*
Ovo je europska nagrada, po srijedi je dakle geografija. Europa je grčka imenica, a ja dolazim iz grada koji su utemeljili Grci, iz Napulja, od Nea Polis, novi grad. Preko mene ova se nagrada upućuje tom gradu. Kada su ga utemeljili, već su bili uspostavili mnoge druge takve naokolo po Mediteranu. Bili su iscrpili svoju maštu pa ga nazvaše “Novi grad”, tu svoju prvu naseobinu u Vezuvskome zaljevu.
Svijet je pun Novigradâ: Newtown, Villanueva, Novi gorod, Neue Stadt. A onda se građanin Napulja tijekom stoljeća trudio da svoje mjesto učini nezamjenjivim, uspjevši u tome. Danas je Napulj glasovit grad, što je rezultat kombinacije veličanstvenog i užasnog.
Njegov geografski položaj odlučio je o njemu. S trusnim tlom iznad i katastrofičnim vulkanom ispod, njegovi stanovnici imaju osjećaj da su gosti s koferom pripravljenim kod vrata spremni da svakoga časa budu izbačeni na ulicu.
Prebivaju u jednom od najljepših zaljeva na Zemlji, ali znaju da ta ljepota nije ukras. Tu su ljepotu izradili potresi, erupcije, katastrofe. Ta je ljepota snaga prirode koja se razbuktala odozdo prema gore, djelo pobune koja potresa i iznova ispisuje lice Zemlje. Napoletanci su naučili skakati na zapovijed, poput dresiranih buha, pred udarcima i ognjem donjih slojeva tla. Tarantela, njihov pučki ples, oponaša trešnju ispod nogu, u nadi da će je ukrotiti. Nervni sustav Napolitanaca ovisi o geologiji. Svatko od njih zna, čak i u najdubljem snu, s koje je strane Vezuv.
San Gennaro, sveti zaštitnik, specijalist je za erupcije. Relikvija s njegovom krvi, koja se tali i iznova zgrušava u utvrđenim rokovima, oponaša slijevanje lave.
Kip sveca narod je nosio pred nadiranjem ognjene rijeke i tako ju zaustavljao.
Francuske trupe ulaze u Napulj 1799. godine, nakon što su se suočile s najžešćim narodnim otporom. Lokalni kraljevi, Burbonci, pobjegli su ranije zajedno s vojskom, ali su francuske trupe danima zaustavljene izvan grada preprekama od naroda. Ulaze uz pomoć lokalnih jakobinaca, koji im na prijevaru predaju utvrdu Sv. Elma.
U tom kratkom razdoblju francuske okupacije povremeno se ponavljalo čudo krvi San Gennara. Pučka pobožnost tom je događaju pripisivala znamenje. Ako se čudo ne bi dogodilo, značilo je da se Svetac protivi okupaciji. U određeno vrijeme čudo je kasnilo pa bi se narod opasno uskomešao. Tada bi farncuski general priprijetio biskupu da će mu odrubiti glavu, ne otopi li se krv u moćniku. Čudo se odmah dogodilo a narod se primiri.
Po povratku Burbonaca, optužen da je surađivao s Francuzima, San Genaro biva svrgnut s položaja svetoga zaštitnika te zamijenjen drugim tutorom. No, već kod prve erupcije bilo je jasno da je novi svetac bio nevješt s erupcijama. Fronta lave se približavala te narod ode vratiti kip svetoga Gennara te ga ponesoše u procesiji pred ognjenom bujicom. Ona se točno zaustavi, a san Gennaro bi zauvijek nanovo postavljen na položaj svetoga zaštitinika.
Ta epizoda objašnjava zemaljsku narav vjerskog osjećaja u Napulju. Sveto ne silazi s neba, nego proviruje iz gorućega donjeg sloja tla.
Njegov građevinski kamen je tuf, ostatak ugašene lave. Iskapan je sve od vremenâ Grkâ, proizvodeći beskrajne šupljine koje se prostiru ispod površine grada. Zato je Napulj dvostruk, krcat iznad a prazan ispod. To je grad koji lebdi iznad golemih ćelija košnice, istaknut u zraku kao što je Venecija na vodi.
Za osobu koja nije s nogama na zemlji Nijemci imaju jednu pjesničku pa stoga točnu riječ: “Luftmensch”, osoba od zraka. Napulj je zbog svoje geologije “Lufstadt”, grad od zraka.
