Negdje u praškim predgrađima dozrijevali bi svake godine, za one duge jeseni što se ondje protegla na dva desetljeća, plodovi mrkatunje kakvi se inače sreću u pričama i kada nisu češke a ni mirišljave. Češkom su tu mrkatunju činili njezini sretni ljudi, vlasnik koji nije znao što bi s plodovima pa bi ih Dušan prikupio u košaru i od njih pripremio kotonjatu te grudobolni pjesnik kojemu bi zaslađene tanke niti olakšavale disanje. Kada sam Dušanu prije nekoliko godina donio dva komada Lucine kotonjate, zamotane u velike listove divljega limuna, unaprijed se razveselio, pa ipak, i nakon druge doze što je prije koji dan s njime odletjela natrag, ne znam dijeli li je i nadalje s pjesnikom, kojega smo poput svih, i nakon što je bio predsjednik – a predsjednik se postane tako da te američki Konges sluša stojeći – nastavili zvati po imenu.
Mrkatunja iz koje Luce cijedi kotonjatu raste već dugo, preko sjećanja na našoj međi. Međa je naša, unutrašnja, jer smo je stekli, ali sve do večeras nisam razmišljao kada se to dogodilo, stare dubrovačke mjere nisu računale s ubrzanjima, jednom stečeno se stapa s ishodištem. Naša mrkatunja je srećom, onom vrstom blagosti koju osjetim kada čitam češke priče ili se noću vozim češkim gradićima, našom postala nedavno, za života posljednje Puvačice, Luce, koju sam poznavao, štoviše volio bih da opet jednom prođem, makar i ne znao za to, pored koga od njezinih u svijetu, kada Luce Puvačeve ni ičega Puvačevog više nema iza pomjerenih međa. Jer Puvačevi su bili mjerica sreće u našemu graničnom svijetu s vagom osjetljivom na nesreću, sresti koga od Puvača ujutro slutilo je kako se barem toga dana utezi neće pomjeriti na stranu s koje se kašalj ne da utišati. Premda mi nije dano računati kako to ide s mrkatunjama ,i kada će se naša, Puvačeva mrkatunja ugasiti poput one praške, bilo bi lijepo povjerovati da će se i u toj priči o pronađenoj kotonjati netko zvati Luce.
A Luce se možda zvala i djevojčica koja je dočekala predsjednika ispred obnovljenih Konavoskih dvora, dapače onima koji pričaju je dano da svojim likovima određuju imena. Pisac toga predsjedinika možda u drugoj priči i ne bi tako nazvao, budući da ne zadovoljava već spomenuti uvjet, ali kako ga je Luce tako zvala, a i kako u pričama o vladarima nije neobično prepustiti junacima da govore o sebi, dopustit ćemo to i Lucinu sugovorniku. Nije njezin predsjednik znao stišavati napasti, makar je, tko će to znati, i on tek zaboravio na svoju mrkatunju. Rat je iza međe još trajao i njemu se učinilo, tako to izgleda kada ih gledamo s lovorike odakle na gvantijeru pada rosa i koji zaostali list, da je izbor ponuda neodmjeren: uz suhe smokve, orahe i višnjak tu je, na gvantijeri – između njih dvoje – i nekakvo slatko, jest nema žličice, ali slatko je slatko. Predsjednik je upro prstom u kotonjatu i upitao Lucu što joj je to. Kotonjata, odgovori Luce. A što je to kotonjata, nastavi predsjednik. Slatko od mrkatunja, uzvrati Luce, već pomalo dirnuta što razgovara s predsjednikom, koji postaje nervozan pa se zanima a što su mrkatunje. Luci je normalno što predsjednik ne zna pa ga upućuje da se za mrkatunju inače kaže i dunja, ali ni to nije bilo dovoljno slatko. Nećemo udovoljiti čitateljevoj znatiželji što je bilo dalje, jer to za našu priču nije važno, kao što smo rekli ni kada nas to doista zanima ne znamo kada oni s kojima dijelimo kotonjatu stave točku, sentimentalnu ili logičku svejedno.
Tek, sjetio sam se Lucina predsjednika i kada su me u Užicu ponudili slatkim od dunje. Posljednji Hrvat koji je u domaćice, a zove se Radojka, uzeo slatko bio je dječak iz Labina. Stigao je u Užičku iz svoje Labinske republike sada se to čini davno, no vidjeli smo kako s vremenom treba biti oprezan, u razmjeni učenika, sličnoj kadrovskoj razmjeni u kakvoj je odrastao Lucin predsjednik. Labinjanin isto nije znao što bi s užičkom kotonjatom pa je jeo i jeo, a domaćini, uključujući odrasle, nisu znali što učiniti, sve dok nije priznao, zapravo sebi ali naglas, da ni uz najbolju volju ne može više. Ako još poželi, a stigne, postati predsjednik vrijeme mu je da požuri u Češku, kao ni u Slovačkoj neće mu biti prepreka to što je drukčiji, istarski ili konavoski a ne Hrvat iz čitanke. Pa kad dođe u Konavoske dvore pojest će svu Lucinu kotonjatu.
