U ona vremena, u anamo onoj zemlji, i slabi su filmovi znali biti dobri i važni. Eto, recimo, film Zdravka Velimirovića “Derviš i smrt”, premijerno prikazan 14. srpnja 1974. na festivalu u Puli, s Vojom Mirićem i Borisom Dvornikom u glavnim ulogama. Bila je to već druga ekranizacija prekretničkoga romana Meše Selimovića. Dvije godine ranije prikazana je televizijska serija “Derviš i smrt”, koju je režirao Sava Mrmak, a šejha Ahmeda Nurudina igrao je Zoran Radmilović. Iako je Velimirovićev film osvojio nekoliko zlatnih arena, uključujući i arenu za režiju, iako je bio jugoslavenski kandidat za Oscara, i dobro je dočekan i od publike, i od službene politike, teško je reći koji je od dva Derviša bio promašeniji. Onaj Mrmkov, u kojemu se šejh Nurudin ponaša kao gnjevni histerik, ili onaj drugi, u kojemu se Voja Mirić, lijep i elegantan, s bijelom ahmedijom na glavi, kreće po avlijama, doksatima i bosanskim gostinskim sobama (kao da je scenografija bila posuđena iz Zemaljskoga muzeja u Sarajevu), kao da ga sa strane fotografiraju senzacija vazda željni japanski turisti. Doista, Velimirovićev “Derviš i smrt” na trenutke podsjeća na one blesave igrokaze, kakve Hrvatska turistička zajednica ili kakva slična firma priređuju turistima, kada svi u nekakvom Dubrovniku ili u Đurđevcu navuku na sebe opravu lokalnoga folklornog društva, i onda zbunjenu strančadiju gnjave nekim svojim savršeno nerazumljivim folklornim pripovijestima. Film je to bez tragike i bez pravoga razloga, posve nesubverzivan, premda je snimljen po jednome od najsubverzivnijih književnih djela jugoslavenskoga socijalizma. Folklorna prošlost bila je Meši Selimoviću samo okvir za njegovu vrlo osobnu i aktualnu priču, a u ekranizaciji nije bilo ničega osim – folklorne prošlosti. Čak je tu i Olivera Katarina nešto pjevala, pa se, pred derviševim očima, odvila i tačka trbušnoga plesa…
Ali, ipak, i tako slab, taj film je za nas dobar i važan. Osim što ga danas gledamo lakše nego što smo ga, kao djeca u nižim razredima osmoljetke, gledali prije skoro četrdeset godina (dvd s filmom može se naći u Konzumovim supermarketima, u velikim trgovačkim centrima, u neobičnoj kolekciji jugoslavenskoga filmskog treša, u kojoj se nađe i pokoji istinski biser), u Velimirovićevom filmu postoji jedna uloga, postoji jedan lik, koji je dovoljan da filmskoj prikazbi, prikazi, a pomalo i nakazi načinjenoj od Selimovićeva romana, pruži vrijedan razlog postojanja. To je lik Hasana, kojeg je odigrao Boris Dvornik.
Uz Kamila Emeričkog i Andrićeva fra Petra, Vekovića iz Davičove “Pesme” i brojgelovsku galeriju Raosovih protagonista, ili prije sviju nabrojanih, Hasan mi je, otkako čitam, najdraži i najfascinantiji lik u književnosti, ili u književnostima pisanim na ovom, evo ovdje, jeziku. Neobičan, drukčiji, kao neki okašnjeli pikaro, orijentalni Felix Krull, on kao da se omaknuo Meši Selimoviću. A možda se, doista, i jest omaknuo, pa se onda i sva genijalnost književna Selimovićeva zapravo – omaknula. Može biti, kažem, da je tako, jer zašto bismo misliti, nemamo nikakvog razloga, da pisci namjerno i s umišljajem pišu svoja najveća djela. Ima u svemu tome i slučaja, ili Božjega rukopisa, što je na koncu isto, samo što ateisti Boga zovu jednim imenom, a vjernici nekim drugim. No, kako god, Bog je, ili slučaj, pomogao ateistu Selimoviću da mu se ukaže Hasan. Taj vedri i otvoreni vjetrogonja, kojega unutrašnja gravitacija i mutni kiridžijski (ili krijumčarski) poslovi vuku prema jugu, prema moru i Mediteranu, pa se otamo, u bosanske i orijentalne magle, vraća sav osunčan, iznutra i izvana, u roman “Derviš i smrt” unosi onu dimenziju koja tu knjigu, ali doista, čini genijalnom. Naime, on u priču o totalitarizmu i o dogmi, o ljudskoj pokvarenosti i o bezdušnome karakteru svake vlasti, u priču o političkome islamu i o komunizmu, o svemu onome ozbiljnom, mračnom i hladnom, sentencionalnom i mudrom, o čemu ste već i u školi učili na satovima lektire posvećenim Selimovićevom romanu, unosi i jednu, atmosferom, tonom i sentimentom, suprotnu priču, priču o prijateljstvu. “Derviš i smrt” je, naime, i roman o prijateljstvu, a kako je istovremeno i mračni roman o totalitarizmu i o dogmi, to je onda i najljepši roman o prijateljstvu. O, kako li se samo na tom mraku dobro vidi Hasan, nasmijani prevejanac i prijatelj načinjen od sve samih poroka, sitnih i nevažnih ljudskih mana. Da nije njega, Hasana, teško bi se mogao čitati Selimovićev “Derviš i smrt”. Iako bi, vjerojatno, u povijesti nekoliko književnosti i jednoga jezika bio jednako važan, ne bi nikada postao taj vekivečni, neprolazni bestseler, što zacijelo jest. Hasan je onaj koji Nurudinovu priču čini ljudskom. On je taj koji čitatelja u njegovim životnim razočaranjima, izdajama i samoćama vraća romanu. Jer nismo mi ničim nalik Ahmedu Nurudinu, jer ni naše nesreće nisu tako velike i historijski zadane, ali sve u nama i u našim sitnim građanskim životima žudi za – Hasanom.