Godinama sam se bavio zidarskim zanimanjem, poslom onoga tko podiže zidove. Zidovi uvijek služe razdvajanju. Tuf, naprotiv, ta šupljikava stijena, puna zraka, ne želi razdvajati. Kroz svoju šupljikavost uspostavlja komunikaciju između soba, katova i kuća. Zato u Napulju svi znaju sve o drugima, ne zbog ogovaranja, već zbog prirodnoga širenja zvuka.
Iza sadrenih zidova od djetinjstva sam slušao priče na dijalektu, izgovarane i ponavljane glasom ženâ. Te su me priče držale budnim, naprezale mi uši, kao što vjetar čini s jedrima. Omogućavale su mi da, potaknut njima, brodim svijetom i kroz vrijeme. Glasovi su informirali i ostala moja osjetila: mogao sam vidjeti, dotaknuti, okusiti, pomirisati.
Bile su to pripovijesti o zračnim bombardiranjima i trčanju u skloništa, o utvarama, potresima, o erupciji 44. koja je Napulj prekrila pepelom kao zavoj ranu.
Po glasu tih žena raspoznajem zvuk sirene za zračnu uzbunu. Za mene je to zvučna kulisa cijeloga dvadesetog stoljeća koje je izumilo mogućnosti da eksplodiraju naseljena mjesta, gađajući ih s visoka. Od Guernike na ovamo bombardiranja iz zraka jednoga grada iz zraka teroristički je čin u pravom smislu riječi, čin koji želi razoriti i zastrašiti nebranjene osobe, odabrane slučajno, u mnoštvu, u njihovim nastambama.
Meni to objašnjava zašto sam, proljeća ’99., protiv bombardirnja išao da budem na strani mete, u Beogradu, sâm, da izravnam račune sa svojom majkom, djevojkom iz Napulja iz vremena terora. Bio sam smješten na posljednjem katu hotela Moskva, a na znak sirena za zračni napad nisam silazio u sklonište. Zato što nisam bio građanin Beograda, već netko iz zemlje koja ih je bombardirala ne potrudivši se ni da im objavi rat.
Gurao sam se po najrazličitijim neudobnim mjestima za svog života, ali to je bilo najbučnije, pod bujicom raketa, bombi i raznoraznih NATO-vih projektila.
Oni glasovi žena u Napulju prenosili su mi tjelesno poistovjećivanje. Na te priče reagirao sam crveneći se od nemoći, srama, bijesa, ganuća. Ti glasovi izvodili su arpeggio na mojim nervima, podešavali mi ih na točnu napetost.
Na kraju mojega rasta u centimetrima bio sam spreman priskrbiti si dobrovoljno izgnanstvo. Zato me taj grad, umjesto da to bude majka, uzrok, a ja jedna od njegovih posljedica, zakotraljao daleko. Glasovi ženâ u Napulju, filtrirani na sadrenu kamenu, učinili su od mene posudu s pripovijestima.
Drugi dio moga sluha odgojile su napolitanske pjesme. Melodije koje su pisali pjesnici, a komponirali vrsni muzičari bijahu plod grada puna kazalištâ i orkestara. Pjevale su o mjestu i njegovim prirodnim silama. Najsnažnija od tih sila je sunce, zato je najpoznatija napoletanska pjesma morala postati “O sole mio”. Vama za utjehu, neću je sada pjevati. Umjesto nje pročitat ću vam pjesmu o suncu koju je napisao najbolji pjesnik na napoletanskom Salvatore Di Giacomo:
Sunce nije zlatno, kćeri moja,
ni zimi ni s proljeća,
ne slušaj onoga tko govori te laži,
ne vjeruj onome tko pjeva tu pjesmu.
Odgovori onome tko ti to kaže:
sunce nije zlatno,
sunce je sunce
ono što grije kuće
ono što čini da dozriju plodovi i što pozlaćuje klasje,
sunce koje mi suši rublje,
što daje paradajz i raspuklu smokvu,
nije zlatno
jer zlato je čisto
i bez sunca nikad neće biti blještavo.
Muzika za “O sole mio” skladana je zorom na moru, ali ne na onom u Napulju, već u Odesi na Crnom moru. Tamo se na turneji zatekao muzičar Di Capua, na brodu. I zbog tog osobnog razloga za me Crno more pripada Mediteranu, a u Odesi kakvu je opisao Isaac Babelj prepoznao sam kvartove iz Napulja i njihov ološ.
