– I ti mi, nevjesta, onako usput kazuješ da si na pijaci vidjela prve kuble?! Svašta bogami – pa ti s pijace važniju vijest nisi mogla donijeti, jadna nebila. – Što znam ja majko, riba k’o riba… – Taman ‘što znaš ti’, dobro kažeš – ne znaš ti ništa. I, kubla nije ‘riba k’o riba’, nego je kubla –kubla! To zapamti za vazda. A kubla na današnji dan, 14. mart, pet dana prije pašine, kubla je mimo kuble, kao što je onaj ko je jede paša mimo paše. – Kakav sad paša? – E jadna ja, a đe si ti rasla, pa ništa naučila nisi! Skadarski je paša – slušaj me dobro – 19. marta, na prvi dan proljeća, morao imati na trpezi kublu ili su lećele ribarske glave. A mi je imamo na pijaci pet dana ranije i ti onako, ka’ da nećeš: ‘ima kuble’… Donesi mi bošču. – Ne bole te sad noge, a? Kako ćeš do pijace? – Ne brini ti ništa, nego mi pripremi jednu tanku tršljaku. – Gledaj ovamo i pamti: kubla se ne reže po trbuhu, nego kod glave i tuda se vade iznutrice. Zvona moraju ostati zatvorena, da bi se mogla nanizati na trsku ili špagu da se cijede makar dva sata. Onda naložiš vatru u dno baste, sadžak, veliki tiganj i u mnogo maslinovog pržiš je dok je dobro isušiš. Nikako u brašno, slušaš li me? – Ao, koji marifeti kao da se sarajlija sprema, a ne jedna obična plava riba, puna drača. Talijani za kublu kažu… – Talijani kažu? Pomeni mi ih još jednom – oni nešto znaju? Na jade smo bili da od njih sačuvamo đevojke za vrijeme okupacije… Nema bolje ribe od kuble i tek ćeš vidjet kakva je kad je sad neki dan sasušim u tavi s lovorikom…
* * *
– Majko, što ima lijepog mladog lista na amerikanki: sija, a puca pod prste k’o staklo. Što bi jedan dobar japrak mogle da savijemo. Otkad ga nismo spremale, baš sam poželjela… – Jes’, dobro si, list od loze je taman na vrijeme, ali luk nije. Za dobar japrak treba stari luk, kad oslača. Proljetnji japrak vazda bude malo kiselkast. Nego, sad je vrijeme da se nabere list i da ga spremimo u salamuru. Zapamti: deset listova omotaš jedanaestim, kao da motaš japrake, pa u teglu. Čekaće jesen i slatki crveni luk iz Krajine ili Crmnice. Vidjećeš ti što je ‘trc’ japrak. – Trt japrak? – Trc, trc, ne trt, jezik ti se osušio. ‘Trc’, jer svakojeg kad smotam stisnem šakom i ocijedim, pa se poslije, kad se raskuva, drži kao orah. Čvrst, okrugao, iz komada, da ga sa bedema bačiš neće se raspast, a u usta se topi. Ako japrak ne saviješ kako treba, možeš iz lonca da ga jedeš kašikom kao čorbu s orizom.
* * *
– Cijelo proljeće se ubismo od ovog zeleniša: od koprive i sljeza, do mladog luka i salate, a nevjesto moja meso ‘oće i mesa. Donesi ti meni iz Elezove kasapnice jagnjetine zoganjske, ono tanko oko rebara. Nemoj bježat od masnoga, mora malo… – Uh, kakva je, fala bogu da i ti doneseš nešto da valja. Fin ti je komad Lezo odrezao, odličan. Zna on kome nosiš. – Hoćemo li ispeći to meso? Ima i mladog krompira… – Ne znam, pusti me sad da ga malo gledam i razmislim. Mislim da je najbolje za Elbasan tavu. Jes’: domaća jaja što je donijela Tone, kiselo mlijeko od Hasanaga, kočanska riža, pokoje zrno… mmmm. Tako ćemo: stavi meso da se raskuva. – Majko, što je oko ovog komada mesa crveni končić? – Ja omotala, baš mi se taj komad sviđa. Ne no ću pustit da mi se u tavi izgubi ispod jaja, kad ono narastu do pola furune, pa da mi ga ko drugi ugrabi. Bog je prvo sebi bradu stvorio.. -E pa svašta.
