Ovih dana više me njih upitalo, premišljajući se da l’ da napokon uzmu čitati tog famoznog Stiega Larssona, pojavljuje li se, možda, negdje u njegovoj trilogiji Anders Behring Breivik, desničar i kršćanski fanatik, koji je pobio svu onu djecu na otočiću Utoya. Znate već kako je to: čim se nešto strašno dogodi, masakr, genocid, zemljotres ili cunami, naši ljudi pomisle kako mora da je to negdje već bilo zapisano, ali, eto, nismo na vrijeme pročitali. Jednom će nas koštati glave to naše nečitanje, pregazit će nas krdo slonova ili ćemo upasti u grotlo iznenada aktiviranog vulkana, samo zato što nismo posegnuli za onom prvom knjigom u kućnoj biblioteci ili, što je još vjerojatnije, u kvartovskoj trafici, u kojoj je lijepo pisalo što će nam se dogoditi. Pa nije Larsson pisao Kremanska proročanstva, niti je konzultirao Mitra Tarabića i tako predvidio zločin na Utoyi! Ali ugrizoh se za jezik, možda tu ima nešto. Možda se, doista, na više mjesta u tisuću i nešto stranica trilogije Milenium pojavljuje i djeluje Anders Behring Breivik. Ne baš pod svojim imenom, ali prilično vjerno opisan, uz predočenje svih onih motiva koji će ga voditi u u stvarnosti. Osim toga, Larsson je, premda piše o Švedskoj a ne o Norveškoj, do u tančine, s ibsenovskim osjećajem za socijalnu dinamiku, kako obiteljsku, tako i šire društvenu, prikazao okruženje u kojem biva moguće, a u romanima čak i vrlo vjerojatno, da jedan mladić, kojega prethodno nitko nije smatrao neprilagođenim, socijalno nepoželjnim ili opasnim, ubije više od sedamdeset ljudi. Kada na takav način počnemo razmišljati o Larssonovim knjigama, ni o čemu drugom, zapravo, on nije ni pisao, nego o tome kako tipični Skandinavac kreće da uništi sve ono i sve one koji nisu dovoljno tipični.
Koliko god kritičari ili čitatelji olakih pameti mislili drukčije, ali Larsson očito nije pisao svoje romane s ambicijom da stvara bestselere i da se obogati. On je, kao i mnogi drugi ozbiljni pisci, pisao iz vlastite neostvarenosti, frustracije ili traume. Cijeloga života bavio se novinarstvom i društvenim aktivizmom, bio je stručnjak za ekstremnu desnicu i za terorizam (ali ne onaj arapski, nego ovaj europski), radio je na suzbijanju rasizma, šovinizma i ksenofobije u švedskome društvu, i u svemu tome je, zapravo, bio neuspješan, kao što su, recimo, neuspješni Zoran Pusić ili Vesna Teršelič. A neuspješni su jer ono protiv čega se bore može biti pobijeđeno samo nakon potpune kataklizme i pomicanja geoloških ploča, kao što se dogodilo 1945. I tako, sve što nije išlo u stvarnosti, Larsson je pokušao, i u najvećoj mjeri uspio, ostvariti u fikciji. Iako nije bio predodređen za pisca, napisao je djelo koje će obilježiti europsku kulturu i književnost s početka trećega milenija. Pisao je o onome što ga se doista ticalo, ali i što je, pokazalo se to i ovih dana, jedno od ključnih pitanja današnje i buduće Europe: hoće li Europljani biti nalik Andersu Behringu Breiviku ili će biti njegovi muslimanski, marksistički, multikulturni neprijatelji? Stvar je tu, doista, postavljena kao u žanrovskoj literaturi, ili je crno, ili je bijelo, ili dobro, ili zlo… Nema, naime, nikakve mogućnosti stvarnoga ili metaforičnog kompromisa i izmirenja između ubojice iz Norveške i njegovih žrtava, kao ni između Kale Blomkvista ili Lisbeth Salander, i onih protiv kojih se njih dvoje bore.