Ako je Zdravko Velimirović, vođen diktatom vremena, a ograničen tko zna kakvim i kojim osobnim ograničenjima, promašio skoro sve svojoj ekranizaciji Selimovićeva romana, pogodio je s Hasanovim likom. Pogodio je i s izborom glumca, i s načinom na koji ga je vodio kroz priču. Kada danas čitam roman, u njemu ne vidim ništa od filma, niti mi, kako to često biva, lica glumaca zamjenjuju imaginirana lica književnih likova. Ali Hasana uvijek vidim s licem Borisa Dvornika.
Nakon što je pred kraj života postao slavan, i nakon što se preselio (ili izbjegao, prebjegao…) u Beograd, Selimović je govorio da mu je želja napisati roman o Hasanu. Nije ga napisao, i šteta da nije. U ova smutna i mračna vremena, među pogani koja se odriče prijatelja kada, potvoreni, završe u Remetincu, u ovu maglenu hrvatsku jesen, uz karamarkiranje partizanskih zločina i uz predizborne čežnje sve te sitne katoličke čeljadi, koja bi rado zavela neku svoju diktaturicu, u kojoj bi, kao i u svakoj diktaturi, brat izdao brata, dok bi se prijateljstvo smatralo činom veleizdaje, u ova već kasna doba, pred san, bilo bi lijepo čitati roman o Hasanu. Ili imati Hasana za prijatelja.
Hasan
U ona vremena, u anamo onoj zemlji, i slabi su filmovi znali biti dobri i važni. Eto, recimo, film Zdravka Velimirovića “Derviš i smrt”, premijerno prikazan 14. srpnja 1974. na festivalu u Puli, s Vojom Mirićem i Borisom Dvornikom u glavnim ulogama. Bila je to već druga ekranizacija prekretničkoga romana Meše Selimovića. Dvije godine ranije prikazana je televizijska serija “Derviš i smrt”, koju je režirao Sava Mrmak, a šejha Ahmeda Nurudina igrao je Zoran Radmilović. Iako je Velimirovićev film osvojio nekoliko zlatnih arena, uključujući i arenu za režiju, iako je bio jugoslavenski kandidat za Oscara, i dobro je dočekan i od publike, i od službene politike, teško je reći koji je od dva Derviša bio promašeniji. Onaj Mrmkov, u kojemu se šejh Nurudin ponaša kao gnjevni histerik, ili onaj drugi, u kojemu se Voja Mirić, lijep i elegantan, s bijelom ahmedijom na glavi, kreće po avlijama, doksatima i bosanskim gostinskim sobama (kao da je scenografija bila posuđena iz Zemaljskoga muzeja u Sarajevu), kao da ga sa strane fotografiraju senzacija vazda željni japanski turisti. Doista, Velimirovićev “Derviš i smrt” na trenutke podsjeća na one blesave igrokaze, kakve Hrvatska turistička zajednica ili kakva slična firma priređuju turistima, kada svi u nekakvom Dubrovniku ili u Đurđevcu navuku na sebe opravu lokalnoga folklornog društva, i onda zbunjenu strančadiju gnjave nekim svojim savršeno nerazumljivim folklornim pripovijestima. Film je to bez tragike i bez pravoga razloga, posve nesubverzivan, premda je snimljen po jednome od najsubverzivnijih književnih djela jugoslavenskoga socijalizma. Folklorna prošlost bila je Meši Selimoviću samo okvir za njegovu vrlo osobnu i aktualnu priču, a u ekranizaciji nije bilo ničega osim – folklorne prošlosti. Čak je tu i Olivera Katarina nešto pjevala, pa se, pred derviševim očima, odvila i tačka trbušnoga plesa…
Ali, ipak, i tako slab, taj film je za nas dobar i važan. Osim što ga danas gledamo lakše nego što smo ga, kao djeca u nižim razredima osmoljetke, gledali prije skoro četrdeset godina (dvd s filmom može se naći u Konzumovim supermarketima, u velikim trgovačkim centrima, u neobičnoj kolekciji jugoslavenskoga filmskog treša, u kojoj se nađe i pokoji istinski biser), u Velimirovićevom filmu postoji jedna uloga, postoji jedan lik, koji je dovoljan da filmskoj prikazbi, prikazi, a pomalo i nakazi načinjenoj od Selimovićeva romana, pruži vrijedan razlog postojanja. To je lik Hasana, kojeg je odigrao Boris Dvornik.