Na kraju ove moje pripovijesti o odredištu vaše nagrade za književnost gradu Napulju, obzanjujem svoj identitet: ja sam netko tko dolazi iz Napulja a pripada Mediteranu, Italija mu je most hitnut da povezuje Evropu, Afriku i Aziju. Šteta što ne prodre dalje da ostavi još više mjesta Sicilijanskome kanalu i brodolomcima.
U školi su me poučavali da ima oblik čizme. Danas je vidim kao ruku koja se odvaja od kršnih ramena Alpa i proteže se u Mediteran, završavajući s Apulijom i Calabrijom, krajnostima te otvorene ruke. A Sicilija je rupčić što pozdravlja na vjetru.
Mediteranu posvećujem ove retke i završetak moga sudjelovanja:
Biti sa Medit
Biti sa Medit rođenjem naprosto je kob, jer nije
dodijeljena budućnost, nego prošlost u rinfuzi
i iza leđa je, sudbinu vodi strujom a na šetnju
po počuni vjetrom koi mijenja raspoloženje
prema tome koje je doba dana.
Imati kanarince na balkonu,
zidove obijeljene vapnom,
udovice ubijenih na suncu što žeže,
imati više dijalekata nego svetaca,
više oltara nego svetaca.
Vode je malo, uglavnom kišnica, zatočena
u mračnim čatnjama, po bunarima što ih je iskopao Abraham
taj skitnica za božanstvom
koje se razdijelilo na troje, kavgadžije i neparne.
A onda kad dođe kraj svijeta
svi smo u teatru
a jedan od nas trči da zasadi stablo
jer nikad se ne zna,
da ispadne važan,
da otjera zle sile.
Biti sa Medit jer su civilizacija i pripovijesti
stigle jedrima na kolima valova.
Italija je zemlja koja se stavila po sredini
s otocima i vulkanima,
bljeskom mjesečine i noževa,
kaparima, metvicom i janjčićima
te svjetlom suze u očima
koja trepti i u tami a da ne padne.
Ja dolazim iz Napulja
Govor u gradskoj vijećnici u Starsbourgu u subotu 22. ožujka 2014. na primanju Europske nagrade za književnost
*
Ovo je europska nagrada, po srijedi je dakle geografija. Europa je grčka imenica, a ja dolazim iz grada koji su utemeljili Grci, iz Napulja, od Nea Polis, novi grad. Preko mene ova se nagrada upućuje tom gradu. Kada su ga utemeljili, već su bili uspostavili mnoge druge takve naokolo po Mediteranu. Bili su iscrpili svoju maštu pa ga nazvaše “Novi grad”, tu svoju prvu naseobinu u Vezuvskome zaljevu.
Svijet je pun Novigradâ: Newtown, Villanueva, Novi gorod, Neue Stadt. A onda se građanin Napulja tijekom stoljeća trudio da svoje mjesto učini nezamjenjivim, uspjevši u tome. Danas je Napulj glasovit grad, što je rezultat kombinacije veličanstvenog i užasnog.
Njegov geografski položaj odlučio je o njemu. S trusnim tlom iznad i katastrofičnim vulkanom ispod, njegovi stanovnici imaju osjećaj da su gosti s koferom pripravljenim kod vrata spremni da svakoga časa budu izbačeni na ulicu.
Prebivaju u jednom od najljepših zaljeva na Zemlji, ali znaju da ta ljepota nije ukras. Tu su ljepotu izradili potresi, erupcije, katastrofe. Ta je ljepota snaga prirode koja se razbuktala odozdo prema gore, djelo pobune koja potresa i iznova ispisuje lice Zemlje. Napoletanci su naučili skakati na zapovijed, poput dresiranih buha, pred udarcima i ognjem donjih slojeva tla. Tarantela, njihov pučki ples, oponaša trešnju ispod nogu, u nadi da će je ukrotiti. Nervni sustav Napolitanaca ovisi o geologiji. Svatko od njih zna, čak i u najdubljem snu, s koje je strane Vezuv.
San Gennaro, sveti zaštitnik, specijalist je za erupcije. Relikvija s njegovom krvi, koja se tali i iznova zgrušava u utvrđenim rokovima, oponaša slijevanje lave.
Kip sveca narod je nosio pred nadiranjem ognjene rijeke i tako ju zaustavljao.