* * *
– Puca pijaca od voća i povrća. Bog dao, ali pustio ovu vrućinu, jedva sam se s pijace dovukla. U golu sam vodu. – Bogami ćeš opet, čini mi se: ne vidim da si bamije donijela. Paprike – dobre, patlidžan i paradajz taman kako treba, a bamije? A za njih sam te najviše i poslala. – Uh, crkla ja. Imala sam ih pred sobom i čak ih pucala prstima. Pršte! Nego me neko zamaja pričom i evo dođoh bez njih. – ‘Ajd sad ti, blago meni, polako opet, a ja ću pripremiti luk i paradajz. Kap sirćeta više ili manje čini bamije ovakve ili onakve, zapamti. – Sve ću da zapamtim, a najviše ovaj put do pijace. – Za dobre bamije ni Stambol nije daleko. Nego, ‘ajde ti polako. Dva niza na žukvi, nemoj u refuz uzet. Nikako.
* * *
– Hava, jeste li kući? Jesu li ovo mirisi iz tvoje kužine – cijela ulica miriše. – Miriše, komšija, miriše, kako neće kad sam pola dana grlice čistila. Sad su pustile sokove i miriše u tavi s orizom. Sjedi Imer, zapali… Nevjesta pristavi kafu. – Ah, moja Hava, podsjeti me ovaj miris da ti pričam: ti znaš kakve ja puške i kerove imam? – Znam, kako ne bih znala. Cijeli svijet to zna. – E, ti znaš kakav sam ja lovac. Izađem ja sad jedno jutro na grlice i prepelice. Zaduvao prvi septembarski sjever, a ja se namjestio i čekam. Kad, evo ih, dolijeću. Ja ‘bam’ jednu pušku – devet komada, ‘bam’ drugu, šesnaest. Te onda bama-bama, pokrih livadu perjem. Natovari ja to na konja, dva puna koša ptica, pa usput kome pet, kome petnaest, sve razdijelih. Ne ostavih sebi ni komada, bar za čorbu… A vidi kako je to zamirisalo. – Uzmi ti, blago meni, tvoje čuvene puške, pa pođi nalovi sebi. Mirisaće i kod tebe, a nama su u tavi taman na broj. Nevjesta, hoće li ta kafa?
* * *
– Volim, stara moja, jesen zbog skakavice. Opkolili su jutros na Bojanu preko dvadeset kvintala: čista, k’o srebro, puna butarge. Donijeh ove tri. – Uh, što su dobre. Znaš ti izabrat, mužu moj, znaš: dva muška i jedna ženska puna butarge… Kapamah!. Kapamah i gotovo. Grijeh je ove prve pržit, jer sam se tave i safta za umakanje uželjela. A luk sladak, auuuu.. – Kako ti kažeš, stara. Ja i da mi se ne sviđa moram ćutat ako si ti nanijetila. Neka bude kapamah. Samo, ako možeš bar ove dvije butarge da mi ispržiš? – Može, može, mada i u tavi su dobre… Ali, mužu se mora ugađati. Vazda sam ti ugađala. – A jesi Hava zaista. Sve se vazda kuvalo meni na volju. – E, jest bogami…
* * *
– Svratih na cigar duvana i malo muhabeta. Ti si, Hava čovjek-žena, s tobom se uvijek sit napričam. – Bujrum Imer, bujrum… Nevjesta… kafu… – Uh što je zahladilo, smrzlo, a ovdje se raspalio šporet – milina. Kod tebe, Hava, vazda lijepo miriše. Ovo je – da pogodim – divlja guska u loncu? – Nije nego patak i patka, a nevjesta je razvukla jufke za petu. – Au, biće peta do koljena. Volim je više no išta, ali mi je bog dao ludu glavu: ulovim toga pernatoga da ne znam prebrojat, ali sve razdijelim. – A znam, niko ne daruje kao ti. Priča se o tome. – Da ti pričam: odem ti ja juče na solanu u lov na patke i guske. Prikradem se, pogledam: popadale ptice na bazen i miruju. Mogu da biram hoću li gusku ili gusana, patka ili patku, ali ja pametan! Vidim da je počelo da mrzne, pa neću morat da trošim metke. Samo sačekah pola sata da led zakuje noge guskama i patkama. Ja onda priđi, uzmi makaze i beri, beri… napunih… – Dva puna koša. – E, i onda – moja luda glava – usput kome dvije, kome tri, kući ništa ne donijeh. A vidiš, mogla je i kod mene danas peta da miriše, mogao sam i ja da danas jedem patku. – Lako je meni za tebe, dobri moj komšija, braćeš ti patke opet. Ove s mog šporeta ćemo mi jesti jer ti mi nismo lovci..
* * *
– Što bismo mogle sjutra da spremamo, nevjesto, dobra moja? – Uh majko, znaš li ti išta drugo osim da kuvaš i jedeš? – A što, zar ima i štogod drugo?