Uz Kamila Emeričkog i Andrićeva fra Petra, Vekovića iz Davičove “Pesme” i brojgelovsku galeriju Raosovih protagonista, ili prije sviju nabrojanih, Hasan mi je, otkako čitam, najdraži i najfascinantiji lik u književnosti, ili u književnostima pisanim na ovom, evo ovdje, jeziku. Neobičan, drukčiji, kao neki okašnjeli pikaro, orijentalni Felix Krull, on kao da se omaknuo Meši Selimoviću. A možda se, doista, i jest omaknuo, pa se onda i sva genijalnost književna Selimovićeva zapravo – omaknula. Može biti, kažem, da je tako, jer zašto bismo misliti, nemamo nikakvog razloga, da pisci namjerno i s umišljajem pišu svoja najveća djela. Ima u svemu tome i slučaja, ili Božjega rukopisa, što je na koncu isto, samo što ateisti Boga zovu jednim imenom, a vjernici nekim drugim. No, kako god, Bog je, ili slučaj, pomogao ateistu Selimoviću da mu se ukaže Hasan. Taj vedri i otvoreni vjetrogonja, kojega unutrašnja gravitacija i mutni kiridžijski (ili krijumčarski) poslovi vuku prema jugu, prema moru i Mediteranu, pa se otamo, u bosanske i orijentalne magle, vraća sav osunčan, iznutra i izvana, u roman “Derviš i smrt” unosi onu dimenziju koja tu knjigu, ali doista, čini genijalnom. Naime, on u priču o totalitarizmu i o dogmi, o ljudskoj pokvarenosti i o bezdušnome karakteru svake vlasti, u priču o političkome islamu i o komunizmu, o svemu onome ozbiljnom, mračnom i hladnom, sentencionalnom i mudrom, o čemu ste već i u školi učili na satovima lektire posvećenim Selimovićevom romanu, unosi i jednu, atmosferom, tonom i sentimentom, suprotnu priču, priču o prijateljstvu. “Derviš i smrt” je, naime, i roman o prijateljstvu, a kako je istovremeno i mračni roman o totalitarizmu i o dogmi, to je onda i najljepši roman o prijateljstvu. O, kako li se samo na tom mraku dobro vidi Hasan, nasmijani prevejanac i prijatelj načinjen od sve samih poroka, sitnih i nevažnih ljudskih mana. Da nije njega, Hasana, teško bi se mogao čitati Selimovićev “Derviš i smrt”. Iako bi, vjerojatno, u povijesti nekoliko književnosti i jednoga jezika bio jednako važan, ne bi nikada postao taj vekivečni, neprolazni bestseler, što zacijelo jest. Hasan je onaj koji Nurudinovu priču čini ljudskom. On je taj koji čitatelja u njegovim životnim razočaranjima, izdajama i samoćama vraća romanu. Jer nismo mi ničim nalik Ahmedu Nurudinu, jer ni naše nesreće nisu tako velike i historijski zadane, ali sve u nama i u našim sitnim građanskim životima žudi za – Hasanom.
Ako je Zdravko Velimirović, vođen diktatom vremena, a ograničen tko zna kakvim i kojim osobnim ograničenjima, promašio skoro sve svojoj ekranizaciji Selimovićeva romana, pogodio je s Hasanovim likom. Pogodio je i s izborom glumca, i s načinom na koji ga je vodio kroz priču. Kada danas čitam roman, u njemu ne vidim ništa od filma, niti mi, kako to često biva, lica glumaca zamjenjuju imaginirana lica književnih likova. Ali Hasana uvijek vidim s licem Borisa Dvornika.
Nakon što je pred kraj života postao slavan, i nakon što se preselio (ili izbjegao, prebjegao…) u Beograd, Selimović je govorio da mu je želja napisati roman o Hasanu. Nije ga napisao, i šteta da nije. U ova smutna i mračna vremena, među pogani koja se odriče prijatelja kada, potvoreni, završe u Remetincu, u ovu maglenu hrvatsku jesen, uz karamarkiranje partizanskih zločina i uz predizborne čežnje sve te sitne katoličke čeljadi, koja bi rado zavela neku svoju diktaturicu, u kojoj bi, kao i u svakoj diktaturi, brat izdao brata, dok bi se prijateljstvo smatralo činom veleizdaje, u ova već kasna doba, pred san, bilo bi lijepo čitati roman o Hasanu. Ili imati Hasana za prijatelja.