U prvom nastavku trilogije “Muškarci koji mrze žene”, Larsson konstruira tradicionalnu patricijsku švedsku porodicu, koja je nositelj kulturne tradicije i korporativnog kapitalizma, iz čije prošlosti i podsvijesti izviruju kolaboracija s nacistima i niz osobnih manijaštava i duhovnih nastranosti. Iz tog spoja psihopatologije i kulturnoga identiteta nastaju pretpostavke za masovni zločin. Istina, izvršitelj zločina nije Anders Behring Breivik, bogobojazni lumpenproleter i prvak u kompjuterskim igrama, nego patrijarh cijele korporacije i jedan od simboličnih stupova švedskoga društva, ali i to je samo stilsko-poetičko pitanje. Naime, motivi koji su vodili zločinački pohod u romanu “Muškarci koji mrze žene” zapravo su istovjetni motivima Behring Breivika. U oba slučaja riječ je o pokušaju da se očuva intaktnost bogatoga kršćanskog društva izloženog najezdi stranih elemenata, bilo muslimana, bilo onih koji – poput Kale Blomkvista – obranu obespravljenih i deklasiranih pojedinaca postavlja iznad obrane kolektiva, svejedno zove li se on klasa, društvena zajednica ili nacija.
U drugom romanu, “Djevojka koja se igrala vatrom”, pokretač zla je naglo probuđeni špijun i predator iz vremena hladnog rata, s kojim su društvo i država jednom davno sklopili pakt, i koji se, nakon što je njegovo djelovanje izgubilo ideološki i društvenopolitički smisao, pretvara u samog sotonu. Ali i on je, kao i slavna obitelj i obiteljska korporacija, jedan od stupova društva, nacionalne tradicije i identiteta, i on takav je, zapravo, grb i zastava zapadne demokracije, slobodne Europe, Švedske… Teško je boriti se protiv njega, pokazuje Stig Larsson, jer se, kao i u prvom slučaju, radi o borbi protiv društvenih i državnih mehanizama, uključujući tajne službe, policiju, sudstvo…
Ali ono što je kod Larssona važnije, i što je naročito poučno za slučaj Andersa Behringa Breivika, jest prikazivanje društvenih okolnosti u kojima bivaju mogući masovni zločini u ime nacionalne ili vjerske tradicije. Kroz sva tri toma trilogije Millennium teče rasprava o slobodnome i kontroliranom novinarstvu. Odmah na početku saznajemo da je Kale Blomkvist osuđen na zatvorsku kaznu, jer je oklevetao i potvorio korporacijskoga patrijarha. Bez dovoljnih dokaza u svom ga je listu optužio za kriminal, a sud je djelovao onako kako se to, valjda, i očekuje u društvima liberalnog kapitalizma. Zaštitio je kapitalista od onoga što je o njemu napisano u malom, niskotiražnom, premda vrlo utjecajnom Millenniumu. Do takve je presude, po Larssonu, moglo doći iz dva razloga, koji se međusobno prepliću: sudovi striktno djeluju u zaštiti onih koji svojim kapitalom pokreću društvo i jamče nacionalno bogatstvo i blagostanje, a veliki mediji, ucijenjeni političkom ili vlasničkom ovisnošću, zatvaraju oči pred stvarnošću koja ne odgovara njihovoj, unaprijed zadanoj slici društva, tako da je, na kraju, svako otkriće o korupciji i kriminalu u redovima društvene ili kapitalističke elite osuđeno da bude proglašeno za klevetu i potvoru.
