zemlje i neba. Kajin žrtvuje prvine od žetve, on je težak. Domišlja čin spaljivanja u počast božanstva, kao uzvrat, jer sve mu pripada. Božanstvo prihvaća neusiljeni potez što ga je domislio prvorođenac ljudskoga roda. Abel tada oponaša brata pa, kao pastir, žrtvuje prvorođne od svoga stada. To je prva krvna žrtva prikazana na kamenom žrtveniku, a zatim spaljena. Diže se u nebo prvi miris mesa koje bijaše živo a potom pepeo. Božanstvo pomno promatra tu novost. Ljudski stvor prvi predlaže, domišlja, započinje. Riječ je o variabli koja izražava neko novo ponašanje, običaje, rituale.
Božanstvo pomno promatra Abelovu žrtvu, a više ne promatra pomno onu Kajinovu, koju je već upoznao i prihvatio.
Kajin sa žalošću primjećuje da mu je Abel oduzeo ekskluzivnu pažnju božanstva. Prevaren je bratovim oponašanjem. Ne ubija ga zbog mržnje već zbog mahnite gorljivosti, da božanstvo ne bi ni s kim dijelio. Kajin ubija zbog fanatične pobude da sačuva odnos bez suparnikâ, zbog puke ljubomore.
Božanstvo traži da položi račun gdje je Abel. On odgovara potanjem: “Zar sam ja čuvar svojega brata?” Jest. To pitanje već je obrazac ljudskog odnosa: svatko je čuvar vlastitoga brata. Od Kajina nadalje je tako. Tko to niječe riječima, djelima, propustom suučesnik je prvoga bratoubistva.
Lois Anvidalfarei svjedok je tog zločina. Tek je malo zakasnio na scenu, u polje, nije vidio zasjedu, koja je upravo okončana. Abel je na zemlji, njegova krv počinje zapomagati/kričati (“Glas krvi tvojega brata kriče prema meni sa tla”). Kajin je odbacio oružje, sprema se pobjeći od ponornoga čina što ga je počinio. Satro je čitav jedan rod, nitko neće biti Abelovo dijete. Neizmjernost nebrojenoga potomstva zbrisana je. Lois Anvidalfarei vidi Abela kako se kotrlja u praznini prve smrti.
Zatim pomnjivo promatra Kajina. Lois Anvidalfarei upotrebljava hebrejski glagol shaà, e da bi fiksirao kretnju Kajina, praoca ubojicâ. Promatrač je prikovan na fotogram utisnut u mrežnicu Loisa Anvidalfareïa, a odatle iscurio u tamu bronce. Kajin se okreće, nije važno kamo, ni on sam ne zna. Okreće se ne bi li se udaljio od zemnoga epicentra svoga života. Taj čin ostat će polazište svakog bijega. Ostatak njegovog života bit će obodnica obasjana tom točkom.
Prije mnogo godina vidjeh na polju Loisa Anvidalfareïa tu broncu Kajina. Rekoh Loisu da bih je kupio. On osobno, sa suprugom Robertom pjesnikinjom na tri jezika, dođe i donese mi je. Priredio sam postolje od bijela cementa na koje da ju se pričvrsti. Sada stoji u prostoriji pretrpanoj knjigama.
*
Kajinov kip
Nabavio sam brončanoga Kajina. Već je bez oružja.,
na pol je okrenut, odvaja se od zasjede
svome bratu i naraštaju.
Niži je od mene, široke šake, ispružene,
gurnem je letimice ili mu je zgrabim hotimice
pa se zaustavim. Ne znam je li ljevak,
stišćem li onu koja je kriva ili onu drugu. Znam da je kasno.
Bio je i jedan Abel, ispružen na boku,
ruka na licu da zaštiti ništa. Nisam ga uzeo,
njegovo tijelo tražilo je prostor kakvoga kod mene nema.
Kajin je u prolazu, hitar da se ukloni, Abel ne, na zemlji je
da gleda život kako slijedi kao pas ubojicu.
Abel ne umije stajati zatvoren u sobi,
Kajin da, u vlazi sjene, pokraj knjigâ
traži zaklon koji nije oprost.
*
Tekst objavljen u monografiji Philippe Daverio, Lois Anvidalfarei, izd. Skira, Genève-Milano, 2013., str. 40-41; na str. 42-43 prijevod toga teksta na njemačkom, a na str. 200-201 i na engleskom – prim. prev.
Pjesma objavljena u zbirci stihova L’ ospite incallito, izd. Giulio Einaudi editore, Torino 2008., str. 10.
Istraga o jednom umorstvu
Sveta povijest počinje prvom ljudskom obitelji i umorstvom. Kajin ubija svoga brata. Eksplozivni naboj pružilo je pogrešno shvaćanje.
Starohebrejski glagol shaà prevoditelji izražavaju s “biti po volji”. Boštvu bi bila milija Abelova žrtva, a ne ona Kajinova. Odatle hladna i mahnita srdžba koja seže do bratoubojstva. Ali glagol shaà uopće ne izražava sviđanje. Dolazi petnaest puta u svetopisamskom hebrejskom, Starom Zavjetu, a znači “temeljito istražiti”, pomnjivo promatrati.
Najčešći korisnik toga glagola je Izaija kod kojeg dolazi sedam puta. Dvaput je u Jobovim ustima, a jednom je, prilično osorno, obraćajući se boštvu: “Kako to da ne gledaš dalje od mene i ne dozvoliš mi progutati pljuvačku?” (7,19). Ako se Jobu može priuštiti olakotna okolnost zbog gomilanja nevoljâ, nikakve nema David koji se ovako iskaljuje prema boštvu: “Gledaj dalje od mene, da se odmorim” (Psalam 39, 14).