Mrkatunja
___________________________________________________Za Havela
Negdje u praškim predgrađima dozrijevali bi svake godine, za one duge jeseni što se ondje protegla na dva desetljeća, plodovi mrkatunje kakvi se inače sreću u pričama i kada nisu češke a ni mirišljave. Češkom su tu mrkatunju činili njezini sretni ljudi, vlasnik koji nije znao što bi s plodovima pa bi ih Dušan prikupio u košaru i od njih pripremio kotonjatu te grudobolni pjesnik kojemu bi zaslađene tanke niti olakšavale disanje. Kada sam Dušanu prije nekoliko godina donio dva komada Lucine kotonjate, zamotane u velike listove divljega limuna, unaprijed se razveselio, pa ipak, i nakon druge doze što je prije koji dan s njime odletjela natrag, ne znam dijeli li je i nadalje s pjesnikom, kojega smo poput svih, i nakon što je bio predsjednik – a predsjednik se postane tako da te američki Konges sluša stojeći – nastavili zvati po imenu.
Mrkatunja iz koje Luce cijedi kotonjatu raste već dugo, preko sjećanja na našoj međi. Međa je naša, unutrašnja, jer smo je stekli, ali sve do večeras nisam razmišljao kada se to dogodilo, stare dubrovačke mjere nisu računale s ubrzanjima, jednom stečeno se stapa s ishodištem. Naša mrkatunja je srećom, onom vrstom blagosti koju osjetim kada čitam češke priče ili se noću vozim češkim gradićima, našom postala nedavno, za života posljednje Puvačice, Luce, koju sam poznavao, štoviše volio bih da opet jednom prođem, makar i ne znao za to, pored koga od njezinih u svijetu, kada Luce Puvačeve ni ičega Puvačevog više nema iza pomjerenih međa. Jer Puvačevi su bili mjerica sreće u našemu graničnom svijetu s vagom osjetljivom na nesreću, sresti koga od Puvača ujutro slutilo je kako se barem toga dana utezi neće pomjeriti na stranu s koje se kašalj ne da utišati. Premda mi nije dano računati kako to ide s mrkatunjama ,i kada će se naša, Puvačeva mrkatunja ugasiti poput one praške, bilo bi lijepo povjerovati da će se i u toj priči o pronađenoj kotonjati netko zvati Luce.
A Luce se možda zvala i djevojčica koja je dočekala predsjednika ispred obnovljenih Konavoskih dvora, dapače onima koji pričaju je dano da svojim likovima određuju imena. Pisac toga predsjedinika možda u drugoj priči i ne bi tako nazvao, budući da ne zadovoljava već spomenuti uvjet, ali kako ga je Luce tako zvala, a i kako u pričama o vladarima nije neobično prepustiti junacima da govore o sebi, dopustit ćemo to i Lucinu sugovorniku. Nije njezin predsjednik znao stišavati napasti, makar je, tko će to znati, i on tek zaboravio na svoju mrkatunju. Rat je iza međe još trajao i njemu se učinilo, tako to izgleda kada ih gledamo s lovorike odakle na gvantijeru pada rosa i koji zaostali list, da je izbor ponuda neodmjeren: uz suhe smokve, orahe i višnjak tu je, na gvantijeri – između njih dvoje – i nekakvo slatko, jest nema žličice, ali slatko je slatko. Predsjednik je upro prstom u kotonjatu i upitao Lucu što joj je to. Kotonjata, odgovori Luce. A što je to kotonjata, nastavi predsjednik. Slatko od mrkatunja, uzvrati Luce, već pomalo dirnuta što razgovara s predsjednikom, koji postaje nervozan pa se zanima a što su mrkatunje. Luci je normalno što predsjednik ne zna pa ga upućuje da se za mrkatunju inače kaže i dunja, ali ni to nije bilo dovoljno slatko. Nećemo udovoljiti čitateljevoj znatiželji što je bilo dalje, jer to za našu priču nije važno, kao što smo rekli ni kada nas to doista zanima ne znamo kada oni s kojima dijelimo kotonjatu stave točku, sentimentalnu ili logičku svejedno.
Tek, sjetio sam se Lucina predsjednika i kada su me u Užicu ponudili slatkim od dunje. Posljednji Hrvat koji je u domaćice, a zove se Radojka, uzeo slatko bio je dječak iz Labina. Stigao je u Užičku iz svoje Labinske republike sada se to čini davno, no vidjeli smo kako s vremenom treba biti oprezan, u razmjeni učenika, sličnoj kadrovskoj razmjeni u kakvoj je odrastao Lucin predsjednik. Labinjanin isto nije znao što bi s užičkom kotonjatom pa je jeo i jeo, a domaćini, uključujući odrasle, nisu znali što učiniti, sve dok nije priznao, zapravo sebi ali naglas, da ni uz najbolju volju ne može više. Ako još poželi, a stigne, postati predsjednik vrijeme mu je da požuri u Češku, kao ni u Slovačkoj neće mu biti prepreka to što je drukčiji, istarski ili konavoski a ne Hrvat iz čitanke. Pa kad dođe u Konavoske dvore pojest će svu Lucinu kotonjatu.