U pozadini svih zločina, na oko tisuću i pol stranica Larssonove trilogije, su ksenofobija, rasizam, mizoginija, homofobija, nacionalizam… Sve ono, dakle, što je obuhvaćeno tradicionalnim okvirom desnice ili ekstremne desnice. Međutim, nijednom se ne radi o asocijalnom, izoliranom ili nekontroliranom djelovanju frustriranih pojedinaca, kao što se u našim medijima, valjda radi pojednostavljivanja priče, nastoji prikazati zločin Andersa Behringa Breivika. Također, nije riječ ni o kakvim međunarodnim zavjerama, ne znam kakvim neonacističkim ćelijama, kršćanskim i hitlerovskim alkaidama… Previše se dugo i ozbiljno Larsson bavio desnim ekstremizmom da bi i u fikcionalnoj prozi stvarao takve konstrukcije. Rodno mjesto ekstremističkoga političkog zločina nije negdje drugdje, nego je tu, unutar društvene zajednice. Zločin je nastao gdje i sav nacionalni ponos, gdje i sve blagodati kapitalizma, makar on, kao u Švedskoj ili u Norveškoj, bio prisiljen da funkcionira u skladu s socijalno svjesnom i obvezanom državom. I na kraju, što je silno važno, zločin je u Stiega Larssona nastao iz potiskivanja javne riječi, iz korporativnog porobljavanja medija, iz tabloidizacije. Pisac duboko vjeruje, i po svoj prilici je u pravu, da samo zdrave novine mogu biti čuvar osobnih ili manjinskih sloboda u multikulturnom društvu, kakvo je ono u Švedskoj. Njihovu ulogu ne mogu nadoknaditi ni najispravnija policija, ni najrevniji sudovi. Ničim se, osim slobodnim i prosvijećenim medijima, društvo ne može obraniti od Behringa Breivika.
U nas se Larsson čitao, uglavnom, u holivudskom ključu. Ili su se samoproglašeni književni kritičari, ništa ne razumjevši, poslužili bizarnim, premda tako čestim trikom, i krenuli su tvrditi nešto što je u suprotnosti i s duhom i sadržajem knjige, i s onim što se lako shvati u najpovršnijem čitanju, i sa zdravim razumom, na kraju. Zbog nečega, oni misle da bi se mogli proslaviti ako ustvrde da Ježeva kućica ne govori o ježevima, nego su to, ustvari, slonovi. U tom ključu ispisivanja besmislica, koje će biti suprotstavljene svemu što je u knjizi očigledno, tako su Stiega Larssona stigli proglasiti i za branitelja kapitalizma, i za lažnog ljevičara i borca za ljudska prava.
Ali, ruku na srce, postoji nešto zbog čega je nama ovdašnjima malo teško shvatiti i ono o čemu piše Larsson, i ono zbog čega puca Anders Behring Breivik. Mi, naime, živimo u izrazito monokulturnom društvu, i teško da bismo uopće mogli zamisliti kako bi to bilo kada bi se ulice Zagreba pretvorile u ulice Osla ili Stockholma. Eto, recimo ja, kada u Zagrebu sretnem crnca, kažem mu: bok, Lorens! Jer nema tko drugi biti, nego moj drug Lorens. Onih par Dinamovih crnaca ne šeću gradom, a ostalih sedamsto osamdeset tisuća Zagrepčana bijeli su, kao da ih je Tom Sawyer prekrečio već u prvom poglavlju romana. Ili ovo: kada ste posljednji put u Zagrebu vidjeli ženu sa šamijom? Znate li što je šamija? Ili Sikha? Jeste li ikada vidjeli Sikha u Zagrebu? To su oni s narančastim turbanima, a ima ih u svim europskim gradovima, od Osla do Budimpešte, da ne kažem Beograda. Zašto je to šarenilo važno za razumijevanje Stiega Larssona, ali i Andersa Behringa Breivika? Ne znate odgovor? Onda samo zamislite da vam se svakoga mjeseca izdvaja postotak iz plaće za socijalno i zdravstveno tisuća Afrikanaca, Turaka, Pakistanaca, koji su se naselili u Zagreb. I tek zatim čitajte Stiega Larssona i pokušajte shvatiti Behring Breivika, koji vreba i prijeti sa svake desete stranice ovih važnih, uzbudljivih i onespokojavajućih romana.
