Ovo je vjerojatno posljedni izvještaj iz Balature. Ako se ne dogodi čudo, onda naš književni hotel neće preživjeti. Čak ne znam koje čudo bi se moglo dogoditi da se tu još nešto spasi. I da se nađe netko tko želi nastaviti. Do sad se čovjek kojemu treba hotel tipa “kulturne baštine”, čiji je glavni sadržaj književnost, još nije javio. Koristit ću priliku da nudim cijenjenoj publici ovog predivnog portala taj u hrvatskom turizmu nepotrebni i nepredviđeni objekat od kamena (bez bazena i fitness studija, s wellness odjelom u obliku polica za knjige s drvenom stolicom, s konobom u kojoj se umjesto ljubitelja degustacija vina, tartufa i fingerfooda skupljaju pisci i pokoji čitatelj). Ako među čitateljima Ajfelovog mosta postoji netko tko već razmišlja o tome kako da postane investitor, a nema trenutno drugih planova niti mu je važno gdje se na svijetu nekretnina nalazi, recimo u Hrvatskom primorju blizu Crikvenice, netko možda tko je uvijek sanjao o tome da bude vlasnik etno hotela, tko voli domaći pekmez i sirup od koprive ili maslačka, maneštre i škripavac, netko tko se želi probuditi u sobi “Maslina” uz šum bure ispod prozora ili u sobi “Fijolica” u kojoj se kreketanje žaba sa jezera najbolje čuje, netko tko nema problema s kokošima ispred i medvjedima iza zgrade, neka se slobodno javi. Pomoći ćemo mu da se ta želja ostvari, može s nama, može bez nas, kako god mu je drago. Važno je da kažem da u takav neobični hotel ne stižu obični gosti. To bi novi vlasnik trebao znati. Garantiram da će mu svaki gost, iz koje zemlje god dolazi, obogatiti život, nešto će mu pričati što bez njega ili nje nikad ne bi saznao, pokazat će mu svijet s drugog gledišta, doživjet će uživo sve što mu i literatura pruža, pogled kroz druge oči, na par dana, dok ne otvori novu knjigu ili dok ne dođe novi gost. Možda će čak netko drugi nastaviti moj hotelski dnevnik na ovom portalu, bilo bi mi drago.
Nismo dugo izdržali, samo četiri sezone. Vjerojatno nismo ni pravi ljudi za takav projekt. Potrebne su osobe koje se ne izgube u detalju, koje dograđuju saunu i tenis teren, pristanište za helikopter i koje šire – ako treba – potok kroz Vinodol, Dubračinu, da se jahtama direktno može do hotela. Ako je uopće moguće da hotel, otvoren usred krize, uspijeva, ako postoji nešto što može razbiti uhodani turistički ritam u našim krajevima sa sezonama od samo dva i pol mjeseca (što ne može biti dovoljno), ako ima nešto na ovom svijetu što može ovu kamenu kuću pretvoriti u financijski uspjeh, onda će to netko drugi lakše otkriti.
Da, tužni jesmo, ipak smo puno uložili, vezali se uz tu lijepu kuću, uz cijelu ideju. Ali nema sumnje, nešto ćemo već napraviti, nešto sasvim drugo možda, nismo previše ni razmišljali o tome, ali nekamo ćemo otići, na neki otok možda ili u drugu zemlju. U svakom slučaju, nas će duh Balature pratiti, ta želja da ostvariš nešto što je nemoguće, da živiš i zarađuješ literaturom, zajedno s ljudima kojima to nešto znači u životu. Jer ne postoji životni prostor u kojemu književnosti nije mjesto.
Mogli smo otvoriti, recimo, prihvatilište za pse. Imam tu iskustva. Onda će se sljedeći književni festival zvati “TRIBALJBOX – lavež iz kaveza”, podnaslov bi bio “Pisci čitaju u boksu”. (kao Hannibal Lecter u filmu “Kad jaganjci utihnu”). Ulaznice se plaćaju, naravno, konzervama pseće hrane. Nakon toga slijedi sajam “Udomi knjigu!”
Ili koliko vremena, sad se sjećam – kako sam 8 i pol minuta čekala na pomoćnom semaforu između Triblja i Crikvenice gdje se radi kanalizacija – trošimo čekajući u prometu, u nekim čekaonicama, na hodniku neke bolnice, u bankama i uredima. Možda ću otvoriti agenciju koja nudi književni sadržaj za te izgubljenje minute. Osam i pol minuta je svakako dovoljno za jednu pjesmu koja piše na papirićima s brojkama u banci, i umjesto da paziš kad dolazi red na tvoj broj, ti čekaš da ti bankar čita Goetheovu pjesmu ili neki Shakespeareov sonet. Da mi je malo prije na semaforu neki glas šaptao Rilkeovu ljubavnu pjesmu (možda u prijevodu B. Živojinovića ili u originalu), “Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne? Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?…” – dan bi mi prošao u sasvim drugom smjeru, sto posto.
Znači, hotela možda više neće biti, ali ako piše negdje o nekim ljudima koji pokreću akcije kao “Knjigom protiv tuge – čitanje na groblju”, “Antikorupcijski zdravstveni sajam – mijenjam priču za operaciju srca” ili, ili, ili…
Hotelski dnevnik/4
(Četvrta sezona, 2011.)