Ni u jednom od tih petnaest slučajeva glagol shaà ne može se uzeti za “biti po volji”. Pa prevoditelji dobro paze da ga tako ne prevode u drugim slučajevima. Čini se apsurdno, ali je navada da prevoditelji mijenjaju znaečenja pojedinih hebrejskih riječi.
Dakle, što se dogodilo? U međuvremenu dobro je maknuti boštvo od eksploziva Kajinove srdžbe. Da mu je bila milija Abelova žrtva od Kajinove, bio bi odgovoran za povod. Zapisan je, međutim, nesporazum između stvora i božanstva, prvi od mnogih, u tegotnu odnosu između zemlje i neba. Kajin žrtvuje prvine od žetve, on je težak. Domišlja čin spaljivanja u počast božanstva, kao uzvrat, jer sve mu pripada. Božanstvo prihvaća neusiljeni potez što ga je domislio prvorođenac ljudskoga roda. Abel tada oponaša brata pa, kao pastir, žrtvuje prvorođne od svoga stada. To je prva krvna žrtva prikazana na kamenom žrtveniku, a zatim spaljena. Diže se u nebo prvi miris mesa koje bijaše živo a potom pepeo. Božanstvo pomno promatra tu novost. Ljudski stvor prvi predlaže, domišlja, započinje. Riječ je o variabli koja izražava neko novo ponašanje, običaje, rituale.
Božanstvo pomno promatra Abelovu žrtvu, a više ne promatra pomno onu Kajinovu, koju je već upoznao i prihvatio.
Kajin sa žalošću primjećuje da mu je Abel oduzeo ekskluzivnu pažnju božanstva. Prevaren je bratovim oponašanjem. Ne ubija ga zbog mržnje već zbog mahnite gorljivosti, da božanstvo ne bi ni s kim dijelio. Kajin ubija zbog fanatične pobude da sačuva odnos bez suparnikâ, zbog puke ljubomore.
Božanstvo traži da položi račun gdje je Abel. On odgovara potanjem: “Zar sam ja čuvar svojega brata?” Jest. To pitanje već je obrazac ljudskog odnosa: svatko je čuvar vlastitoga brata. Od Kajina nadalje je tako. Tko to niječe riječima, djelima, propustom suučesnik je prvoga bratoubistva.
Lois Anvidalfarei svjedok je tog zločina. Tek je malo zakasnio na scenu, u polje, nije vidio zasjedu, koja je upravo okončana. Abel je na zemlji, njegova krv počinje zapomagati/kričati (“Glas krvi tvojega brata kriče prema meni sa tla”). Kajin je odbacio oružje, sprema se pobjeći od ponornoga čina što ga je počinio. Satro je čitav jedan rod, nitko neće biti Abelovo dijete. Neizmjernost nebrojenoga potomstva zbrisana je. Lois Anvidalfarei vidi Abela kako se kotrlja u praznini prve smrti.
Zatim pomnjivo promatra Kajina. Lois Anvidalfarei upotrebljava hebrejski glagol shaà, e da bi fiksirao kretnju Kajina, praoca ubojicâ. Promatrač je prikovan na fotogram utisnut u mrežnicu Loisa Anvidalfareïa, a odatle iscurio u tamu bronce. Kajin se okreće, nije važno kamo, ni on sam ne zna. Okreće se ne bi li se udaljio od zemnoga epicentra svoga života. Taj čin ostat će polazište svakog bijega. Ostatak njegovog života bit će obodnica obasjana tom točkom.
Prije mnogo godina vidjeh na polju Loisa Anvidalfareïa tu broncu Kajina. Rekoh Loisu da bih je kupio. On osobno, sa suprugom Robertom pjesnikinjom na tri jezika, dođe i donese mi je. Priredio sam postolje od bijela cementa na koje da ju se pričvrsti. Sada stoji u prostoriji pretrpanoj knjigama.
*
Kajinov kip
Nabavio sam brončanoga Kajina. Već je bez oružja.,
na pol je okrenut, odvaja se od zasjede
svome bratu i naraštaju.
Niži je od mene, široke šake, ispružene,
gurnem je letimice ili mu je zgrabim hotimice
pa se zaustavim. Ne znam je li ljevak,
stišćem li onu koja je kriva ili onu drugu. Znam da je kasno.
Bio je i jedan Abel, ispružen na boku,
ruka na licu da zaštiti ništa. Nisam ga uzeo,
njegovo tijelo tražilo je prostor kakvoga kod mene nema.
Kajin je u prolazu, hitar da se ukloni, Abel ne, na zemlji je
da gleda život kako slijedi kao pas ubojicu.
Abel ne umije stajati zatvoren u sobi,
Kajin da, u vlazi sjene, pokraj knjigâ
traži zaklon koji nije oprost.
*
Tekst objavljen u monografiji Philippe Daverio, Lois Anvidalfarei, izd. Skira, Genève-Milano, 2013., str. 40-41; na str. 42-43 prijevod toga teksta na njemačkom, a na str. 200-201 i na engleskom – prim. prev.
Pjesma objavljena u zbirci stihova L’ ospite incallito, izd. Giulio Einaudi editore, Torino 2008., str. 10.
*
Preveo i priredio Tvrtko Klarić