Kalendar moje babe
– I ti mi, nevjesta, onako usput kazuješ da si na pijaci vidjela prve kuble?! Svašta bogami – pa ti s pijace važniju vijest nisi mogla donijeti, jadna nebila.
– Što znam ja majko, riba k’o riba…
– Taman ‘što znaš ti’, dobro kažeš – ne znaš ti ništa. I, kubla nije ‘riba k’o riba’, nego je kubla –kubla! To zapamti za vazda. A kubla na današnji dan, 14. mart, pet dana prije pašine, kubla je mimo kuble, kao što je onaj ko je jede paša mimo paše.
– Kakav sad paša?
– E jadna ja, a đe si ti rasla, pa ništa naučila nisi! Skadarski je paša – slušaj me dobro – 19. marta, na prvi dan proljeća, morao imati na trpezi kublu ili su lećele ribarske glave. A mi je imamo na pijaci pet dana ranije i ti onako, ka’ da nećeš: ‘ima kuble’… Donesi mi bošču.
– Ne bole te sad noge, a? Kako ćeš do pijace?
– Ne brini ti ništa, nego mi pripremi jednu tanku tršljaku.
– Gledaj ovamo i pamti: kubla se ne reže po trbuhu, nego kod glave i tuda se vade iznutrice. Zvona moraju ostati zatvorena, da bi se mogla nanizati na trsku ili špagu da se cijede makar dva sata. Onda naložiš vatru u dno baste, sadžak, veliki tiganj i u mnogo maslinovog pržiš je dok je dobro isušiš. Nikako u brašno, slušaš li me?
– Ao, koji marifeti kao da se sarajlija sprema, a ne jedna obična plava riba, puna drača. Talijani za kublu kažu…
– Talijani kažu? Pomeni mi ih još jednom – oni nešto znaju? Na jade smo bili da od njih sačuvamo đevojke za vrijeme okupacije… Nema bolje ribe od kuble i tek ćeš vidjet kakva je kad je sad neki dan sasušim u tavi s lovorikom…
* * *
– Majko, što ima lijepog mladog lista na amerikanki: sija, a puca pod prste k’o staklo. Što bi jedan dobar japrak mogle da savijemo. Otkad ga nismo spremale, baš sam poželjela…
– Jes’, dobro si, list od loze je taman na vrijeme, ali luk nije. Za dobar japrak treba stari luk, kad oslača. Proljetnji japrak vazda bude malo kiselkast. Nego, sad je vrijeme da se nabere list i da ga spremimo u salamuru. Zapamti: deset listova omotaš jedanaestim, kao da motaš japrake, pa u teglu. Čekaće jesen i slatki crveni luk iz Krajine ili Crmnice. Vidjećeš ti što je ‘trc’ japrak.
– Trt japrak?
– Trc, trc, ne trt, jezik ti se osušio. ‘Trc’, jer svakojeg kad smotam stisnem šakom i ocijedim, pa se poslije, kad se raskuva, drži kao orah. Čvrst, okrugao, iz komada, da ga sa bedema bačiš neće se raspast, a u usta se topi. Ako japrak ne saviješ kako treba, možeš iz lonca da ga jedeš kašikom kao čorbu s orizom.
* * *
– Cijelo proljeće se ubismo od ovog zeleniša: od koprive i sljeza, do mladog luka i salate, a nevjesto moja meso ‘oće i mesa. Donesi ti meni iz Elezove kasapnice jagnjetine zoganjske, ono tanko oko rebara. Nemoj bježat od masnoga, mora malo…
– Uh, kakva je, fala bogu da i ti doneseš nešto da valja. Fin ti je komad Lezo odrezao, odličan. Zna on kome nosiš.
– Hoćemo li ispeći to meso? Ima i mladog krompira…
– Ne znam, pusti me sad da ga malo gledam i razmislim. Mislim da je najbolje za Elbasan tavu. Jes’: domaća jaja što je donijela Tone, kiselo mlijeko od Hasanaga, kočanska riža, pokoje zrno… mmmm. Tako ćemo: stavi meso da se raskuva.
– Majko, što je oko ovog komada mesa crveni končić?
– Ja omotala, baš mi se taj komad sviđa. Ne no ću pustit da mi se u tavi izgubi ispod jaja, kad ono narastu do pola furune, pa da mi ga ko drugi ugrabi. Bog je prvo sebi bradu stvorio..
-E pa svašta.
* * *
– Puca pijaca od voća i povrća. Bog dao, ali pustio ovu vrućinu, jedva sam se s pijace dovukla. U golu sam vodu.
– Bogami ćeš opet, čini mi se: ne vidim da si bamije donijela. Paprike – dobre, patlidžan i paradajz taman kako treba, a bamije? A za njih sam te najviše i poslala.