***
Oproštaj
Ovo je vjerojatno posljedni izvještaj iz Balature. Ako se ne dogodi čudo, onda naš književni hotel neće preživjeti. Čak ne znam koje čudo bi se moglo dogoditi da se tu još nešto spasi. I da se nađe netko tko želi nastaviti. Do sad se čovjek kojemu treba hotel tipa “kulturne baštine”, čiji je glavni sadržaj književnost, još nije javio. Koristit ću priliku da nudim cijenjenoj publici ovog predivnog portala taj u hrvatskom turizmu nepotrebni i nepredviđeni objekat od kamena (bez bazena i fitness studija, s wellness odjelom u obliku polica za knjige s drvenom stolicom, s konobom u kojoj se umjesto ljubitelja degustacija vina, tartufa i fingerfooda skupljaju pisci i pokoji čitatelj). Ako među čitateljima Ajfelovog mosta postoji netko tko već razmišlja o tome kako da postane investitor, a nema trenutno drugih planova niti mu je važno gdje se na svijetu nekretnina nalazi, recimo u Hrvatskom primorju blizu Crikvenice, netko možda tko je uvijek sanjao o tome da bude vlasnik etno hotela, tko voli domaći pekmez i sirup od koprive ili maslačka, maneštre i škripavac, netko tko se želi probuditi u sobi “Maslina” uz šum bure ispod prozora ili u sobi “Fijolica” u kojoj se kreketanje žaba sa jezera najbolje čuje, netko tko nema problema s kokošima ispred i medvjedima iza zgrade, neka se slobodno javi. Pomoći ćemo mu da se ta želja ostvari, može s nama, može bez nas, kako god mu je drago. Važno je da kažem da u takav neobični hotel ne stižu obični gosti. To bi novi vlasnik trebao znati. Garantiram da će mu svaki gost, iz koje zemlje god dolazi, obogatiti život, nešto će mu pričati što bez njega ili nje nikad ne bi saznao, pokazat će mu svijet s drugog gledišta, doživjet će uživo sve što mu i literatura pruža, pogled kroz druge oči, na par dana, dok ne otvori novu knjigu ili dok ne dođe novi gost. Možda će čak netko drugi nastaviti moj hotelski dnevnik na ovom portalu, bilo bi mi drago.
Nismo dugo izdržali, samo četiri sezone. Vjerojatno nismo ni pravi ljudi za takav projekt. Potrebne su osobe koje se ne izgube u detalju, koje dograđuju saunu i tenis teren, pristanište za helikopter i koje šire – ako treba – potok kroz Vinodol, Dubračinu, da se jahtama direktno može do hotela. Ako je uopće moguće da hotel, otvoren usred krize, uspijeva, ako postoji nešto što može razbiti uhodani turistički ritam u našim krajevima sa sezonama od samo dva i pol mjeseca (što ne može biti dovoljno), ako ima nešto na ovom svijetu što može ovu kamenu kuću pretvoriti u financijski uspjeh, onda će to netko drugi lakše otkriti.
Da, tužni jesmo, ipak smo puno uložili, vezali se uz tu lijepu kuću, uz cijelu ideju. Ali nema sumnje, nešto ćemo već napraviti, nešto sasvim drugo možda, nismo previše ni razmišljali o tome, ali nekamo ćemo otići, na neki otok možda ili u drugu zemlju. U svakom slučaju, nas će duh Balature pratiti, ta želja da ostvariš nešto što je nemoguće, da živiš i zarađuješ literaturom, zajedno s ljudima kojima to nešto znači u životu. Jer ne postoji životni prostor u kojemu književnosti nije mjesto.
Mogli smo otvoriti, recimo, prihvatilište za pse. Imam tu iskustva. Onda će se sljedeći književni festival zvati “TRIBALJBOX – lavež iz kaveza”, podnaslov bi bio “Pisci čitaju u boksu”. (kao Hannibal Lecter u filmu “Kad jaganjci utihnu”). Ulaznice se plaćaju, naravno, konzervama pseće hrane. Nakon toga slijedi sajam “Udomi knjigu!”
Ili koliko vremena, sad se sjećam – kako sam 8 i pol minuta čekala na pomoćnom semaforu između Triblja i Crikvenice gdje se radi kanalizacija – trošimo čekajući u prometu, u nekim čekaonicama, na hodniku neke bolnice, u bankama i uredima. Možda ću otvoriti agenciju koja nudi književni sadržaj za te izgubljenje minute. Osam i pol minuta je svakako dovoljno za jednu pjesmu koja piše na papirićima s brojkama u banci, i umjesto da paziš kad dolazi red na tvoj broj, ti čekaš da ti bankar čita Goetheovu pjesmu ili neki Shakespeareov sonet. Da mi je malo prije na semaforu neki glas šaptao Rilkeovu ljubavnu pjesmu (možda u prijevodu B. Živojinovića ili u originalu), “Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne? Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?…” – dan bi mi prošao u sasvim drugom smjeru, sto posto.
Znači, hotela možda više neće biti, ali ako piše negdje o nekim ljudima koji pokreću akcije kao “Knjigom protiv tuge – čitanje na groblju”, “Antikorupcijski zdravstveni sajam – mijenjam priču za operaciju srca” ili, ili, ili…
…ONDA SMO TO MI!
Slikala Katarina Lušičić