Ja, otac/4

Gdje vam je IKOM, sunce li vam žarko?

Svakom je roditelju drago kad čuje da mu je dijete dobro odgojeno. I meni se to povremeno dogodi, ali još uvijek nisam odgonetnuo – kako, usprkos našem odgoju, nisu postali razmaženi divljaci? Da stvar bude gora, kažu da bake dodatno razmaze djecu. Prošlo su ljeto moji proveli s čak dvije, a tu je i djed kojega klinci obožavaju. Još su im davno napisali nevještim rukopisom: “Dragi dedo i baka, mi vas jako volimo jer nam stalno kupovate stvari!” Pa kako ste mogli napisati takvu materijalističku poruku, pitam ih danas. Pa kaj hoćeš, vele, rekli smo da ih volimo.

Pitam se kako su nakon sveg tog maženja ispali normalni? Kako današnju djecu uopće naučiti disciplini? Mi koji smo bili u vojsci, vjerujući da je to dobro za njih, nastojimo im usaditi barem osnovne zapovijedi, kao običaj uvesti jutarnje postrojavanje i dizanje državne zastave, osobnu higijenu, istresanje ćebadi (pospremanje sobe) i ostale elementarne stvari u životu. No, sva ta vojna logistika na kraju se okrene protiv nas.

Ne bih li im dočarao barem nekakav stres, namršten i ljut pokušavao sam imitirati zapovjednike jedne bivše vojske i derao se iz svega glasa: Gde vam je, bre, oprema pre odlaska na plažu? Kakva oprema, tata? Pa, zna se – IKOM – igla, konac, ogledalo, maramica, sunce li vam žarko!!! Pogledaju se, pa prasnu u smijeh. Jednostavno ih ne mogu uplašiti. Ovi moji su izgubljen slučaj.

*

Nemoj više ići na posao

Opći trend iživljavanja poslodavaca nad zaposlenicima gledaju iz svog kuta i djeca. A tu je i ta kriza. Filip je zove “griza” i misli da je to nešto jestivo. Ipak, kada smo nakon dolaska s posla nervozni i ljuti, neprocjenjiva je dječja sposobnost recikliranja stresa i negativnih emocija. Dođu, zagrle te i kažu: Opet su te ljutili oni “dubili”, nemoj više ići na posao. Pa od čega ćemo živjeti, kažem, istovremeno misleći kako dijete zapravo predlaže najlogičnije rješenje? Eeee, nemaš ti pojma tata ko’lke ja imam novce u svojoj kasici.

Sa svojih šest godina Petra se čudila kako je moguće da se ljudi besplatno voze u lijepim panoramskim staklenim liftovima poslovne zgrade i još za to dobiju plaću. Kada je to slučajno čuo vlasnik jedne velike kompanije, komentirao je da ozbiljno razmišlja o naplati korištenja liftova zaposlenicima.

Zanimljiv je i odnos prema imovini. Filipe, ostavio si svoj PSP na kiši, pokvarit će se i što ćeš onda. Nema veze, kupil buš mi novi. Pa, nemamo novaca. Pa, onda ću se igrat s nečim drugim, a možeš mi kupit i još Legića. Za njih stvarno nema nerješivih problema.

Jedan dio dječjeg shvaćanja očekivano je naivan i dobronamjeran (razbit ću kasicu), a drugi dio koji se vjerojatno tiče njihove razvijene emocionalne inteligencije, često dovodi do nevjerojatno jednostavnih i točnih zaključaka.

Filip me pita: Ne misliš tata da je šef na tom tvom poslu malo glup? Iako naizgled naivna, djeca često pogode u srž problema. Možda bismo ih trebali ozbiljnije slušati, pomiriti se sa stvarnošću, pa će i nama biti lakše.

*

Shvatit će kad porastu

Mada moja djeca, kao i njihovi vršnjaci, imaju ego veličine nebodera, primijetio sam da su natprosječno suosjećajni i posebno osjetljivi na nepravdu. Petra se odmalena uvijek namjerno družila s autsajderima u grupi, onima koje su popularne djevojčice odbacile iz ekipe jer nisu bile dovoljno “cool”, nisu nosile skupu markiranu odjeću niti su imale najnovije igrače konzole. Slično je i s Filipom. Iako vragolast momak pun trikova, uvijek štiti mlađe od sebe, pomaže im da obuku šlapice i brine se za slične sitnice, do te mjere da su nas u vrtiću uvijek pitali da li je on tako dobar i kod kuće.

Baš zbog te pažnje da nečim ne povrijede drugoga, bila mi je zanimljiva njihova reakcija kad su čuli kako su urednici odbili našu prošlu kolumnu. Tema je bila – kako djeca doživljavaju stres koji njihovi roditelji donose s posla, pa je Filip za poslodavce koji se bezrazložno iživljavaju na zaposlenicima – rekao da su glupi. Objasnio sam im da se zbog toga, čini se, netko uvrijedio i pitao ih misle li možda da to nije bilo pristojno. Uslijedila je pauza za duboko razmišljanje, nakon koje Filip reče: Ali, zašto se ljute kad je to istina?

Iako razmjerno pametni, moji klinci su ponekad naivni. Pa, djeco draga, rekoh očinski blago i pokroviteljski mazeći Filipa po kosici, kud bi novine došle da objavljuju samo istinu. Gledali su me u čudu. Shvatit će kad još malo porastu.

Zoran Kolak 29. 01. 2012.