Je li trilogija Millennium najavila Breivika
Objavljeno 30.07. 2011.
Ovih dana više me njih upitalo, premišljajući se da l’ da napokon uzmu čitati tog famoznog Stiega Larssona, pojavljuje li se, možda, negdje u njegovoj trilogiji Anders Behring Breivik, desničar i kršćanski fanatik, koji je pobio svu onu djecu na otočiću Utoya. Znate već kako je to: čim se nešto strašno dogodi, masakr, genocid, zemljotres ili cunami, naši ljudi pomisle kako mora da je to negdje već bilo zapisano, ali, eto, nismo na vrijeme pročitali. Jednom će nas koštati glave to naše nečitanje, pregazit će nas krdo slonova ili ćemo upasti u grotlo iznenada aktiviranog vulkana, samo zato što nismo posegnuli za onom prvom knjigom u kućnoj biblioteci ili, što je još vjerojatnije, u kvartovskoj trafici, u kojoj je lijepo pisalo što će nam se dogoditi. Pa nije Larsson pisao Kremanska proročanstva, niti je konzultirao Mitra Tarabića i tako predvidio zločin na Utoyi! Ali ugrizoh se za jezik, možda tu ima nešto. Možda se, doista, na više mjesta u tisuću i nešto stranica trilogije Milenium pojavljuje i djeluje Anders Behring Breivik. Ne baš pod svojim imenom, ali prilično vjerno opisan, uz predočenje svih onih motiva koji će ga voditi u u stvarnosti. Osim toga, Larsson je, premda piše o Švedskoj a ne o Norveškoj, do u tančine, s ibsenovskim osjećajem za socijalnu dinamiku, kako obiteljsku, tako i šire društvenu, prikazao okruženje u kojem biva moguće, a u romanima čak i vrlo vjerojatno, da jedan mladić, kojega prethodno nitko nije smatrao neprilagođenim, socijalno nepoželjnim ili opasnim, ubije više od sedamdeset ljudi. Kada na takav način počnemo razmišljati o Larssonovim knjigama, ni o čemu drugom, zapravo, on nije ni pisao, nego o tome kako tipični Skandinavac kreće da uništi sve ono i sve one koji nisu dovoljno tipični.
Koliko god kritičari ili čitatelji olakih pameti mislili drukčije, ali Larsson očito nije pisao svoje romane s ambicijom da stvara bestselere i da se obogati. On je, kao i mnogi drugi ozbiljni pisci, pisao iz vlastite neostvarenosti, frustracije ili traume. Cijeloga života bavio se novinarstvom i društvenim aktivizmom, bio je stručnjak za ekstremnu desnicu i za terorizam (ali ne onaj arapski, nego ovaj europski), radio je na suzbijanju rasizma, šovinizma i ksenofobije u švedskome društvu, i u svemu tome je, zapravo, bio neuspješan, kao što su, recimo, neuspješni Zoran Pusić ili Vesna Teršelič. A neuspješni su jer ono protiv čega se bore može biti pobijeđeno samo nakon potpune kataklizme i pomicanja geoloških ploča, kao što se dogodilo 1945. I tako, sve što nije išlo u stvarnosti, Larsson je pokušao, i u najvećoj mjeri uspio, ostvariti u fikciji. Iako nije bio predodređen za pisca, napisao je djelo koje će obilježiti europsku kulturu i književnost s početka trećega milenija. Pisao je o onome što ga se doista ticalo, ali i što je, pokazalo se to i ovih dana, jedno od ključnih pitanja današnje i buduće Europe: hoće li Europljani biti nalik Andersu Behringu Breiviku ili će biti njegovi muslimanski, marksistički, multikulturni neprijatelji? Stvar je tu, doista, postavljena kao u žanrovskoj literaturi, ili je crno, ili je bijelo, ili dobro, ili zlo… Nema, naime, nikakve mogućnosti stvarnoga ili metaforičnog kompromisa i izmirenja između ubojice iz Norveške i njegovih žrtava, kao ni između Kale Blomkvista ili Lisbeth Salander, i onih protiv kojih se njih dvoje bore.