– Uh, crkla ja. Imala sam ih pred sobom i čak ih pucala prstima. Pršte! Nego me neko zamaja pričom i evo dođoh bez njih.
– ‘Ajd sad ti, blago meni, polako opet, a ja ću pripremiti luk i paradajz. Kap sirćeta više ili manje čini bamije ovakve ili onakve, zapamti.
– Sve ću da zapamtim, a najviše ovaj put do pijace.
– Za dobre bamije ni Stambol nije daleko. Nego, ‘ajde ti polako. Dva niza na žukvi, nemoj u refuz uzet. Nikako.
* * *
– Hava, jeste li kući? Jesu li ovo mirisi iz tvoje kužine – cijela ulica miriše.
– Miriše, komšija, miriše, kako neće kad sam pola dana grlice čistila. Sad su pustile sokove i miriše u tavi s orizom. Sjedi Imer, zapali… Nevjesta pristavi kafu.
– Ah, moja Hava, podsjeti me ovaj miris da ti pričam: ti znaš kakve ja puške i kerove imam?
– Znam, kako ne bih znala. Cijeli svijet to zna.
– E, ti znaš kakav sam ja lovac. Izađem ja sad jedno jutro na grlice i prepelice. Zaduvao prvi septembarski sjever, a ja se namjestio i čekam. Kad, evo ih, dolijeću. Ja ‘bam’ jednu pušku – devet komada, ‘bam’ drugu, šesnaest. Te onda bama-bama, pokrih livadu perjem. Natovari ja to na konja, dva puna koša ptica, pa usput kome pet, kome petnaest, sve razdijelih. Ne ostavih sebi ni komada, bar za čorbu… A vidi kako je to zamirisalo.
– Uzmi ti, blago meni, tvoje čuvene puške, pa pođi nalovi sebi. Mirisaće i kod tebe, a nama su u tavi taman na broj. Nevjesta, hoće li ta kafa?
* * *
– Volim, stara moja, jesen zbog skakavice. Opkolili su jutros na Bojanu preko dvadeset kvintala: čista, k’o srebro, puna butarge. Donijeh ove tri.
– Uh, što su dobre. Znaš ti izabrat, mužu moj, znaš: dva muška i jedna ženska puna butarge… Kapamah!. Kapamah i gotovo. Grijeh je ove prve pržit, jer sam se tave i safta za umakanje uželjela. A luk sladak, auuuu..
– Kako ti kažeš, stara. Ja i da mi se ne sviđa moram ćutat ako si ti nanijetila. Neka bude kapamah. Samo, ako možeš bar ove dvije butarge da mi ispržiš?
– Može, može, mada i u tavi su dobre… Ali, mužu se mora ugađati. Vazda sam ti ugađala.
– A jesi Hava zaista. Sve se vazda kuvalo meni na volju.
– E, jest bogami…
* * *
– Svratih na cigar duvana i malo muhabeta. Ti si, Hava čovjek-žena, s tobom se uvijek sit napričam.
– Bujrum Imer, bujrum… Nevjesta… kafu…
– Uh što je zahladilo, smrzlo, a ovdje se raspalio šporet – milina. Kod tebe, Hava, vazda lijepo miriše. Ovo je – da pogodim – divlja guska u loncu?
– Nije nego patak i patka, a nevjesta je razvukla jufke za petu.
– Au, biće peta do koljena. Volim je više no išta, ali mi je bog dao ludu glavu: ulovim toga pernatoga da ne znam prebrojat, ali sve razdijelim.
– A znam, niko ne daruje kao ti. Priča se o tome.
– Da ti pričam: odem ti ja juče na solanu u lov na patke i guske. Prikradem se, pogledam: popadale ptice na bazen i miruju. Mogu da biram hoću li gusku ili gusana, patka ili patku, ali ja pametan! Vidim da je počelo da mrzne, pa neću morat da trošim metke. Samo sačekah pola sata da led zakuje noge guskama i patkama. Ja onda priđi, uzmi makaze i beri, beri… napunih…
– Dva puna koša.
– E, i onda – moja luda glava – usput kome dvije, kome tri, kući ništa ne donijeh. A vidiš, mogla je i kod mene danas peta da miriše, mogao sam i ja da danas jedem patku.
– Lako je meni za tebe, dobri moj komšija, braćeš ti patke opet. Ove s mog šporeta ćemo mi jesti jer ti mi nismo lovci..
* * *
– Što bismo mogle sjutra da spremamo, nevjesto, dobra moja?
– Uh majko, znaš li ti išta drugo osim da kuvaš i jedeš?
– A što, zar ima i štogod drugo?