Francuske trupe ulaze u Napulj 1799. godine, nakon što su se suočile s najžešćim narodnim otporom. Lokalni kraljevi, Burbonci, pobjegli su ranije zajedno s vojskom, ali su francuske trupe danima zaustavljene izvan grada preprekama od naroda. Ulaze uz pomoć lokalnih jakobinaca, koji im na prijevaru predaju utvrdu Sv. Elma.
U tom kratkom razdoblju francuske okupacije povremeno se ponavljalo čudo krvi San Gennara. Pučka pobožnost tom je događaju pripisivala znamenje. Ako se čudo ne bi dogodilo, značilo je da se Svetac protivi okupaciji. U određeno vrijeme čudo je kasnilo pa bi se narod opasno uskomešao. Tada bi farncuski general priprijetio biskupu da će mu odrubiti glavu, ne otopi li se krv u moćniku. Čudo se odmah dogodilo a narod se primiri.
Po povratku Burbonaca, optužen da je surađivao s Francuzima, San Genaro biva svrgnut s položaja svetoga zaštitnika te zamijenjen drugim tutorom. No, već kod prve erupcije bilo je jasno da je novi svetac bio nevješt s erupcijama. Fronta lave se približavala te narod ode vratiti kip svetoga Gennara te ga ponesoše u procesiji pred ognjenom bujicom. Ona se točno zaustavi, a san Gennaro bi zauvijek nanovo postavljen na položaj svetoga zaštitinika.
Ta epizoda objašnjava zemaljsku narav vjerskog osjećaja u Napulju. Sveto ne silazi s neba, nego proviruje iz gorućega donjeg sloja tla.
Njegov građevinski kamen je tuf, ostatak ugašene lave. Iskapan je sve od vremenâ Grkâ, proizvodeći beskrajne šupljine koje se prostiru ispod površine grada. Zato je Napulj dvostruk, krcat iznad a prazan ispod. To je grad koji lebdi iznad golemih ćelija košnice, istaknut u zraku kao što je Venecija na vodi.
Za osobu koja nije s nogama na zemlji Nijemci imaju jednu pjesničku pa stoga točnu riječ: “Luftmensch”, osoba od zraka. Napulj je zbog svoje geologije “Lufstadt”, grad od zraka.
Godinama sam se bavio zidarskim zanimanjem, poslom onoga tko podiže zidove. Zidovi uvijek služe razdvajanju. Tuf, naprotiv, ta šupljikava stijena, puna zraka, ne želi razdvajati. Kroz svoju šupljikavost uspostavlja komunikaciju između soba, katova i kuća. Zato u Napulju svi znaju sve o drugima, ne zbog ogovaranja, već zbog prirodnoga širenja zvuka.
Iza sadrenih zidova od djetinjstva sam slušao priče na dijalektu, izgovarane i ponavljane glasom ženâ. Te su me priče držale budnim, naprezale mi uši, kao što vjetar čini s jedrima. Omogućavale su mi da, potaknut njima, brodim svijetom i kroz vrijeme. Glasovi su informirali i ostala moja osjetila: mogao sam vidjeti, dotaknuti, okusiti, pomirisati.
Bile su to pripovijesti o zračnim bombardiranjima i trčanju u skloništa, o utvarama, potresima, o erupciji 44. koja je Napulj prekrila pepelom kao zavoj ranu.
Po glasu tih žena raspoznajem zvuk sirene za zračnu uzbunu. Za mene je to zvučna kulisa cijeloga dvadesetog stoljeća koje je izumilo mogućnosti da eksplodiraju naseljena mjesta, gađajući ih s visoka. Od Guernike na ovamo bombardiranja iz zraka jednoga grada iz zraka teroristički je čin u pravom smislu riječi, čin koji želi razoriti i zastrašiti nebranjene osobe, odabrane slučajno, u mnoštvu, u njihovim nastambama.
Meni to objašnjava zašto sam, proljeća ’99., protiv bombardirnja išao da budem na strani mete, u Beogradu, sâm, da izravnam račune sa svojom majkom, djevojkom iz Napulja iz vremena terora. Bio sam smješten na posljednjem katu hotela Moskva, a na znak sirena za zračni napad nisam silazio u sklonište. Zato što nisam bio građanin Beograda, već netko iz zemlje koja ih je bombardirala ne potrudivši se ni da im objavi rat.