U prvom nastavku trilogije “Muškarci koji mrze žene”, Larsson konstruira tradicionalnu patricijsku švedsku porodicu, koja je nositelj kulturne tradicije i korporativnog kapitalizma, iz čije prošlosti i podsvijesti izviruju kolaboracija s nacistima i niz osobnih manijaštava i duhovnih nastranosti. Iz tog spoja psihopatologije i kulturnoga identiteta nastaju pretpostavke za masovni zločin. Istina, izvršitelj zločina nije Anders Behring Breivik, bogobojazni lumpenproleter i prvak u kompjuterskim igrama, nego patrijarh cijele korporacije i jedan od simboličnih stupova švedskoga društva, ali i to je samo stilsko-poetičko pitanje. Naime, motivi koji su vodili zločinački pohod u romanu “Muškarci koji mrze žene” zapravo su istovjetni motivima Behring Breivika. U oba slučaja riječ je o pokušaju da se očuva intaktnost bogatoga kršćanskog društva izloženog najezdi stranih elemenata, bilo muslimana, bilo onih koji – poput Kale Blomkvista – obranu obespravljenih i deklasiranih pojedinaca postavlja iznad obrane kolektiva, svejedno zove li se on klasa, društvena zajednica ili nacija.
U drugom romanu, “Djevojka koja se igrala vatrom”, pokretač zla je naglo probuđeni špijun i predator iz vremena hladnog rata, s kojim su društvo i država jednom davno sklopili pakt, i koji se, nakon što je njegovo djelovanje izgubilo ideološki i društvenopolitički smisao, pretvara u samog sotonu. Ali i on je, kao i slavna obitelj i obiteljska korporacija, jedan od stupova društva, nacionalne tradicije i identiteta, i on takav je, zapravo, grb i zastava zapadne demokracije, slobodne Europe, Švedske… Teško je boriti se protiv njega, pokazuje Stig Larsson, jer se, kao i u prvom slučaju, radi o borbi protiv društvenih i državnih mehanizama, uključujući tajne službe, policiju, sudstvo…
Ali ono što je kod Larssona važnije, i što je naročito poučno za slučaj Andersa Behringa Breivika, jest prikazivanje društvenih okolnosti u kojima bivaju mogući masovni zločini u ime nacionalne ili vjerske tradicije. Kroz sva tri toma trilogije Millennium teče rasprava o slobodnome i kontroliranom novinarstvu. Odmah na početku saznajemo da je Kale Blomkvist osuđen na zatvorsku kaznu, jer je oklevetao i potvorio korporacijskoga patrijarha. Bez dovoljnih dokaza u svom ga je listu optužio za kriminal, a sud je djelovao onako kako se to, valjda, i očekuje u društvima liberalnog kapitalizma. Zaštitio je kapitalista od onoga što je o njemu napisano u malom, niskotiražnom, premda vrlo utjecajnom Millenniumu. Do takve je presude, po Larssonu, moglo doći iz dva razloga, koji se međusobno prepliću: sudovi striktno djeluju u zaštiti onih koji svojim kapitalom pokreću društvo i jamče nacionalno bogatstvo i blagostanje, a veliki mediji, ucijenjeni političkom ili vlasničkom ovisnošću, zatvaraju oči pred stvarnošću koja ne odgovara njihovoj, unaprijed zadanoj slici društva, tako da je, na kraju, svako otkriće o korupciji i kriminalu u redovima društvene ili kapitalističke elite osuđeno da bude proglašeno za klevetu i potvoru.
U pozadini svih zločina, na oko tisuću i pol stranica Larssonove trilogije, su ksenofobija, rasizam, mizoginija, homofobija, nacionalizam… Sve ono, dakle, što je obuhvaćeno tradicionalnim okvirom desnice ili ekstremne desnice. Međutim, nijednom se ne radi o asocijalnom, izoliranom ili nekontroliranom djelovanju frustriranih pojedinaca, kao što se u našim medijima, valjda radi pojednostavljivanja priče, nastoji prikazati zločin Andersa Behringa Breivika. Također, nije riječ ni o kakvim međunarodnim zavjerama, ne znam kakvim neonacističkim ćelijama, kršćanskim i hitlerovskim alkaidama… Previše se dugo i ozbiljno Larsson bavio desnim ekstremizmom da bi i u fikcionalnoj prozi stvarao takve konstrukcije. Rodno mjesto ekstremističkoga političkog zločina nije negdje drugdje, nego je tu, unutar društvene zajednice. Zločin je nastao gdje i sav nacionalni ponos, gdje i sve blagodati kapitalizma, makar on, kao u Švedskoj ili u Norveškoj, bio prisiljen da funkcionira u skladu s socijalno svjesnom i obvezanom državom. I na kraju, što je silno važno, zločin je u Stiega Larssona nastao iz potiskivanja javne riječi, iz korporativnog porobljavanja medija, iz tabloidizacije. Pisac duboko vjeruje, i po svoj prilici je u pravu, da samo zdrave novine mogu biti čuvar osobnih ili manjinskih sloboda u multikulturnom društvu, kakvo je ono u Švedskoj. Njihovu ulogu ne mogu nadoknaditi ni najispravnija policija, ni najrevniji sudovi. Ničim se, osim slobodnim i prosvijećenim medijima, društvo ne može obraniti od Behringa Breivika.
U nas se Larsson čitao, uglavnom, u holivudskom ključu. Ili su se samoproglašeni književni kritičari, ništa ne razumjevši, poslužili bizarnim, premda tako čestim trikom, i krenuli su tvrditi nešto što je u suprotnosti i s duhom i sadržajem knjige, i s onim što se lako shvati u najpovršnijem čitanju, i sa zdravim razumom, na kraju. Zbog nečega, oni misle da bi se mogli proslaviti ako ustvrde da Ježeva kućica ne govori o ježevima, nego su to, ustvari, slonovi. U tom ključu ispisivanja besmislica, koje će biti suprotstavljene svemu što je u knjizi očigledno, tako su Stiega Larssona stigli proglasiti i za branitelja kapitalizma, i za lažnog ljevičara i borca za ljudska prava.
Ali, ruku na srce, postoji nešto zbog čega je nama ovdašnjima malo teško shvatiti i ono o čemu piše Larsson, i ono zbog čega puca Anders Behring Breivik. Mi, naime, živimo u izrazito monokulturnom društvu, i teško da bismo uopće mogli zamisliti kako bi to bilo kada bi se ulice Zagreba pretvorile u ulice Osla ili Stockholma. Eto, recimo ja, kada u Zagrebu sretnem crnca, kažem mu: bok, Lorens! Jer nema tko drugi biti, nego moj drug Lorens. Onih par Dinamovih crnaca ne šeću gradom, a ostalih sedamsto osamdeset tisuća Zagrepčana bijeli su, kao da ih je Tom Sawyer prekrečio već u prvom poglavlju romana. Ili ovo: kada ste posljednji put u Zagrebu vidjeli ženu sa šamijom? Znate li što je šamija? Ili Sikha? Jeste li ikada vidjeli Sikha u Zagrebu? To su oni s narančastim turbanima, a ima ih u svim europskim gradovima, od Osla do Budimpešte, da ne kažem Beograda. Zašto je to šarenilo važno za razumijevanje Stiega Larssona, ali i Andersa Behringa Breivika? Ne znate odgovor? Onda samo zamislite da vam se svakoga mjeseca izdvaja postotak iz plaće za socijalno i zdravstveno tisuća Afrikanaca, Turaka, Pakistanaca, koji su se naselili u Zagreb. I tek zatim čitajte Stiega Larssona i pokušajte shvatiti Behring Breivika, koji vreba i prijeti sa svake desete stranice ovih važnih, uzbudljivih i onespokojavajućih romana.