Gurao sam se po najrazličitijim neudobnim mjestima za svog života, ali to je bilo najbučnije, pod bujicom raketa, bombi i raznoraznih NATO-vih projektila.
Oni glasovi žena u Napulju prenosili su mi tjelesno poistovjećivanje. Na te priče reagirao sam crveneći se od nemoći, srama, bijesa, ganuća. Ti glasovi izvodili su arpeggio na mojim nervima, podešavali mi ih na točnu napetost.
Na kraju mojega rasta u centimetrima bio sam spreman priskrbiti si dobrovoljno izgnanstvo. Zato me taj grad, umjesto da to bude majka, uzrok, a ja jedna od njegovih posljedica, zakotraljao daleko. Glasovi ženâ u Napulju, filtrirani na sadrenu kamenu, učinili su od mene posudu s pripovijestima.
Drugi dio moga sluha odgojile su napolitanske pjesme. Melodije koje su pisali pjesnici, a komponirali vrsni muzičari bijahu plod grada puna kazalištâ i orkestara. Pjevale su o mjestu i njegovim prirodnim silama. Najsnažnija od tih sila je sunce, zato je najpoznatija napoletanska pjesma morala postati “O sole mio”. Vama za utjehu, neću je sada pjevati. Umjesto nje pročitat ću vam pjesmu o suncu koju je napisao najbolji pjesnik na napoletanskom Salvatore Di Giacomo:
Sunce nije zlatno, kćeri moja,
ni zimi ni s proljeća,
ne slušaj onoga tko govori te laži,
ne vjeruj onome tko pjeva tu pjesmu.
Odgovori onome tko ti to kaže:
sunce nije zlatno,
sunce je sunce
ono što grije kuće
ono što čini da dozriju plodovi i što pozlaćuje klasje,
sunce koje mi suši rublje,
što daje paradajz i raspuklu smokvu,
nije zlatno
jer zlato je čisto
i bez sunca nikad neće biti blještavo.
Muzika za “O sole mio” skladana je zorom na moru, ali ne na onom u Napulju, već u Odesi na Crnom moru. Tamo se na turneji zatekao muzičar Di Capua, na brodu. I zbog tog osobnog razloga za me Crno more pripada Mediteranu, a u Odesi kakvu je opisao Isaac Babelj prepoznao sam kvartove iz Napulja i njihov ološ.
Na kraju ove moje pripovijesti o odredištu vaše nagrade za književnost gradu Napulju, obzanjujem svoj identitet: ja sam netko tko dolazi iz Napulja a pripada Mediteranu, Italija mu je most hitnut da povezuje Evropu, Afriku i Aziju. Šteta što ne prodre dalje da ostavi još više mjesta Sicilijanskome kanalu i brodolomcima.
U školi su me poučavali da ima oblik čizme. Danas je vidim kao ruku koja se odvaja od kršnih ramena Alpa i proteže se u Mediteran, završavajući s Apulijom i Calabrijom, krajnostima te otvorene ruke. A Sicilija je rupčić što pozdravlja na vjetru.
Mediteranu posvećujem ove retke i završetak moga sudjelovanja:
Biti sa Medit
Biti sa Medit rođenjem naprosto je kob, jer nije
dodijeljena budućnost, nego prošlost u rinfuzi
i iza leđa je, sudbinu vodi strujom a na šetnju
po počuni vjetrom koi mijenja raspoloženje
prema tome koje je doba dana.
Imati kanarince na balkonu,
zidove obijeljene vapnom,
udovice ubijenih na suncu što žeže,
imati više dijalekata nego svetaca,
više oltara nego svetaca.
Vode je malo, uglavnom kišnica, zatočena
u mračnim čatnjama, po bunarima što ih je iskopao Abraham
taj skitnica za božanstvom
koje se razdijelilo na troje, kavgadžije i neparne.
A onda kad dođe kraj svijeta
svi smo u teatru
a jedan od nas trči da zasadi stablo
jer nikad se ne zna,
da ispadne važan,
da otjera zle sile.
Biti sa Medit jer su civilizacija i pripovijesti
stigle jedrima na kolima valova.
Italija je zemlja koja se stavila po sredini
s otocima i vulkanima,
bljeskom mjesečine i noževa,
kaparima, metvicom i janjčićima
te svjetlom suze u očima
koja trepti i u tami a da ne padne.
*
S talijanskog izvornika preveo Tvrtko Klarić